Brisani prostor – N. Piskač: RH protiv Marka Juriča, umjesto Stazića, Pupovca, Beljaka…

Optužnica za pokoravanje politici neoproštene pobjede

Državno odvjetništvo podiglo je optužnicu pri Općinskom sudu u Novom Zagrebu protiv novinara Marka Juriča. Četiri godine trebalo je razmatrati dvije njegove odjave emisije Markov trg. I država je marljivo radeći četiri godine napokon podlegla Dragecu, Kućici i srpskoj politici u Hrvatskoj. Podigla je optužnicu (K-DO-374/17 KPO-DO-12/17 od 30. prosinca 2019.) protiv Juriča i pravne osobe trgovačkoga društva Plava produkcija. Čitajući optužnicu shvatio sam da je optuženik prekoračio granicu jugokomunističkoga verbalnoga delikta.

U ime Republike Hrvatske

Juriču država stavlja na teret da je 12. i 19. siječnja 2016., kao urednik, voditelj i odgovorna osoba Plave produkcije, „u nakani da kod većeg broja ljudi potakne osjećaj mržnje i netrpeljivosti prema pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti u Hrvatskoj i svećenstvu Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj u odjavama izjavio: „Poruka dragim Zagrepčanima, svima vama koji se šećete Cvjetnim trgom, budite oprezni pošto je u blizini crkva u kojoj stoluje, da parafraziram jednog srpskog ministra, četnički vikar, dakle dragi moji Zagrepčani kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, pripazite da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i malo u svojoj najboljoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu, koji bi možda trebalo obilježiti tablama pazi oštar četnik u blizini“. Osim toga država mu stavlja na teret i odjavu u emisiji emitiranoj tjedan dana kasnije: „Da ponovim ono što sam rekao prošloj emisiji… upozoravam Zagrepčane koji se kreću Cvjetnim trgom, osobito majke s djecom, pripazite kad prolazite pored crkve tamo Preobraženja Svetoga da ne bi netko s nožem istrčao i obavio svoj krvavi četnički pir“. Jurič je aludirao na poznatu povijesnu praksu da su mnogi klerici SPC aktivno sudjelovali u četničkom pokretu i okrvavili ruke, uglavnom nad civilnim nesrpskim stanovništvom. Pritom je bio potaknut video snimkom na kojoj nekolicina klerika SPC, među njima i Porfirije, pjesmom veličaju upravo zločinca, popa i četnika Đujića.

Ljubav Tita i SPC poslije svibnja 1945.

U ime Republike Hrvatske optužnica, međutim, smatra da je Marko Jurič „putem televizije javno poticao na mržnju usmjerenu prema skupini ljudi i pripadniku skupine zbog njihove vjerske, nacionalne i etničke pripadnosti“. K tome je kao odgovorna osoba trgovačkog društva povrijedio dužnost pravne osobe „time što je u audiovizualnim medijskim uslugama pogodovalo poticanju i širenju mržnje na osnovi etničke pripadnosti, vjere i nacionalnog podrijetla te pogodovalo poticanju i širenju ksenofobije“.

U ime Republike Hrvatske optužnica smatra da je Marko Jurič (r. 1963.) „počinio kazneno djelo protiv javnoga reda – javnim poticanjem na nasilje i mržnju“, a da trgovačko društvo „odgovorno je za kazneno djelo protiv javnog reda – javnim poticanjem na nasilje i mržnju“. Zbog toga optužnica traži „kaznu zatvora u trajanju od jedne godine uz izricanje uvjetne osude…. na način da se izrečena kazna zatvora…. neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo. K tomu, za trgovačko društvo, kao drugookrivljeno, traži se novčana kazna od 30.000,00 kuna (Juriču je država priznala da ima plaću 2.700,00 kn i četvero djece). Drugim riječima režim mu poručuje – seli se van, da te ovdje više ne vidimo.

Tri kaznene prijave režimskih kućnih ljubimaca

U ime Republike Hrvatske optužnica podsjeća Općinski sud i Marka Juriča da je protiv njega zaprimila kaznene prijave kontroverznoga Drage Pilsela, stanovite Kuće ljudskih prava i stanovitoga Srpskoga narodnoga vijeća. Dakle, jedne privatne osobe, jedne ideološki svrstane udruge i jedne jednonacionalne udruge. Državno odvjetništvo je navedene kaznene prijave uvrstilo u spis optužnice. To znači da su relevantne za Republiku Hrvatsku.

Tko je i što je Kuća ljudskih prava? Sama o sebi kaže na svojim web stranicama: „Kuća ljudskih prava Zagreb mreža je organizacija civilnog društva koju je 2008. godine osnovalo šest organizacija civilnog društva (B.a.B.e. –Budi aktivna. Budi emancipiran, CMS -Centar za mirovne studije, Documenta –Centar za suočavanje s prošlošću, GOLJP -Građanski odbor za ljudska prava, UPIM -Udruga za promicanje istih mogućnosti i Svitanje –udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja) s ciljem zaštite i promicanja ljudskih prava i temeljnih sloboda…“ i kao takva je „prepoznata u javnosti kao centralna društvena organizacija za zaštitu i promicanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. Cilj Kuće ljudskih prava je ostvarivanje slobodnog, otvorenog, pluralističkog, demokratičnog, ravnopravnog i inkluzivnog društva utemeljenog na poštivanju, zaštiti i promociji najviših standarda i normi ljudskih prava i sloboda“. Razvidno je da Kuća nije relevantan čimbenik poznavanja četnika, četničkoga pokreta, ili četničkih metoda ostvarenja ciljeva. Kuća nikad nije upozorila na porast četništva u Hrvatskoj. Ipak, kao takva i baš zato što je takva inkluzivirana je u režim.

Tko je i što je Srpsko narodno vijeće? Udruga građana, hrvatskih državljana. Prije svega treba znati da u Republici Hrvatskoj živi samo jedan narod, hrvatski. U Srbiji živi srpski narod. Pitanje je za DORH kako se udruga hrvatskih građana pripadnika srpske nacionalne manjine mogla registrirati imenom naroda druge države? Onome tko je to dopustio trebalo bi napisati optužnicu. Uglavnom SNV o sebi kaže: „Srpsko narodno vijeće (SNV), nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine, izabrano je političko, savjetodavno i koordinativno tijelo koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj“. Razvidno je da se SNV ne bavi četnicima, četničkim pokretom, četničkim metodama i zločinima, poviješću četništva i njegovom ulogom u monarhističkoj Jugoslaviji, tijekom Drugoga svjetskoga rata, u komunističkoj Jugoslaviji, u događajima prilikom pretvaranja Jugoslavije u Veliku Srbiju, a niti suvremenim djelovanjem četničkoga pokreta. Dakle, nije relevantan čimbenik čije bi se mišljenje o četništvu trebalo uvažavati. Kako je onda postala čimbenikom poretka?

Tko je Drago Pilsel? Svojedobno zaposlenik analitičke službe Ureda predsjednika Ive Josipovića. O njemu najbolje govore njegovi tekstovi. Evo jednoga navoda iz 2010. godine koji je promaknuo pozornosti Državnoga odvjetništva: „Em te jebe (konačno deklasirani) Čičak, em te jebu ovi u Glavaševoj novini, em te jebe nekakav Despot ili siroti Ivkošić u Večernjaku, em te netko stalno jebe. Furt te silni idioti razvlače. Letica, Piskač, Miklenić, Šola i još ne znam točno kako se zove sva ta kopilad“. Ne samo da na Pilselov govor mržnje prema skupini Hrvata nije reagiralo Državno odvjetništvo, već ni Kuća ljudskih prava i Srpsko narodno vijeće. A očito je da tim tekstom potiče „osjećaj mržnje i netrpeljivosti“ prema pripadnicima hrvatskoga naroda u Hrvatskoj, skupini koja, kao i Marko Jurič, djeluje javno. A to u razdoblju politike neoproštene pobjede režim ne dopušta, baš kao i u Jugi. Pilsel je režimlija režima neoproštene pobjede. Zato je i napisao prijavu i ušao u spis.

Prepoznatljivi čimbenici politike neoproštene pobjede

No, zajedničkim su snagama (DP, KLJP i SNV) reagirali na odjavnu upozorbu Marka Juriča, koja je, istina, mogla biti i ljepše i jače i osobito argumentiranije izrečena. No, njezin ton kakav bio da bio, ne znači da njezin sadržaj nema povijesno utemeljenje i ozbiljan razlog. Nedvojbeno je da su neki svećenici SPC bili četnici. Nedvojbeno da i danas pjevaju veličajući četništvo. Zdrav razum kaže kako treba puhati i na hladno, dakle, na pjevanje. Povijesno iskustvo kaže – poslije „pesme“ dolaze pokolji. A na to nas upozorava i nedavno iskustvo iz velikosrbijanske agresije (koju je podupirala, zazivala, blagoslivljala i u njoj sudjelovala SPC, o čemu se slobodnije piše u Srbiji negoli u Hrvatskoj!). Domovinski rat bio je i otpor prema takvima. Treba li i to zaboraviti, a onaj tko to nije u stanju iseliti se iz područja hrvatske kuće ljudskih prava i hrvatskoga srpskog narodnog vijeća?

Stanimirović je izbjegao optužnicu

Isti čimbenici uključeni u kazneni progon Marka Juriča nisu reagirali na izjavu iz 2018. političara SDP-a Nenada Stazića: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika“. Nije li u pitanju poziv na nasilje po uzoru na svibanj 1945.? Stazić smatra da je u svibnju 1945. trebalo pobiti još više ljudi? Opravdavajući se kazao je i ovo: „Fašizam nije pobijeđen 1945., znači u tom smislu posao nije dovršen, kao što je dovršen svuda drugdje u Europi“. Ako nije jasno zaduženima za pisanje optužnica, Stazić je Hrvatsku optužio da u njoj živi fašizam i smatra da ga treba rješavati titoističko-četničkim pokoljima. Je li to govor mržnje, poticanje ili poziv na nasilje?

Isti čimbenici uključeni u kazneni progon Marka Juriča nisu reagirali na intervju ljubljanskom Delu političara SDSS-a Milorada Pupovca: „U Hrvatskoj u zadnjih 5-6 godina djeluju snage koje tvrde da Srbi nisu bili kažnjeni. Zapravo je sasvim obrnuto, jer za zločina protiv Srba, poput etničkog čišćenja i kršenja međunarodnog prava, za onemogućavanje vraćanja izbjeglica, skoro nitko nije odgovarao. Tom pričom da Srbi nisu odgovarali za ratne zločine želi se zapravo održavati ratnu atmosferu, poništiti rezultate mirne reintegracije istočne Slavonije te nagnati Srbe s tog područja da se isele“, ustvrdio je Pupovac u svojoj ofenzivi tijekom 2019. DORH je odbacio prijave protiv njega.

Zašto ne učimo od hrvatskih povijesnika

Isti čimbenici uključeni u kazneni progon Marka Juriča nisu reagirali na izjavu političara HSS-a Kreše Beljaka o jugokomunističkim političkim ubojstvima Hrvata: „Preko 100?? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sranja i tko je uzrokovao ratove od ’91. do ’99. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDBA-i“. Klasično javno poticanje na nasilje najgore vrste. Zašto, dakle, DORH dopušta dvostruke kriterije, jedne za Marka Juriča, a druge za političare sklone komunističkim, jugoslavenskim i srpskim pozicijama. Jurič nikad ne bi bio optužen da se priklonio bilo kojoj od struja poraženih snaga iz devedesetih.

Zaobilaženje povijesnih činjenica kao modus operandi

U usporedbi sa Stazićem, Pupovcem i Beljakom, Jurič nije pozivao na titoistički koncept masovnih likvidacija poznatih iz svibnja 1945., nije lažno optuživao Hrvatsku za fašizam, nije se zalagao za politička ubojstva. Izbjegavanje optužnice protiv Stazića, Pupovca i Beljaka predstavlja suptilan govor mržnje prema hrvatskim demokratskim pobjedama i poziv na nasilje prema hrvatskome narodu koji se drznuo devedesetih godina ustati protiv komunističke ideologije, jugoslavenskoga režima i velikosrpskog rješenja „jugoslavenske krize“. Procesuiranje pak onih koji upozoravaju na politiku rehabilitacije komunističkih, jugoslavenskih ili velikosrpskih tendencija predstavlja pokoravanje hrvatskoga naroda, nametanje hrvatske šutnje i odgajanje novih naraštaja za politiku neoproštene hrvatske pobjede, koju u Hrvatskoj provode poražene snage iz razdoblja Domovinskog rata.

Optužnica se, možda nije bitno, a možda i jest, pojavljuje upravo u trenutku kad Republika Crna Gora u odnosu prema starojugoslavensko nametnutoj SPC (godine 1920.) zauzima normalno stajalište jedne suverene, demokratske i zdravorazumske države. Optužnica protiv Marka Juriča ide u sasvim drugom smjeru. Nedvojbeno je da je četništvu i veličateljima četništva – neprihvatljiva bilo kakva hrvatska država. Da je za njih „svaka hrvatska država – ustaška država“. U cilju ostvarenja te i takve politike četnici su u proteklih stotinu godina počinili nevjerojatne zločine. O tomu je hrvatska historiografija dosad iznijela niz povijesnih podataka. Stoga upućujem Državno odvjetništvo da izuči, prouči i nauči barem jednoga od relevantnih autora – hrvatskoga povjesnika dr. Zdravka Dizdara. On je po mom uvidu u stanje stvari, najbolji živući poznavatelj djelovanja četništva (od nastanka do danas, točno stotinu godina) ne samo u okviru Srpske pravoslavne crkve, već i šire, osobito na području današnje Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine i Republike Crne Gore, uključujući Srijem, Bačku i Banat. Jurič je dakle spornu odjavu gradio na povijesnoj istini i mogućem ponavljanju baš te i takve krvave istine.

Dr. Jareb, osnovna lekcija o lupetanju koja jos nije apsolvirana, ali će biti kad-tad

Optužnica protiv Marka Juriča naširoko zaobilazi povijesni kontekst i povijesnu istinu. Stoga se, čitajući optužnicu, ne može ni razabrati zašto je pjevanje četničkih pjesama zapravo veličanje ideologije četništva opterećenoga najsvirepijim zločinima. Tu rupu u spoznaji četničkoga djelovanja i povijesnoga neznanja optužnica nadomješta Dragom Pilselom, Kućom ljudskih prava i Srpskim narodnim vijećem. U kojoj mjeri oni odlučuju o optužnicama i radu državnih ustanova može se nazrijeti iz teksta optužnice, koju donosimo u prilogu.

Nenad Piskač

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo