Marija Dubravac: STRUČAK ŽITA

STRUČAK ŽITA

Sreli smo se u mladosti ranoj,
Dok bijasmo još anđeli bijeli.
Na livadi suncem obasjanoj
Ljubavi smo radost oćutjeli.

Srca nam se topila u sreći,
Plam ljubavi dušu uspalio.
„Ja te volim“ htio si mi reći,
Al’ ti misli vjetar pomrsio.

Dlan ti sakri i oči i zjene,
Nisi bio sretan kao prije.
Jesi l’ čuo prijetnju jedne žene
Da sirota za bogatog nije?

Naokolo polja mirisala,
Tebi momče, kanu suza vrela.
Nisi rek’o, ali ja sam znala—
Nećeš voljet kog bi duša htjela.

Otiš’o si srca slomljenoga
Bilo nam je obadvojma žao.
Sin čestiti roda bogatoga,
Stručak žita sa kape mi dao.

Oblak smrče sakri nebo plavo
Suze tekle po cvjetnoj livadi.
Tek različak modri procvjetao
Gdje stajahu nekad dvoje mladi’.

Osta spomen na mojega diku,
Na seljaka srca plemenita.
Mnoge dane u molitveniku
Miriso mi stručak zlatnog žita.

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo