Damir Pešorda: NASILJE NAD JEZIKOM I NAD LOGIKOM

Neću reći ništa novo ako kažem da svako sustavno društveno nasilje počinje kao nasilje nad jezikom. Tužno je zapravo kako se uvijek istim obrascima, tek obučenim u novo ruho, sužava prostor slobode u ime te iste slobode. Tako je Angela Merkel u govoru pred njemačkim parlamentom ustvrdila da ”iznošenje mišljenja ne dolazi bez naplate”, to jest da treba sankcionirati govor za koji se procjeni da je ”govor mržnje”.

Što je govor mržnje, procjenjuju, naravno, oni koji imaju moć da svoje procjene nametnu. Logično gledano to je gušenje slobode govora. ”Mi imamo slobodu izražavanja…”, kaže Angela Merkel, a onda slijedi ono znakovito ‘ali’ : ”Ali sloboda izražavanja ima svoje granice.” Tako shvaćena sloboda izražavanja, dakle, podrazumijeva niz zabrana, odnosno cenzuru. Koja ide od toga da određene riječi proglasi nepoćudnim do toga da stvarnost zamijeni simulakrumom.

U Međumurju se zaredali tajanstveni napadi. Čitam naslov u Jutarnjem listu: TEROR U MEĐIMURJU, Starije ljude pljačkaju i tuku, policija je nemoćna, žrtve su prestale i prijavljivati napade, a svi su šokirani tko su počinitelji. A tko su počinitelji, to zapravo nećemo saznati u članku, kaže se samo da su mahom maloljetnici, među njima i četrnaestogodišnji recidivist, no ne iz koje sredine ti maloljetnici dolaze. Budući da se nigdje ne kaže da su napadači stranci, onda su očito Međimurci. Tko bi rekao da se Međimurje tako srozalo!? Dosad je Međimurce bio glas da su radišni, napredni, liberalni, a sada… da čovjek ne povjeruje. Prilagođavajući se novogovoru, neću ni ja otkriti tko su napadači, samo ću ustvrditi da me žalosti takvo nazadovanje Međimurja. Ako ovako nastave, mogli bi uskoro od utvrde liberalne ljevice postati leglo rigidnih desničara.  A, bojim se, misle li se riješiti nevolje, i morat će.

Još u vrijeme terorističkog napada na Blizance za uho mi je zapela jedna neobična tvrdnja koja se često ponavljala u izjavama različitih ljudi. To je tvrdnja da su samoubilački napadači kukavice. Fanatici, luđaci, zločinci… sve bi se to za njih moglo reći, ali kukavice, to ne. S vremenom se kukavicama počelo zvati sve one čiju se žrtvu htjelo obezvrijediti kako ne bi postala primjer i uzor drugima. Sjećam se tako da je čak i jedan biskup čin Slobodana Praljka u Haaškoj sudnici proglasio kukavičkim, dok je svježe obrijani četnik Aleksandar Vučić ipak našao dovoljno širine u sebi da kaže “Činu Slobodana Praljka pred Haškim sudom ne bih se rugao ni na koji način niti bih ga nazivao kukavičkim.” Takve velikodušnosti nema u ovdašnjih vučićevaca. Kad je za dvogodišnjicu Praljkove smrti predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na svom Facebook  profilu objavila Praljkovu sliku doživjela je salvu napada, osobito iz BiH. Index.hr objavljuje vijest: ”Kolinda odala počast ratnom zločincu…”, a notorni Drago Pilsel predsjednicu proglašava ”hodajućim političkim zlom”. Tako se s lakoćom hrabrost proglašava kukavičlukom, a žrtva za domovinu zločinom. Da se zamjeri (zlo)duhu vremenu, Kolinda je Praljkovu sliku brzo uklonila sa svoga Facebook profila.

Naši su se mediji raspisali o katastrofalno lošem uspjehu hrvatskih učenika na lanjskim PISA testovima. Zlobno se taj podbačaj povezuje s nedavnim štrajkom prosvjetara, kao tražili su i izborili veće plaće, a rezultati njihova rada mjereni uspjehom hrvatskih učenika na PISA testovima to ne opravdavaju. Štoviše, ti uhljebi ne zaslužuju ni plaću koju su imali prije štrajka, vrište komentari čitatelja uz te zlobne članke. No, stoje li stvari baš tako? Hrvatska je po čitalačkoj pismenosti 29. među 77 zemalja, dakle među 37,66% uspješnijih zemalja. U čemu smo to mi drugome, izuzevši neke sportove, među 37-38% najboljih!? Bojim se, u malo čemu.

Osim toga prije nekoliko godina hrvatski su mediji, ne bez zluradosti, prenosili jednu drugu rang listu, globalni poredak zemalja po prosječnom kvocijentu inteligencije.  Na toj listi su 43 zemlje, a Hrvatska zajedno s Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Čileom, Kirgistanom i Turskom dijeli 17 mjesto. Dakle, zauzima mjesto negdje oko sredine. Još je zanimljivije kada usporedimo naš plasman na PISA listi s plasmanom zemalja koje s nama dijele isti kvocijent inteligencije: Turska je 40., Čile 45., Albanija 61., Bosna i Hercegovina 62., a Kirgistan valjda nije bio obuhvaćen ispitivanjem. Zanimljivo je da Rusija dijeli isto mjesto s Hrvatskom, a iza Hrvatske su ostale sljedeće zemlje: Italija, Luksemburg, Mađarska, Izrael, Island, Slovačka, Ukrajina, Bjelorusija… Naravno, i Srbija. Sve u svemu, ispada da su hrvatski učitelji, s obzirom na novac koji se ulaže u obrazovanje i populaciju s kojom rade, iznimno uspješni. Prava liga prvaka, kao što reče onaj vjeroučitelj iz Rijeke.

Sve ovo pišem samo stoga što se u nas oko ovakvih lista diže panika, rade nevjerojatne konstrukcije, a sve u cilju da se proda neka ideologizirana reforma i zaradi usput. Tako znanstvenik i političar Ivica Puljak tvrdi: Zbog rezultata PISA testiranja trebalo bi proglasiti dan žalosti! Iskreno, kada ga čovjek sluša, jasno mu je zašto glasačima uvjerljivije djeluje čak i Ivan Pernar nego Ivica Puljak i njegova strančica. PISA testovi su projekt OEDC-a, o nastanku i svrsi njihovih testiranja može se misliti i govoriti na različite načine, sigurno je da se tim testovima nešto mjeri, kao i da postoji stanovita korelacija između uspješnosti na testiranju i ekonomske uspješnosti testiranih zemalja, no nedovoljna za neke čvrste zaključke. Sigurno je također i da se do dobrih rezultata ne dolazi razvijanjem tzv kritičkog mišljenja jer neće biti da najuspješniji, Kina i Singapur, ohrabruju kritičko mišljenje. Tako da ni trenutno omiljena ispraznica o poučavanju za ”kritičko mišljenje” neće, bojim se, doprinijeti boljem uspjehu na PISA testovima.

Možda je glavna svrha ovakvih testiranja, kao i nepouzdanih rang lista prosječne inteligencije, zadobivanje kontrole nad jezikom, nad pripovijestima kojima se oblikuje stvarnost naroda i pojedinaca.

Hrvatsko nebo