Stane li na trenutak dah, otkucaj srca, pogled… svima nama ili samo majčino srce uspori ritam, otac čvršće dlan stisne za sina junaka Domovine?

Klizne li suza i sledi se na licu hladnom od siječanjskog vjetra?

Ne lete ni ptice.

Ne čuje se šum valova.

Mirna je novigradska ‘vala.

Zrcali se u njoj Velebit stari, štit, stijena pradjedova.

Pod zelenim hrastom usnuše svoj san o slobodnoj Domovini. U vječnoj težnji za toplinom i suncem, grane mu sežu do neba.

Tri golobrada mladića poklone se sjeni svojih očeva, odrasli bez njih, u dobi kad su i oni otišli od kuće, s kratkim pozdravom majci, krunicom u ruci, s nedovršenog ručka – brzo ću natrag, Domovina zove.

Ako je ‘hvala’ tiha molitva, plamen svijeće i susret na mjestu pogibije, onda neka to bude naše životno hodočašće.

 

 

Danja Lakić Budimir/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.