G. Borić: Neka zakašnjela i mnoga nikada dodijeljena odličja

Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović posmrtno odlikovala Johannesa Georga Reißmüllera

Poznato je da je Republika Hrvatska u vrijeme predsjednika Tuđmana šakom i kapom dijelila svoja odličja svakome tko ih je zaslužio i mnogima koji to nisu zaslužili. Jedan koji je to najviše zaslužio bio je njemački novinar, publicist i nakladnik Johann Georg Reißmüller, član Nakladničkoga vijeća Frankfurter Allgemeine Zeitunga koji je napisao oko 130 glosa, komentara i reportaža u kojima je otvoreno i hrabro objašnjavao svojoj publici što se zbiva u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj, neprekidno tražeći da naša Republika napokon bude priznata kao suverena i neovisna država, što mu je na kraju i uspjelo. Nemali broj političkih promatrača u Bonnu govorio je da je on bio jedan od najzaslužnijih što je vlada Helmuta Kohla i ministra vanjskih poslova Hansa-Dietricha Genschera, kao jedna od prvih u Europskoj uniji, diplomatski priznala Hrvatsku nakon čega su slijedile ostale važnije države Unije. Bilo je i njemačkih visokih dužnosnika koji su to odbijali. Bijes srpskih propagandista bio je radi toga toliko velik da su Reißmüllera psovali kao ratnoga zločinca. Kasnije se ovaj veliki njemački novinar zauzimao i za učlanjenje Hrvatske u Europsku uniju. Dolazeći često u Zagreb, bio je nagovaran da primi neko hrvatsko odličje, ali to je iz skromnosti odbijao riječima kako je svojim prilozima u Frankfurteru samo služio istini. No nije imao ništa protiv toga da postane počasnim doktorom Pravnoga fakulteta zagrebačkoga Sveučilišta. Pomalo smo se i začudili kad smo doznali da je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović posmrtno dodijelila dr. Reißmülleru odličje Reda kneza Branimira s ogrlicom za osobite zasluge u priznanju hrvatske neovisnosti i promicanju istine o Domovinskome ratu. Odličje je u njegovo ime preuzeo jedan od sadašnjih izdavača Frankfurtera Berthold Kohler.

Kancelar Helmut Kohl i publicist Reißmüller

Predsjednica je tom prilikom rekla: Ovo priznanje odraz je iskrene i duboke zahvalnosti Republike Hrvatske i mene osobno gospodinu Reißmülleru koji je svojim dugogodišnjim, krajnje profesionalnim odnosom kao novinar prenosio istinu o odnosima u bivšoj zajedničkoj državi neravnopravnih naroda, o uzrocima raspada te iste države te naposljetku istinu o krvavom ratu i srbijanskoj agresiji na Hrvatsku.

Kazala je kako je Reißmüller bio prije svega izvrstan novinar te suizdavač novina koje su postavile visok stupanj profesionalnoga odnosa prema temama o kojima informiraju i oblikuju javno mišljenje… Predsjednica Grabar-Kitarović istakla je kako danas Hrvatska i Njemačka s drugim državama članicama EU-a grade ujedinjenu i slobodnu Europu, izrazivši uvjerenje da bi dr. Reißmüller bio zadovoljan vidjeti onu istu, napaćenu i ratom porušenu Hrvatsku izdignutu iz pepela, za koju se tako srčano i istinoljubivo zalagao. Predsjednica je potom doslovno rekla: Nisu na našoj strani tada bili neki svjetski književnici i apologeti koji su na svoj način tumačili ratne događaje i opravdavali rat i agresiju, već su istinu o ratu pronosili časni ljudi koji su jasno razlikovali dobro i zlo, a Johann Georg Reißmüller bio je snažan glas istine koju je širio svojim novinarskim djelovanjem … priopćeno je iz Ureda Predsjednice Republike.

U Frankfurter Allgemeine Zeitungu od 27. studenoga izašlo je izvješće o svečanosti predaje Reißmüllerova odličja sunakladniku tih novina Bertholdu Kohleru, iz kojega smo doznali kako je Reißmüller kao veliki pristaša brzoga priznanja Hrvatske i Slovenije obavljao veliki pritisak na Kohl-Genscherovu vladu, pa je svojim uvodnicima tako pritiskao politiku kancelara Helmuta Kohla spram Jugoslavije, da je njegova vlada dospjela u priličan tjesnac. Kohler je zahvalio hrvatskoj predsjednici zato što u Hrvatskoj nije zaboravljeno Reißmüllerovo djelovanje, zaključivši kako su za vrijeme raspada Jugoslavije Reißmüllerova saznanja o jugoistočnoj Europi postala podlogom oštroumnoga komentiranja koje je bilo bez konkurencije u zapadnom novinstvu također i glede svoga političkoga učinka. Veći kompliment pisanju jednoga novinara nije moguće bolje formulirati.

Zaboravljeni u Hrvatskoj, zaboravljeni u iseljeništvu

Na fronti pravednoga i istinoljubivoga izvješćivanja i komentiranja o prilikama u bivšoj državi te posebno o ratnim nedaćama u Hrvatskoj, Johann Georg Reißmüller nije bio jedni. Bili su to, da spomenem najvažnije, Hans-Peter Rullman, Carl Gustaf Ströhm i Viktor Meier, svaki na svoj način novinarskoga djelovanja, ali bez njih javnost njemačkoga govornog područja ne bi bila tako dobro i ispravno informirana kao što je bila. Iza ovih publicista njemačkih medja nalazilo se i nekoliko hrvatskih novinara koji su ih upozoravali na postupke jugoslavenskoga diktatorskoga režima i na patnje hrvatskih disidenata i boraca za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, a među njima je bio i potpisnik ovoga izvješća, o čemu sam pisao u svojim sjećanjima Hrvat izvan domovine, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007. Neki su dobili zasluženo priznanje, neki su potpuno zaboravljeni.

Među potonjima je Hans-Peter Rullmann koji je iz Beograda izvješćivao za njemačke medije, prije svega za utjecajni tjednik Der Spiegel. U ožujku 1970. bio je uhićen navodno zbog špijunaže za Varšavski pakt (?) i osuđen na šest godina zatvora, no nakon revizije procesa pušten je nakon godine dana tamnovanja na slobodu pa je odmah napustio Jugoslaviju i nastanio se u Hamburgu gdje je izdavao informacijski bilten Ost-Dienst u kojemu je oštro kritizirao prilike u komunističkoj Jugoslaviji, ponekad pretjerujući, ali uvijek s dobrom namjerom. Osim toga, izdavao je časopis na hrvatskom jeziku Hrvatska domovina. Bio je i stručnjak njemačkih sudova u procesima dobivanja političkoga azila za izbjeglice iz Jugoslavije. Izdao je i nekoliko knjiga i brošura o Titu i Jugoslavija, od kojih je posebno važna studija o zločinima Udbe protiv hrvatskih emigranata u zapadnom svijetu. Čim je u Hrvatskoj na prvim slobodnim izborima pobijedio HDZ, Rullman je otputovao zrakoplovom u Zagreb, ali je u samoj zračnoj luci temeljem jugoslavenske potjernice (!) bio šupiran nazad u Njemačku. Osim toga, strašno je patio zbog hrvatsko-muslimanskih sukoba u Bosni i Hercegovini smatrajući tu republiku dijelom Hrvatske. Sve je to rezultiralo njegovim povlačenjem iz političkoga novinarstva. Nikad nije dobio ni jedno priznanje za svoj publicistički rad u korist Hrvatske. Iselio se iz Njemačke i do kraja života živio u marokanskom Agadiru gdje je umro 29. siječnja 2.000. Zaboravljen je ne samo u Hrvatskoj nego i u našem iseljeništvu. Šteta, jer je mnogo toga žrtvovao za širenje istine o Hrvatima i Hrvatskoj.

Carl Gustaf Ströhm

Velike zasluge za priznanje Hrvatske stekao je i poznati njemački novinar Carl Gustaf Ströhm, koji je došao iz evangeličkoga tjednika Christ und Welt na rad u RTV-ovu postaju Deutsche Welle gdje je bio ravnatelj Odjela za jugoistočnu Europu, pa time mjerodavan i za hrvatske emisije u koje je uveo kritičniji odnos prema komunističkoj Jugoslaviji, ali je i poslije Titove smrti smatrao kako je opstanak Jugoslavije u interesu Zapada. Napustivši Deutsche Welle, Ströhm je pisao za dnevnik Die Welt i niz konzervativnih časopisa, dok se nije preselio u Zagreb gdje je čak dobio emisiju na Hrvatskoj radio-televiziji, postavši omiljeni Tuđmanov novinar, o čemu se može mnogo doznati u njegovoj knjizi Poštovani hrvatski prijatelji u kojoj je savjetovao hrvatske političare i javne djelatnike uopće kako da ovladaju situacijama u kojima se nalaze naspram moćnijim protivnicima, ali očito ti savjeti nisu pali na plodno tlo; nakon odlaska Franje Tuđmana, nova vlast izgurala je Ströhma iz svih njegovih pozicija u Hrvatskoj pa se povukao u Austriju gdje je prerano preminuo. Unatoč svojim velikim zaslugama za hrvatsku stvar, Carl Gustaf Ströhm danas je zaboravljen u Hrvatskoj, ali i u dijaspori kao da nikad nije postojao, samo Hrvatsko slovo nudi njegovu prije navedenu knjigu. I to je sve. Tipično za hrvatsku nezahvalnost.

Slično se može reći i za vrsnoga novinara i izvjestitelja iz Jugoslavije za Frankfurter Allgemeine Zeitung Viktora Meiera koji je poštujući švicarsku neutralnost bio kritičan i prema nekim postupcima hrvatskih političara, ali i prilično objektivan. O njegovu mišljenju o komunističkoj Jugoslaviji možemo najviše doznati u knjizi pod naslovom Wie Jugoslawien verspielt wurde – Kako je proigrana Jugoslavija, naklada C.H. Beck, München, 1995. iz koje citiramo ove riječi: Jugoslavija mi nije tada, a niti danas izgledala kao umjetna tvorevina, ali kad je ta državna tvorevina postala nerealna i politički nepodnosiva, bilo je neophodno to uvidjeti. Jugoslavija je u ljetu 1991. postala nenastanjiva za nesrpske narode i nacionalnosti. Odlaskom Viktora Meiera za Frankfurter su počeli izvješćivati drugi novinari, od kojih je najvažniji sadašnji dopisnik koji piše iz Beča – Michael Martens. On ponekad zna ljevičarski prekardašiti u jednoj inače konzervativnoj publikaciji, primjerice kad je usporedio djelovanje preteče talijanskoga fašizma Gabriele D’Annunzija s politikom Franje Tuđmana, no svojom biografijom Ive Andrića, o kojoj se u Hrvatskoj malo i krivo piše, otkupio je neke svoje novinarske grijehe, što je posebna tema. Viktor Meier gotovo je zaboravljen.

Niz zaslužnih Hrvata bez ikakva priznanja

A što se tiče hrvatskih novinara koji su u inozemstvu širili istinu o Hrvatskoj, dok u domovini za to nisu dobili nikakvo priznanje, navest ćemo samo neke. Ovdje na prvome mjestu moramo spomenuti glavnoga urednika najboljih hrvatskih novina u egzilu Nove Hrvatske Jakšu Kušana (1931.-2019.) koji je nakon povratka iz Londona u Zagreb najprije namjeravao nastaviti s izdavanjem tih novina, ali to mu nije uspjelo kao što je bila neuspješna i obnova proljećarskoga Hrvatskoga tjednika. Očito su neki bivši moćnici sabotirali sve Kušanove novinarske planove. Ozloglašen je i kao soroševac premda me je uvjeravao da je novac dobiven iz te Zaklade uglavnom išao u humanitarne svrhe. Nakon svih tih neuspjeha Kušan se povukao u privatni život. Pokušaj da dobije jedno hrvatsko odličje samo nekoliko mjeseci prije smrti nije uspio. Vlada je njegov odlazak ipak spomenula u svome službenom biltenu, a ja sam objavio veliki nekrolog o njemu u Vijencu. Sve je to premalo s obzirom na žrtve koje je podnosio kao emigrantski novinar i publicist.

Poprsje T. Rađe i njegovi Sinjani

Nešto bolje prošao je kao novinar dr. Tihomil Rađa koji se nakon povratka u Hrvatsku angažirao pišući u novinama i govoreći na lokalnoj zagrebačkoj televiziji, te politički djelujući u Hrvatskoj seljačkoj stranci, ali prekratko, iz nje su ga izgurali neki stari pripadnici bivšega jugokomunističkoga režima. Rađa je preminuo u Švicarskoj, u kojoj je doživio blistavu karijeru kao ekonomski stručnjak. Kao publicist dobro se snalazio u političkim, gospodarskim i književnim temama. Hrvatska to, na žalost, nije uočila i nije iskoristila velike intelektualne mogućnosti ovoga svestranog čovjeka pera i narodnjaka u pozitivnom smislu te riječi. Dugo nakon njegove smrti u Sinju je priređen Simpozij o Rađinu djelovanju, a u na jednom gradskom trgu nalazi se njegovo poprsje uz ostale velikane grada. Barem je nakon vječnoga odlaska dobio sva ona priznanja koja mu nisu bila dana za života. Bilo bi krajnje vrijeme da Matica hrvatska izda probrane tekstove iz Nove Hrvatske i Poruke slobodne Hrvatske u kojima se ističu trajno vrijedni prilozi Tihomila Rađe.

Među Hrvatima koji su u Europi širili istinu o Hrvatskoj na njemačkom jeziku valja spomenuti Stjepana Šuleka, dr. Ernsta Bauera, Ivonu Dončević i Gojka Borića koji su pisali u tromjesečniku Kroatische Berichte te nakon obustave te publikacije autore internetske platforme Hrvatskog svjetskog kongresa u Njemačkoj i Hrvatske kuće u Kölnu Bulletin Gojka Borića i Karla Müllera koji za svoj rad nisu dobili nikakvo službeno priznanje u Hrvatskoj. Gojko Borić bio je izdavač i autor knjige Kroatischer Unabhängikeitskampf: berechtigt und gerecht – Hrvatska borba za neovisnost: opravdana i pravedna, popularno nazvanu Antischiller, u kojoj su povjesničari, sociolozi i publicisti dr. Mario Grčević, prof. dr. Aleksandar Jakir, prof. em. dr. Ivan Pederin, mag. Branko Salaj, dr. Tomislav Vujeva i dr. Tvrtko P. Sojčić odgovorili na antihrvatski pamflet njemačkoga novinara Ulricha Schillera Deutschland und ‘seine’ Kroaten – Njemačka i ‘njezini’ Hrvati.

No dok je Schillerova knjiga izašla u hrvatskom prijevodu u izdanju Šuvarove udovice Nade, Matica hrvatska pod vodstvom Igora Zidića najprije je obećala da će izdati hrvatsku inačicu odgovora sedmorice autora na Schillertov pamflet, da bi nakon godine dana izbjegavanja dane obveze odustala od toga s licemjernim objašnjenjem radi uvida u sadržaj, a da to ni jednom riječju nije konkretizirala. Schillerovu knjigu pohvalio je u riječkom Novom listu književnik Slobodan Šnajder, a moj odgovor na to List nije htio objaviti, dok je beogradski tjednik Vreme publicirao moj kritički osvrt na svoju recenziju knjige: neka se vidi da su beogradski opozicionari za razliku hrvatskih jugonostalgičara bili objektivni. Nije potrebno ni spominjati da ni jedan autor hrvatskoga Antischillera nije dobio nikakvo priznanje od službene Hrvatske. Valjda će neka nova predsjednica ili predsjednik RH u nekoj dalekoj budućnosti čekati da svi zaslužnici pomru kako bi im posthumno mogli dodijeliti odgovarajuća odličja, i onda se s time hvaliti. Živjela posmrtna Hrvatska!

Gojko Borić
Hrvatski tjednik