Ide veljača 2020.

U prošlom tjednu orkanski su vjetrovi pomeli Hrvatsku, ali još se drži. HitrecZima traje, no žute se resice na lješnjaku, po tome znam da se bliži kraju. I nije se baš proslavila, ako nema namjeru iznenaditi samu sebe u finišu. Temperature normalne: na Južnom polu ugodnih sedamnaest stupnjeva. O proljeću već govori i Izabranik, o proljeću i ružama. Tako duboka misao da do nje nitko ne može zaroniti. Još nije službeno ni postao predsjednik, a već mudro zbori. Netko tko ima živaca trebao bi odmah početi bilježiti, jer bit će toga za cijelu knjigu do svršetka mandata. Sa SDP-om se oprostio na dirljivoj svečanosti, napuštena partija mu pljeskala, sada je u anketama vodeća i ohrabrena kroči prema parlamentarnim izborima. U suprotnom taboru koji je ostao bez Pantovčaka, sada se brinu kako da ne ostanu i bez Trga sv. Marka s obje strane. Unutarstranački izbori u HDZ-u bit će napokon opet lepršavi, struje će strujati, perje letjeti, demokracija dramatično trijumfirati. Jedan čovjek, jedan glas, a ne jedan vođa, ostali bez glasa.

Vjera u beznađu

Pustimo to, za sada. Valjda postoji nada u beznađu, ako je slušati Iliju i Jeremiju – postoji. I vjera. Upravo tako, „Vjera u beznađu“ naslov je knjige pjesama časne sestre, ali i ujedno i medicinske sestre Damire Biškup, predstavljene u Novinarskom domu prošloga petka. Jedne od onih sestara koje su se brinule o ranjenicima u vukovarskoj bolnici. U istoimenom dokumentarnom filmu prikazanom na početku promocije (scenarij Nataša Kalinić Ahačić, redatelj Mladen Santrić) istaknuti su kadrovi izlaska iz bolnice nakon sloma obrane: časna sestra Damira nosi u rukama djetešce rođeno pod granatama, s tek 900 grama. vjera u beznadju 01Preživjelo je, štoviše sada odrasla žena sjedi s nama u publici u Novinarskom domu, vrlo vedra i živahna. A autorica zbirke pjesama čvrsta je, bistra i pribrana, neke pjesme sama čita, neke je i otpjevala, neobično, toplo, osjećajno.

Šesnaestero djece rođeno je u vukovarskoj bolnici usred užasa. Majke nisu imale mlijeka, gladne i u šoku, na kraju ni struje nije bilo, sestre su dlanovima grijale ono malo mlijeka koje se još moglo pronaći. Priča časna Damira o tim danima, govori se te večeri i o srpskim sestrama koje su pile, pjevale i plesale kada su u bolnicu ušli njihovi te je uslijedilo što je znano. Spominje se i opraštanje, ali kako oprostiti nekomu tko oprost nije zatražio? Kroz program vodi Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. Prolaze desetljeća a ništa se ne događa, ili gotovo ništa, nema katarze, sve manje ljudi znade da je trideset tisuća branitelja i civila bilo zatočeno u Srbiji, od toga tri tisuće žena, mučenih i silovanih, ali i 500 djece. Čitam negdje Rehakovu izjavu i ne vjerujem očima: kaže, naime, da hrvatska država ne priznaje zatočenje ispod 72 sata. Ubijeni na Ovčari, njih 260, bili su ondje manje od 72 sata, pa obitelji nemaju što tražiti. Istodobno, u Srbiji opet mahnitaju isti oni koji su klali u Vukovaru, čak se i Šešelj isto zove, sada već i opako napadaju odvažnu Natašu Kandić koja govori (i) o progonu Hrvata iz Vojvodine.

Još samo jedna rečenica o „Vjeri u beznađu“. Uz ljubav prema Vukovaru ima i jedna pjesma posvećena Zagrebu gdje su prognanici našli utočište, viđali se na Trgu bana Jelačića a toliko ih je bilo da su se pitali je li Zagreb na Dunavu.

Časnih sestara poput Damire bilo je i u Drugom svjetskom ratu. U subotu, dan poslije petka (ha), u zagrebačkom HNK premijera filma Višnje Starešine o kardinalu Stepincu. Stepinac_film_plakatDupkom puno kazalište, došlo i podosta filmskih redatelja, vjerojatno su našli poneku zamjerku u smislu filmske umjetnosti, ali bit je ionako u činjenicama o životu i svetosti Alojzija Stepinca čiji se put kronološki prati od Brezarića kraj Krašića, preko Prvoga rata u kojemu sudjeluje kao austrougarski vojnik, do dragovoljnog(?) odlaska u Solun s malim zakašnjenjem jer je solunska fronta već probijena, te sve nadalje što je dobro poznato: Aleksandar Karađorđević želi da Bauera naslijedi samo Stepinac i nitko drugi, Bauer se slaže i proročanski najavljuje da će budući zagrebački nadbiskup završiti kao mučenik. Aleksandar se prevario u procjeni, kao što se poslije prevario Pavelić, a onda i Tito, jer Stepinac je dijete hrvatskoga naroda i samo njemu odan (i Crkvi naravno), on javno propovijeda da je svaki čovjek dijete Božje bez razlike na rasu pa u Zagreb dolazi Himmler i ne može se začuditi zašto nadbiskup nije (barem) u zatvoru. Zločinac Tito rado bi vidio Stepinca u svojem društvu, samo ako se odrekne Rima, ali on ne će. Zatvor stiže Stepinca u komunističkoj Jugoslaviji, Manolić ga vozi u Lepoglavu, i tako dalje, već znano, do beatifikacije u Mariji Bistrici i velikoga pape Ivana Pavla II.

U filmu govore mnogi, povjesničari, iz Hrvatske, iz Izraela, sjajni engleski povjesničar Harris, crkveni velikodostojnici i oni čije je roditelje Stepinac spasio, Židovi i Židovke, a kamo ih je slao -pa časnim sestrama, karmelićankama i drugim . Doista časnim. A poslije su i mnoge od njih stradale, zajedno sa šesto i šezdeset katoličkih svećenika, ali i onima islamu vjernim, kao i onima iz Hrvatske pravoslavne crkve koja ni dan –danas ne može dobiti „dopusnicu“ jer su hrvatske vlasti zaljubljene u crkvu srbijanske države imenom SPC, koja kao agentura (uz SDSS) djeluje u Hrvatskoj.

No tako je, kako je, i to je dio onoga o čemu stalno govorim. Kada vidim u rečenom filmu Ivana Pavla II. koji je ne samo govorio hrvatski nego i razmišljao hrvatski, s velikom sjetom spominjem se pape Franje kojemu bi film o Stepincu trebao biti poštom dostavljen, via Beograd. Nedavnih je dana Plenković bio kod pape, a iz prigušenih tonova izvješća dalo se razabrati samo dvoje: da papa Franjo ne želi doći u Hrvatsku i neka ga ne pozivaju jer ne će, pa ne će, i drugo da dok je on papa Stepinac ne može postati svecem, a Hrvati neka se postave na glavu. Lijepoga papu imamo, koji može nanjušiti Hrvate, obavijesti dobiva od prijatelja Irineja. A veli mi jedna Argentinka da ga ondje vole kao i mi, tek što nešto više znaju nego mi.

Samoborski, ali ne fašnik

U nedjelju, dan poslije (subote) evo mene opet na jednom prosvjedu, vjerojatno dvadeset i prvom otkako traje dvadeset i prvo stoljeće. Na Trgu kralja Tomislava u Samoboru, gdje inače kraljuje Krešimir Beljak, a ljudi oprezno parkiraju automobile malo dalje. Autima i autobusima stigli su u Samobor te sunčane nedjelje hrvatski branitelji iz Dalmacije i Slavonije, ma iz cijele Hrvatske, a tu su naravno i branitelji samoborski, kojih je u ratu bilo na tisuće i tisuće, mnogi izgubili glavu, drugi zdravlje. plakat prosvjed samoborSkup u organizaciji branitelja liječenih od PTSP-a, nisu oni oboljeli, točno kažu govornici, u bitkama s neprijateljem, nego od užasa vidjevši u što se Hrvatska pretvara. Redaju se govornici, sve jedan bolji od drugoga, tako sadržajne, tako pametne, ponosne i istinite govore ne možete čuti nigdje, najmanje u Hrvatskom saboru, u kojemu su branitelji zapazili Krešu Beljaka i Stazića, pa se pitaju kako se ondje može naći netko tko njih naziva šačicom pijanaca i usput izjavljuje da je Udba pobila premalo ljudi, a drugi spomenuti kaže da je krvožedna komunistička rulja ubila premalo njih na Bleiburgu i Križnim putovima. Pa vele branitelji da je sada dosta. Dosta je tih koji vrijeđaju njih i Hrvatsku, vrijeđaju žrtve a slave krvnike. Dosta je tih koji su se uvukli u sve institucije hrvatske države, one države koju su obranili najhrabriji sinovi ovoga naroda. I još kažu, ako treba i opet će , i opet, tu su, jesu stariji i bolesniji ali će opet. I opet. Ja im vjerujem, jer se i sam tako osjećam. I osjećam da se nešto ipak kreće, da Hrvatska još nije propala ( budnica „Još Hrvatska…“ skladana je u dvorcu nekoliko metara od Trga u Samoboru, podsjećam).

Govore zapovjednik samoborske brigade, govori udovica branitelja, na balkonu gradskog poglavarstva nema Beljaka ( njega već šminkaju na HTV-u), ondje su dva policajca koji nas snimaju. Za evidenciju. Na kraju jedan nastup u parovima, teniski rečeno, Anto Kovačević koji je godinama robijao i bivši udbaš koji ga je godinama pratio, pa prešao k nama devedeset prve, pokajao se, ispričao , sam sebe lustrirao. Ma taj je njegov nastup fascinantan, nabrojao je sve odjele Udbe, sve razine od „pratitelja“ do ubojica poput Sindičića, on sam pratio je Marka i Vladu Veselicu, Stipca, čak i Majku Terezu kada je boravila u Hrvatskoj. Spomenuo zadnje opće okupljanje udbaša u Bosiljevu, u zgradi gdje su se već godinu poslije okupljali dragovoljci i krenuli u Vukovar, većina ondje ubijena.

Spominjao se naravno i HSS, iskočili iz kože pravi haeseovci, radićevci, a kako ne bi kada im je taj Beljak sada predsjednik, samo što ne preimenuje Radićevu ulicu u Ulicu Puniše Račića, kao što su Srbi bili učinili u Vukovaru. No da, pa što čekate gospodo i gospođe u HSS-u? Pa ne ću vam ja sazivati sabor, krenite, izbacite ljuskavce. (Usput, da ne bude nejasno: sudjelovao sam, kao savjetnik takoreći, i u pokretanju HSS- a u domovini, pa me vuče nostalgija.)

Hrvatski jezik: nije Vijeće nego Odbor

Već sam prije bio načuo da će se napokon opet pojaviti Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, samo sada pod imenom Odbor za normu hrvatskog standardnog jezika. Nije šija nego vrat, kažem ja optimistično, i tu se nešto kreće. Ovaj put isključivo u okrilju HAZU, da ga ne dohvati politika. akademik matasovicČitam razgovor s Rankom Matasovićem koji je na čelu, razgovor lijepo teče i u mnogočemu se slažem, a onda dolazim i do rečenica s kojima se uopće ne slažem. Veli Matasović da je on osobno protiv donošenja zakona o hrvatskom jeziku, jer je jeziku položaj zajamčen u Ustavu. Posve pogrješno, naravno, o tome sam pisao u mnogo navrata, ništa se bez zakona ne će postići, uostalom nisu (gotovo) sve europske zemlje toliko nepametne – većina njih ima zakon o svom jeziku, samo Hrvatska nema. Ustav ima načelnu odredbu o hrvatskom jeziku, točno. Ali Ustav ne govori o hrvatskom standardnom jeziku, tek o hrvatskom jeziku koji je veći, širi i bogatiji od standardnog. Nadalje, veli Matasović da će usko surađivati s Institutom za jezik i jezikoslovlje koji je politički usmjeren u doba Goldstein-Jovanovićeva i toga se pravca drži, unazađuje i estradizira posao koji su s mukom već bili dovršili divovi hrvatske lingvistike, pretvara se u glasilo ljevice koja bi malo skrenula prema novosadskom ali ne previše da se Vlasi ne dosjete, razvija nakladničku djelatnost kao da zato postoji, u svom Pravopisnom rječniku ima 35.000 riječi, a ruski Pravopisni rječnik 180.000 – podsjeća me moj prijatelj iz Moskve, kroatist Artur Bagdasarov. Rusi imaju zakon o ruskom jeziku. Tek toliko, ostajući u slavenskim okvirima. I na kraju: jedino je rješenje da se Institut vrati u HAZU, gdje je nekada i bio jer ovako, pod državnom kapom i na državnim jaslama, svaka politička šuša može intervenirati, kao što već jest. Inače, da ne bude zabune: simpatični, mladoliki akademik Matasović je bez sumnje na hrvatskoj strani, a ne na strani „zajedničara“. Aleluja.

Hrvoje Hitrec

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.