MIGRANTSKA KRIZA: Erdoğan blefira, neće propustiti milijune izbjeglica, ucjenom želi vratiti ugled vođe

0

Europa zna da, ako hoće da zaustavim migrante, mora podržati tursku inicijativu u Siriji – kazao je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan priznajući ta ko da je pravi razlog puštanja migranata prema zemljama EU to što turski predsjednik Erdoğan nije dobio potporu EU i UN-a za svoju vojnu operaciju u sirijskoj provinciji Idlib, a ne, kako tvrdi, zato što EU ne želi “podijeliti teret” s Turskom, koja je prihvatila oko četiri milijuna migranata i izbjeglica.

Erdoğan svojim činom i nepromišljenom politikom koristi izbjeglice zapravo kao oružje i ciljano ih zloupotrebljava. Svaki put prije početka neke svoje vojne ofenzive prijeti puštanjem migranata kako bi nakon početnog odbijanja na kraju dobio podršku i legitimitet EU, UN-a i NATO-a za agresiju na Siriju. Pitanje je do kada će EU podnositi ucjene turskog predsjednika kako bi provodio svoju agresivnu politiku prema Siriji i Libiji? Iako su u početku sve članice EU a priori odbijale zahtjeve Erdoğana da mu daju potporu i legitimitet za vojnu invaziju na sirijsku provinciju Idlib, nakon puštanja migranata i jezivih slika koje stižu s tursko-grčke granice te straha da veliki val migranata poput onoga iz 2015. ne krene ponovno, Europa popušta.

Biti ili ne biti

Zemlje EU raspravljaju kako bi u provinciji Idlib stvorile sigurnosnu zonu, što podrazumijeva i vojnu operaciju koja bi bila intimna podrška Erdoğanu za njegovu vojnu operaciju bez obzira na to što ta operacija krši sve međunarodna prava, jer nju ne bi izvodila niti jedna vojska osim turske koja se već tamo nalazi. Zbog Erdoğanove ucjene, EU će opet, po tko zna koji put, kršiti svoje principe. EU je Erdoğanu već progledao kroz prste i dopustio mu da 2016. pokrene vojnu ofenzivu protiv Kurda na sjeveru Sirije pod nazivom operacija Štit Eufrata. Tada je turska vojska uz potporu džihadističkih skupina počinila ratne zločine protiv kurdskih stanovnika koji su se nalazili na sjeveru Sirije.

Po svemu sudeći, EU će i ovog puta progledati Erdoğanu kroz prste i dopustiti mu da u Siriji radi što želi. Iako je turska vojska u Siriju ušla nepozvana, turski predsjednik tvrdi kako ga je pozvao sirijski narod. Međutim, pomoć Erdoğana nije tražio sirijski narod, već terorističke i džihadističke skupine predvođene ostatkom ISIL-a i Hay’at Tahrir Al-Sham, bivša Fronta Al-Nusra, ogranak Al-Qa’ide u Siriji, koje su već davno EU i SAD proglasile terorističkom organizacijom. One su u provinciji Idlib našle utočište nakon poraza terorističke organizacije Islamska država i pada kalifata. Za Erdoğana je provincija Idlib od izuzetne strateške važnosti s obzirom na to da se nalazi na tursko-sirijskoj granici.

S druge strane, Idlib je Erdoğanu omogućio da ima utjecaj na Siriju kao što to danas imaju Rusija i Iran. Gubitak Idliba za Erdoğana bi bio velik poraz, ne samo u vanjskoj već i unutarnjoj politici jer već dulje vrijeme većina turskog naroda i velike političke stranke traže od Erdoğana povlačenje Turske iz Sirije. Takvi su pozivi ojačali nakon što su se turski vojnici u ljesovima počeli vraćati iz Idliba.

– Za Erdoğana je Idlib biti ili ne biti. To mu je zadnja šansa da vrati popularnost u svojoj zemlji i moć u zemljama regije – kazao je za Večernji list turski novinar i analitičar Hassan Tahrawi ističući kako je, unatoč velikoj cenzuri i strahu u Turskoj, javnost jako zabrinuta za turske vojnike koji svakodnevno ginu u Siriji i pitaju se “što Turska zapravo ima u Siriji i zašto Erdoğan šalje njihovu djecu da ginu u tuđoj zemlji?”

– Slanje turskih vojnika u sirijski rat još je više podijelilo društvenu javnost u Turskoj. Oni koji slijede ideologiju Muslimanskog bratstva, čiji je član i Erdoğan, kažu da je to dobar potez, međutim, većina je Turaka protiv jer time Turska krši međunarodno pravo i šalje vojsku bez odobrenja EU i NATO-a – govori Tahrawi ističući kako su gotovo svi turski mediji, nažalost, pod utjecajem Erdoğana i njegove stranke i iskrivljuju istinu.

– Svakog novinara koji javno kritizira ili osuđuje tursku vojnu ofenzivu uhite kao izdajnika. Neki su dan ljevičari organizirali prosvjede diljem Turske. Nakon toga svi njihovi članovi su bili uhićeni – napomenuo je Tahrawi koji je uvjeren kako bi gubitak Idliba bio možda početak kraja Erdoğana i njegove stranke Pravda i razvitak buduće političke karijere

. – Popularnost Erdoğana drastično pada što je dokazano i na nedavnim lokalnim izborima u kojima je njegova stranka izgubila u velikim gradovima poput Istanbula, Ankare, Izmira ….. – naglasio je Tahrawi koji ne vjeruje da će Erdoğan pustiti milijune migranata kako on to tvrdi jer bi to negativno utjecalo na samu Tursku.

– Erdoğan neće, kako prijeti, pustiti migrante jer bi to negativno utjecalo na Tursku, i u odnosima i s EU i s NATO-m, a u konačnici i sa susjednim zemljama poput Grčke i Bugarske. Erdoğan je blefirao i sada će dobiti prešutnu potporu za svoju vojnu operaciju u Siriji, a usto će dobiti još i novac. Stat će na tome i opet će govoriti kao je on pobijedio “nehumani i nedemokratski” svijet – govori Tahrawi tvrdeći da je pitanje kako će Erdoğan, bez obzira na sastanak s Putinom i dogovor o Idlibu, izgladiti odnose s obzirom na to da Putin govori kako mu je Erdoğan još jednom “zabio nož u leđa”.

Kontrola terorizma

– Za vojnu ofenzivu Turske na Siriju Putin je dao prešutno zeleno svjetlo jer je na neki način htio Erdoğanu vratiti ugled kao vrhovnom zapovjedniku nakon ubojstva 36 turskih vojnika u napadu sirijske vojske u Idlibu. Jer, bez dozvole Rusije, ni jedan turski bombarder ne bi mogao preletjeti Siriju. Međutim, Erdoğan je otišao predaleko. Sam je sebe uvjerio da je pobijedio i Rusiju i Irance i sirijsku vojsku. Nakon toga, Putin je Erdoğanu uputio upozorenje da više neće tolerirati zračne udare na sirijsku vojsku i saveznike koji oslobađaju teritorije koje kontroliraju terorističke skupine poput ISIL-a i Fronte Nusra te su zatvorili zračni prostor iznad Idliba. Nakon toga su turski dronovi padali kao kruške. Erdoğan nema nesporazume s Putinom samo u vezi sa Sirijom već i Libijom, kamo Erdoğan šalje svoju vojsku i borce – govori Hassan Tahrawi, uvjeren da će sirijska vojska uz pomoć Rusije i Irana postići svoje ciljeve, i to oslobađanje cijele provincije Idlib.

I dok Erdoğan ucjenjuje i prijeti Europi šaljući migrante na granicu, borba za provinciju Idlib, zadnje uporište džihadističkih skupina u Siriji, ušla je u završnu fazu. Nakon žestokih borbi s džihadistima, sirijska je vojska uz pomoć saveznika, Rusije i iranske Revolucionarne garde te boraca libanonskog Hezbollaha, ušla u izuzetno strateški važan grad Saraqib na sjeverozapadu te zemlje unatoč tome što su džihadisti imali potporu turske vojske. Saraqib je grad koji je prije rata imao više od 30 tisuća stanovnika te koji je od 2012. u rukama džihadista.

Godine 2017., nakon unutarnjih sukoba, preuzela ga je Hay’at Tahrir al-Sham, zloglasna Al-Nusra, ogranak Al-Qa’ide u Siriji. Saraqib je posljednji veliki grad koji su držali džihadisti, a nalazi se na raskrižju međunarodnih cesta M5 i M4, koje povezuju Damask, Alep i Latakiju, koje turska vojska pod svaku cijenu želi zadržati kako bi spriječila dolazak sirijske vojske na granicu s Turskom. Oslobađanjem grada Saraqiba sirijska je vojska došla blizu graničnog prijelaza s Turskom Bab Al-Hawa. Za vladu Bashara Al-Assada kontrolirati taj put od vitalne je važnosti za oživljavanje sirijskog gospodarstva, a posebice u zapadnom dijelu zemlje, onom u kojem su smješteni svi glavni gradovi.

Turski predsjednik Erdoğan ne može se pomiriti s činjenicom da gubi utjecaj nad Sirijom padom zadnjeg uporišta džihadističkih skupina u Idlibu, za što je sam kriv jer nije realizirao sporazum o demilitarizaciji i mirnoj reintegraciji koji je dogovoren i potpisan u rujnu 2018. između Putina i Erdoğana u Sočiju, kojim se obvezao razoružati i rasformirati džihadističke skupine u Idlibu. Erdoğan je uvijek igrao na kartu Idliba i pravio pritisak na EU puštanjem migranata s obzirom na to da u provinciji Idlib, u kojoj je, prema popisu stanovništva iz 2010., živjelo oko 160 tisuća stanovnika, danas živi više od 3,5 milijuna ljudi, među kojima je oko 100 tisuća džihadista, od kojih je desetak tisuća iz zemalja EU, s Balkana te iz Ruske Federacije, zbog čega je taj sporazum i potpisan te se trebao početi primjenjivati 15. listopada 2018. Prema sporazumu, iz te zone široke između 15 i 20 kilometara trebalo se povući sve teško naoružanje te “radikalni pobunjenici, uključujući pripadnike Fronte al-Nusra i ostale džihadističke skupine”.

Međutim, sporazum nije proveden, a nerijetko su bili bombardirani gradovi Hama i Alep, koji su pod kontrolom režimskih snaga. Isto tako, stalna meta napada bila je i ruska vojna baza Hmeimim, koja je gađana dalekometnim projektilima ili bespilotnim letjelicama koje su nosile eksploziv. Zbog učestalih napada, ruska i sirijska vojska pokrenule su vojnu ofenzivu na provinciju Idlib nakon što su propali svi pregovori o razoružanju džihadističkih skupina. Prozvani predsjednik Erdoğan negirao je da ima bilo kakav utjecaj na džihadističke skupine koje kontroliraju Idlib tvrdeći kako čini sve kako bi poštovali dogovor o demilitarizaciji provincije Idlib. Ne dođe li brzo do rješenja i primirja u provinciji Idlib, analitičari strahuju da bi borba za Idlib mogla dovesti i do frontalnog sukoba između turske i ruske te iranske vojske jer u turskim zračnim udarima već je poginulo nekoliko pripadnika iranske Revolucionarne garde i libanonskog Hezbollaha.

Iran je uputio oštru poruku turskom predsjedniku kako idući put Iran neće tolerirati napade te da će braniti svoje vojnike bez obzira na sve. I ruski analitičar Ruslan Mamedov, ujedno programski voditelj MENA, Ruskog vijeća za međunarodne odnose, koji je diplomirao na odjelu za azijske i afričke studije na Višoj ekonomskoj školi Nacionalnog istraživačkog sveučilišta i Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose MVP-a Rusije, ne isključuje mogućnost frontalnog sukoba između ruskih i turskih snaga u Siriji.

– Sve bi se moglo dogoditi. Ali, obje strane jako paze da ne dođe do takvog scenarija. Postoje pitanja koja su za Rusiju i Tursku mnogo važnija od Idliba, pa čak i same Sirije. Trgovina između Rusije i Turske iznosi oko 25 milijardi dolara svake godine. Trgovina između Rusije i Sirije 0,5 milijardi dolara. Mnogi su tu strateški projekti između Moskve i Ankare: Akkuyu NEK, Turski tok, S400. Turizam za pet milijuna ljudi dolazi iz Rusije u Tursku. Sve je to previše važno da bi odnosi tih dviju država bili rizični.

Unatoč brojnim kontradikcijama koje su se nakupile tijekom proteklih nekoliko desetljeća suradnje, suočene s redovitim krizama međusobnog povjerenja, Rusija i Turska imaju veliko iskustvo zajedničkog rada u borbi protiv terorizma. Bilo je međusobnih kritika, ali bilo je i trenutaka suradnje kada je to bilo potrebno, te određene količine međusobnog razumijevanja u određenim aspektima problema – kazao je Ruslan ističući kako je u rujnu 2016., nakon neuspjeha razgovora Lavrov – Kerry, Rusija prilagodila svoju politiku prema Siriji.

Potraga za rješenjem

– Moskva je privremeno zaustavila pokušaje rješavanja sirijskog sukoba u suradnji sa SAD-om, koji im je bio od male pomoći kao partner u svjetlu predstojećih američkih predsjedničkih izbora. Umjesto toga, Rusija se odlučila osloniti na one regionalne sile koje su imale stvarni utjecaj na situaciju u Siriji. To je krajem 2016. dovelo do prijedloga sirijskog pregovora iz Astane, pri čemu su Rusija, Turska i Iran djelovali kao jamci. Proces je počeo u isto vrijeme kada se Alep vratio pod potpunu kontrolu snaga sirijske vlade. S obzirom na ta kretanja na Bliskom istoku, na teorijskoj razini ruski su istraživači zaključili da s opadanjem uloge SAD-a epoha unipolarnog svijeta završava i nastaje svijet s elementima policentričnosti.

Rusija, Turska i Iran, usprkos različitim stavovima o drugim pitanjima, nezamjenjivi su sudionici u olakšavanju nagodbe u Siriji. Imaju širok spektar alata za utjecaj na situaciju. Trostrani format sa sudjelovanjem Rusije i Turske ostaje jedini koji prepoznaje i uzima u obzir faktor Irana kao utjecajnog i prihvatljivog igrača. To je vrijedno u potrazi za rješenjima kada nastane zastoj u odnosima. Moskva i Ankara razumiju da je njihovo partnerstvo teško, ali obostrano potrebno – govori Mamedov napominjući kako takvi partneri mogu stvoriti probleme, ali oni su dragocjeni jer vode neovisnu politiku i razumiju i prepoznaju nacionalne interese jednih i drugih, kao i potrebu za koordinacijom svojih stavova.

 

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara