Nikada nisam pomišljala da ću, kad čujem riječ galeb, pomisliti na neki zarđali mrtav brod usidren u riječkom Mrtvom kanalu. Uvijek me galeb podsjeti na prekrasnu pjesmu koju je pjevao Oliver na stihove Tomislava Zuppe i glazbu Zdenka Runjića. Pjesma je sjećanje na ljeto, na plavo more i još plavije nebo koje ga natkriljuje i u čijem prozračnom plavetnilu na krilima maestrala lebdi galeb…

„Lipo mi je, lipo mi je
na lažini suvoj ležat
na osami blizu mora
nad pučinom tebe gledat
moj galebe

Tebe gledat s  tobon letit
povrj svega nimat straja
pa prkosit svakoj buri
i neveri ča sve vaja
moj galebe…“

U ove okvire nedavno je na silu uplovio ofucani brod kojega je nametnula ‘mlađahna’ nasljedna oligarhija drugova i drugarica. Iako s Rijekom ima malo veze, brod je bogato uplovio u ovu prijestolnicu nakaradnih snova. Naime nekad je na njemu tulumario bivši komunistički diktator u hedonističkim belosvetskim putovanjima sa svojom dvorskom kamarilom. Brod je postao poznat kao ‘Titov brod mira’, a u stvarnosti, i onda i sada, gutač narodnog novca.

Brod je 1936. godine naručilo talijansko državno poduzeće Regia Azienda Monopolio Banane (RAMB) koje je imalo monopol nad trgovinom banana pa je po kompaniji dobio ime RAMB III, jer je bio treći po redu od četiri naručena broda. RAMB III porinut je u brodogradilištu Ansaldo u Genovi  1938. godine s ‘Fiatovim’ motorom iz 1937., koji je još uvijek u brodu. Početkom 2. svj. rata, brod je u službi talijanske vojske, a već 1941. torpediran je u Bengaziju s britanske podmornice kada mu je pogođen pramac. Ipak, ploveći krmom, uspio je doploviti do Sicilije, prevalivši 900 milja. Popravljen je u tršćanskom brodogradilištu, a 1943. ga  Nijemci  preuređujući u minopolagač, dajući mu ime Kiebitz. Raspoređen je na riječko područje, gdje je položio više od pet tisuća mina. Bombardiran je u riječkoj luci savezničkim bombama i potopljen 5. studenoga 1944.. Iz mora je izvađen u ožujku 1948. i prevezen u Pulu gdje je rekonstruiran za potrebe Jugoslavenske ratne mornarice. Postao je školski brod imenom ‘Galeb’, a potom i rezidencijalna jahta maršala Josipa Broza Tita.

Tijekom Domovinskog rata sudjelovao je u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku, a onda su ga agresori usidrili u Boki Kotorskoj. Bio je u službi Savezne Republike Jugoslavije,  zatim Srbije i Crne Gore… Krajem devedesetih Crnogorci su ga prodali američkom Grku Johnu Paulu Papanicolau za 750 000 ‎$. On ga je imao namjeru  preurediti u luksuzni kruzer. Dotegljen je u Brodogradilište Viktor Lenac na remont. Kako je remont bio oskup, a vlasniku je ponestalo novca, slavni ‘Galeb’ je stavljen na bubanj i na dražbi 2009. prodan Gradu Rijeci za 150 000 ‎$. Namjera je preurediti ga u muzej u sklopu EPK 2020..

Iz ove kratke ‘Galebove’ biografije, ne može se zaključiti zbog čega ga je Božo Biškupić, Sanaderov kulturnjak, krajem listopada 2006. godine proglasio  kulturnim dobrom RH te je od 2011. pod zaštitom u skladu sa Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, a jedina poveznica broda i kulturnog dobra RH je ‘pionirska’ navezanost na maršala.

U doba proglašenja ‘kulturnog dobra’, Nina Obuljen Koržinek je bila Biškupićeva pomoćnica i državna tajnica. Rođena je 1970. u Dubrovniku. Otac joj je Nikola Obuljen Ćiće nekdašnji šef dubrovačke pošte i predsjednik Vijeća udruženog rada dubrovačke skupštine. Poslije je father postao prvi dubrovački gradonačelnik u slobodnoj Hrvatskoj.

Malo nelogičnost ima u Nininoj priči o obitelji: „Dolazim iz obitelji koja je uvijek bila ‘na drugoj strani’ do devedesetih godina. Moj otac i ujak bili su politički zatvorenici i nikada se nitko nije želio baviti politikom. Ali kada su došle devedesete, moj se otac uključio i za vrijeme rata bio je pregovarač i kasnije izabran kao HDZ-ov gradonačelnik i saborski zastupnik.“ Jedini razlog političkog angažmana u obitelji Obuljen bilo je afirmirati sve ono što je bilo važno u trenutku kada je Hrvatska postala samostalna država. „To je bio i glavni motiv očeva ulaska u politiku. A to se na neki način reflektiralo i na nas djecu,“ objašnjava Nina svoj politički angažman.

Tata, politički zatvorenik, a poslije direktor pošte nije se bavio politikom? Kako je to moguće? Je li mogao biti direktor, a da nije bio član SK?

Nina je već devedesetih, kao studentica francuskog jezika, ‘uzela pušku na rame’ i uključila se u razne aktivnosti pa i u europsku promatračku misiju. Sjetimo se ‘sladoledara’… Što je Nina s njima promatrala? Što god bilo evo nje u Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu, pa u Parizu i u UNESCO-u gdje se bavi vanjskim poslovima, završava Diplomatsku akademiju MVP i bavi se ravnopravnošću spolova. I tako je s ovim kvalifikacijama postala šefica kabineta ministra kulture. Od tada je nenadmašna kulturnjakinja koja govori francuski, svira violinu, piše zakone, magistrira i doktorira na ‘kulturnjačkom fakultetu’ političkih znanosti u Zagrebu.

Mentor Božo joj savjetovaše: „Zapamti, Nina, hodat ćeš po cesti i kada više ne budeš ministar.“ (Božo nije bio rodno osviješten.) Te riječi Nina je dobro upamtila, a prisjetila se i da je sličan stav čula i u svojoj obitelji: „I otac mi je znao govoriti da je najveće postignuće da se ljudi vesele vidjeti te i nakon neke funkcije ili dužnosti koju si obavljao. Mogu samo sanjati ili nadati se da ću tako i ja završiti.”                                                     

Nina je još ministrica i nema bojazni od onoga ‘kad bude bivša’. Za sada. Uostalom i sadašnji šef je hvali kao odabir za ministricu kulture:  „Nina Obuljen je bila državna tajnica u vladi HDZ-a, u kojoj sam i ja bio, ima veliko iskustvo, cijeli svoj život je posvetila hrvatskoj kulturi, ima značajnu europsku dimenziju. Izuzetno je cijenim.“

No mnogima će Nina ostati u sjećanju po financiranju HAVC-ovog filma iz 2015. ’15 minuta – Masakr u Dvoru’ koji optužuje hrvatske branitelje. Bila je tada članica Upravnog odbora za ministriranja HNS-ovke Andreje Zlatar Violić. Iako je niz braniteljskih udruga pokrenulo postupak za utvrđivanje mnogih laži i nepravilnosti – ništa se nije dogodilo.

Nina Obuljen ostat će zapamćena i po tome što je šundom proglasila knjige generala Slobodana Praljka 2008. godine. Praljkove knjige izvorni su dokumenti iz Domovinskog rata, vezane uz rat u BiH.  Međutim, Ministarstvo financija je, zahvaljujući Nini Obuljen i njezinoj kvalifikaciji šunda, od generala Praljka tražilo je 628 726,64 kn na ime neplaćenog poreza. No falsifikat HHO-a, kojeg je sročio Žarko Puhovski, a kojega je odbio i Haški tribunal nije vidjela kao problematičan niti ga je proglasila šundom, već mu je dala financijsku potporu. O tome Pero Kovačević, pravni ekspert iz tima generala Slobodana Praljka kaže: „Istodobno, knjiga HHO-a koja se bavi ‘Olujom’ i zločinima nakon ‘Oluje’ u Haagu nije prihvaćena kao vjerodostojna, pa je Sudsko vijeće tijekom prvostupanjske presude Gotovini, Markaču i Čermaku zaključilo da je Žarko Puhovski nevjerodostojan svjedok, kao i podatci iz te knjige koja je, međutim, oslobođena poreza na šund. Meni je to neshvatljivo i skandalozno.“

Godine 2010. Biškupićevo ministarstvo je financiralo knjigu notorne Snježane Kordić ‘Jezik i nacionalizam’. Osnovne teze knjige su da je jezično čistunstvo oruđe nacionalizma jer Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore varijantama jednog višenacionalnog policentričnog standardnog jezika. Sneška smatra da proširenu sliku nacionalne povijesti, kulture i identiteta treba osloboditi od mitova. Na prijavu odgovornih osoba iz Ministarstva kulture Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu iz  vrha istog ministrastva stiglo je očitovanje kojeg je potpisala državna tajnica Nina Obuljen. U njemu stoji „da su se članovi Komisije vodili kriterijem stručne utemeljenosti i relativne zanimljivosti problematike, a nipošto ideološkim ili dnevno-političkim motivima“. Knjiga ne raspravlja o sudbini hrvatskog jezika nego taj jezik ne vidi na lingvističkoj karti Europe, odriče mu zasebnost i pravo na život pod hrvatskim imenom.

Kad je ekipa, okupljena oko Kordićke, stigla u Sarajevo 2017., Koržinek je drobila: Nedavno smo proslavili veliku obljetnicu Deklaracije o hrvatskom jeziku pa pretpostavljam da je ovo politička inicijativa koja se i na to željela referirati. U svakom slučaju, kao što znamo kroz povijest, Hrvati su govorili i pisali na hrvatskom jeziku, a hrvatski književnici su oduvijek govorili da pišu na hrvatskom jeziku kada je hrvatski jezik postao službeni. Pitanje zajedničkog jezika je politički konstrukt koji je došao s jednom državom ’45. godine i nikada zapravo u stvarnosti nije zaživio. On se nazivao hrvatsko-srpskim jezikom, ali svi smo mi u školi učili hrvatski i pisali smo na hrvatskom. Nije mi jasno koji bi cilj bio danas pokretati takvu inicijativu.“ No ništa nije učinila. Ništa!

Baš kao što je zataškala malverzacije HAVC-a, zataškala je i malverzacije na HRT-u tako što je u ime Vlade, kojoj je Nina podnijela izvještaj i prijedlog, Sabor raspustio Nadzorni odbor HRT-a koji je uočio niz nepravilnosti 2016. i čiji je izvještaj Ninočka uporno osporavala.

Valjda je zato dobitnica visokog odličja francuske vlade za kulturu – Red viteza umjetnosti i književnosti (Chevalier de l’Ordre des Arts et des Lettres) i  godišnje europske nagrade Cultural Policy Research Award za istraživanje utjecaja europskih integracija na kulturne politike novih država članica EU.

Ivona Milinović, Rijeka – vijećnica, bivša HDZ-ovka,  31. 1., (FB) : „Nisi ministrica jer si pametna i jako stručna već zato što su za tebe glasali zastupnici u Saboru izabrani od birača HDZ-a. Da je bilo pameti, nakon očiglednih malverzacija u HAVC-u, bila bi maksimalno viši stručni suradnik, ako i to, i niti pedalj dalje od toga.“

S takvim ministričinim pedigreom nije čudo da je direktorica EPK 2020. neka Emina Višnić, muškog glasa, kulturološkog dosega LGBT – aktivizma. To je  ‘osoba bez biografije‘ kako je konstatirao Slobodan Prosperov Novak. Njenu karijeru obilježili su projekti poput Urbanog festivala, kluba MaMa, Pogona – prva kulturna institucija osnovana partnerstvom udruga i gradske uprave, upravljanje Zakladom ‘Kultura nova’ kamo ju je postavila Milanovićeva vlada 2012.. Bavi se Emina i europskim kulturnim politikama kroz Culture Action Europe (Bruxelles).  Zato ne čudi nakaradni program otvaranja ove manifestacije, ruganje hrvatskom himnom i Zajčevom budnicom, muškom spolnošću u ružičastim soknicama i haljinicama od tila, te pretvaranjem ‘Galeba’ u muzej …

Reprezentativni dijelovi broda vraćaju se rekonstrukcijom i restauracijom, kažu. Stalni postav fokusiran je na vrijednosti koje su ugrađene u njega i na događanja kroz koja je prošao.

Zar i pucanje po Hrvatskoj devedesetih?

Muzej grada Rijeke, čije nakaradne kreacije već imamo prilike gledati,  zadužen je za osmišljavanje stalnog postava, pribavlja materijale (predmete, fotografije, arhivske  filmove),  brine o komercijalnim namjenama – hostel, bar/restoran, suvenirnica… Na stalnom postavu radi ‘nagrađivana dizajnerica’ Nikolina Jelavić Mitrović (Split, 1973.). Potporu ovom projektu daje i sadašnje Ministarstvo kulture jer  je ‘Galeb’  ‘kulturno dobro RH, vrijedan primjer brodograđevne industrijske baštine’,  kako sljedba složno kliče. U studenom 2018. pao je dogovor pomoćnika ministrice  dipl. inž. arhitekture Davora Trupkovića, ravnateljice Hrvatskog restauratorskog zavoda dr. sc. Tatjane Pleše, pročelnice Konzervatorskog ureda u Rijeci Biserke Dumbović-Bilušić i gradonačelnika Obersnela: Palača Šećerane i brod ‘Galeb’ uređuju se u sklopu Integriranog programa ‘Turistička valorizacija reprezentativnih spomenika riječke industrijske baštine’, ukupne vrijednosti 81 339 442,05 kn, za koji je iz Operativnog programa ‘Konkurentnost i kohezija 2014.-2020.’ Europskog fonda za regionalni razvoj osigurano 68 891 606,18 kn,  od čega je 85 % nepovratnih sredstava, a preostali iznos od oko 12 milijuna kuna financirat će se iz riječkog gradskog proračuna.

Gradsko vijeće Grada Rijeke 30. rujna 2019., zadužilo se s 44 milijuna kn za taj projekt, a u nastavku sjednice se raspravljalo o nadoknadi razlike od 16,6 milijuna kn. Nazire li se tome kraj?

Jedino što se može zaključiti da je obnova ‘Galeba’ ustvari gradnja spomenika jugoslavenskoj socijalističkoj ikonografiji.

Tito je prvi put na ‘Galebu’ plovio 1952., a posljednji 1979.. Na njemu je osnovao pokret nesvrstanih, na njemu je čuo za Staljinovu smrt.  ‘Galeb’ su posjetili Winston Churchill, Moamar El Gadafi, Nehru, Naser, Sukarno, general Abboud, Kvame Nkrumah, Albert Tabnen, Haile Selasije, Habib Burgiba, Sirimavo Bandaranaike, U Nu, Ne Vin, Modivo Keita, Seku Ture, arhiepiskop Makarios,  Nikita Hruščov, a na njegovoj su se palubi sunčale Elisabeth Taylor i Sophia Loren.

I onda je ‘Galeb’ otegljen u brodogradilište Dalmont u Kraljevicu na remont. Vojko je radosno uskliknuo: „U Titovo brodogradilište!“

A Emina o financijskoj konstrukciji kaže: „Ukupni proračun EPK je 71 milijun eura, međutim veći dio toga, skoro 45 milijuna ide u infrastrukturu. Oko 37 % osigurano je iz europskih fondova, otprilike toliko dao je i Grad Rijeka. Novac su dala ministarstva kulture, regionalnog razvoja i turizma u iznosu od oko 85 milijuna kn, dok je Županija trebala izdvojiti 3 milijuna eura, no bit će nešto iznad 1,5 milijuna. Točno je da je tu bilo određenih nesporazuma koji su se odrazili i na nas i na ulaganja u program. No uspjeli smo ga prilagoditi tako da ne izgubi na kvaliteti. Dodatno su nam pomogle i lokalne uprave na području Županije, tako da projekt ni u jednom trenutku nije bio ugrožen.“

Portal Direktno.hr ukazao je na sablažnjivost tzv. javne nabave. Prikazao je dokument koji je u redakciju došao s dvije različite adrese, a  napisan je na srpskom jeziku da se olakša tvrtki Studio Berar rental iz Novog Sada da osvoji natječaj za ‘Najam pozornice s krovom i audiovizualne opreme za program službenog otvaranja projekta Rijeka 2020 –  Europska prijestolnica kulture’ u vrijednosti od 1 568 800 kn bez PDV.

„Kako tvrdi jedan naš izvor, upravo PDV je igrao presudnu ulogu prilikom odabira najpovoljnije ponude. Naime, uz tvrtku iz Srbije, u samu završnicu ušle su i hrvatske tvrtke Eldra d.o.o. iz Luga Samoborskog i Ivas grupa d.o.o. iz Zagreba. Navodno su obje hrvatske tvrtke ponudile cijenu bez PDV-a koja je niža od cijene koju je imao Studio Berar rental. Međutim, kako je Studio Berar rental registriran u Srbiji, porezna davanja plaća u matičnoj zemlji pa formalno nema taj isti trošak u Hrvatskoj,“ piše u članku.

Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave prihvatila je žalbu tvrtke Eldra i poništila odabir novosadske tvrtke Studio Berar rental, jer ‘Rijeka 2020’ nije dostavila dokaz da tvrtka iz Srbije nema u Hrvatskoj dugove. Odluka je neobična jer se svečanost otvorenja u riječkoj luci već održala.

https://direktno.hr/domovina/ispravak-tvrtka-rijeka-2020-nije-pogodovala-poduzecu-iz-srbije-pripremu-dokumentacije-radila-tvrtka-182415/

Hrvoje  Burić, riječki gradski vijećnik, u ‘Bujici’ od 14. veljače navodi da su i zaštitari na otvorenju ‘luke različitosti’ bili iz Srbije.

Kako će to završiti? Iskustvo ne nudi optimizam. Gradska zastupnica Rijeke Petra Mandić, iz Mosta, smatra da će teško biti onome tko naslijedi Vojka. Zbog dugova u koje je uvalio grad.

Gle čuda! Uz takvo razbacivanje novcem, nigdje se nije pojavio nosač križa Saša Pavlić koji je u travnju 2018. marširao od Rijeke do Zagreba kako bi skrenuo pozornost s kupnje vojnih zrakoplova jer; ‘koliko se vrtića za to moglo izgraditi i lijekova za bolesnu djecu kupiti’. Sad ga nema. A nije ga bilo ni kad je ‘Armada’ u ožujku na FB objavila:   „Uvijek nam je izuzetno drago sudjelovati u humanitarnim akcijama, posebno kada je riječ o Dječjoj bolnici na našoj Kantridi, koju smo sami koristili kao djeca, a sada to čine djeca naših pripadnika. Ovo nije prva akcija u kojoj ‘Armada’ sudjeluje u Dječjoj bolnici Kantrida, stoga još jednom pozivamo sve naše pripadnike, i ljude dobre volje, da prate razvoj akcije te pomognu svojim rukama i dobrom voljom.“

Nakon prve radne subote objavili su 1. 4. 2019.: „Zahvaljujemo svim ljudima dobre volje koji su se protekle subote odazvali na našu akciju u Dječjoj bolnici Kantrida. Zahvaljujemo onima koji su svojim radom pomogli kao i onima koji su donirali, osigurali hranu, pivo, tetama na palačinkama i svim ostalima. U subotu je učinjeno mnogo, ali ne i sve planirano. Nakon što su ograde pripremljene za farbanje, predstoji nam nanošenje završnog sloja boje, nakon čega će se radovi preseliti na uređenje zidova u čekaonicama. Nastavak radova planira se za naredni vikend, o čemu ćemo vas pravodobno obavijestiti u petak. Alati, materijal, ručak i marenda za volontere, opet su osigurani. Vidimo se na Kantridi!“

‘Armada’ će, u suradnji s domoljubnom Rijekom, svečano obilježiti 25-godišnjicu ‘Oluje’ koja će početi 1. svibnja i trajat će do 5. kolovoza. Ne smije se zaboraviti da je Rijeka u temelje hrvatske države, u Domovinskom ratu, ugradila 204 života i da su se Riječani masovno odazvali na poziv za obranu.

Na otvorenju hepeninga ‘Luka različitosti’, nije bio Andrej. On je odletio k Svetom Vlahu. Zna čovjek što mu je potrebno za izbore. Baciti makijavelizam u oči naivnim biračima i smjestiti se u prvi red, ispred oltara, s ekipom koja odrađuje prljave poslove. Ipak nije mogao, a da se malo ne ušmajhla ‘kulturi’ u Rijeci jer su mnogi bili ‘oduševljeni’ programom i budućim najavama, pa je pred novinarima 6. veljače 2020., uskliknuo: „Čestitam Rijeci na programu! Bilo je u medijima bizarnih odjeka. Vlada je snažno podržala Rijeku u svim nastojanjima, bila je prisutna i podržala sve aktivnosti. Veselimo se da će sljedećih mjeseci Rijeka biti središte važnih aktivnosti. Ja ću ubrzo doći i sigurno biti nazočan na jednoj od aktivnosti. Nema mjestu nikakvim špekulacijama i rezervi o stavu Vlade.“

Ipak. On će doći kad prođu stranački izbori… Što je sigurno, sigurno je…

Njegovu poruku objasnio je Tomo Medved, Plenkijev kandidat za zamjenika na čelu stranke: „HDZ će u narednim danima komunicirati domoljublje, promicanje nacionalnih i obiteljskih vrijednosti.“ Sjetiše se…

To njima dođe kao komunikacija. Ostatak godine će neoliberalni HDZ provoditi rodnu ideologiju, Istanbulku, Marakeš, zabranjivati referendume, podupirati Divjakušino divljanje, slagati kolaž sa ‘žetončićima’… Bitno je da HDZ za vrijeme izbora „malo komunicira domoljublje i obiteljske vrijednosti“. Gdje su izblijedila banijska praskozorja, generale? I zašto se Plenki nije okitio Ninočkom, Ćorićem, Jandrokovićem, Pavićem ili Šuicom kao svojim pobjedničkim timom?

Unatoč gadostima, Rijeka, ona koju volim, nastavlja živjeti. Vrlo duhovito predstavljanje knjige ‘Kratki espresso’ imao je Nino Raspudić 10. veljače 20. u 19 sati u zgradi ‘Agram’ na rivi u Rijeci. Predavanje je koordinirao Marin Miletić, popularni vjeroučitelj i član ‘Armade’, voditelj katoličkih skauta, novinar, humanitarac… Marin kaže da ‘luka različitosti’ nije pozvala one koje doslovno žive svoju multikulturalnost različitih vjera, pomažući jedni drugima iako su obersnelci obećali da će ih zvati na suradnju.

Prije predstavljanja poslali smo ‘drugarski’ upit  gradonačelniku Obersnelu možemo li predstavljanje održati na ‘Galebu’, s obzirom da se ‘Galeb’ predstavlja vrhuncem kulture u Rijeci za koji je grad čak digao i kredit. Obersnel nam je ljubazno odgovorio da se brod još obnavlja. Tako da smo zato ovdje,“ humoristično je započeo autor.

Dvorana je bila prepuna i puno je pitanja, nakon predavanja bilo postavljeno Nini. Raspudiću.

Za to vrijeme negdje u kraljevičkom doku obnavlja se ‘svetište’ propale ideologije. Podsjetilo me to na jedan davni povijesni detalj. Kad je car Oktavijan išao 31. godine prije Krista na ratni susret s Antonijem, na putu do mora susreo je čovjeka s magarcem kojemu je bilo ime Nikon, što na grčkom znači pobjednik. Poslije dobivene bitke Oktavijan naredi da se podigne hram i u njemu magarac od tuča. Tako je to bijaše u poganstvu.

Jesmo li se odmakli od toga i čiju pobjedu slavi EPK – luka različitosti, petokrakama, sprdanjima s hrvatskim vrijednostima, brodom diktatora… i namještenim poslovima?

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.