M. Curać: Milanović bi odbacio Državu Izrael kao hrvatskoga strateškog partnera

 Milanović bi odbacio Državu Izrael kao hrvatskoga strateškog partnera

Tijekom službene izborne kampanje, od 5. prosinca do 20. prosinca, predsjednički kandidat Zoran Milanović relativno je malo govorio o svojoj vanjskoj politici. No dovoljno je o tome govorio prije na predstavljanju svojeg izbornog programa i intervju jednoj televizijskoj kući da se shvati kako bi smjer vanjske politike hrvatske države bio znatno promijenjen, ako bi građani izabrali njega za predsjednika. Po Ustavu Republike Hrvatske predsjednik ima tri važne dužnosti – surađuje u oblikovanju i provođenju vanjske politike, vrhovni je zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske te surađuje u usmjerenju rada sigurnosnih služba. To su za predsjednika s “karakterom” tri mogućnosti koje mogu ne samo dovesti do sukoba s nesagledivim posljedicama, nego i ugroze države.

“Spreman sam biti na čelu tajnih služba”, rekao je u Puli, 19. prosinca 2019., očito ne shvaćajući ustavnu poziciju predsjednika. Zato njegova izjava istoga dana da ne će pomahnitati kad dođe na Pantovčak i da je mentalno spreman za to nije baš posve uvjerljiva. Na sve načine tijekom izborne kampanje omalovažavao je svoju protukandidatkinju s kojom ulazi u drugi izborni krug, 5. siječnja. Tako ju je primjerice uspoređivao s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, ne misleći jednako ništa dobro ni o noj niti o njemu. Međutim s tim istim predsjednikom, odnosno sa SAD bi direktno pregovarao u kupnji borbenih zrakoplova. Sapienti sat!

Nijedan kandidat nije se u izbornoj kampanji na taj način očešao o predsjednika SAD, kao što je to učinio Milanović. Vrhunac njegovih eskapada izjava je o Sloveniji kao strateškom partneru i odbacivanje Države Izrael s kojom Hrvatska posljednjih godina, zahvaljujući aktualnoj Predsjednici i Vladi, razvila u mnogočemu partnerske odnose. Njegova izjava o strateškom partnerstvu sa Slovenijom, zbog toga što “desetci tisuća Slovenaca imaju vrijedne nekretnine u Hrvatskoj” u najmanju ruku je neobična, ako se zna za sve druge aspekte tih odnosa. “Mali smo, ali kompatibilni”, rekao je, 15. studenoga u intervjuu RTL-u, dometnuvši kako to nije nikakav megalomanski plan kao Incijativa tri mora, koju je nazvao “kompleksaška parada”. Milanović smatra da nam tamo nije mjesto i hrvatski Jadran, kako je rekao, ne će biti na tezgi zajedno s Crnim morem i Baltikom, jer su to opasna mora.

Po Milanovićevim riječima kod nas svakoga proglašavaju strateškim partnerom. “I Izrael proglašavaju strateškim partnerom, Izrael je država židovskog naroda, koji respektiram, ali nije strateški partner, daleko je i premali je, a Slovenija je strateški partner. Ima nas zajedno više od šest milijuna”, izjavio je Milanović i što bi se reklo ostao živ. Ovu glupost bar u statističkom pogledu nitko nije upisao kao gaf Milanoviću. No, da je tako nešto izgovorila Kolinda Grabar-Kitarović  dobilo bi planetarne razmjere. Uostalom koji značaj ima broj stanovnika, kad se bira strateškog partnera, jer po tome bi nam i Nigerija mogla biti strateški partner.

Kad su nekom vidici mali i Slovenija mu je velika

Podsjetivši kako je u Tvornici na predstavljanju programa govorio o savezu sa Slovenijom koja nam je najbliža, Milanović je pokušao obmanuti gledatelje RTL-a, rekavši da je arbitraža jedini problem koji imamo sa Slovenijom. Jedini problem?! Što je s okupiranim hrvatskim teritorijem – Svetom Gerom? Zar je to Milanović zaboravio? Tu se prvi put očitovao “karakter” Slovenaca prema Hrvatskoj. Arbitraža je uslijedila znatno kasnije. Prethodili su joj diplomatski pregovori u svezi s granicom. Osim toga bilo je i prije i kasnije više nekorektnih poteza od strane Slovenije prema Hrvatskoj. Postavljanje žilet-žice na granici s Hrvatskom nema veze s arbitražom. Smeta li Milanovića što je Slovenija na više lokacija tu žicu postavila po hrvatskom državnom teritorijem? Što je s dugogodišnjim sporom oko priznavanja duga štedišama Ljubljanske banke, aktualni spor u svezi s teranom, zbog čega je Slovenija tužila Europsku komisiju?

Ovom prilikom podsjetili bismo ga na famozni Memorandum Republike Slovenije o Piranskom zaljevu, 7. travnja 1993. Usred srbijanske agresije, kad je trećina Hrvatske bila okupirana, Slovenija je izrazila javno teritorijalne pretenzije nad hrvatskim državnim teritorijem, unatoč obvezama koje je prihvatila spram Badinterove komisije, nešto više od godinu ranije, da bi bila međunarodno priznata. I tako to traje na razne načine do danas. Ako ostavimo po strani aktualnu tužbu Slovenije protiv Hrvatske pred Sudom EU zbog neprovedbe arbitraže, o čemu je nezavisni odvjetnik Priit Pikamae već izrekao svoje mišljenje, ali se čeka konačna odluka toga suda, zar je Milanović zaboravio kako nam je Slovenija blokirala pregovore o ulasku u Europsku uniju i tako prouzročila ne samo političku nego i znatnu gospodarsku štetu. Što reći u svezi pokušaja blokade ulaza Hrvatske u NATO te aktualne prijetnje blokadom Schengena? Kako takvu državu promovirati u strateškog partnera, a odbaciti Državu Izrael, jer je daleko i tobože mali?

Milanovićeve se vanjske politike treba jednostavno bojati!

Slično je bilo i 2000. godine kad su dolaskom na vlast SDP-a i koalicije dogovoreni projekti s Državom Izrael jednostavno bačeni u koš. Nismo to zaboravili. Radilo se o projektima uzgoja povrća i voća iz boćate vode, uzgoju ljekovitog i aromatskog bilja na otocima, beskamatnom kreditiranju sustava navodnjavanja, proizvodnji mlijeka i sireva itd. Sve je to pripremano u Ministarstvu znanosti i Ministarstvu poljoprivrede, 1998. godine i bilo nakon dvije godine praktično pred realizacijom. Ali, umjesto strateškog partnerstva s Državom Izrael, hrvatska je Vlada upala u slovensku “stratešku zamku s dimnikom”.

Sada kada se s Državom Izrael razvijaju partnerski odnosi u više područja, opet bi Milanović htio promijeniti smjer, izabrati druge strateške partnere. Nemamo ništa protiv razvijanja dobrosusjedskih odnosa sa Slovenijom, ali ta država naprosto nema kapaciteta da bude strateški partner Hrvatskoj, osim ako se ne želi zaobilaznim putem Hrvatsku svrnuti u region, kao 1918. Kad su nekom vidici mali i Slovenija mu može biti strateški partner. Ovdje bismo mogli na široko pisati o njegovoj izjavi “o dva kamena”, zbog koje se svojedobno na noge bio digao čitav jug Hrvatske, ali i o svojevrsnoj opstrukciji izgradnje plutajućeg LNG terminala Krk itd. Zaboravio je da znatno veći postoji 15 kilometara ispred Venecije – Adriatic LNG terminal. Zoran Milanović izabrao je kao slogan svoje kampanje – normalno. Treba se zapitati je ono što je predlagao u kampanji za predsjednika zaista normalno? Hrvatska se njegove vanjske politike treba jednostavno bojati!

Marko Curać

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo