Učinila sam dvjema osobama teški grijeh. O njemu znaju samo pojedinci. Iako anonimno, želim taj grijeh iznijeti na vidjelo kako bi ostali roditelji bili pošteđeni Božje kazne zbog nevinih suza onih, čija srca ostadoše zauvijek slomljena. 1944., u vrijeme rata, rodila sam dražesnoga sinčića. Nazvah ga Luka, po ocu, koji se nakon preokreta nije vratio. To slatko djetešce bijaše jedina radost mojega teškoga života. Svekrva me nije žalila, a otac je u svojoj kući imao i previše sirotinje. Bojeći se da mi dijete ne dopadne šaka nemilosrdnih očuha, nisam se preudala. Šutjeh kod svekrve služeći ju pokorno.

Poslije rata stiže nam u susjedstvo ciganska obitelj s dvoje dječice. Sin, godište mojega Luke, a prelijepa mala Marica doputova u majčinoj utrobi. Roditelji su željeli ostati u našemu selu do smrti. Uzeše stoga katoličku vjeru. Iako vrlo pošteni, svijet ih je s užitkom nazivao njihovim izvornim imenom – Ciganima. U tome prednjačiše seoska djeca braneći »Cigančadima« sudjelovati u dječjim igrama. Bezazleni mališi često plakahu. Jedini koji nije zapažao da je koža Maričina i njezina brata tamnija od ostalih ljudi i, koji oštro osudi okrutna dječja dobacivanja, bio je moj dobri Luka. Prihvatio je male Cigančiće svim srcem kao vlastito srodstvo dijeleći s njima svaki kolač, voćku i kockicu šećera. Ni dan nije propustio da ih ne posjeti noseći im ako ništa drugo, a ono makar komadić masne prove. Jedne večeri vratih se s kopanja. Luka mi kroz suze reče da baka nije danas pustila u našu kuću »cigansku djecu«. Ljuta na nju, rekoh:

»Kud će ti duša, majko?«

Troje mališana odrastoše u čvrstoj ljubavi. S trinaest godina Maricu je krasila rijetka ljepota kojom naš Stvoritelj nagradi tek pojedine svoje kćeri i sinove suzne doline, ne da se uzohole tim darom niti da im ostali zavide, nego da veličaju djela Božja i njegovu moć. Sve žene priznaše – Marica je divna i vrijedna, a grdne li štete što je ciganska kći, inače bi ju već sada ugovarale svojim sinovima. U to vrijeme nisam ni sanjala o snahama ni o kakvim svadbama. Moj Luka bijaše tek sedamnaest godina star. Uostalom, između tolikih drugih zar bi baš on uzeo Maricu? Nemoguće. Bila mu je kao sestra.

Par godina kasnije, pred polazak u vojsku, titrajući očima u kojima naslutih blistavi žar ljubavi, Luka ushićeno reče:

»Mama, moram ti nešto povjeriti. Marica i ja volimo se još od malena. Ljudi za to ne znaju. Budi dobra prema njoj. Sigurno si zadovoljna. Bolju i ljepšu snahu ne bi nigdje našla.«

Umjesto da podijelim sa svojim djetetom mladenačku radost, bol mi probode grudi. Tlo ispod mene duboko propade. Luka nije razumio jesam li se onesvijestila zbog radosti, ili žalosti? Ne želeći mu potvrditi ni ovo ni ono, otišao je u vojsku sretan što jedno garavo ljubljeno biće čeka njegov povratak. S tim bićem živjeti će život kakav priželjkuje svaki mladi čovjek.

Nijedna se tajna ne može pred selom dugo sakriti. Čim poštar stade donositi Marici Lukina pisma, puče i vijest da će mi snaha biti ciganska kći. Žene su to izgovarale s posebnim zadovoljstvom. Plakala sam gorko brojeći Bogu:

»Znam, griješim što sudim ljudskim zakonom, no zar se baš moja krv mora pomiješati s ciganskom? Zar moram imati snahu Ciganku? Bože, Marica je dobra cura, ali šalji je kome drugom. Mojemu sinu daj ženu njegova plemena.«

Nutrinom mi jeknuše podrugljive riječi pokojne svekrve:

»Kud će ti duša, snaho?«

Grizla sam se neprestano. Radosno Maričino lice dovodilo me je do očaja. Cura jedva iščeka Lukin dopust iz vojske.

U vrijeme dopusta dok Luka bijaše zaokupljen svojom jedinom dragom, k mojoj bolesnoj susjedi stiže mlada djevojka iz Zagorja, kako bi doslužila staru tetu i naslijedila njezin imetak. Čim vidje Luku, poče dolaziti na naš bunar tvrdeći da joj tetina voda ne odgovara. Znadoh dobro na kakvu vodu cilja. Nije posjedovala Maričinu ljepotu ni okretnost, no bijaše poslušna, a resilo ju je čisto hrvatsko prezime. Takva snaha dakako priliči mojoj kući! Osim toga, dom njene tete je pored našega. Kad se ta dva imanja spoje, moj jedinac imao bi pravi mali kapital. Žalibože, mojega Luku nije zanimao kapital.

Uzalud je mlada Zagorka neprestano dolazila na bunar, on sate i sate provede kod ciganske kćeri. Sanjao je o času kad će tu svoju milu Cigančicu povesti pred oltar. Jao meni!

Do Lukinoga povratka iz vojske osta godina dana. Satima sam kovala vražji plan zbog kojega naglo posijedih. Vrijeme je munjevito odmicalo. Svoj plan morala sam što prije ostvariti. Jednom, vraćajući se iz crkve, pozvah Maričinu majku k sebi na važan razgovor. Još pamtim njezin sunčani osmijeh i zvonki ‘Hvaljen Isus’ ulaskom u moju kuću. Dala mi je komad makovnjače napomenuvši da njezina Marica pravi kolače svih vrsta. Domaćica kakvu treba tražiti. Gledajući tu jednostavnu tamnoputu majku ozarenu radošću što ćemo postati prije, umalo nisam glasno zaplakala; ubrzo ću joj do dna srca zabosti oštar mač čija rana po svoj prilici neće zarasti nikada. Jedva sam izmucala ono zbog čega ju pozvah. Govoreći, osjećah da se cijeli pakao trese od pljeska nad mojim strašnim grijehom.

»Kao što znate«, otpočela sam, »vaša Marica priča po selu o skorim zarucima i vjenčanju s mojim Lukom, a to vam je isto što i mlaćenje prazne slame. Cura uzalud gubi vrijeme. Taj brak ne može se ostvariti. Glavni je razlog razlika u podrijetlu. Bez uvrede, vi znate tko smo mi, a ja znam tko ste vi. Premda ste pošteni i vrijedni, nakon svih ovih godina selo ne zaboravlja vaše pravo ime, koje će se ponavljati s koljena na koljeno dokle god bude sela i svijeta. Naša djeca stvoriti će svoje porode, a ti porodi baštine ime ne samo očevo već i majčino. Nastati će problemi ne toliko radi boje kože, nego radi vašega imena, koje nažalost ružno zvuči u ušima ljudi. Znate, kad među čopor krava stigne nova, makar je potpuno ista kao i druge, ostale krave bodu je dok se na nju ne naviknu. Ljudska su bića sto put gora. Vječno pamte tko je tko. Današnji mladi ne misle dalje od nosa. Zaljube se i slijede srce umjesto pamet ne želeći ničiji savjet. Molim vas i preklinjem, za dobro vaše Marice i mojega Luke, prekinimo tu vezu čim prije. Marica će se udati za drugoga. Eto, kazah svoje. Oprostite, tako mora biti.«

O ljudi, kakav neopisivi užas preli ono mrko lice što je sve do maločas blistalo radošću majčina srca zbog tobožnje sreće rođenoga djeteta; sreće, koja se brzinom rasplinu i ode u nepovrat. Drhtave usne jadne žene razvlačile su se i skupljale, a tanka suha ruka obrisavši uplakane obraze upela se put Raspela na zidu. Kroz suze zapiskuta bolan glas:

»Spazih te jutros u crkvi kad si primala toga istoga Krista kojega imaš u svojoj kući. On neka sudi tebi i svima takvima što u mojoj Marici vidite samo Ciganku bojeći se da vam unuci ne naslijede tamnu kožu i majčino cigansko ime. Grijeh je kleti, ali svi vi dabogda nikada ne imali unuke! Niste ih vrijedni. A ni ti nisi zavrijedila svojega sina. Bog mu dade zlatnu dušu. Da nije bilo njega, muž i ja otišli bi iz ovoga mjesta odavno. Od prvoga dana on podijeli s mojom dječicom isti kruh voleći potajno moju cigansku kći. U cijelome selu on je izgleda jedini dostojan blagoslova. Vi ostali ne trebate se zvati katolicima. Teško vama! Suze moje i Maričine stizati će vas do groba!«

U roku šest tjedana Marica s roditeljima odseli pedesetak km. dalje, baš u mjesto gdje bijaše udana moja sestra.

Trebalo bi mnogo papira da opišem strahote doživljene Lukinim povratkom iz vojske. Moj dobri sin, moja radost i budućnost, postade mi najgori neprijatelj. Čuvši da je Marica već udana te očekuje dijete, skoro poludje. Propio se je. U piću bi razbijao što god mu dođe pod ruku. Bježala sam bojeći se njegova bijesa. Nazivao me je groznim imenima vičući:

»Majko, ne bilo te! Rastavila si me s mojom jedinom ljubavi! Gorila u paklu, dabogda!«

Svaki čas jurio je k mojoj sestri pod izlikom da bude što dalje od mene, a zapravo mamila ga je tamo nesuđena ljubav, njegova Marica, koja u braku nije našla sreću. Muž pijanac, smrtno ljubomoran, tukao ju je nemilo.

Četiri godine kasnije išla sam k sestri na crkveni god. Hodajući vašarom spazih pod šatrom Maricu i dva dražesna mališana. Treće dijete, curicu, držala je na ruci. Mlađi dječak bijaše živa slika mojega Luke. Pozlilo mi je. Čas kasnije netko mi je mokrom maramicom brisao čelo zovući nježno moje ime. Bože, nije li to Maričin glas? Šireći ruke pritegnula sam uza se cigansku kći i njenu dječicu, posebno onoga maloga, koji bez sumnje bijaše moj vlastiti unuk. Ljubila sam ga plačući gurnuvši mu u njedarca petsto dinara. Marica je znala zašto to činim. Jecale smo obje.

»Marice, oprosti. Ljuto sam te ranila«, šaptah joj, stišćući maloga uza se. Nije se branio. Možda je predosjećao da ga drži njegova baka, ona ista, koja mu teško unesreći i mamu i tatu.

Luka se konačno oženio spomenutom djevojkom iz Zagorja, ali nikada više nije bio prijašnji dobri sin. Uzalud sam imala snahu čistohrvatskog prezimena, uzalud bje i tetkin imetak, Luka u svemu tome nije našao mir srca. Jednom, opomenuvši ga što svoju ženu ne poštiva, izderao se na me:

»Što hoćeš? Doveo sam ti kog si priželjkivala. Eto, volite se!«

Ili nije mogla, ili ne htjede, snaha i poslije tri godine još nije rađala. Predbacivši joj radi toga, reče mi tužno:

»Pa roditi ću jedino ako se to dogodi po Duhu Svetome. Proklet bio čas kad pogledah za tvojim sinom. Njegovo je srce daleko od mene. On će uvijek voljeti Ciganku.«

Ne daj vam Bože moju sudbinu. Svaki novi dan bijaše nastavak jučerašnjih kazna i suza. Savjest, neumrli crv vrtila mi je nutrinom čak i u snu. Liječničke tablete i preporuke bijahu uzaludne. Smušena lijekovima nisam ni molila smatrajući da nikakva molitva ne može oprati moj grijeh ni ublažiti okrutnu sudbu ciganske kćeri i mojega sina. Osim toga unesrećila sam i treću osobu, svoju snahu. Eh, da se je prošlost mogla vratiti!

Na uporne molbe mojega polubrata, sin, snaha i ja stigosmo u Australiju ne jer smo morali, nego ja živo vjerovah da će nova sredina baciti u zaborav ružne uspomene i nesloge. Možda ću ubrzo postati baka. Nažalost, ništa se nije mijenjalo. Radeći duge sate sin je štedio svaki dolar. Umjesto da imamo vlastitu kuću, na zaprepaštenje meni i snahi, godinu kasnije s punim koferom dječje robe Luka krenu u domovinu, u posjetu. Ta putovanja učestala su. Shvaćajući da je njezin brak gubljenje vremena, snaha ode dalje. Sin to jedva dočeka. Nas dvoje postadosmo stranci. I dalje je bio zaokupljen radom, dolarima i pismima koja stizahu bez adrese pošiljatelja. Iz radoznalosti otvorila sam potajno jedno pristiglo pismo želeći potvrditi svoju sumnju. Da, bilo je to pismo od Marice:

»Moj dragi Luka,

mama i tata redovno primaju tvoj novac. Kupuju meni i djeci što trebamo. Ostane dovoljno i njima. Muž ne zna što se u stvari događa, ali je sumnjičav. Prati me na svakom koraku. Zbog pića i pušenja u zadnje vrijeme loše mu je. Ima visoki šećer. Stalno me zoveš k sebi. Oprosti, vjenčana sam s njim. Dužnost mi je ostati uz njega dok je živ, a tada, uz Božju pomoć biti ćemo svoji. Radi tebe išla bih s djecom ne samo u bogatu Australiju, nego i u pustinju. Makar pijesak jeli, al’ neka smo zajedno. Ivica sve više liči tebi. Ima i tvoju narav. Kako ti je mama? Nemoj ju progoniti, progoni ju vlastita savjest. Sve će biti dobro. Svanuti će i naša zora.«

Dakle, moj je Luka živio za dan u kojemu će, kad »svane zora«, preuzeti ono što bijaše namijenjeno njemu i nikome drugom – svoju jedinu ljubav, sina Ivicu, njegova brata i seku. Iako znadoh da se neće moći crkveno vjenčati, iz dna duše vapila sam Bogu da im se želje ostvare; nakon tolikih duševnih bura i oluja neka ponovno nađu svoj blaženi mir.

Maričin muž preminu dvije godine kasnije. Ne gubeći vrijeme Luka odjuri u Hrvatsku. Kad je konačno »svanula zora«, preselio je s Maricom i djecom u Split. Odlučila sam ostati u Australiji. Što dalje od njih to bolje. Neka nadoknade izgubljene dane mladosti i neka jedno drugome liječe duboke rane. Svakih mjesec dana stizala su od Marice pisma i slike. Široki Lukin osmijeh odavao je potpuno zadovoljstvo. Na moje veliko čudo u jednom Maričinom pismu pročitah i nekoliko njegovih vlastitih riječi:

»Draga mama,

kao što vidiš po slikama, sretan sam beskrajno. Marica i ja svoju bolnu povijest ostavljamo za sobom. Učinjene su nam teške stvari, no pravda je pobijedila. Od mene i moje žene budi prošteno tebi i onima koji u Marici vidješe mrku cigansku kći umjesto Božje stvorenje nagrađeno ne samo vanjskom ljepotom već i dušom kakvu imaju tek pojedini smrtnici ovoga svijeta. Znajte svi, moja dobra Marica je moja sreća, sjajna zvijezda, moj dragulj i moj cijeli život.«

Kratka bijaše Lukina radost. Tri i po godine kasnije smrtno nastrada njegov zlatni Ivica, jedini sin. Svega jedanaest mjeseci nakon toga, Marica dobi rak crijeva. Nisu pomogli skupi lijekovi ni trave. Poživjela je dvije godine, a potom sklopila oči na rukama onoga, koji ju kao malu djevojčicu prigrli k sebi ne zapažajući njenu tamnu kožu, nego čisto nevino srdašce. Teško me pogodi Maričina smrt. Plakala sam gorko smatrajući se glavnim krivcem čitave tragedije radi koje nipošto neću izbjeći srdžbu Božju. Znadoh da za njenu dušu ne treba previše moliti. Svoje grijehe oprala je mnogim žrtvama. Ipak, naručila sam Zlatne mise. Treću noć nakon što su mise započete, doživjeh nešto veličanstveno. U jedan sat noću vrata moje sobe lagano se otvoriše. Nečiji blagi glas viknu me tiho:

»Majko! Majko! Ne plači više. Sve ti je oprošteno!«

Pokaza mi se tada u svjetlu pokojna Marica nasmijana i lijepa kao u mladosti. Gledala me je moguće nekih pet sekundi svejednako smješeći se. Njezina pojava stade potom blijediti. Pretvorivši se u sjenu lagano isčeznu. Pala sam na koljena govoreći kroz plač:

»Marice, o Marice, hvala na poruci. Vjerujem čvrsto da si svojim teškim patnjama i čistim djetinjim srcem koje nije znalo mrziti, ublažila gnjev pravednoga Oca prema meni. Ipak ću izbjeći muke paklene od kojih toliko strahovah. Makar čamila u čistilištu sto godina samo neka dobijem kutak raja.«

Saznah kasnije od Luke da mu je pokojnica dolazila sedam puta, a onda ga u snu zamoli da je više ne doziva jer se želi smiriti.

Snivaj u miru Božjem, patnice, ciganska kćeri mila! Ljudi poput tebe koji su ni krivi ni dužni morali radi ličnih interesa pojedinaca proći svoju Kalvariju, zavrijediše u svakom slučaju biti sveci. Premda si rekla neka više ne plačem, ja i danas, očekujući svaki čas smrt, često brišem suze udarajući se u prsa. Ćutim teške boli tvoje majke. Vidim kako upinje crni drhtavi prst put Raspela, mucajući:

»Spazih te jutros u crkvi kad si primala toga istoga Krista, kojega imaš u kući. On neka sudi tebi i takvima, jer u mojoj Marici vidite samo Ciganku. Jao vama! Suze moje i Maričine pratiti će vas do groba. Takvi kao ti, dabogda ne imali unuke.«

U sjećanje na Maricu, a za pokoru grijeha radi kojih smatram da sam izgubila jedinoga unuka, usrdno molim roditelje neka ne ulaze u životne odluke svoje djece, pogotovo radi li se o braku. Koliko god ih srce boli zbog krivoga izbora biti će im manja žrtva ako slome svoju oholost te šuteći strpljivo podnesu greške djece, umjesto da primjenjuju način moje vražje metode po kojoj će osuditi na groznu propast ne samo ono što im je najmilije, već i sami sebe. Neka mladi uzimaju koga vole makar to bio i ciganski rod. Uostalom, nije li krv Kristova potekla za svako dijete nebeskoga Oca, koji daje da sunce njegovo jednako grije crne i bijele i koji će po pravdi suditi svoje smrtne sinove i kćeri. O Bože, Oče, smiluj mi se! N.N.

Istinita iskustva hr. ljudi iz dijaspore, upisana u knjigu ZNACI I MILOSTI S NEBA/Marija Dubravac

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.