Sjećanje na velikog glumca

Otišao je, prerano je preminuo, Božidar Alić (1954.) kazališni, filmski, televizijski i radijski glumac, ali i pjevač i glazbenik. Pamtimo ga po njegovim brojnim i velikim ulogama. Dug ih je niz.

No ne i svi. Dječica Univerziteta političkih nauka u Zagrebu iz Informativnog programa tzv. nacionalne televizije Bozidar Alic2ignorantski i uvrjedljivo uzimaju sebi pravo pa mu pokušavaju nalijepiti nekakav optužujući nekrolog. Za njih je Božidar Alić kontroverzan glumac. U najboljem, vjerojatno su željeli reći velik glumac, ali kontroverzan homo politicus (je li to presudno?) jer u njegovim grozdovima od glume nema baš nijedne sporne, proturječne, prijeporne ili nepoćudne role. Nema ni u njegovu ozbiljnom političkom djelovanju. Ali ima u njegovim političkim stajalištima, kako to ideologijom ograničena, a preodgojena dječica s onoga univerziteta vide i ne mogu drugačije, školovano oslijepljeni, vidjeti. Komunjarskog aktivista i glumačkog osrednjaka Vilija Matulu će slaviti, ali će velikog Božidara Alića omalovažavati. Obojicu ne po glumi. Takve su to glave.

Je li Božidar Alić bio kontroverzan kad je među malobrojnima bio primljen na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu? Primljen od legendarnih glumačkih i redateljskih osobnosti. Je li bio kontroverzan kada se poslije diplome usavršavao u Italiji? Je li bio kontroverzan na pozornici Dubrovačkih ljetnih igara? Je li bio kontroverzan kada je glumio na tri svjetska jezika pa tako i u Njemačkoj ili s velikim redateljskim i glumačkim međunarodnim zvijezdama? Je li bio kontroverzan u naslovnim ulogama? Svi smo mi kontroverzni koji nismo nečije sluge.

Površnjacima, postao je kontroverzan onoga trenutka, s početka osamdesetih, kada je prirodno stao isticati svoje domoljublje i hrvatstvo. Isprani ljevičarski mozgovi ni tada, za uspona fašiste i okupatora Miloševića, pa sve do dana današnjega nisu i ne razlikuju zdrav hrvatski nacionalizam od neprihvatljiva šovinizma. Mrzilački ustrojeni nereformirani drugovi preziru sve i svakog tko nije dio njihove partije. „Tko nije s nama taj je protiv nas“ parazitira i još živi u njima i divlja i dan danas javno, pa čak i u trenutku smrti umjetnika. Velike smrti, velikoga glumca.

Nije u medijima, kako to obično bude, pa tako možemo suditi kako predsjednik Vlade Plenković i njegova ministarka Alic Ratkajevikulture, a bome ni na gradskoj razini kulture nisu ni poslali ni objavili sućut pokojnikovoj obitelji. Ako je to točno, uklapa se. Pa ne će valjda politika poštivati imperativnu autonomiju glume i umjetnosti? Kao u komunizmu: drugove koji ne poštuju aktualnu politiku stavlja se na crne liste. Ako ne i što gore. Bilo kako bilo, politika time ništa nije rekla o glumcu i umjetniku, pokojnom Božidaru Aliću, oni su samo još jednom sve rekli o sebi i svome narcizmu te obveznom totalitarizmu. Tim je veći. Tko zna, da se njih pitalo, možda ne bi ni stali tek na onoj diskvalifikatornoj krilatici HRT-a o kontroverznom glumcu. Možda bi imali još i gore riječi. Logika: on nije poštovao nas, pa ne ćemo ni mi njega… u trenutku smrti, u kontekstu najšire umjetnosti, upravo je degutantna. Političari su neuki u ljudskosti.

Vjerojatno najodurniji tekst je onaj notornog Borisa Homovca i objavio ga je, a tko drugi nego medijski brat Nobocty – telegram.hr. Homovac je tako dočekao priliku da se obračuna s mrtvom osobom, suprotiva pijetetu. Onom elementarnom. „Odlika“ je ideološki zaslijepljenih liliputanaca da se razračunavaju i nakon smrti. Tako je u njegovu tekstu najviše žuči o privatnome, posebno političkom životu glumca jer za Homovca, kao i za tolike druge nazovi ljevičare, mi ne živimo u demokraciji i potpun spektar političkih silnica nije im ni poželjan niti dopušten. Po logici „reci mi da ti ne rečen“, blati se svakoga tko nije polutan, tko je od nacionalnog osjećaja, tko je domoljuban ili orijentiran Alic6imalo desnije. Smrt nema ništa s tim, poručuju nam svojim mrzilačkim tekstovima drugovi, čak i kad kukavički diraju u konkretnu i recentnu smrt i umjetničku sudbinu.

Nije bolji ni tekst onoga Nenada Polimca koji smrt vidi kao prigodu da napiše sve što misli i pobroji sve negativno i pozitivno što o Božidaru Aliću zna. Ono kao: sad je mrtav pa da izvadim sve što sam godinama skupljao u stražnjemu džepu. Koji je u trenutku smrti zapravo zbrzao ono pozitivno tek da bi zgrabio priliku i realizirao slabo prikrivenu nasušnu mu potrebu vađenja crijeva. Nema milosti za ideološke protivnike, nikada. Miliciji treba reći sve.

U Hrvatskoj su tako neki (opetice) pali na ispitu iz elementarne humanosti: „o mrtvima sve najbolje“. Nisu u stanju suspregnuti svoju mržnju spram novog i znanstvenog poimanja povijesti i zbilje od one zadrte i propisane komunističke. Pa tako i u trenutku smrti dokazuju se i potvrđuju kao pravovjerni medijski komesari jer njima ništa i nikada nije sveto. Kako su se oni drugovi mogli poslije Drugoga rata odricati svoje najbliže obitelji ili drugova iz iste partije, tako i dan danas ovi ne poštuju ništa i nikoga – čim veći pokojnik tim bolje i korisnije po njih i njihov svjetonazor uz podobničko medijsko pozicioniranje.

Ima u svemu tome i mnogo primitivizma, naravno. U Hrvatskoj je moguće desetljećima biti istinski velik glumac, a onda kad čovjek ispali nekoliko političkih rečenica, s njim se treba obračunavati i preko groba. Tri Alićeve rečenice Svijećatako su im veće i važnije pa ih svi apatridi spremno recitiraju u svojim listinama inkriminacije. Što njima znače desetljeća vrhunske glume?

Što uzak um zna o slavi i uspjehu? O životu glumca koji se vrlo brzo vinuo u visine i osim pozitive doživljavao i preživljavao da ga ljudi hvale ali i žvaču. Da nemaš privatnost i da ti se privatan život pretpostavlja umjetničkom. Da nigdje nemaš mira do li na pozornici. Nikome se ne može propisivati kako će se nositi s tim bremenjem, niti postoji fakultet na kojemu se uči pro et contra slave. Voljele su ga i žene pa se zavist osim zbog dodjele uloga množila i na tom (žuđenomu) polju. Nakon mladosti, „nakon svijeta na dlanu“, Alića je očito duboko pogađalo (i na dnevnoj razini do nepodnošljivosti opravdano iritiralo) sustavno medijsko podcjenjivanje branitelja, Domovinskog rata, junačkih postrojbi HOS-a i njihova pozdrava Za dom spremni. Treba valjda hrvatsku slavnu povijest skriti i pokopati duboko u sebi te klicati: dobro je! Bravo današnja Hrvatska! Rat je prošao, osudimo junake.

Trebalo se dodatno nositi i s činjenicom da si javna osoba, koju mnogi ne samo grabe kao javnu svojinu, već i koji od tebe očekuju reakciju na sva ta zla među kojima živimo. I mnogi smo dobro prilagođeni pa šutimo. Mi možemo, Božidar Alić nije mogao. Imamo li pravo to mu zamjerati? Tko smo mi da sudimo?

Srećom, mnogi su imali kućni odgoj i ljudski mot pa su se od velikoga glumca i kolege oprostili dostojanstveno, uz svoja najljepša sjećanja, kako i dolikuje: evocirajući umjetnički rad i velike uloge. Ono što u tri riječi ne stane. A upravo je to bio i ostao sukus života, umjetnika, Božidara Alića.

Neka mu je laka hrvatska zemlja koju je toliko volio!

Javor Novak/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.