ZORICA VUKOVIĆ: IDEOLOŠKA HISTERIJA U RIJECI

Vrijeme:15 min, 33 sec

 

 

Kad sam kao dijete prvi put stupila na riječko tlo, zaljubila sam se u Rijeku. Spuštajući se vlakom od Gorskog kotara, moj pogled je privukao Kvarnerski zaljev, jadransko plavetnilo i u pozadini Učka. Ne malo iznenađenja izazvalo je uklizavanje vlaka sa Sušaka, tunelom, preko ulice na riječki kolodvor. 

U blizini je i prekrasna Crkva BDM Lurdske u dvije etaže s čije se terase pruža pogled na luku. Kamen temeljac za Crkvu blagoslovio je papa sv. Pio X., a položio ga je senjski biskup Antonio Maurović. Gradnja prvog dijela Crkve (kripta), završena je 1908. godine, a blagoslovio ju je ondašnji provincijal fra Bernardin Škrivanić. Biskup krčki, sada sluga Božji, Anton Mahnič  10. veljače 1908. posvetio je glavni oltar u čast BDM-Majke duša u čistilištu. Gradnja gornje Crkve, tijekom I. svj. rata bila je ometana, a završena je tek 1923. godine. 

Upoznavanje teče šetnjom uz more. Galebovi, dizalica Veli Jože, brodogradilište koje nosi ime mog datuma rođenja, bijeli putnički brodovi i ogromni teretni brodovi koji sirenama pozdravljaju Rijeku pri dolasku i odlasku, trolejbusi… 

Poseban doživljaj bile su prljave vode Mrtvog kanala, uz čiju su obalu bile vezane mnogobrojne barke, a nedaleko su bile i Trsatske ili Kružićeve stube po kojima smo se popeli do Svetište Majke Božje trsatske. Stube je 1531. dao izgraditi kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je bio zapovjednik obrane Klisa od Turaka tijekom 15 godina. Danas stube imaju 561 stepenicu. Na njihovu završetku nalazi se kapelica sv. Petra koju  je podigao Kružić i u kojoj počiva njegovo tijelo od ožujka 1537. kada je poginuo u borbi s Turcima.

Trsatsko svetište ima dugu povijest. Preko sedamsto godina. Tu je 10. 5. 1291. prenesena Sveta nazaretska kućica u kojoj je živjela Sveta Obitelj. Tako se ovo svetište još naziva i hrvatski Nazaret. Kućica je nestala 10. 12. 1294., da bi konačno bila donesena u Lauretto u Italiji gdje se i sada nalazi. 

Papa Urban V., prilikom povratka iz Avignona 1362. godine, svratio je u Loreto i saznao priču o nazaretskoj kućici. Kada je papa čuo za boravak kućice na Trsatu, odlučio je Trsat počastiti slikom Majke Božje koju je nacrtao sv. Luka evanđelist. Sliku Majka Božje trsatske nazivaju još i čudotvornom. Zato je mene, kao dijete, iznenadila  gomila štaka, štapova i drugih ortopedskih pomagala naslaganih iza oltara, koja su ljudi ostavljali kada su u ovom svetištu ozdravljali. 

Na Duhove 8. VI. 2003. Trsat i Rijeku je pohodio papa Ivan Pavao II. 

Blagdan Gospe trsatske obilježava se 10. svibnja, a hodočašća su svakodnevna. Tako je na jednoj propovijedi kardinal Bozanić rekao: „…u Marijinoj blizini doživljavamo Božju blizinu, jer je ona bliska i Bogu i nama. Ona nam, stoga, pomaže da po njoj postajemo bliski Bogu pa su njezina svetišta mjesta Božje blizine, mjesta gdje se ta Božja blizina očituje. Zato u Marijinim svetištima, i ovdje na Trsatu, doživljavamo sigurnost da je Bog taj koji je s nama, da on vodi našu povijest, naš život, naš narod, da je on oslonac svega što se zbiva pa u njemu imamo sigurnost.“

Mnogobrojni  pomorci iz Rijeke i njene okolice za svoju zaštitnicu uzeli su Kraljicu mora, Zvijezdu mora – Majku Božju trsatsku. Tako postoji Udruge pomorskih kapetana sjevernog Jadrana ‘Kraljica mora’. Kako su neki od njih više puta čudom spašeni iz teških situacija, po povratku u rodnu luku u znak zahvalnosti, su donosili darove Majci Božjoj trsatskoj, najčešće u vidu votivnih (zavjetnih) slika. Zbirka je toliko narasla (preko 700 predmeta) da je za nju odvojen prostor u Zavjetnoj kapeli Majke Božje trsatske u franjevačkom samostanu.

Sredinom 2017. godine udruga kapetana je s Gradom Rijekom planirala podići spomenik na Adamićevu gatu brodu Carpathia koji je plovio na relaciji Rijeka –New York – Rijeka i koji je prvi stigao u pomoć nastradalom Titanicu. Adamićev gat dobio je ime po Andriji Ljudevitu Adamiću (1766. – 1828.) trgovcu i poduzetniku židovskog porijekla. 

Ali riječki komesar na pameti ima neki drugi brod. Projekt je vezan uz Rijeka 2020. – Europski grad kulture. Capo di tutti capi svih događanja je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel (Rijeka, 1957.), Titov omladinac i član SK od 1973. godine. Diplomirao je biologiju na PMF-u u Zagrebu, magistrirao i zaposlio se na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci (od 1982. – 1997.) uključen u nastavu nekoliko kolegija, ali je lakše loviti u mutnim vodama politike u koje je uronio 1997.. Godine 2000. zamjenjuje Linića na gradonačelničkom mjestu i od tada, uglavnom oblači, Rijekom. Sredinom travnja 2018. gradski vijećnici Kluba Mosta nezavisnih lista, Liste za Rijeku i nezavisnoga Josipa Kukuljana ustvrdili su: „Obersnel nema legitimitet  biti gradonačelnik jer ga je izabralo samo 16 % ukupnoga broja birača u Rijeci,“  te da bi trebao podnijeti ostavku zbog „lošeg upravljanja“. Ali…

Obersnel je poznat po neugodnim istupima prema svima kojima na čelu nije uklesana petokraka. Zabranio je i referendume, a protiv Hoda za život, organizirao je Hod za slobodu.

Javno je napadao znanstvenika i umjetnika dr. sc. Hrvoja Pendeu (Rijeka, 1965.), etiketirajući ga kao ‘pripadnika kukavičke horde, licemjera i lašca vrijednog prijezira’ te kao ‘manipulatora i neznalicu koja sama sebi tepa’.

Zato riječki gradonačelnik ima svoje umjetnike. Promotivni spot za Europsku prijestolnicu kulture 2020. (EPK) snimio je Dalibor Matanić (Zagreb, 1975.).

 

Komentar na ovaj uradak dao je, pored mnogih, i glazbenik Vedran Ružić: „Kulturne znamenitostI?? Korzo? Trsat? Riva s jahtama i terminalom s kojeg se može snimiti milion predivnih scena, pogled s Učke na grad itd.?… O kulturnim znamenitostima i povijesnim obilježjima da i ne govorim. Jednom riječju gdje je sve ono što Rijeka ima? Zašto ljudi ulažu svoje novce sa željom podizanja turizma a Vi ubijate sve njihove napore sa svojom bezidejnošću… Ovim ‘spotom’ će u ovaj grad doći samo netko tko ima želju u mračnim i industrijskim ulicama propalog postkomunističkog grada ostati bez bubrega ili nekog organa koji će bit prodan na crnom tržištu, ili u najboljem slučaju netko iz LGBT EU zajednice u potrazi za DARK PARTY-em… NE ČESTITAM VAM NA TRUDU!“

Inače, nagrađivani umjetnik i leftardski miljenik svoju je kreativnost pokazao i u ovoj sceni:

Da ljudi ne odobravaju ‘sulude’ umjetničke performanse pokazala je intervencija slučajnog prolaznika koji je upriličio lijepu svjetlosnu instalaciju kada je eliminirao rad ‘jednog od najvećih hrvatskih suvremenih umjetnika akademika Ivana Kožarića’, kako je cvilila Ninočka koju je ‘rastužio ovaj vandalski čin’Važno je poštivati tuđi autorski rad i raznolike kreativne izričaje čak i ako ih ponekad ne razumijemo,“ konstatirala je.

Ravnatelj riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Slaven Tolj osudio je uništenje umjetničkog rada postavljenog na Trgu 128. brigade Hrvatske vojske. Istaknuo je da je rad  izazivao polemike i rasprave te da mu je smisao pobuditi pažnju, simbolizirati odnos ruralno – urbano, propitati spremnost urbane Rijeke na toleranciju prema neočekivanoj ruralnoj pojavi usred grada. Doista suludo jer je Kožarić (Petrinja, 1921.) stog sijena postavio u Dubrovniku još 1996. Nihil novi sub sole – Nema ništa novo pod suncem… u EPK 2020.

Drugi ‘veliki’ konceptualni umjetnik koji postavlja svoje ‘instalacije’, projekte, kreacije i performanse kojegdje, Nemanja Cvijanović (Rijeka, 1972.), izazvao je više pažnje. Studij slikarstva, projektiranja i produkcije vizualnih umjetnosti završio je na sveučilištima u Veneciji gdje živi. Svoje umjetničke tvorevine izlaže u raznim galerijama i gradovima. Tako je imao je samostalnu izložbu u rimskoj galeriji Furini Arte Contemporanea pod nazivom ‘Anonimni projekt’. On kaže da želi potaknuti na razmišljanje o današnjem vremenu. Cijeli prostor je bio ‘ispunjen konceptom poticanja na sučeljavanje i razmišljanje o političkim sustavima, o procesima u društvu, totalitarizmima i apsolutnim vladarima’, kaže likovni kritičar. S jedne strane su slike kontroverznih ličnosti 20. stoljeća (Jaser Arafat, Sadam Husein i Moamar Gadafi) koji su nestali s pozornice nasilnim putem, a s druge voštane figure pape Benedikta XVI., saudijskog kralja Abdulaha i kineskog čelnika Hu Jintaoa, ‘apsolutnih vladara u svojim državama’. U sredini izložbenog prostora je živa zmija kao simbol zla. „Jako sam zadovoljan odjekom moje izložbe i pažnjom koja mi je posvećena!“ uskliknuo je Cvijanović. Njegov rad je otkupljen prvog dana, prvog trenutka postavljana izložaka.

U sklopu umjetničkih intervencija na Operaciji grad (manifestacija zagrebačke nezavisne scene) 28.11.2008., na Cvjetnom trgu u Zagrebu, Cvijanović je okupio dvije stotine statista koji su na insceniranom prosvjedu demonstrirali protiv divljeg neoliberalnog kapitalizma. Nakon sat vremena ‘protestiranja’ na istom Trgu vrši isplatu honorara sudionicima prosvjeda. Čitava je situacija postavljena kao filmski set te je fotografski i video dokumentirana.

Čime je to opsjednut Nemanja? I što prikazuju i čemu teže njegova djela? Žal za komunizmom, optuživanje Katoličke crkve uz bok svjetskih diktatora. A kritike crvenih diktatora ni od kuda.

Tako su veliko zanimanje pobudile Nemanjine buduće intervencije u Rijeci – EPK. Jedna od njih je postavljanje petokrake na Riječki neboder pod nazivom Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenikPetokraka je bila postavljena i 1945. u povodu ‘oslobođenja’ Rijeke 3. svibnja, pa ni njena realizacija nije slučajna. Nemanjina petokraka je načinjena od betona i željeza i 2 800 (?) crvenih staklenih krhotina uronjenih u beton koje simboliziraju  one koji su poginuli tim povodom.

No činjenica je da je ova ‘umjetnička intervencija’ prvobitno bila postavljena na sprudu rijeke Prizrenske Bistrice u Prizrenu. Svoje umjetničke uratke tamo je izlagalo više umjetnika, a financijsku potporu su dali: Švicarski razvoj i suradnja, te luksemburško, talijansko i američko veleposlanstvo u Prištini, EU projekt koji provode: IKS, LENS i FES, Raiffeisen banka, Tim Ujedinjenih naroda za Kosovo, Ministarstvo kulture, mladih i sporta – Kosovo, općine Prizren i Priština, te Kosovska zaklada za otvoreno društvo.

U Prizrenu su nastupali mnogi ‘mladi talentirani umjetnici’, predstavljajući svoja suluda djela. Tako je vrhunac svog stvaralaštva upriličila vajarka Sanja Latinović (1983.) iz Srbije koja je skulpturu od stakla razbila. Eto to su ti umjetnici koji svoj rad uglavnom fokusiraju na performansu, videu i foto dokumentaciji (strašno bitno!, jer su im djela završavaju u smeću), ‘birajući ih kao polja umjetničkog izraza kroz koje preispituje i sam medij skulpture istražujući njegove transformativne potencijale u relacijama materija – prostor – forma – ideja’, pjevuše kritike.

Ipak vratimo se Nemanji i neboderu.

Gigante, Veliki neboder, Riječki neboder, Palača Arbori, Ormar – ledenjak, Mussolinijev neboder – kako su mu tijekom vremena davali imena, projektirao je talijanski arhitekt Umberto Nordio ( Trst, 1891. – Trst 1971.), a investitor je bio Marco de Arbori koji je u Rijeku došao iz SAD-a kao nasljednik oca koji se obogatio tijekom prohibicije. Neboder je građen od 1939. – 1942., kada je Rijeka bila pod talijanskom okupacijom koju su u Rapalu 1920. potpisali predstavnici vlade Kraljevine SHS. Važno je napomenuti da je do početka gradnje nebodera, trg nosio ime kraljice Jelene. Danas je neboder u Trpimirovoj ulici. Neboder je moderna višekatnica oštrih linija s visinom od 53 m, a u mnogome je bio novina u arhitekturi Rijeke. Obložen je keramičkim pločicama, koje su mijenjane od 1987. – 1989.  godine. 

U Rijeku su 3. svibnja 1945. ušli ‘osloboditelji’ s petokrakom na čelu i ostali na vlasti do danas. Marco de Arbori je ostao bez nebodera kojeg su petokrakaši  nacionalizirali. Bilo bi dobro saznati tko je od njih uselio u neboder. Njihov dolazak je vrlo važno povijesno razdoblje za Obersnela i svitu. Zato će petokrakom cementirati taj dan koji su obilježili i 3. 5. 2015., za 70 godina ‘oslobođenja’, a na Korzu su postavili izložbu s 25 postamenata pod nazivom ‘Rijeka, sjećamo se‘ – Fotografski vremeplov, 1945.- 1947., s fotografijama iz fundusa Muzeja grada Rijeke. Pokrovitelji su bili Grad Rijeka, UABA (antifašisti) grada Rijeke i SABA PGŽ. Čini se da je postavljanje postamenata u kulturi obersnelovaca glavno obilježje. 

Predviđeno je da 3. svibnja o. g. u EPK Nemanja  intervenira postavljanjem petokrake na neboder iako je on danas spomenik kulture upisan na Listu zaštićenih kulturnih dobara u Registru kao pojedinačno zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske. Zato je prilikom njegove moguće devastacije u svibnju o. g. saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović pitao Obuljen-Koržinek: „Nemanja Cvijanović nema namjeru tu ljupku instalaciju postaviti na dom gospodina Obersnela već na znameniti Riječki neboder, inače djelo kršćanskog arhitekta Umbertoa Nordija. Taj neboder nije privatni posjed gospodina Obersnela, nego zaštićeno kulturno dobro, na koje se bez dozvole nadležnog konzervatorskog odjela ne može ugraditi ni klima uređaj pa moje pitanje glasi: Hoćete li svojim nečinjenjem omogućiti ugradnju ove tzv. instalacije ili ćete samo jednim potpisom spriječiti  ovu estetsku devastaciju?“

Ministrica je odgovorila da „živimo u demokratskoj državi u kojoj nećemo cenzurirati umjetnike i u kojoj ministar ili neki komesar neće odlučivati što će radi neki umjetnik. O tome hoće li se nešto ili neće raditi na zaštićenom spomeniku kulture, ako dobijemo zahtjev, razmotrit ćemo ga i donijeti odluku.  Mi se ne bavimo nečinjenjem, nego zaštitom kulturnih dobara i tako ćemo postupiti i u ovom slučaju.“ Ne obazire se Ninočka na rezolucije vijeća EU o totalitarnim sustavima.

No tu nije kraj Nemanjinim umjetničkim nadahnućima. Zajednički Manifest komunističke partije ujedinjenog građanstva Rijeke  dijeliti će 1. svibnja na Titovu trgu. Autor daruje po jedno numerirano i potpisano djelo svim građanima Rijeke i organizira zajednički performans povodom obilježavanja Praznika rada. Zadaća je programa ‘potaknuti svijest o osnovnim radničkim pravima i klasnim odnosima u društvu, kao i strategijama otpora i borbe za radnička prava aktivnim sudjelovanjem u razvoju mreže osviještenoga građanstva koje će predstavljati svoje stavove i braniti svoja prava u fizičkom i virtualnom prostoru’. Pod pretpostavkom da će svaki građanin Rijeke posjedovati po jedno slovo …Manifesta… namjera im je svakoga sljedećeg 1. svibnja pozvati Riječane na ujedinjenje u proslavi Praznika rada čitanjem, slaganjem i redistribuiranjem zajedničke revolucionarne knjige. Otprilike: i poslije Nemanje Nemanja.

Koliko sve to košta i tko sudjeluje u tome? Svi mi, jer se te ideje plaćaju i iz Državnog proračuna. Zatim su tu EU-fondovi i Grad Rijeka…

Članica Gradskog vijeća Rijeka Ivona Milinović je postavila sljedeće pitanje: „Koliki je ukupan trošak projekta „Zajednički Manifest komunističke partije ujedinjenog građanstva Rijeke“ u sklopu EPK? Koliko plaća grad Rijeka i/ili institucije povezane s gradom Rijekom? Ljubazno molim troškovnik sa specifikacijama troškova navedenog projekta. Također, molim posebno naznačiti koliki autorski honorar je zaprimio autor projekta Nemanja Cvijanović?“

Obersnel je pitanje uputio Predsjedniku Gradskog vijeća Grada Rijeke, Andreju Poropatu:

„Članica Gradskog vijeća Ivona Milinović je, temeljem članka 67. Poslovnika Gradskog vijeća Grada Rijeke, 15. siječnja postavila je niz pitanja, te su na neka od njih već dostavljeni odgovori. Međutim, s obzirom na iznimno velik broj postavljenih pitanja, koji svi imaju isti rok za dostavu odgovora (27. siječnja 2020.), obavještavam Vas o odgodi dostavljanja preostalih odgovora, temeljem čl. 73. Poslovnika Gradskog vijeća Grada Rijeke. Napominjem da su odgovori na postavljena pitanja u pripremi i da će biti dostavljeni vijećnici u najkraćem mogućem roku.“ 

S poštovanjem, gradonačelnik Mr.sc. Vojko Obersnel

Ali to nije sve. Na programu je i obnova Titova broda Galeb, koji je sagrađen 1936. godine i prava je olupina, koja s Rijekom nema puno veze. Žalosna je činjenica da je Ministarstvo kulture, kojemu je tada na čelu bio  Božo Biškupić, proglasio Galeb 2006. zaštićenim dobrom Republike Hrvatske, što je dobrodošlo riječkom gradonačelniku kako bi obnovio ovaj komunistički simbol. 

Hrvoje Burić (Rijeka, 1967.), riječki gradski vijećnik, za gradonačelnika Vojka Obersnela kaže da je ‘Jugoslaven i da mu je takav i proračun’. „Žalosno je da u svomu mandatu nije uspio riješiti upis djece u vrtić. Preko 300 djece ostane svake godine neupisano u vrtić u gradu Rijeci. Gradonačelnik se ne bavi športom, niti mu je važan. Mladi su, na žalost, pobjegli iz grada kao i iz Slavonije. Demografijom se isto ne bavi. Godine 2006. bilo je 140 tisuća birača u Rijeci, sad ih je 101 tisuća. Znači, 40 tisuća osoba je napustilo Rijeku, a oni kažu da su iselili oko Rijeke, što nije točno jer i u Županiji pada broj stanovnika’.“  Rekao je kako ‘on s Milanovićevom Vladom osigurao propast 3. maja te kako je oštetio gradski proračun za 20 milijuna kuna jer nije naplaćivao komunalnu naknadu Uljaniku, čije je sjedište bilo u Rijeci, a od 2014. im nije naplaćeno preko 15 milijuna kuna’.

Davor Velnić (Rijeka, 1953.), pripovjedač, esejist, putopisac, polemičar i urednik kaže kako je ‘dotjerivanje Galeba jednako Obersnelov kao i Plenkovićev projekt’. „Cijeli taj igrokaz Rijeka EPK 2020 samo je perfidan pokušaj da se pod egidom riječke multikulturalnosti promoviraju (ne)kulturna postignuća tzv. zapadnoga Balkana i promovira neraskidivo bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda te dokaže da grad Rijeka (potpomognut srbijanskim ‘kulturnjacima’), kao mala Jugoslavija i ‘srpska krpica’ itekako ima budućnost i svoje mjesto u povijesti. Rijeka, zapuštena i napuštena, autonomaška i preglasana od legionara, prezrena od vlastite (tihe) većine odavno je postala hrvatski karcinom, gnojni čir na hrvatskom licu.“ 

Dokaz promocije bivše Juge je i Jugo joga – put k socijalističkoj samospoznaji. Kreatorica ove ‘žive umjetnosti’ je Lara Ritoša Roberts (iz Londona, a rođena u Hrvatskoj?) koja se ovom vrstom ‘joge’ bavi od 2008. 

Performans Jugo joga poziva građane da se priključe izvođenju koreografije  ‘partizanskih junaka’ preuzete s javnih spomenika i plakata koje se izmjenjuju s pokretima joga – položaja. Riječ je o ‘tjelovježbi prisjećanja političkih iskustava i vizualnog nasljeđa kolektivne prošlosti’, piše u knjižici programa EPK. Sve će se odigrati 18. travnja na Klobučarićevom trgu u središtu Rijeke. Hoće li se, i u kojem broju, ‘jogi’ pridružiti građani, zbog kojih se, navodno, sve ovo organizira?

Karolina Vidović Krišto 17.1.2020., FB: „Kažu, umjetnost treba biti opomena, potaknuti na razmišljanje, ići korak naprijed i držati nas budnima. Umjetnost ne smije imati svrhu širiti poluistine. Što nas može toliko držati budnima, i toliko nas opominjati, i toliko ponekad šokirati kao istina? Zašto onda umjetnici bježe od istine? Petokraka nije dovoljna za veličanje ekstremne ljevice. Kako bi se u potpunosti slavila ekstremna ljevica uz crvenu petokraku nedostaje kukasti križ. Ne treba bježati od znakova vremena, ali ih treba pokazati u njihovoj punini i cjelini. TRI KRAKA EKSTREMNE LJEVICE: FAŠIZAM, KOMUNIZAM I NACIONALSOCIJALIZAM…“

Rijeka je grad još uvijek skrivene i kompleksne prošlosti koja i danas intrigira istraživače. Koncentrirati sve na komunističko razdoblje koje je ostavilo bolna sjećanja, doista je kulturološki jadno tim prije što je Rijeka dala veliki broj branitelja da se stvori slobodna Hrvatska. Novinarka Ivana Petrović pita: „Je li Rijeka europska prijestolnica kulture ili virtualni glavni grad propale države?“

To pitanje postavljaju mnogi, pa i Filip Galić iz Centra za javne politike i ekonomske analize koji kaže 21. siječnja 2020.:  „Prošle godine sam imao priliku biti u Plovdivu koji je za 2019. odabran kao Europski grad kulture. Uglavnom se slavilo zajedništvo, ujedinjena Europa, ali je grad imao priliku pokazati i dio svoje povijesti kao jedan od najstarijih gradova u Europi. Ovo što Rijeka radi je horor show. Pa što vi radite? Manifest? Petokrake na neboderima? Jugo joga? Jeste li vi Riječani svjesni koliki potencijalni skandal vi imate pred sobom kada Europa shvati da ‘prijestolnica kulture’ otvoreno slavi i veliča propali totalitarni režim? Tko je ovo dopustio uopće (retoričko pitanje, nemojte odgovarati). Titov kuplerajski brod se doima još kao relativno benigan (iako apsurdno skup) projektić. Mogu razumjeti orijentaciju, mogu shvatiti alternativu, ali ovakvo loženje na komunizam je opasno, zlonamjerno i licemjerno. I skupo. S našom lovom.“

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

 

Odgovori