Fragmenti hrvatske zbilje – D. Dijanović: Jesenski izbori bit će veliki test desne političke opcije u Hrvatskoj

 Nakon drugoga kruga predsjedničkih izbora

Kao što sam već zapazio gostujući u političkoj emisiji na Podcastu Velebit, rezultati predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj najbolje bi se mogli opisati citiranjem dvaju književnih klasika. U svome romanu Na rubu pameti Miroslav Krleža rekao je da se ‘glupost nikada ne umara’ (na drugome mjestu dodao je da je glupost ‘svemirska snaga’), a u znamenitom djelu Postolar i vrag Augusta Šenoe čitamo: Prođe vrijeme, dođe rok – eto vraga skok na skok! Politička se glupost u Hrvatskoj ne umara. Već dva desetljeća Hrvati nisu u stanju izabrati političara koji bi jamčio vođenje ozbiljne nacionalne politike. Štoviše, u drugome krugu predsjedničkih izbora ovoga se puta, čak ni mnogi ljudi desne političke orijentacije, nisu vodili niti kontrolom štete u smislu izabiranja manje lošega kandidata. Na kraju, desna politička opcija zasigurno ne može biti zadovoljna rezultatima izbora.

Nedosljedna i nevjerodostojna politika

Više je razloga koji su doveli do poraza Kolinde Grabar Kitarović. Oni koji optužuju Škoru za poraz nisu u pravu. Škoro u drugome krugu nije mogao otvoreno pozvati na glasovanje za Grabar Kitarović jer bi si time potpisao političku osmrtnicu. Eventualno je mogao pozvati birače da glasuju po savjesti bez isticanja kako će on prekrižiti listić. Međutim, mišljenja sam da čak i da je Škoro izrijekom rekao svojim biračima da dadu potporu bivšoj predsjednici, ona bi i u tom slučaju izgubila. Razloge njezina poraza treba tražiti na drugim mjestima.

Kao prvo, ljudi su u životu obično najviše sami krivi za svoje neuspjehe. Kolinda Grabar Kitarović u svome je mandatu imala i dobrih i loših poteza, no ona nije u svome djelovanju htjela prijeći granice političke korektnosti koje je u hrvatskome političkom prostoru nametnula ljevica. Bojala se zamjeriti lijevoj i liberalnoj opciji. Strah od nezamjeranja rezultirao je nedosljednom i nevjerodostojnom politikom. Ne možete na sučeljavanju nositi križić i istodobno se zalagati za posvajanje djece od strane istospolnih partnera. To je jednostavno licemjerno.

K tome, Kolinda Grabar Kitarović imala je katastrofično loš PR. Ako aspirirate na desni i katolički dio biračkoga tijela, ne možete nekoliko mjeseci pred izbore govoriti o jogi (to je, uostalom, ponovno i stvar dosljednosti). Ako želite graditi image ozbiljne političarke, onda samo diletantski PR (osim ako se nije radilo o otvorenoj opstrukciji) može prirediti gaf tipa „blagi smiješak“. Nekoliko tjedana pred izbore pjevati Milanu Bandiću, kojega većina ljudi percipira kao simbol korupcije u RH, ili izjavljivati kako ćete mu nositi kolače u zatvor – to jednostavno nije normalno. To je nešto što je dijametralno suprotno racionalnome političkom djelovanju.

Plodovi poklonstva Plenkoviću

Spomenuo sam uvodno da je vrag došao po svoje. Kolinda Grabar Kitarović pred godinu je dana izvršila poklonstvo Andreju Plenković kao čelniku stranke koja ju je kandidirala za predsjednicu. Nisam od onih koji smatraju da bi bez toga poteza ili čak konfrontiranjem s Plenkovićem ona dobila izbore, a još manje da bi ih dobila u prvome krugu. To je vrlo naivno idealističko razmišljanje. Upravo primjer Miroslava Škore pokazuje kako je bez stranačke infrastrukture, za sada, nemoguće ući u drugi krug. U tom smislu njezin je potez donekle shvatljiv, no on je rezultirao lošim plodovima. Plenković je na čelu Vlade kojoj potporu u Hrvatskome saboru daju Milorad Pupovac, HNS i različiti SDP-ovi otpadnici pod formalnim okvirom Bandićeve stranke. Plodovi takve politike kad-tad su morali doći na naplatu.

Vrag je došao po svoje već na europskim izborima iz čijih se rezultata očito nisu izvukli nikakvi zaključci. A i sama je Kolinda Grabar Kitarović, mišljenja sam, u kampanju ušla vrlo neozbiljno i neodlučno. Iz njezinih postupaka nije se mogla vidjeti želja za pobjedom. Ne želim ulaziti u konspirološke teorije i to dovoditi u vezu sa svojedobno spomenutim i najavljenim ucjenama i navodnim kompromitirajućim materijalima protiv odlazeće predsjednice, no tijekom cijelu kampanju imao sam dojam da je ona činila sve da te izbore izgubi.

Sve navedeno rezultiralo je time da desni birači u drugome krugu jednostavno nisu više htjeli dati potporu Kolindi Grabar Kitarović – čak ni kao manjemu zlu. I tako smo na čelu države dobili Zorana Milanovića. Priličan broj ljudi desne orijentacije, zanimljivo, proteklih mi dana privatno govori kako se nadaju da bi Milanović mogao napraviti iskorak od svoje nekadašnje politike i sada provoditi bolju politiku. Držim da taj film ne budemo gledali. Milanović možda i jest ponešto sazrio u nacionalnome smislu (ipak se privatno znao družiti i s generalima), pa tako možda više ne ćemo slušati izjave o slučajnoj državi, no nikakav se bitan iskorak od njega ne može očekivati.

Možda je i veći problem od samoga Milanovića bulumenta koja iza njega dolazi

Njegove do sada pomirljivo intonirane rečenice držim tek dijelom kvalitetnoga PR-a. Milanović za sada redovito uzima PR-tablete. Ljudi u pedesetim godinama, a posebno političari, rijetko se mijenjaju osim ako nisu u pitanje neke izvanredne okolnosti, vjersko obraćenje i sl. Milanović će možda neko vrijeme taktizirati, no vjerujem da ćemo već u petom i šestom mjesecu, mjesecima ideoloških obračuna (sada i u predizbornoj godini) ponovno gledati staroga Zokija. A možda je i veći problem od samoga Milanovića bulumenta koja iza njega dolazi. Njegova pobjeda dat će vjetar u leđa novome dolasku na vlast likova kao što su Stazić, Glavašević, Fred Matić i sl. K tomu, najveću štetu Milanovićev bi izbor mogao napraviti na području vanjske politike. Ako je Kolinda Grabar Kitarović na nekome području vodila solidnu politiku, onda je to bilo područje vanjske politike gdje je afirmirala Inicijativu triju mora. Međutim, za Milanovića Viktor Orban je mali diktator, a Baltik i Crno more opasna mora. Saveznike na vanjskopolitičkom planu Milanović će, najavio je, tražiti u Emmanuelu Macronu (predvodnik globalističke i federalističke struje EU-a koja Uniju želi pretvoriti u superdržavu) i, kazao je, Sloveniji. Nas i Slovenaca šest milijuna! Zapravo, kakva nas politika na regionalnome planu očekuje, najavila je nekoliko dana nakon izbora Vesna Pusić. Ona je svečano izjavila da je nakon Milanovićeve pobjede pitanje zdravoga razuma povratak politici „Regiona“!

Umjesto opasnih mora idemo u sigurno i neopasno balkansko okruženje?

Dakle Baltik i Crno more opasna su mora pa nas stoga očekuje povratak u neopasno, sigurno i prosperitetno balkansko okruženje! Umjesto da razvija svoje kontakte i afirmira interese na području srednje Europe, Hrvatska će se ponovno iscrpljivati u vođenju nakazne balkanske politike koja nam u geopolitičkom, sigurnosnom i kulturološkom smislu donosi jedino štetu. Prostor tzv. Zapadnoga Balkana nisu u stanju stabilizirati i u EU-o m povući niti daleko moćnije države od Hrvatske, no naša će država unatoč tomu djelovati kao stabilizator i lokomotiva Zapadnoga Balkana! A možda, tko zna, Hrvatska sredi i stanje na Bliskome istoku? U isto vrijeme dok Hrvatska stabilizira tzv. Zapadni Balkan, Srbija sudjeluje na sastancima Višegradske skupine te se održavaju sjednice srpske i mađarske vlade. Hrvatska se politička glupost nikada ne umara!

U izbornoj noći Gordan Jandroković, seizmograf smjera politike HDZ-a, izjavio je kako se u kampanji vodila previše desna politika. Očito, nakon izbora HDZ namjerava voditi još manje desnu politiku. To, dakako, može rezultirati još manjom potporom toj stranci. A kad se toj izjavi dodaju harmonizirane pomirljive izjave obaju stožera nakon rezultata drugoga kruga, možemo se zapitati nisu li to signali prema velikoj koaliciji. Da se sada održe parlamentarni izbori, stanje na terenu vjerojatno bi bilo takvo da niti HDZ niti SDP ne bi mogli sastaviti vladu. To bi išlo u prilog velikoj koaliciji.

Bez ekstremne desnice HDZ-u ostaje jedino velika koalicija

Poznato je da Andrej Plenković političke uzore crpi u Berlinu gdje su na vlasti CDU/CSU i SPD. U tom smislu, sam Plenković vjerojatno ne bi imao ništa protiv formiranje velike koalicije. Tim više što je HDZ-u pod Plenkovićem to zapravo jedina mogućnost da ostane na vlasti. Plenković je mnogo puta dao naslutiti da čak ni taktički pred izbore na namjerava zaokretati u desno (niti bi mu birači da to napravi više vjerovali), a to, posebno zbog nezamjeranja Bruxellesu gdje namjerava nastaviti karijeru, tim više znači da nakon izbora ne namjerava koalirati s desnicom. Štoviše, s ekstremnom desnicom, kako ju je nedavno u emisiji Otvoreno nazvao HDZ-ov udarnik Branko Bačić. Ako HDZ ne misli s tzv. ekstremnom desnicom, onda na vlasti može ostati jedino u kombinaciji velike koalicije. A Plenković bi volio ostati na vlasti i sljedeće četiri godine jer se te četiri godine podudaraju sa sljedećim europskim izborima kad će ponovno imati priliku aspirirati na neku od važnijih pozicija u Bruxellesu. Lakše je u Bruxelles iz pobjedničke, nego iz gubitničke pozicije. Ako nema koaliranja s tzv. ekstremnom desnicom, onda je jasno da je jedino rješenje za Plenkovićev ostanak na vlasti velike koalicija. SDP-u s druge strane, iako možda potajno u pregovorima taktički lukavo pristaje na veliku koaliciju, ta je koalicija opcija jedino za pat poziciju. SDP-u je zapravo cilj da sami oforme vladu, dobiju golu vlast i naprave reprizu 2000. i 2011.

Moguća pobuna u HDZ-u, ali bez bitne promjene na vidiku

Hoće li gubitak predsjedničkih izbora uzdrmati Plenkovićevu poziciju u HDZ-u? Iako se čini da Plenković za sada kontrolira situaciju u stranci, naravno da je moguća pobuna. Plenković možda namjerava, što statut stranke omogućuje, odgoditi unutarstranačke izbore do iza parlamentarnih izbora (predsjedanje EU-om tu bi bio glavni argument), no ako pritisak bude prevelik, oni će se ipak morati održati. Naime, HDZ-ovci ne diraju velike i drage vođe sve dok ovi osiguravaju pristup proračunskoj kasici prasici. A taj se pristup osigurava na parlamentarnim izborima. Ako HDZ-ovci namirišu gubitak izbora, doći će do pobune koliko god da Plenkovićeva pozicija sada izgleda sigurnom.
Mladi Karlo Ressler, koji očito izražava stav HDZ-ova doajena Vladimira Šeksa, izjavio je kako nitko od kandidata ne će imati bjanko potporu. Prve pukotine očito već nastaju, a bit će presudno pratiti kako će se prema Plenkoviću u sljedećim mjesecima postaviti Gordan Jandroković, političar nepogrješiva instinkta kad je u pitanju odabir sljedećega pobjednika.

Osiguravaju li do sada spominjani kandidati za predsjedničku funkciju u HDZ-u ikakve realne promjene u toj stranci? Mišljenja sam da ne. U slučaju Plenkovićeva odlaska moglo bi se raditi o kozmetičkoj promjeni s ciljem tek retoričkoga skretanja u desno kako bi se vratili birači. No ni birači desnice nisu više baš toliko naivni da će im se uvijek prodati iste priče o predizbornome skretanju u desno. Ne može se više s malo desničarenja pred izbore (mahanja zastavama i izvikivanja domoljubnih fraza) ljude uvjeriti da glasuju za vas. Oni koji glasuju, glasaju uvijek, riječ je o klijentelističkoj mašineriji.

Prilika za formiranje autentične desno-konzervativne opcije

Kad je u pitanju desno-suverenistička opcija, njoj bi zapravo odgovaralo da Plenković što duže ostane na čelu HDZ-a jer je upravo on svojom centrističkom politikom i politikom istjerivanja ekstremizma iz HDZ-a desnici otvorio prostor za političko jačanje, ali formiranje desne opcije neovisne od HDZ-a (dakle, one koja ne će gledati da se sutra prikrpa HDZ-u ili da „popravlja HDZ“). Da je na čelu HDZ-a ostao Tomislav Karamarko, mnogi današnji suverenisti još bi bili članovi HDZ-a ili u koaliciji s HDZ-om. Sada je stvorena prilika za autonomno političko djelovanje.

Neovisno o tomu hoće li Plenković ostati na čelu HDZ-a (što bi suverenistima odgovaralo) ili će na čelo stranke doći neki političar koji bi malo jače verbalno skrenuo u desno (što bi vjerojatno istopilo ponešto potpore suverenistima) na desnoj je i suverenističkoj opciji velik zadatak, ali i velika prilika. Tko zna kada će ponovno imati ovakvu priliku kakvu imaju pred ovogodišnje parlamentarne izbore. Dosadašnja povijest političkoga djelovanja desnih opcija pritom tjera na veliki oprez. Obično je ranije bilo dovoljno da netko izvana malo potpiri sukobe i da se svi međusobno posvađaju prema onoj Starčevićevoj – Dva Hrvata tri stranke.

Za vođenje ozbiljne politike desno-suverenističkoj opciji nedvojbeno treba kvalitetniji PR i politički marketing. Potrebno je okupljanje oko ideje suverene države, a međusobna neslaganja, odbojnosti i taštine treba ostaviti po strani. Pseudomesijanski poremećaj potrebno je liječiti: ne mogu svi biti vođe niti su za tu poziciju rođeni. Potrebno je osuvremenjivanje političkog narativa koji mora uzeti u obzir aktualna kretanja u Europi i svijetu. Potrebno je i učiti na pogrješkama iz prošlosti i ne dopustiti da ponovno dođe do rascjepa. Nitko nije idealan i tko god inzistira na pravovjernosti svojih i samo svojih stavova, taj očito ne zna da se tako ne vodi realna politika. Tko će preuzeti ulogu integrativnoga čimbenika, pokazat će se vrlo skoro, no jasno da je da Miroslav Škoro nedvojbeno ima – premda se ni on ne sviđa baš svima na desnomu spektru – najveći politički kapital.

Jesenski će izbori biti veliki test desne političke opcije u Hrvatskoj. Ili će desna politička opcija postići respektabilan i povijesni rezultat ili će njezini sadašnji protagonisti otići u ropotarnicu povijesti te prepustiti mjesto nekim novim ljudima.

Da – sad il’ nikada!

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo