B. Ristić: Trebamo li se početi bojati eventualne Milanovićeve pobjede?

 Trebamo li se početi bojati eventualne Milanovićeve pobjede?

Iako se nalazimo u vremenu nade, obiteljskog zajedništva i mira, mnogi među nama kraj ove i početak nove godine dočekuju u strahu. Strahu da bi, po tko zna koji put, naše najgore noćne more mogle postati stvarnost. Stvarnost je to u kojoj su pozadinski obmanjivači iskoristili naivnost većine hrvatskih birača, potencirajući što veće podjele, prije svega na desnici, koja se tijekom kampanje podijelila do otvorenog animoziteta, što je brojčano slabijoj ljevici otvorilo mogućnost da se njezin “nenormalni” kandidat u prvom krugu predsjedničkih izbora probije sve do prvog mjesta.

Ako uzmemo u obzir da se u prvom krugu bira, a u drugom glasa, onda ne treba iznenaditi što je rezultat prvog kruga kod većine građana izazvao strah. Jer se do prvog mjesta probila osoba zbog čije je politike “mi ili oni” najviše hrvatskih građana otišlo u svijet, i koja je u trenutku njihova odlaska tvrdila kako oni “ne odlaze trbuhom za kruhom, nego mozgom za kruhom, jer mozak je organ koji troši najviše kalorija”. Kad to čujete, odmah vam “zakrulji u mozgu”. A koliko će tek zakruljiti ako drugi krug predsjedničkih izbora završi poput prvoga? Stoga, ne bi trebalo iznenaditi ako uskoro najveća poslijeizborna izlaznost bude u smjeru graničnih prijelaza.

Koja je tek ironija sudbine da netko tko je naviknut ustajati u pet do 12, u prvom krugu ponese ranojutarnji broj 7? I onda, povrh toga, taj “lijenčina” u prvi plan kao vlastitu prednost istakne: “Nikad nisam rekao da sam pošten političar, pa će ljudi zaključiti kakav je moj karakter”. Što se tek može zaključiti o osobi koja svoj težak karakter proglasi vrlinom? Kao što su neki, misleći za sebe da su pametni, tako čak i nazvali svoju stranku, tako sada on, valjda po istoj logici, za sebe misli da je “normalan”? Dok su ludnice pune onih koji za sebe tvrde da su normalni, nitko normalan sigurno nema potrebu naglašavati svoju normalnost, osim ako mu to nije nedostižan cilj.

Kada je Milanovićeva kampanja naslovljena NORMALNO, netko se s pravom pitao: “Jesu li ovrhe i deložacije koje su uveli njegov ministar pravosuđa i njegova Vlada i time doveli stotine tisuća Hrvata u dužničko ropstvo, bile to NORMALNO?” Je li bilo normalno kada je zbog udbaških ubojica žrtvovao ugled zemlje, govoreći da Perkovića zbog zastare ne bi mogao izručiti ni da mu je rođeni otac? Je li normalno kada čovjek koji je proveo predstečajne nagodbe na svoje predizborne plakate stavi: “Normalno, živjeti od rada, a ne od zastare”? Je li normalno da netko tvrdi da želi biti “predsjednik znatiželjne Hrvatske”, a onda ne želi odgovoriti na pitanja te iste znatiželjne Hrvatske koju zanima s kakvim je to mračnim likovima poslovala njegova tvrtka? Zar je normalno da onaj koji je do jučer u crkvu slao policiju da privodi branitelje, sada dobije vlast nad vojskom? Je li to ta normalna Hrvatska kojoj Branimir Glavaš daje svoj potpis?

Je li normalno izjaviti – poput nekog suvremenog Heroda – da smo pobačaj riješili prije puno godina u onom mraku socijalizma, jer je bilo sklonosti množenju i broj Hrvata je tada rastao više nego ikada? Kakav je to poremećen sustav vrijednosti u kojemu se nenormalno proglašava normalnim? Čini se da Milanovića upravo njegov težak karakter sprečava u tome da vidi stvarnost, pa možda zato misli da je normalan. Je li normalno da feminističke aktivistice sada svoj glas daju “heteroseksualnom bijelom muškarcu na poziciji moći”? Sada se pitamo kako smo došli u ovu situaciju u kojoj nam, nakon prvog kruga, naše staro nenormalno ponovno prijeti da postane naše novo normalno. Pa, prokušanom makijavelističkom taktikom – podijeli pa vladaj. To je razlog zbog kojeg se sada oni koje pamet još služi i mogu se sjetiti onoga što se događalo prije pet godina, zapanjeno pitaju: “Trebamo li se početi bojati eventualne Milanovićeve pobjede?”

I doista, nakon svega, postavlja se pitanje – tko bi sad svoj glas dao jednom Milanoviću? Nitko normalan, normalno – nikada! Ali, mi kao da se vrtimo ukrug, pa se u ovom svijetu pozitivnih promjena uporno vraćamo na staro – i već dokazano loše. Tako se sada nalazimo pred opasnošću da nas, zbog želje za eksperimentima, inata i političke nezrelosti, umjesto pet godina pobjeda i smijeha dočeka pet godina agresivnog ponašanja, prijetnji, sukoba i straha. Pet godina. Znate li vi uopće koliko je to pet godina? A tek pet godina svakodnevnog ideološkog maltretiranja?

Bojim se da Hrvatsku ne zadesi sudbina koja je zadesila stanovnike poplavljena Rajeva Sela, pred kojima je tadašnji premijer, stojeći na nasipu usred vode iz koje su virili samo krovovi kuća, sasvim normalno izjavio: “Lijepo vam je selo…”

Borislav Ristić

hkv.hr/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo