Fragmenti hrvatske zbilje – D. Dijanović: Nije svejedno tko je na čelu HDZ-a, ali neovisno o HDZ-u – Hrvatska treba treću opciju

 Plenković protiv Kovača

Dio bivših glasača HDZ-a, razočaranih politikom te stranke nakon Tuđmanove smrti, smatraju kako je od nekadašnjega HDZ-a ostalo samo ime i kako je riječ o opciji koja nije dio rješenja, nego dio problema. Iz takva razmišljanja proizlazi i logičan zaključak kako je bilo koji pokušaj reformiranja te stranke uzaludan i kako je nužno formiranje autentične desne opcije neovisne od HDZ-a. Dio HDZ-ovaca ili simpatizera smatra kako se stranka može reformirati i zaziva povratak „Tuđmanovoj politici“.

Pa, kako stvari zaista stoje?

Tri struje unutar HDZ-a

Od samih početaka u HDZ-u su se mogle identificirati tri struje: domoljubna koja je iznijela projekt stvaranja hrvatske države, karijeristička kojoj je jedini interes profit i ex-komunistička koju su formirali bivši članovi SKH koji su listom krenuli prelaziti u HDZ čim se vidjelo da će opstati novostvorena hrvatska država. Nakon Tuđmanove smrti druga i treća struja (između kojih se ponekad može staviti i znak jednakosti) suradnjom su – ako tu donekle zanemarimo razdoblje Tomislava Karamarka – držale vlast u HDZ-u.

Amalgam karijerista i ex-komunista s vremenom je na državnoj razini stvorio klijentelistički sustav koji čak i od vrijednosti ispražnjeni HDZ uvijek drži iznad 20 posto. Ne glasuju ti ljudi za HDZ zato što misle da je i dalje živ Franjo Tuđman. Mnogi ljudi jednostavno žive od veza i veza s HDZ-om i glasovali bi za tu stranku taman da na njezino čelo dođe Milorad Pupovac. Već bi oni našli opravdanja za takav potez. Kad su stranka i trbuh važniji od društva i države, onda su moguće najrazličitije anomalije i patologije.

Nije svejedno tko će biti na čelu HDZ-a

Pisac ovih redaka smatra kako je Hrvatskoj potrebna autentična treća opcija neovisna od HDZ-a, i to barem iz dvaju razloga: 1.) postojanje dviju desnih opcija (ako HDZ možemo smatrati više i desnim centrom) tzv. Overtonov prozor pomiče u desno kao što jasno vidimo u slučaju Mađarske i Austrije; 2.) Bez postojanja korektiva na desnici HDZ se uvijek kad osvoji vlast, osili i krene voditi bahatu i nenarodnu politiku. Zašto je Orban sve ove godine mogao tako suvereno vladati Mađarskom? Jednostavno zato što mu je glavna opozicija bio još desniji Jobbik. Da je HDZ svih ovih godina imao konkurenta na desnici i sam bi zbog birača morao voditi desniju politiku.

Unatoč mome stavu kako je Hrvatskoj potrebna desna opcija neovisna od HDZ-a, nije i ne može biti svejedno tko će biti na čelu HDZ-a. HDZ je najveća i najmoćnija hrvatska stranka koja je od posljednjih 30 godina 22 bila na čelu hrvatske države. Također, ma što tko mislio, ta će stranka i budućnosti igrati važnu ulogu na političkoj sceni. Nerealni su scenariji prema kojima bi u nekom kratkoročnom razdoblju HDZ mogao doživjeti sudbinu talijanskih demokršćana. Nije, dakle, svejedno tko je na čelu HDZ-a. Kao što nije svejedno hoće li u nekoj havariji nastradati 10 ili 50 ljudi, tako nije svejedno hoće li vodstvo najmoćnije stranke – vrlo eufemistički govoreći – voditi dobru ili manje dobru politiku.

Dvije Plenkovićeve prednosti

Unutarstranački izbori koji slijede u HDZ-u iz svega navedenoga zaslužuju našu pozornost. S jedne strane imamo sadašnje vodstvo na čelu s Andrejom Plenkovićem, koji je u svoj stožer kooptirao i pojedine HDZ-ovce koje se percipira kao desnu struju. Očito, i sam je Plenković shvatio kako s Ninom Obuljen ili Dubravkom Šuicom ne može osvojiti vlast u HDZ-u iako su upravo takvi kadrovi do sada bili temelj njegove politike. Plenkovićeva je prednost ta što ima odlične inozemne kontakte i u europskoj se politici snalazi kao riba u vodi, neovisno što mislili o današnjoj politici Europske unije. Ne treba nikada zanemariti utjecaj europskih, i ne samo europskih, središta moći na političke procese u Republici Hrvatskoj.

Dodatno, najveća je Plenkovićeva prednost činjenica što se trenutačno nalazi na čelu HDZ-a pa mu gradski i županijski čelnici listom prisežu na vjernost. HDZ-ovci nikada ne diraju svoje velike i drage vođe sve dok im ovi osiguravaju pozicije i sinekure. Šteta što je Plenkoviću, nedvojbeno jednome od inteligentnijih hrvatskih političara (koji, treba priznati, do sada nije osobno povezivan niti s jednom koruptivnom aferom), očito, europska karijera najvažnija misao vodilja pa tome podređuje i vođenje hrvatske politike. A to onda rezultira politikom koja se jednostavno ne može smatrati desno-konzervativnom niti suverenističkom. HDZ je danas pandan njemačkoj stranci CDU, a to je stranka koja se ne može smatrati desnom, nego u najboljem slučaju centrističkom strankom koja nerijetko skreće u liberalne vode.

Izazivački trijumvirat Kovač-Stier-Penava treba tražiti priliku u načelu – jedan čovjek jedan glas

S druge strane HDZ-ova spektra imamo trijumvirat Miro Kovač-Davor Ivo Stier-Ivan Penava. Drugu opciju percipira se kao desniju od Plenkovićeve iako nije do kraja jasno kakvu bi politiku HDZ vodio u slučaju njihove pobjede. Davor Ivo Stier bio je autor ideološke platforme unutar koje su on i Plenković došli na čelo HDZ-a. Ipak, treba mu honorirati činjenicu što je dao ostavku na vrlo komforno mjesto ministra vanjskih poslova nakon što je HDZ ušao u koaliciju s HNS-om. Stier je kao političar često deklarirao privrženost demokršćanskoj opciji, no u tome mu – po mome dubokom uvjerenju – uzor ne bi trebale biti europske demokršćanske stranke jer su ove danas daleko više liberalne nego demokršćanske. Spomenuti CDU ponajbolji je primjer.

Miro Kovač bio je prekratko ministar vanjskih poslova da bi se mogli ocjenjivati rezultati njegove politike. Posljednjih godina približio se određenim desnim krugovima u HDZ-u iako ga se ranije, riječ je o bivšem dugogodišnjem visokorangiranom diplomatu, nije percipiralo kao nekoga tvrdoga desničara. Od trojice izazivača Kovač je retorički najpotkovaniji i nije čudo što je upravo on čelu izazivačkoga trijumvirata.

Ivan Penava vjerojatno je od ove trojice političara najbliži desnoj opciji. Iako smo se svakakvih kameleona nagledali na političkoj sceni pa je teško više ikome išta vjerovati na hrvatskoj političkoj sceni, Penava odaje dojam iskrenoga i čestitoga političara, no za nacionalnu političku razinu nedostaje mu političkoga iskustva. Kandidatura za mjesto zamjenika stranke stoga je mnogo bolji izbor nego da se sam kandidirao za čelnu poziciju.

Tko ima pravo glasa na unutarstranačkim izborima?

Kovač, Stier i Penava nalaze se u lošijoj poziciji u odnosu na Plenkovića jer ovaj prilično dobro kontrolira situaciju u stranci. Već smo istaknuli, gotovo svi županijski i gradski ogranci stali su iza Plenkovića. Trijumvirat svoju priliku zato treba tražiti – osim u naglašavanju pogrješaka Plenkovićeve politike – u načelu jedan čovjek jedan glas. Na unutarstranačkim izborima isto vrijedi glas predsjednika županijskoga ogranka i običnoga člana. Pitanje je, međutim, koliko HDZ danas uopće ima članova s pravom glasa?

Nedavno je izišao podatak da stranka ima oko 211.000 članova, ali se ne navodi koliko je prošle godine bilo plaćenih članarina te imaju li samo oni koji su platili članarinu pravo glasa kao što je to inače pravilo u gotovo svakome udruženju građana. Pravilo, pak, o 10.500 potpisa koji su potrebni za kandidaturu jako je loše za unutarstranačku demokraciju. Za predsjedničke izbore potrebno je prikupiti manje glasova, pri čemu je krug potencijalnih potpisnika neusporedivo veći. A i sama činjenica da će sadašnje političko vodstvo kontrolirati je li prikupljen dovoljan broj glasova nije dobra. Naime, mnogi se ljudi boje potpisati za stranačku opoziciju jer bi sutra, ako vodstvo ostane nepromijenjeno, mogli loše kotirati u stranci.

Moguće je da HDZ-ov vrh skrene u desno ako Plenković i ostane na čelu stranke

Ako bih se trenutačno morao kladiti tko će biti pobjednik unutarstranačkih izbora u HDZ-u, kladio bih se da će to biti Andrej Plenković. No izgledno je da bi se mogao ponoviti scenarij iz svibnja 2012. pa bi zamjenik predsjednika stranke mogao postati kandidat iz drugoga tabora. Pred 8 godina to je bio Drago Prgomet, a u ovomu slučaju to bi mogao postati Ivan Penava.

Dobre izglede za potpredsjedničku funkciju ima i Davor Ivo Stier, a ako uzmemo u obzir da je i sam Plenković za neka čelna mjesta kandidirao pripadnike desne struje, onda bi vrh HDZ-a, čak ako Plenković i ostane na čelu stranke nakon unutarstranačkih izbora, mogao skrenuti u desno. To je uostalom i u skladu sa željama mnogih običnih članova stranke. Nije nemoguće ni to da ćemo ove godine dva puta imati unutarstranačke izbore: Plenković ako ostane predsjednik stranke nakon ožujka, ali na jesen izgubi izbore i ode s vlasti ne će dugo biti ni na čelu stranke.

Gdje bi trebali „gađati“ izazivači?

Naravno, moguće je i da Plenković izgubi unutarstranačke izbore u ožujku, a predsjednik HDZ-a postane Miro Kovač. Takvi izgledi za sada su slabi, ali nije riječ o nemogućem scenariju ako Kovač, Stier i Penava bez fige u džepu iziđu u javnost i pred članove stranke s nekoliko učinkovitih udarnih točaka. Prije svega, oni bi morali uvjeriti članove stranke da ako Plenković ostane na čelu stranke, HDZ sigurno gubi izbore (trend pada je jasan kao dan, SDP je ispred HDZ-a oko 9 posto). A ako se izgube izbori, gube se i pozicije. K tome, gubitak HDZ-a znači dolazak na vlast Nenada Stazića i Kreše Beljaka.

Također, Plenkovićevi izazivači trebali bi istaknuti jednu prednost čak i za slučaj da HDZ ne bude relativni pobjednik izbora: njihov je potencijal za koaliranje sa Škorinom opcijom daleko veći od Plenkovićeva jer je ova opcija dobrim dijelom i narasla do današnje razine zbog Plenkovićeve politike „istjerivanja ekstremizma“ iz HDZ-a. Biračima na unutarstranačkim izborima treba poručiti kako je jedna od opcija nakon izbora ako ostane Plenković i velika koalicija. A to zasigurno nije dobro za HDZ niti za Hrvatsku. Poruka treba biti jasna: s nama HDZ može ostati na vlasti, a s Plenkovićem sigurno gubi osim u slučaju velike koalicije. Naravno, u prethodnim redcima pokušavali smo se uživjeti u položaj Plenkovićeve opozicije.

HDZ mora imati korektora na desnici

Neovisno o tomu hoće li HDZ uskoro skrenuti u desno ili ne će (i hoće li skrenuti u desno samo retorički zbog privlačenja birača ili iskreno), rekosmo, Hrvatskoj je potrebna i o HDZ-u neovisna autentična desno-konzervativno-suverenistička opcija. Pouzdati se samo u HDZ, više ne bi smjeli čak niti politički dudeki. Bez takve alternativne desne opcije HDZ će i dalje monopolizirati desnu političku opciju, a kao što niti jedan monopol u ekonomiji nije dobar, jer znači visoke cijene, tako je i visoka cijena HDZ-ovih vladavina kada ova stranke nema korektora na desnome spektru.

Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene. Od demontaže klijentelističkoga monstruma koji generira velike nepravde i ljude tjera iz Hrvatske, preko reforme pravosuđa koje je pokrovitelj klijentelističkoga sustava i reforme socijalističke javne uprave do rezanja poreza i jačanja privatnoga sektora. K tome, Hrvatska se mora pozicionirati kao srednjoeuropska država. Dosadašnja probalkanska politika pupčano je povezana s kriminalom i korupcijom koji su premrežili sve pore politike i društva. Političari koji ne namjeravaju dirati u petrificirani klijentelistički sustav i koji ne vide taj problem kao ključan za budućnost Hrvatske, ti nemaju čiste, nego kriminalne namjere ili im je, alternativno, jedini cilj biti na vlasti i održavati status quo.

