A.Borošak: Hrvatski jezik na mukama

0

Danas je Međunarodni dan materinskoga jezika, pa je to ujedno i prigoda malo se osvrnuti na tu bitnu stavku našega življenja, koje često uopće nismo svjesni i kao takvu je ne vrednujemo.

 

U svakodnevnom govoru pa i pisanju po raznim oblicima medija, u ovoj eri opće globalizacije svega, pa s time i jezika, dolazimo do spoznaje kako je jezik postao malo bitan. Tuđice postaju „standardni“ oblici govora, dok se hrvatska riječ nemilosrdno potiskuje.

Često čujem kako je bitan sadržaj, a da nije bitno što i kako se piše da pravopis i gramatika nisu bitni. Žalosno je to i pogubno za jedan narod, za jednu kulturu, jer je jezik ono iskonsko po čemu smo prepoznati u svijetu i po čemu se hrvatskim imenom zovemo.

Kako bi bilo gotovo nemoguće navesti sve greške, pa evo par bisera.

Tuđica je puno i teško ih je izbjeći, pa ako je tako onda ih probajmo bar ispravno uklopiti u hrvatski jezik. Naime, iz latinskog jezika su nam došli pridjevi: optimalan, minimalan i maksimalan. Optimalan i maksimalan su pridjevi koji u svom značenju predstavljaju najviši stupanj nečega, pa samim time izražavaju nešto najbolje, nešto najpovoljnije, dok pridjev minimalan pokazuje da se nešto ostvaruje ili je prisutno u najmanjoj mogućoj mjeri, pa im nije potreban dodatak naj, jer je suvišan i pogrešan. Taj sveprisutni naj nam zadaje glavobolje pa ga uporno razdvajamo tamo gdje ne treba, najljepši smo i najpametniji, a nikako “naj ljepši” i “naj pametniji”!

Jedna od najčešćih pogrešaka je pisanje glagola i pridjeva u negaciji, e tu smo nenadmašni i baš dosljedni u greškama. Tamo gdje treba pisati “ne” skupa s riječi, tu ćemo ga odvojiti, a gdje treba odvojiti, e tu ćemo ga spojiti. Murphijev zakon na djelu, uvijek krivo!

Pravilo je da se glagol u negaciji piše odvojeno, pa ćemo tako napisati, ne znam, ne mogu, a pridjeve u negaciji ćemo uvijek napisati skupa: neljudski, nenadmašan,…..itd.

Ljudski je griješiti, ali ljudski nije ne potruditi se pa greške ne ispravljati!

Industrijska revolucija je učinila svoje, olakšala nam je život, donijela nam milijune pomagala koja su nam olakšala i olakšavaju svakodnevno življenje, i to je naravno pohvalno i nitko protiv toga nema ništa. Svijet postaje veliko selo, sve je na dohvat ruke, pa i globalizacija jezika je prisutna, internet ubire danak.

Sve se razvija, sve ide naprijed, no, kada je riječ o jeziku našem svakidašnjem, slike naše u ovome svijetu, ne dajmo je zamutiti, neka se njena ljepota i dalje vidi i nadaleko čuje, jer mi smo Hrvati, a naš jezik hrvatski. To je naš osobni pečat, jedinstven u svemu, pa čuvajmo ga, ljubomorno čak!

 

 

A.Borošak/Hrvatsko nebo

 

 

Facebook komentari

komentara