Zašto (ipak) nisam glasao za Škoru

Sudbina je tako htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno. U svakom slučaju kao i na skoro svim dosadašnjim izborima malo prije sedam sam izašao iz kuće ispraćen ovaj put “ti stvarno nisi normalan” izjavama nježnosti najdraže i letećom šlapom koju sam vrhunskim refleksom izbjegao. Sve sam to podnio s namjerom da prestignem “hokejaše” od sedamdeset plus godina i prvi obavim građansku dužnost u osnovnoj školi koju sam i sâm pohađao.

Biti prvi je, ne znate vi koji ustajete kasnije, s godinama sve teže jer, prije svega, ne idem mlađi, a onda i strahovito napreduju ortopedska pomagala pa mi i plavi umirovljenici i crveni penzioneri sve uspješnije podapinju noge svojim ergonomskim hokejaškim štakama i štapovima.

Ali sudbina je ovaj put htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno, da se u Splitu malo prije sedam sati dvadeset i drugog prosinca devetnaeste spoji nebo sa zemljom zbog čega bih tih jedva stotinjak metara do škole nekad zvane po jugoslavenskom narodnom heroju (a danas, idiotski, po kvartu jer hrvatskih velikana očito nemamo) pokisao kao miš.

Sudbina je, dakle, htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno, da sam uz sav taj kijamet bio van Hrvatske nekoliko dana i nisam ispratio najžešći period kampanje pa sam zbog svega teška srca i plenkovićevski oportuno odlučio izbjeći tradicionalnu izborno-gerijatrijsku utrku i uskočiti u, od škole nešto bliži, automobil kako bih u omiljenom kafiću malo dalje uz more na miru dok kiša ne prestane pogledao što je to kandidat kojeg sam baš bio krenuo zaokružiti izjavljivao dok nije bio “pod mojom kontrolom”.

A sve što se događalo nakon toga nema veze ni sa sudbinom, ni s Bogom, nego s gospodinom Miroslavom Škorom, ili s njegovom veleumnom ekipom, nebitno. “Ako u kampanji ne izleti nekakvo njegovo prljavo rublje, nekakav lopovluk, utaja, prevara, nedolično ponašanje, ili nešto slično, ima moj glas. Bjanko.”, napisao sam jedanaestog rujna u vjerojatno proročanskom, ali sigurno višestruko recikliranom članku Novi hrvatski predsjednik bit će Besni? s upitnikom na kraju naslova iz čiste pristojnosti. Što su to gospon doktor napravili da izgube jedan avansirani glas?

Prije svega želim nešto pojasniti. Nije korektno, nije moj stil točnije, cipelariti čovjeka dok je na podu. Ali kako gospon doktor ne shvaćaju da su na podu, odlučio sam ipak opaliti. A on, ako je doista vrhunski inteligentan, duhovit, obrazovan, popularan i poslovno uspješan kakvim ga smatram, shvatit će kako mu je bolje da se, kažu li tako u njegovoj Slavoniji, okane ćorava posla. Krenimo redom.

Poprilično sam lojalan birač HDZ-a. Hajde, recimo da sam na dvije trećine izbora zaokružio broj ispred nekog hadezeovog kandidata. Nekad doista vrhunsku osobu i stručnjaka, češće većeg ili manjeg idiota. Vjerojatno bih i na ovim izborima bez velikog razmišljanja zaokružio broj ispred kandidatkinje koja nije pokazala ni da je vrhunska osoba, ni da je stručnjakinja. Ali Bože moj… jesam li to ja? Ili ste to možda vi, dragi čitatelju?

Tako to ide. Ne bi me u mom naumu uzdrmao ni gospodin Miroslav “odakle sad ovaj” Škoro da ga samim pojavljivanjem nije dohvatila dotad neviđena medijska haranga. A kako sam neko vrijeme očešan o medije i imam nekakvo iskustvo, odnosno znam prepoznati naručene apologetske bljuvotine pojačane bulumentom jednoumnih komentatora koje su odjednom počeli objavljivati i nekad slobodni, neovisni portali, tako su me gospon doktor ozbiljno zainteresirali. Kad se to još poklopi s Andrejom Plenkovićem na čelu HDZ-a, osobom koja bi bila spremna, karikirat ću, promijeniti ime domovine u, na primjer, Sjevernu Hrvatsku da to od njega zatraži neki debeli briselski birokrat, gospon doktor su postali Miroslav “pošaljimo im poruku” Škoro kandidat s avansiranim glasom. Bar što se mene tiče. Ako nešto debelo ne zaj…

I tako sam, sušeći se u omiljenom kafiću, s osmjehom na licu razmišljajući o plavim umirovljenicima i crvenim penzionerima koji me čekaju sa spremnim štakama, upalio notebook i nakon nekoliko sati odlučio povući vjerodajnicu gospon doktoru.

Istinabog, od početka mi je želudac podizalo njegovo stalno pozivanje na narod. “Ja i narod”, pamtimo mi stariji ponavljanje jednog osebujnog epizodnog lika iz partizanskog filma, a gospon doktor su me neodoljivo podsjetili na njega. Ali Bože moj… jesam li ja operiran od populizma? Ili ste možda vi, dragi čitatelju? Gospon doktor su jak populist pa se ljigavo dodvoravanje narodu i očekuje od njih. Nisu li ga, na kraju krajeva, podržali i ostaci ostataka MOST-a?

Gospon doktor su, nadalje, devedesetih napustili Hrvatsku, pa su se vratili, pa su se malo učlanili u HDZ, pa su se za šalu iščlanili, pa su se ponovo za šalu učlanili, pa su se onda zapravo iščlanili, pa su u međuvremenu malo bili konzul, pa su bili u Orfeju, pa sinekurica tamo, sinekurica ovamo. Ali Bože moj… zar bih ja odbio dobro plaćeno uhljebljenje da mi ga netko ponudi? Ili biste možda vi, dragi čitatelju?

Eto, sve sam to provario. Odnosno sve je to provario moj želudac uz malu pomoć anksiolitika i veliku inhibitora protonske pumpe.

A onda sam neplanirano se sušeći u omiljenom kafiću pročitao da su gospon doktor izjavili: “Revidirane ankete pokazuju da sigurno pobjeđujem u drugom krugu. Ako se to ne dogodi, to će značiti samo jedno – da je posrijedi izborna prijevara.” Izgleda vam beznačajno, ali jamčim vam – nema gore stvari za jedno društvo, odnosno nema gore stvari za dizanje tenzija i polarizacije u društvu od ovakvog neargumentiranog izazivanja paranoje. “Ili ja pobjeđujem ili me kradu” izbornu logiku Hrvatska je davno i civilizacijski i kulturološki pobijedila, ostavila je na istoku. A gospon doktor je vraćaju. Nema nikakvog opravdanja za ovakvu paranoju i ovakav udar na demokraciju, jer koliko znam, a znam, gospon doktor za to nemaju olakotne okolnosti. Nisu ih oštetile ratne traume osim ako tijekom Domovinskog rata nisu sa suprugom doživjeli neki neugodnjak s pijanim, baš taj dan otpuštenim radnikom čeličane dok su večerali u nekom pitsburškom restoranu.

Ali to nije sve. Nakon ovog stresa sam stisnuo zube i pustio predizborno sučeljavanje kandidata. Tri izgubljena sata u vlastitom životu, ali sam tijekom njih imao dojam da, iako nekoliko dana nakon događaja i na YouTube-u, više sudjelujem u sučeljavanju od Miroslava “skoro si me navukao” Škore. Da se razumijemo, kad bih birao vinogradara ne bi mi smetala smušenost gospon doktora, ali oni su se kandidirali za predsjednika Hrvatske. Danas je percepcija javnosti sve u politici. Međutim, čak i ako stavimo po strani percepciju javnosti, pitam se kako bi gospon doktor izgledali u društvu Putina, Vučića, Orbana, Erdogana ili sličnog nekog tvrdog i snažnog državnika kad su ih gospon Katarina Peović smjestili u mišju rupu?

Ali ni to nije sve. Gospon doktor su popustili jednom novinaru i kršćanski izjavili kako bi pomilovali srpske ratne zločince ako se za to ispune uvjeti. Kakvi su ti uvjeti koje mora ispuniti agresor koji je ubijao i silovao naše žene i djecu da bi postao slobodan čovjek? To je u srži ratnog zločina zar ne, ubijanje civila ili zarobljenika. Dakle, znam ponavljam se, ali bitno je: “Gospon doktor, koji su to uvjeti koje mora ispuniti agresor koji je ubijao i silovao naše žene i djecu kako bi slobodan prošetao Jelačić placom?”

Ima, nažalost, još dosta spoznaja iz omiljenog kafića, ali moram završavati. Badnjak je. Htio sam vam samo prenijeti zašto (ipak) nisam glasao za Škoru, što to nije mogao provariti moj želudac unatoč pomoći medikamenta. Jasno mi je da suverenisti i MOST traže lice koje mogu prodati širokim masama. I uspjeli su. Skoro. Vjerujem da nas je vrlo mali postotak koji smo napustili gospon doktora prije samog cilja. Mali, ali dovoljan.

Međutim, posljedice Miroslava “nereda” Škore će se odraziti na podržavatelje. Svjedok su mi promilanovićevske izjave lidera stranaka koje su podržale gospon doktora, uz neshvaćanje, negiranje točnije, kako su glasovi za gospon doktora (osim glasova MOST-a i suverenista koji jesu i koji će i dalje makijavelistički sve provariti) mahom protestni glasovi i glasovi mladih koji konstantno traže nova lica. A to nam onda predviđa njihov rezultat na narednim parlamentarnim izborima. Ne budu li oni prijevremeni, Miroslav “napuhani balon” Škoro će se ispuhati, a podržavatelji posvađati.

Ali sve je to za jednu drugu analizu. Želim još samo u duhu blagdana izjaviti katolički, ili kršćanski ako hoćete, da sam možda i pogrešno procijenio gospon doktora. Ali Bože moj… mogu li uvijek biti u pravu? Ili ste možda vi uvijek u pravu, dragi čitatelju?

Boris Tralji

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo