DVOLIČNOST SARAJEVA: Od hegemona na unutarnjem, do samoviktizatora na međunarodnom planu
Vrijeme:2 min, 48 sec
Sarajevo – glavni grad Bosne i Hercegovine, za jedne je džamahirija, za druge „europski Jeruzalem“. Komparirajući ova dva antonima moglo bi se kazati da je istina negdje na sredini, ili ipak nije. Ne želeći se konkretno baviti raščlambom navedenoga želim ukazati na neke druge pojavnosti koje izlaze iz dijametralno suprotnog poimanja jednog te istog grada. Koji su razlozi zbog kojih je Sarajevo postalo totalitarist koji na svaku artikulaciju mišljenja suprotnog dominantnim čaršijskim uvjerenjima rezultira pokretanjem lova na vještice, odnosno neistomišljenike?
Piše: Branimir Galić, Hrvatski Medijski Servis
Ekspresno proglašenje nobelovca Petera Henkea personom non grata od strane Skupštine Županije Sarajevo samo je jedan u nizu formalnih i neformalnih postupaka u kojima se mnogim javnim djelatnicima kazalo da nisu dobrodošli i da pravo na drugačije mišljenje u Sarajevu ne postoji.
Za austrijskog nobelovca vežu se brojne kontroverze koje proizilaze iz njegove podrške ratnom zločincu i bivšem velikosrpskom vođi Slobodanu Miloševiću. Ne prodirući u meritum Handkeovog književnog opusa, jer isti nisam proučavao, napominjem da se Nobelova nagrada dodjeljuje za književno djelo, a ne za djelovanja koje nisu vezana za pisanu riječ.
Zanimljivo je primijetiti da se „progon“ Handkea u mnogome razlikuje od progona Sarajevu nepoželjnih Hrvata i Srba (supružnici Vlaisavljević, Tvrtko Milović, Josip Mlakić, Ivan Šušnjar). Dok pri progonu domaćih javnih djelatnika političko-medijsko Sarajevo nastupa s pozicije suverena i hegemona, kojega se za sve treba pitati, u progonu Hankea koristi se isprobana metoda samoviktimizacije kako bi se cijeli jedan narod prikazalo ugroženima od drugih nacionalizama.
Kultura selektivnog sjećanja svakako opterećuje procese pomirbe i ponovne izgradnje povjerenja među narodima u BiH, ali nitko kao bošnjačko-sarajevski nacionalizam nema formiranu matricu u kojoj se ide od totalitarne pozicije u domaćim okvirima pa sve do prosperiranja na kostima vlastitih žrtava na međunarodnom polju. Tako, primjerice, drugi bošnjački član Predsjedništva BiH, Željko Komšić, kaže da je Handkeovim Nobelom nagrađen genocid u Srebrenici!
Svakako da ne treba zanemariti niti osporavati patnju i stradanja koje je Sarajevo proživjelo tijekom opsade grada, početkom devedesetih, ali matrica po kojoj to isto stradanje i patnju koristi u artikuliranju političkih interesa krajnje je licemjerje. U javnom prostoru glavnog bh. grada nema mjesta za hrvatske i srpske žrtve u ratu koje su po njima proizvod incidenta, a ne organiziranog ratnog zločina.
Gotovo svi predstavnici međunarodne zajednice u BiH, nažalost, ne vide (ili ne žele vidjeti) ovu dvoličnost političkog Sarajeva koje se ovisno od trenutka ponaša kao hegemon ili igra na kartu (preuveličavanja) vlastite žrtve.
Iluzija „europskog Jeruzalema“ pada u vodu jer taj isti „Jeruzalem“ prostor daje samo onima koji su „dobri Bosanci“ i iskazane „bh. patriote“. Probošnjačka Federalna televizija, primjerice, daje prostor nekolicini bosanskih franjevaca koji se, postupajući po postulatima Ahdname, trude se dobiti mrvice od svojih sponzora.
Da će i međunarodni akteri uskoro „prokužiti“ dvoličnu sarajevsku podvalu dade naslutiti članak britanske novinske agencije Reuters (iz rujna 2019. godine) koji je Sarajevo opisao kao muslimansko-bošnjački grad, za razliku od prijeratnog multietničkog.
U iščekivanju da svijet „prokuži“ matricu medijsko-političkog Sarajeva treba ustvrditi da je isto postalo oaza totalitarne misli. Oni nebošnjaci koji podržavaju ideju građanske BiH (s institucionalnom dominacijom najbrojnijeg naroda) dobivaju neograničen medijski prostor te ih se predstavlja normalnim i umjerenim Hrvatima ili Srbima. Kada se netko od njih slučajno drzne i digne svoj glas protiv čaršijskog jednoumlja obično se protiv njih pokrene medijski linč i popis nepoželjnih i etiketiranih se, s težnjom eksponencijalnog rasta, umnožava.
HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo
