Titova bista nije tek interijerski ures Pantovčaka, nego simbol jedne zločinačke i antihrvatske politike

U Hrvatskoj je jedan od većih problema što se – zahvaljujući komunističkim spin doktorima – posve marginalne stvari stavljaju u središte medijskih interesa. U slučaju biste druga Tita na Pantovčaku, koju je aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović s razlogom uklonila, stvar je nešto složenija.

Naime, s jedne strane tu je prisutna komunistička strategija odvlačenja pažnje, a s druge to je jedno od najvažnijih pitanje hrvatske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Josip Broz je jedan od najvećih i najkrvavijih prevaranata XX. stoljeća!

Josip Broz – beznačajni hrvatski komunist, koji je naučio ruski (što se pokazalo važnim za njegov uspon!) tijekom nekoliko mutnih godina u Rusiji (1915.-1920.) – postao je Tito 1934. godine, čim je izašao iz zatvora u Ogulinu. Odlazi u Beč, gdje je bilo sjedište Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Sekretar CK bio je Milan Gorkić, pravim imenom Josip Čižinski, inače ruskog porijekla i oženjen Ruskinjom. Tijekom višetjednog boravka u Beču Tito je kooptiran za člana Politbiroa Centralnog komiteta. To mu je uspjelo isključivo zbog zalaganja Irine Aleksander, Ruskinje koja je bila šefica/blagajnica Kominterne u Zagrebu, te ljubavnica Miroslava Krleže.

Krajem 1936. godine u Beču je formiran Polit-biro KPJ u sastavu: Gorkić (generalni sekretar), Tito (organizacijski sekretar), Žujović, Čolaković, Leskošek. Neposredno nakon toga, u siječnju 1937., Tito je došao u Zagreb zahvaliti Krleži jer mu je, preko tada vrlo moćne Irine Aleksander, omogućio da krene prema vrhu Komunističke partije Jugoslavije. Taj put olakšao mu je i Staljin, uhićenjem i likvidacijom Gorkića.

Važan Brozov pomagač bio je Ivan (Stevo) Krajačić, prodorni NKVD-ovac, koji je pokrivao Tita u Španjolskoj (Tito je uvijek negirao da je bio tamo!) tijekom građanskog rata. Tito je potom u Parizu, gdje borave i Aleksanderovi i čeka odlazak u Rusiji kako bi mogao preuzeti Komunističku partiju Jugoslavije.

Put mu je očistio Krajačić, eliminiranjem Petka Miletića kao glavnog ruskog kandidata za vođu jugoslavenskih komunista, ali i cinkanjem generala NKVD-a Mustafe Golubića, kojeg je Staljin zadužio da brine o Titu (kojem nikad nije vjerovao!). Golubić, organizator ubojstva Trockog u Meksiku, trebao je ubiti i Tita na početku njemačkog napada na Kraljevinu Jugoslaviju. Zahvaljujući Krajačiću, Gestapo je uhvatio Golubića, surovo ga mučio i strijeljao u Beogradu 11. travnja 1941. godine. (Nakon što su ruske jedinice oslobodile Beograd 22. listopada 1944., Staljin je naredio hitno pronalaženje i ekshumaciju Golubića, te prebacivanje ostataka u Moskvu – kako bi ga sahranio uz najveće počasti!)

Treća osoba, koja je omogućila Titu da postane svjetski relevantan političar na Zapadu, bio je Fitzroy MacLean. On je bio, kao britanski diplomat, u Moskvi u razdoblju 1937.-1939. (kad i Tito koji je cinkao 800 jugoslavenskih komunista, djelujući iz hotela Lux!), a od ljeta 1943. pa do oslobođenja Beograda krajem 1944., MacLean je bio britanski izaslanik pri partizanskom stožeru (uz Churchillovog sina Randolpha i velikog pisca Evelyna Waugha) i često je razgovarao s Titom na njemačkom i ruskom. O tom je napisao sjajnu autobiografsku knjigu Eastern Approaches (Istočni pristupi) koja je bila velika svjetska uspješnica 1949. godine. Naime, nakon što je Staljin odbacio Tita Rezolucijom Informbiroa 1948. godine, MacLean je bio jedan od rijetkih ljudi na Zapadu koji je osobno poznavao obojicu diktatora!

Ukratko, Irina Aleksander otvorila je Josipu Brozu vrata komunističkog raja, Krajačić ga je uveo u taj raj, a MacLean mu je omogućio da sve podigne na globalnu razinu. Inače MacLean je bio glavni (ne i jedini!) predložak za Jamesa Bonda svom prijatelju Ianu Flemingu. On sam objavio je niz knjiga o Titu.

I tako je lažni bravar preko likvidacija u Španjolskoj (ime Walther uzeo je po njemačkom pištolju!), cinkanja komunista u Moskvi, krvavog građanskog rata u Jugoslaviji, beskrajnih likvidacija poraženih poslije svibnja 1945., formiranja zastrašujućeg koncentracijskog logora Goli otok i niza vrlo opasnih međunarodnih poteza (Grčka, Albanija, Trst), od 1955. počeo voditi miroljubivu politiku, brati mandarine na Brijunima i krstariti svijetom na bivšem bananonoscu kojeg danas u Rijeci obnavljaju!

Titova bista, dakle nije tek komad gipsa ili interijerski ures Pantovčaka nego simbol jedne zločinačke politike, jednog krvavog pira i nemoralne te neljudske figure koja je lukavošću i prepredenošću (uz dosta sreće) završila na čelu države koja je predstavljala negaciju hrvatske države, a odgovorna je za pogrom i genocid nad hrvatskim narodom.

Pred nama su predsjednički izbori na kojima biramo između kandidata koji je tu bistu izbacio i kandidata koji bi tu bistu vratio.

F.Perić

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo