Marija Dubravac: LIJEPA NAŠA DOMOVINO… (Vjera stare majke)

0

 

»Dosta je bilo ovih nepravda! Pune tri godine djeca i ja živimo kao mučenici! Srce mi puca kad ih takve nejake ranim jutrom vučem pješke kilometar daleko po kiši i zimi, na čuvanje. Trčim tada u tvornicu čistiti smrdljivu ribu do na večer. Ti lijepo odradiš osam sati i uvališ se pred televizor; još me pitaš što ću praviti za večeru kad se umorna vratim s posla. E, ovako više ne može! Ili dovedi moju mamu iz domovine neka mi pomogne, ili ću napustiti posao i sama odgajati svoju djecu umjesto što ih čuva i odgaja Grkinja. Govore evo više grčki nego hrvatski jezik!« vikah mužu van sebe od bijesa osjećajući da će me spomenuti način života ubrzo dokrajčiti.

Premda se u domovini od samoga početka nije posebno slagao s punicom, a znajući da imamo velike kredite i da njegova plaća neće podmiriti sve životne troškove ako napustim posao, moj muž ipak bijaše prisiljen »dopeljati« tu »voljenu« punicu, glumeći ulogu sretnoga zeta makar prvih nekoliko dana. Ruku na srce, svi se preporodismo. Ne samo što su djeca uživala uz baku istinsku ljepotu djetinjstva, a ja dolazila na večer u čistu kuću, nego mama je kuhala slasno i masno. Muž je to volio tvrdeći da se je isplatilo »staru« dovesti ako ni zbog čega drugoga, a ono makar zbog kuhanja. Eh, sve bi bilo dobro da mama ne bijaše velika vjernica. Već prve nedjelje zgrozila se je čuvši da idemo u australisku crkvu. Hrvatska crkva je daleko, a nemamo auto.

»Kakva je to misa? Ne znam uopće što se moli. Da barem razumijem propovijed. Ja sam od riječi Svetoga Evanđelja kod kuće živjela. Pa i taj čudni narod! Pričaju u crkvi kao kod nas na vašaru. Za vrijeme Mise sjede prekrštenih nogu i ruku. Djeca im u kući Božjoj trče i viču. Meni to smeta. Misa je svetinja. Zašto niste kupili kuću pored naše crkve, a ne pored te… Bože prosti, ne znam kako bih je nazvala«, brojila je mama ljutito, nagovještavajući da ću iste njezine litanije čuti svake Božje nedjelje. Uzalud napominjah da smo teškom mukom smogli kupiti krov nad glavom u najsiromašnijem naselju kako bi se kod banke što manje zadužili, uporno je ponavljala:

»Ja bih radije bila u stanu, samo nek sam blizu svoje crkve.«

Dakle, vjera bijaše jedini problem, a taj s vremenom pretvori se u vrlo ozbiljnu raspravu.
Mama stiže u Australiju sredinom svibnja 1980., godine. Pogodi ju strašno što ne može posjećivati svibanjske pobožnosti kao u domovini. Čuvši da na svetoga Antu muž i ja moramo raditi, a u australiskoj crkvi neće biti Mise, udari u gorak plač: »O djeco moja gdje dođoste! Jadni vi i kukavni! Zar u ovoj bezbožnoj zemlji da provedete svoj vijek? Pa i mene dovukoste k sebi, a znali ste koliko mi Bog znači. Kako vidim, ovdje ljudi samo trče i rade ne znajući ni za kakvu duhovnu radost.«

Te istinite fraze ranjavahu me grozno. Slušala sam ih na blagdan Srca Isusova i Marijina, na Sv. Ivu, Petrovo, te na Ilino, grizući se u nutrini čak i u snu. Iskreno sam požalila što mamu dovedoh. Oduzela sam joj najveće zadovoljstvo života – rodno selo i misu na hrvatskome jeziku. Bilo bi bolje da sam se mučila kao i ostale majke, koje dođoše ovdje radi lakšega života, shvativši kasnije da ih je taj život skupo koštao. Mama je u pravu: ovo je zemlja potpuno drugačija od naše; zemlja, gdje čovjek u trci za dolarom malo po malo gubi najveću dragocjenost – dušu. Premda dadosmo mami časnu riječ da ćemo svi za Veliku Gospu putovati autobusom u Clifton Hill, na misu, taj dan kao za inat, naša trogodišnja kćerkica ustade oličena neobičnim prištićima po tijelu. Imajući i visoku temperaturu, odnijeli smo ju doktoru, zatim u dječju bolnicu. Zbog neispunjene želje, pred Gospinom sličicom iz molitvenika, sirota mama bolno oplaka. Na večer reče nam:

»Djeco, oprostite, ova zemlja nije za mene. Ne mogu u njoj ostati. Eto vama vaši dolari. Prije svojega imendana, Adventa i Božića, moram se kako tako vratiti miloj kućici. Radije bih umrla nego bila bez zornica; od ranoga djetinjstva nisam ih propuštala. Djeco slatka, potekli ste odakle i ja. Znam, patili smo u nesretnom komunizmu priželjkujući često i ono najnužnije, ali i pored mnogih tegoba imali smo radost duha, a ta je dolazila najprije od Boga i Crkve, kalendarskih svetaca, Uskrsa i Božića, proštenja, imendana, starih seljačkih običaja, pjesme, svirke, i konačno od nas samih. Bili smo skupa dijeleći zadnji komadić kruha, brišući jedni drugima suze kad god je zatrebalo. Tko će vama ovdje na kraju svijeta obrisati suze i pružiti komad kruha? Zar tuđin? Kako vidim, nemate iskrenoga prijatelja niti vremena za tuđe boli. Robovi ste posla i novca jer morate imati sve što imaju ostali. Djeco, molim vas, prije nego se potpuno izgubite u ludilu beskonačnih maštanja, hajdete kući u lijepu našu domovinu. Kako bude nama ostalima tako će biti i vama. Živjeli ste tamo i prije, a nikada niste hodali potišteni i jadni kao sada. Ličite duševnim bolesnicima. Vidite, dolari ne čine čovjeka sretnim.«

Čuvši da mama zaista želi putovati nazad, moj muž usplamti bijesom. Nismo još otplatili dug za njenu kartu ovamo, a već hoće nazad. Molio je neka se strpi. Njoj za volju godini će prodati kuću i seliti bliže k našoj crkvi. Unatoč tome mama imade na umu samo jednu želju – u Hrvatsku i to čim prije. Muž se izderao na mene glasno tako da čuje i mama:

»Fino ste me sredile ti i tvoja mater! Radi njenog gospodskog turizma naradit ću se prekovremenih sati i te kako! A ne možeš ju poslati ni praznoga džepa. Najbolje idi i ti s njom jer ću ponovno slušati tvoju dreku i prijetnju. Umjesto da trpiš kao druge žene još par godina dok se malo duga otresemo, jesti ćeš mi dušu zbog djece svaki čas. Što hoćeš od mene? Znala si da nemaš ovdje nikoga i da će ih čuvati tuđinka. Godini ćeš vjerojatno zahtijevati da dovedem tvoju sestru. Ona će mi, predosjećam, uraditi istu stvar.«

Uvrijeđena zetovom primjedbom mama je nekoliko dana potajno cvilila živeći samo za trenutak kad će ju ogromna »bijela ptica« ponijeti tamo gdje ljudi »jedni drugima brišu suze i dijele zadnji komadić kruha«.

Brige oko maminoga odlaska, nestašica novca i ono što će ubrzo doći, baciše me u duboku depresiju. Najstarije dijete godini polazi u školu. Tko će ga odvoditi i dovoditi? Dvoje manjih osjetljivog su zdravlje. Hoću li im uspjeti naći ženu milosrdne duše da ih pazi kako dolikuje? Kud sreće da mogu biti s njima, no to je nemoguće. Nesretni dugovi. Neću ih se nikada riješiti. Mamino putovanje zakazano je sredinom mjeseca studenoga. Otkidala sam od plaće po koji kukavni dolar za mnogobrojne poklone rodbini u Hrvatskoj. Biti će to mali pokloni, ali od srca. Jednoga petka dok ispunjavah uobičajenu subotnju lutriju, mama reče:

»Daj da i ja uz Božju pomoć našaram to vaše ćage (papir). Ako što bude, neka ide sve tebi.«

»E mama, to dobiju bogataši. Nama sirotinji osuđeno je ono što Bog dragi reče Adamu i Evi kad ih potjera iz raja: ”U znoju lica stjecati ćete kruh”, odgovorih uzdahnuvši. Mama je svoje »ćage« ipak »našarala«.

Sutra na večer, u pola devet, u našoj kući pade mnogo sretnih suza. Mamino »našarano ćage« promijeni život cijele obitelji. Ne bih spominjala svotu dobivenoga novca, no bilo je dovoljno da mama ponese svoj djeci po malo, a ja da pazim mile golubiće dok ne porastu. Grleći me radosna, mama uskliknu:

»Kćeri, ovo je pravo čudo! Dugo sam noćas molila Svetoga Ivu neka se smiluje tvojim nevinim anđelima i dadne ti koji dolar da ne moraš raditi, a ja ću, ako Bog da, gladna i žedna ići godini u Podmilačje i to bosa! Hvala mu i slava! Prije nego napustim ovu zemlju, ti i zet morate mi ispuniti tri molbe: Želim da što prije selite blizu hrvatske crkve kako bi s djecom odlazili nedjeljom tamo gdje vam je mjesto i gdje ćete slušati Sveto Evanđelje na materinskom jeziku umjesto na tuđinskom. Drugo, ne propuštajte ni jednu večer bez molitve. Uzalud vam vaše busanje »Bog i Hrvati«, ako Bog ne postoji u vašim kućama. I treće, vratite se kad tad rodnoj grudi. Još vas čeka vaš tal (dio) svete očeve zemlje. Trebate ju samo s ljubavlju obrađivati i biti će kruha. Mili moji, nema Lijepe naše nigdje na planetu.«

Mama preminu prije sedam godina. Dvije njene želje su ispunjene. Treća nije – muž, djeca i ja živimo još u Australiji. Često razmišljam o mami diveći se njenoj silnoj ljubavi prema Bogu, skromnom seljačkom životu i rodnoj grudi, koju ne htjede zamijeniti ni za kakvo blago svijeta. Do danas čvrsto vjerujem da je mama žarkim pouzdanjem u Svetoga Ivu, onu subotnju noć 1980., zaista izmolila čudo meni i mojoj djeci, a potom zadovoljna otišla dragoj kućici veseleći se svojemu imendanu i žuđenim Zornicama. Bez sumnje, dočekala je pravu radost Božića. Radost, koja se može doživjeti samo u lijepoj našoj Hrvatskoj, najljepšoj zemlji na svijetu. N.N.

Istinita iskustva hr. ljudi upisana u knjigu ZNACI I MILOSTI S NEBA/Marija Dubravac

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara