Prof.dr.sc. Mihovil Biočić: Ivo Goldstein je u Splitu nastupio kao odvjetnik; odvjetnik lažnog tuženja Hrvatske
Vrijeme:5 min, 45 sec
The historian is not one who knows but one who seeks’
(Lucien Paul Victor Febvre 1878 – 1956)
Ovaj je članak u kraćoj verziji bio upućen Slobodnoj Dalmaciji, ali su se oglušili, pa ga upućujem ljubiteljima istine. Članak je reakcija samo na dio nedavnih nastupa Ive Goldsteina u tom listu
U „Slobodnoj Dalmaciji” 13., 15. i 22. veljače 2020., objavljena je reportaža o predstavljanju knjige Ive Goldsteina ‘Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća’ Na predstavljanju je g. Goldstein je uz ostalo izjavio: „…povjesničar nije odvjetnik, pa da bira samo dokumente koji njegovu klijentu idu u prilog, već mora na stol izvaditi sve papire, odnosno napraviti razuman i nepristran izbor činjenica.“ To je točno, ali Goldstein nije tako postupio. Mogao je barem spomenuti i utemeljeno pobiti, tvrdnju Romana Leljaka da su, prema logorskom arhivu koji se nalazi u Beogradu, u Jasenovcu stradale ukupno 1.654 osobe. Inače, popis od 1.654 žrtve u Jasenovcu (puno prije Leljaka) koristilo je 1948. godine komunističko tužiteljstvo na procesu Ljubi Milošu, ustaškom bojniku, jednom od zapovjednika logora Jasenovac, koji je osuđen na smrt.
Berislav Jandrić, Prijepori saveznika oko zahtjeva Jugoslavije za izručenjem osumnjičenih za ratne zločine iz savezničkih izbjegličkih logora u Italiji 1945.-1947., Časopis za suvremenu povijest, br. 2, 2006., fusnota 84 na str. 472
Nadalje Goldstein izjavljuje da nam ’treba iskrena inventura prošlosti, a ne mitomanije i mitologije.’ Profesor je trebao reći tko je to ’mitomanski’ navodio broj od 700 tisuća ubijenih u Jasenovcu i jesu li se u vrijeme komunizma, on ili njegov otac, pobunili protiv tog broja? Kada je već revizionizam u pitanju, pitam ga je li Titova vlada bila ‘revizionistička’ kada je zbog traženja ratne odštete prikazala najprije 1.700.000 stradalih na tlu Jugoslavije a samo za Jasenovac 700.000, a tek inzistiranjem Njemačke na poimeničnom popisu, revidirala je popis i prikazala 550.000 žrtava za cijelu Jugoslaviju a za logor Jasenovac 54.000 (taj se broj, navodi Leljak, i danas nalazi u Muzeju genocida u Beogradu).
Budući da se u istupima u SD stalno spominje revizionizam povijesti u negativnom kontekstu, pitam profesora povijesti I. Goldsteina, je li revizionizam demantirati očigledne laži iz popisa u Jasenovcu (na pr. stradalih u Auschwitzu a vode se u Jasenovcu itd.) ili popis u Jasenovac Research Institute iz New Yorka, gdje se i danas navodi 650 tisuća stradalih u Jasenovcu? Na tom popisu Jasenovačkih žrtava je i 79 ubijenih bombardiranjem crkve od strane Saveznika u K. Sućurcu, 226 žrtava umrlih u El Shatu i zbjegovima u južnoj Italiji, 75 žrtava četničkog pokolja u Gatima (kraj Omiša), 29 partizana iz sela Žrnovnica (kod Splita) poginulih u bitkama na rijeci Neretvi i Sutjesci, 75 poginulih partizana iz sela Vinišća (kod Trogira), 63 žrtve prezimena Čikeš iz Žeževice koje su 1943. ubili Nijemci, 30 partizana iz Žrnovnice, te s brojni s popisa na brojnim partizanskim spomenicima itd. Zašto Goldstein nije intervenirao prema tom „Institutu“ kad se predstavlja kao objektivan povjesničar Jasenovca?
Američki povjesničar James M. McPherson je ovako opisao povijesni revizionizam: ‘Povijest je kontinuiran dijalog između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti se mijenjaju u odgovoru na nove dokaze, nova pitanja koja postavljaju dokazi, nove perspektive stečene prolaskom vremena. Ne postoji jedna, vječna i nepromenljiva istina o događajima iz prošlosti i njihovom značenju. Revizionizam čini vitalnom i smislenom beskrajnu odiseju povjesničara usmjerenu razumjevanju prošlosti.’
Mogao bi ‘nepristrani’ Goldstein objasniti i nalaz tri iskopavanja šezdesetih godina 20. stoljeća, kada je na Gradini nađeno manje od 500 kostura (kosti se u zemlji ne raspadaju). Naime , godine1964. provedena su tzv. antropološka istraživanja (dr Vide Brodar, drAnton Pogačnik (Institut za biologiju, Katedra za antropologiju Biološkog fakulteta, Ljubljana, Slovenija) i dr SrboljubŽivanović (Institut za anatomiju medicinskog fakulteta, Novi Sad, Srbija), u radnom logoru Jasenovac (na Gradini), koja su trebala dokazati masovna ubijanja. Nakon temeljitih istraživanja (na mnogo mjesta) pronađen je samo 481 kostur! Organizator istraživanja je bio Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata BiH. Na to Goldstein odgovara na dva načina: jedan je da je Maks Luburić iz Njemačke, godine 1945. (!) donio stroj za mrvljenje kostiju (i/ili spaljivanje) i da zato nema nego malo kostura na Gradini. To je već obilato kritizirano (Geiger) i ismijano (Luburić 1945. nema drugoga posla nego ići na edukaciju u Njemačku kako spaljivati kosti), pa Goldstein taj trik ne navodi u svojoj knjizi (ali ga navodi u javnosti!).
Nadalje, morao je (ako nije odvjetnik lažnih tužbi protiv Hrvatske) Goldstein komentirati navode knjige Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“ i „Jasenovac iz dana u dan“ te niz od više od 40 članaka N. Banića i M. Koića koji konkretno, imenima i matematičkom analizom pokazuju da je popis jasenovačkih žrtava u Javnoj ustanovi Spomen park (JUSP) Jasenovac pogrješan i izmišljen toliko, da je potpuno bezvrijedan.
Mogao bi ‘znanstvenik’ komentirati izvješće CIA-e iz 1951., o poslijeratnom logoru Jasenovac ili objasniti riječi partizanskog (srpskog) generala Jefte Šašića (poslijeratni šef OZNA-e i KOS-a, koji je bio je na čelu jedne od komisija za istraživanje Jasenovca). Šašić je Tita upozorio da ‘podaci o žrtvama Jasenovca kojima manipuliraju Srbi ne odgovaraju istini…’rekavši da su‘ u Jasenovcu stradale 262 osobe, a u Staroj Gradišci 141 osoba, ukupno 403’. To je objavio Mladen Ivezić u knjizi ‘Titov Jasenovac’, pozivajući se na izvore koji su 1986. objavljeni u beogradskim medijima. O Jasenovcu su pisali i drugi autori, drukčije od Goldsteina i JUSP Jasenovac, a ni njihove argumente ‘nepristrani’ Goldstein nije spomenuo. Po čemu bi analize povjesničara Josipa Jurčevića, Blanke Matković, Stjepana Razuma, Josipa Horvata, Stipe Pilića i drugih bile manje vrijedne od analiza Ive Goldsteina? Neka se Goldstein suoči s tim znanstvenicima i temeljem snage argumenata, a ne etiketiranja, zajedno konačno dođu do najbliže moguće istine.
Uz preporuku za Goldsteinovu knjigu koja, kako se navodi u Slobodnoj Dalmaciji, ‘nenametljivo daje svoj historijski pravorijek’, možda bi trebalo staviti i riječi profesora Brandta, mentora Ive Goldsteina, koje je Brandt o njemu naveo u knjizi ’Život sa suvremenicima’, Zagreb, 1996., str. 190-191.: ‘Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji ne postoje niti su ikada postojali. Na moj prigovor odgovorio je: ‘Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!’ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega znanstvenog razvitka.’
Na kraju moram reći da ima još jedna suvremena knjiga koju je napisao njegov pok. otac Slavko, a koja samim svojim naslovom ružno optužuje i strahovito vrijeđa Hrvate i Hrvatsku; ona se zove ‘1941. – godina koja se vraća’. Taj naslov kaže da je današnja Hrvatska ustaška Hrvatska. To je od Goldsteinovih poštenje, lojalnost, znanstvenost i – vrsta optužbe.
Prof.dr.sc. Mihovil Biočić/Hrvatsko nebo