Pitanja na koji političari trebali dati odgovore

Političari bi se, pa tako recimo i HDZ-ovi kandidati na unutarstranačkim izborima, trebali izjasniti i o brojnim drugim pitanjima i to bez kalkuliranja i kukavičkoga „umatanja“. Posebno ako se guraju na suverenistički spektar. Primjerice, što misle o masovnim i nekontroliranim migracijama u Europu? Jesu li te migracije ugroza za europski identitet? Žele li spriječiti scenarije koje danas već imamo u sjeverozapadnoj Europi u kojoj neki gradovi više sliče na Bliski istok i sjevernu Afriku, nego na Europu? Ili ih jednostavno nije briga? Ili se boje izreći svoje mišljenje o ovim temama?

Što misle o položaju Hrvata u BiH, hoće li se založiti za treći entitet ili koju drugu opciju rješavanja hrvatskog pitanja predlažu ako im treći entitet nije opcija? Zanima li ih uopće situacija u kojoj se bosanskohercegovački Hrvati nalaze? Hoće li lobirati za rješavanje hrvatskoga pitanja u BiH na međunarodnoj razini?

Što će poduzeti glede jačanja veza domovinske i iseljene Hrvatske? Hoće li hrvatskim poduzetnicima iz inozemstva nižim porezima omogućiti povoljnije poslovno ozračje za ulaganje u Hrvatsku? Hoće li privlačiti mlade Hrvate iz inozemstva da se vrate u Hrvatsku? Vide li oni u iseljenoj Hrvatskoj najvažnijega hrvatskog partnera ili ugrozu za njihove sinekure (kompleks manje vrijednosti) ili možda bankomat za svoje interese kao devedesetih godina? Hoće li Hrvatima izvan Hrvatske omogućiti dopisno glasovanje?

Što misle o abortusu, jesu li za njegovu zabranu? Smatrati, naime, da život počinje začećem i ne biti za zabranu mogu jedino politički licemjeri. Konstantno bježanje od ovih tema i strah od ljevičarskih i pseudoprogresivnih etiketa doveli su do toga da su danas neki pojmovi koji su do pred 20 ili 30 godina bili posve normalni postali „ekstremno desnima“. Što se više branimo i uzmičemo, čitav jezik i duh vremena sve više dolaze pod kontrolu ljevice. Kako je krenulo, uskoro će se svaki iskaz normalnosti medijski i sudski progoniti.

Što kandidati misle učiniti glede zaštite obitelji od modernih sve agresivnijih kulturoloških i antropoloških genderističkih eksperimenata? Kakve mjere demografske politike predlažu?

Hoće li i dalje dopuštati da etnopoduzetnici novčano reketare hrvatsku državu koju kad odu izvan njezinih granica difamiraju na međunarodnoj razini? Hoće li i dalje mirno gledati četničke spomenike u Borovu selu i proslave četničkoga ustanka u Srbu? Hoće li i dalje rehabilitacija komunizma i jugoslavenstva predstavljati de facto politički i medijski mainstream?

Jesu li svjesni važnosti kulturnih, izdavačkih i medijskih projekata koji afirmiraju hrvatske interese, hrvatsku kulturu i tradiciju? Eto, možemo Zoranu Milanoviću štošta zamjeriti, ali se jasno vidi kako je riječ o političaru koji čita. Rekao je davno osebujni Anđelko Kaćunko: Tko ne čita, umire glup. Čitaju li hrvatski desni političari? Podupiru li kulturu i hrvatske medijske projekte? Bojim se da bi odgovor na ovo pitanje bio vrlo otužan, a da bi odgovori na druga prethodna pitanja pokazali koliko je zapravo malo svijesti o bitnim strateškim političkim i identitetskim temama čak i na desnome političkom spektru.

Sva su navedena pitanja iznimno bitna: i demontiranje klijentelističkoga sustava i rezanje poreza kako bi se ojačao privatni sektor i vanjskopolitičko pozicioniranje i svjetonazorske i identitetske i povijesne teme. Sve su one, u konačnici, povezane i onda kada se čini da jedna s drugom nemaju veze. Hrvatskoj je jednostavno potreban zaokret za 180 stupnjeva na baš svim područjima.

Ovako više ne ide.

Davor Dijanović

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo