M.Dubravac: Sretan ti rođendan Isuse

0

 

»Makni se već jednom ispred ogledala! Zbog tvojega šminkanja stajati ćemo u crkvi i ovoga Božića, a znaš da nisi sposobna stajati. Ne ideš na modni natječaj, nego na proslavu Kristova rođenja. Pogledaj se. Ličiš strašilu! Gdje ti je poštenje prema Bogu? Da sam župnik, vas šminkaroše sve bih potjerao van. Pretvorili ste kuću Božju u kuću svetogrđa!« vikao je moj muž ljutito, dajući mi dvije minute rok neka se stvorim u autu. Muž je s pravom brundao, no što ću kad sam oduvijek bila takva! Čovjek mora lijepo izgledati svake nedjelje, a posebno danas na Badnju večer. I pored muževe žurbe stigli smo u crkvu na vrijeme, ali mjesta za sjedenje nigdje. Ljudi tijesno stisnuti u klupe, sparina pritisla, tlak mi počeo padati. Tužit se pred mužem ne smijem. Znam kakav će odgovor biti. Istežući vrat ne bi li gdje vidjela jedno jedino mjesto, skrenuh pozornost časne sestre, koja je na oltaru pripremala nešto za misu. Pozva nas rukom naprijed u četvrtu klupu pokazujući da ima mjesta za troje. Bogu hvala ipak sam sretna, mišljah, žureći se da nas tko ne preduhitri. Pred nama krenu i neka baka. Ušla je u klupu prva, za njom ja i muž do kraja. Tek što sam kleknula pomoliti se, osjetih blizu sebe odvratan smrad – mješavinu psećega đubra, duhana, alkohola i krvi. Dakako, baka nije krivac. Obučena je elegantno kao i ja. Nagnuh se ispred nje, lijevo. Jao! Uz samu baku sjedilo je drhćući čitavim tijelom neko žgoljavo čudovište raščupano, prljavo, bradato, krmeljivo, pijano, nešto što se ne bi svrstalo ni među životinje, a kamo li među ljudska bića. Taj »smrdljivac« četrdesetih godina bio je sićušni bijedni čovječuljak. Iako vidje da ga s užasom promatram, osmjehnu mi se široko, pokazavši dva reda pocrnjelih krnjotaka zbog kojih mi se u želudcu pozli. Sreća pa ne sjedim do njega. Odkuda samo taj pijani uličar zaluta u crkvu? Što ovdje traži? Sigurno će prosjačiti od svećenika koji dolar za pivo i cigare, mišljah, bjesneći, što sam tako dugo ostala pred ogledalom.

Misa otpoče. Prije propovijedi baka usljed smrada pobježe iz klupe. Moj prljavi brat pomaknuo se k meni dodirujući me masnom rasparanom majicom po kojoj se nazirahu ostatci mnogih ručaka i večera. Zgrozih se. Gospode, što ću? Šapnuh mužu neka mi ustupi svoje mjesto. On me ošinu mrkim okom. Nisam se usudila više ni pisnuti. Udišući svakovrsne ogavne smradove, trpjela sam kaznu goru od mnogih u svojih pedeset pet godina. Ljudi oko mene gledahu prezirno smrdljivoga žgoljavca, a taj, valjda zbog alkohola tresao se povremeno čitavim tijelom kao da ima padavicu. Ipak motrio je pažljivo svaki dio Mise šapćući nešto kao da moli. Nemoguće. Zar takav otpad zna moliti?

Prošlo Prikazanje, Svet, Svet, Podizanje i Oče naš. Župnik najavi neka jedni drugima zaželimo od srca božićni mir i radost. Prljavac ispruži drhtavu ruku put mene. Jeza me obuze. Zar uhvatiti njegovu neopranu ruku i dobiti stotinu zaraza? Nikako! Okrenula sam se k mužu i ostalima pozadi, samo da izbjegnem dodir prstiju odvratnoga  stvora. Kao za inat on je još uvijek strpljivo držao ispruženu drhtavu ručicu okrećući se oko sebe. Ogorčeno, plačnim, piskutavim glasom, viknu:

»Zašto mi nitko ne da ruku? I ja sam čovjek! Imam i ja pravo doći u crkvu i zaželiti Isusu sretan rođendan!«

Niz izbrazdane mršave obraščiće kliznu mu mlaz suza, slijevajući se u gnijezdo razbarušene crvenkaste brade. Ljudi su se ispinjali na prste da vide nesretnika, kojemu njegovi bližnji uskratiše riječi mira i radosti. Bili smo u četvrtoj klupi pred oltarom. Stari župnik pratio je sve. Uputio se k čovjeku do mene, a jer taj bijaše u sredini, pozva ga van iz klupe. Stisnuo mu je tada srdačno ruke i privinuo ga k sebi na grudi, rekavši:

»Da, i ti si čovjek. Imaš i ti pravo Isusu čestitati rođendan.«

U tren oka obrazi mi  gorješe poput žeravice. Šminka se topila po mojemu licu. Nešto bolno stisnu mi srce. Postala sam manja od makova zrna.

Prije Pričesti svećenik podiže Hostiju. Začula sam riječi:

»Ovo je Jaganjac Božji, Isus Krist, naš brat i prijatelj, koji oduzima grijehe svijeta. Blago pozvanima k njemu na gozbu.« Ciljajući okom pravo u moje lice i grupu oko mene, doda:

»Pitajmo se jesmo li dostojni primiti sveto Tijelo Jaganjčevo, ono isto, koje bijaše raspeto na križu za sve ljude jednako i čija Presveta Krv opra naše opačine omogućivši nam ulazak u mjesto vječne radosti, gdje nema razlike između bogatih i siromašnih, crnih i bijelih, lijepih i ružnih. Braćo i sestre, pokajmo se iskreno za sve propuste počinjene Bogu i bližnjemu, kako bi čiste duše pristupili k stolu gospodnjemu.«

Obliše me suze. Savjest mi istinski uzbuni nutrinu. O Kriste! Svaka riječ tiče se mene. Unatoč sinoćnjoj ispovijedi, nikako nisam zavrijedila primiti tebe, Svetoga Jaganjca. Tvoje dobre božanske ruke bijahu poradi mene, sebične oholice, oštrim  čavlima probodene. Ja svoje uskratih beskućniku bojeći se bolesti i zaraza. Ti bezbroj puta reče da nas sve ljubiš. Ja nisam htjela čovjeku pored sebe zaželiti božićni mir i radost samo zato što je prljav. Duša mu je sigurno pred tobom čistija od moje. Prezren od ljudskoga društva, dođe ti čestitati rođendan. Ja se još nikada nisam sjetila reći – sretan ti rođendan Isuse. Kriste, brate moj, molim te praštaj mi!

Ljudi iz prve klupe s lijeva i s desna polagano krenuše primiti Hostiju. Na redu je druga klupa. Ubrzo će treća, te četvrta gdje sjedim. Stadoh se lomiti u sebi. Ne, nikako ne smijem poći prije nego izvršim strogu naredbu savjesti. Moram to učiniti odmah, bez sustezanja. Udahnuvši duboko okrenuh se munjevito k svojemu »prljavome« bratu, rekavši:

»Molim, oprosti što ti nisam dala ruku. Dajem ti sada obe. Mir s tobom i sretan ti Božić.«

Još uvijek pamtim onaj veličanstveni prizor po kojemu postadoh druga osoba. Držeći drhtavu ruku nepoznatoga čovjeka, doživjeh veliku Božju milost. Snagu te milosti teško je opisati. Dožive ju bića koja u času Jaganjčeva dolaska shvaćaju kako nisu dostojni primiti njegovo Sveto Tijelo, te svim silama svladaju svoju oholost, gizdavost, sklonost prema novcu, vanjštini i modi, a tek tada idu k stolu gospodnjem. Iznenađen, mršavi čovječuljak smeteno se zapilji u me tužnim sitnim očima još uvijek mokrim od suza. Da dokaže kako je moj grijeh oprošten, nasmija se pokazujući mi ponovno krnjaste crne zube. Začudo, više mi se nisu gadili.

»Zovem se Adam«, reče prije nego ispusti moju ruku. Krenula sam tada s blaženim mirom u duši pred svećenika osjećajući ono što je u sebi sigurno osjećala dobra majka Terezija kad je na majčinske grudi prislanjala tisuće gladnih, krastavih uličara – braću i sestre Isusa Krista. Tankim drhtavim nožicama uputi se za mnom i Adam. Primivši Hostiju, umjesto nazad u klupu, Adam ode k jaslicama nekoliko koraka dalje od mene. Kleknuo je i stavio nešto pred Isusa. Gledajući ga iz klupe, odlučih učiniti djelo milosrđa. Ići će našoj kući. Kad se opere i obuče nahranit ću ga i spremiti mu jela za sutrašnji Božić. To će biti zadovoljština za moje večerašnje grješno ponašanje.

Nažalost, primjetih ubrzo da Adam ispred jaslica nestade. Svećenik je još uvijek pričešćivao. Izašla sam brzo van gledajući naokolo. Nema ga ni vani ni u crkvi. Kao da u zemlju propade, a minutu ranije bio je tu. Poslije mise kleknuh pred jaslice gdje je maločas klečao Adam. U jaslicama, podno Isusovih nožica, spazih izgužvanu božićnu kartu. Otvorih ju. Iz nje ispade dvadeset centi. Iznenadio me vrlo fini rukopis:

»Dragi Isuse. Ne znam koji ti je danas rođendan, ali neka ti je sretan. Ti si isti onaj Isus iz mojega djetinjstva čijemu se rođendanu uvijek radovah. Oprosti na ovako malom poklonu. Nisam više bogat kao nekada. Primi ga od srca. Voli te uvijek istom ljubavlju, tvoj Adam.«

Dan poslije Nove godine pozvala sam župnika na ručak. Ispričao mi je tužnu povijest Adamova života. Lijep, jedini sin bogatoga oca pedofila, trpio je u ranome djetinjstvu očevo silovanje, a nikome nije smio reći. Kad konačno majka sazna istinu, od groznoga jada ubije muža, zatim i sebe. Dijete othrani stric. Taj s vremenom iskoristi bratovo imanje u vlastitu korist. Razočaran i nesretan Adam se prerano povede za lošim društvom, drogama i alkoholom. Život je tratio po ulicama i zatvorima. Ipak, svakoga Božića dolazio je na misu čestitati Isusu rođendan. Iz poštovanja prema Adamovoj majci, prijateljici iz mladosti, župnik mu  nekoliko puta ponudi novac za čišćenje od droge. Odbio je. Boji se stvarnosti života, zlih ljudi, prošlosti i groznih uspomena. Droga i alkohol pruže mu neku vrstu utjehe. Završiti će negdje na ulici ili pod mostom.

Adam više nije svraćao u istu crkvu. Župnik ne zna gdje je. Adame, ako si već u Nebu, sigurno ćeš čuti moje riječi. Poznavah te jedan kratki sat u kojemu sam trpjela smrad prljavštine tvoga tijela i stvari. Za uzvrat, učinio si čudo u mojemu životu – oprao me i očistio ne samo od moje šminke, nego i od mnogih ružnih navika i grijeha. Također, tebe radi, upoznala sam istinu Evanđelja po kojemu, radi prolivene Kristove Krvi, ti i ja imamo na Nebo potpuno jednako pravo. Nas dvoje morali smo se sresti one blagoslovljene Badnje večeri, 1979., godine. Hvala ti sinko što tako neočekivano protrka kroz moj bezvrijedni život, ostavivši u njemu otiske svojih prstiju, koji su se pružali put mnogih pobožnih vjernika, a oni se bojahu dotaknuti ih. Oprosti naše ljudske surovosti i krive sudove. Oprosti što ispod prljavih izgužvanih stvari ne vidimo dobro srce svojega bližnjega. Tražimo ga ispod skupocjenih haljina bogataša, velikana, šminkera, sljedbenika mode i »obijeljenih grobova«. Adame, tvoju čestitku čuvam još uvijek. Pročitam ju svakoga Božića i ponovim riječi svetoga župnika:

»Da, Adame, i ti si čovjek. Imaš i ti pravo Isusu čestitati rođendan.«

Nakon toga u mislima stisnem i sto puta poljubim tvoju mršavu »prljavu« ručicu, onu istu, koja mi pokaza put u Nebo. N. N.

Iz knjige ZNACI I MILOSTI S NEBA/Marija Dubravac

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara