Ovih je dana Vlada otkupila od Grada Zagreba 49 % udjela u tvrtki APIS IT za 280 milijuna kn i tako postala njen 100 %-tni vlasnik. Agencija za podršku informacijskim sustavima i informacijskim tehnologijama d.o.o. kao trgovačko društvo osnovano je 2005. godine, a informatička tvrtka svoj put započela je kao Biro za mehanografiju pri Centru za ekonomski razvoj Zagreba 1964. godine. Od tada je promijenila više naziva i lokacija, a postala je poznata 1968. kao ERC, Elektronički računski centar

Godine 1987. seli na današnju lokaciju u zagrebačko naselje Prečko i daje informatičku podršku Univerzijadi koja se te godine održavala u Zagrebu. Od tada radi na informatizaciji mnogih područja u državi: JMBG, kasnije OIB, popis stanovništva, provođenje izbora i referenduma na nacionalnoj razini, umrežavanje porezne uprave… 

APIS zapošljava više od 400 djelatnika. Uglavnom su to visokoobrazovani ljudi (informatičari i inženjeri) čija prosječna plaća, prema podacima Fine, iznosi oko 9 700 kn.

Skraćenim nazivom APIS, postala je ova tvrtka ‘omiljena’ nakon prebrojavanja ‘nečitkih’ potpisa za referendum Građanskoj inicijativi Narod odlučuje i Ne Istanbulskoj konvenciji! Kako mnogi potpisi nisu baš ‘čitki i teško ih je identificirati uz  puno ime i prezime’, ‘nepristrana’ djelatnost APIS-a u hrvatskoj javnosti izazvala je upitnost. Vlada je zabranila GI Narod odlučuje promatranje provjere potpisa i stvaran uvid u nevažeće potpise. Zato Inicijativa osporava saborsku odluku o neraspisivanju referenduma, jer je ona donesena na temelju netransparentne provjere i proizvoljnog odbacivanja više od 30 000 potpisa konkretnih osoba. 

Dakle, Vlada je sada vlasnik APIS-a pa je 25. 11. Andrej Plenković u tvrtki otvorio Centar za dijeljenje usluga (CDU) tzv. državni ‘cloud’ (‘oblak’) odnosno informatičku  infrastrukturu koja će objediniti veliki broj podataka u državi i na taj način će olakšati upravljanje. Plenković je rekao da se 85 %  vrijednosti projekta, od 362 milijuna kuna, sufinancira iz EU fondova. Do kraja realizacije 2023. godine, bit će obuhvaćeno 300 područja javne uprave. CDU je digitalno radno mjesto za 110 tisuća državnih službenika koji će imati pristup njegovim uslugama.  Blago nama!

„I APIS IT i taj Centar i Ministarstvo uprave, koje je i partner u tom projektu, i cijela Vlada radi na učinkovitijoj, transparentnijoj i odgovornijoj javnoj upravi, što očekuju i korisnici,“ istakao je Plenković hvalospjevom svojoj vladi  i dodao da se radi na digitalizaciji zdravstva, pravosuđa, baštine i drugih sustava u zemlji. „Važno je što APIS radi u zemlji za povezanost subjekata i optimizacije troškova kao i za veću sigurnosti i zaštitu podataka. To će sve biti bitno i za predsjedanje Hrvatske Vijećem EU-a jer želimo i produbljivanje i jačanje EU tržišta i svih segmenata njegovog poslovanja i života.“

E, tu smo dakle! Za EU predsjedanje, a od digitalnog glasovanja na izborima ni riječi.

APIS IT dobro oslikavaju njeni menadžeri iz redova SDP-a i HDZ-a. 

U vrijeme Sanaderove vlade na čelu tvrtke bila je Dunja Jurica, supruga HDZ-ovca Nevena Jurice. Ljeti  2012. godine tvrtku je preuzeo SDP-ov trijumvirat: Hrvoje Somun predsjednik i članovi Denis Hrestak i Lovro Mateš . Somun je išao na poznatu američku turneju Zorana Milanovića i SDP-ove svite, potrošivši 27 000 kn APIS-ovog, državnog novca, na 6 noćenja u luksuznom hotelu i na dnevnice. 

Mega uhljeb bio je Lovro Mateš koji je, za svaki slučaj, bio član i HDZ-a. Pri odlasku s položaja Mateš je uzeo otpremninu od 194 000 kn, Hrestak 240 000 kn, a Somun 270 000 kn. Oni su po ugovoru imali ‘posebnu stimulativnu nagradu’ koja je iznosila 25 % godišnje plaće i naravno tražili su je. Javnost za to nije znala. Jesu li to platili država i grad nije mi poznato.

Od  kolovoza 2012. do kraja 2013., Somunova uprava riješila se 76 ‘neperspektivnih’ zaposlenika, a zaposlila 114 novih ‘perspektivnih’, uglavnom iz SDP-ovog foruma mladih. Otpuštanja su opravdali reorganizacijom, a cilj je bio smanjenje troškova. No, u međuvremenu prihodi su smanjeni, troškovi povećali. Posebno ‘troškovi reprezentacije’.

Nakon parlamentarnih izbora 2015. godine,  Tomislav Karamarko se žalio da ih je APIS pokrao pri brojanju glasova, ukravši im pet ili šest mandata. Na krađu glasova su, nakon Karamarka,  javno posumnjali ORAH i pravaši. No ta priča nije imala nastavak.

U siječnju  2017. šef tranzicijske uprave postaje Vlado Rendulić koji je u APIS došao u vrijeme Milanovićeve vlade, a nakon isteka njegove prijelazne vladavine 9. srpnja 2017. godine, ustoličen je na čelo APIS-a Saša Bilić, jednogodišnji HDZ-ovac, član Prgometovog izbornog stožera za gradonačelnika Zagreba.

Saša Bilić je diplomirao kemiju na PMF-u u Zagrebu. Magistrirao je poslovno upravljanje na Henley Management Collegeu u Velikoj Britaniji. Radio je dvadesetak godina na rukovodećim pozicijama u međunarodnim tvrtkama, a menadžersko iskustvo stekao je u projektima informatičke tehnologije Hrvatskog telekoma.

Biliću pomažu Vlado Rendulić i Ivana Gudelj Tičak, članovi uprave. Rendulić je bivši vojni obavještajac. Uz rad je 2000. godine završio višu upravnu školu, a 2006. diplomirao je, naravno ‘uz rad’, novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Ivana Gudelj Tičak diplomirala je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, a na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu je doktorirala iz poslovne ekonomije, smjer Informatički management. Radila je HT-u i Hrvatskoj pošti.

Javnosti je Saša Bilić postao poznat po visoko stručnom provjeravanju potpisa za referendume. „Potpisi su se provjeravali identičnom procedurom kako se radi pri izbornom procesu, korištena je aplikacija koja je dio informacijskog sustava DIP-a. APIS je imao uvid u registar birača te registar OIB-a,“ rekao je veliki stručnjak informatičke tehnologije.

Teško nama! Sad se vidi zašto je Plenković kupio udjele u APIS-u. Pred izbore.

Navodom samo nekih ‘muljaža’, uočava se da ova tvrtka ne nosi slučajno ime APIS. Zašto APIS, kad taj naziv podsjeća na loše detalje iz povijesti čovječanstva? Ali sve dolazi na svoje kad se provjeri tko je i što Apis. 

Apis je staroegipatsko božanstvo. Smatra se utjelovljenim Suncem, sinom boga Fta, simbolom plodnosti. Često im je među rogovima prikazivan solarni disk. Nakon smrti Apis se sjedinjuje s Ozirisom, a stvarni bikovi su bili oplakivani, balzamirani i pokapani u sarkofazima.  

U Knjizi Izlaska 32:19-24, piše o Mojsijevu razočaranju nakon silaska sa Sinaja kada je zatekao Izraelce da se klanjaju poganskom božanstvu: „Čim se približi taboru, te opazivši tele i kako igraju, razgnjevi se Mojsije. Baci iz ruku ploče i razbije ih na podnožju brda. Pograbi tele koje bijahu napravili, spali ga ognjem i u prah satre. Onda prah razbaca po vodi i natjera Izraelce da je piju. ‘Što ti je ovaj puk učinio’, reče Mojsije Aronu, ‘da si tako velik grijeh na nj svalio?’ ‘Neka se moj gospodar srdžbom ne raspaljuje,’ odgovori Aron. ‘Sam dobro znaš kako je ovaj narod na zlo sklon. Rekoše mi: »Napravi nam boga pa neka pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem koji nas izbavi iz zemlje egipatske.« Na to im ja rekoh: »Tko ima zlata, neka ga skine!« Tako mi ga dadoše, a ja ga bacih u vatru te izađe ovo tele.’“

Kult  Apisa u helenističku kulturu uveo je Ptolomej I. (305. pr. Kr. – 283. pr. Kr.), dodajući mu atribute grčkih bogova Zeusa, Dioniza, Plutona i Asklepija. Zamišljen je kao bog zaštitnik Aleksandrije, pa se i Zeus pretvorio u bijelog bika kad se zaljubio u feničku princezu Europu, po kojoj je i naš kontinent dobio ime.

Često puta i Semiramidu povezuju s ovim kultom. Prema povijesnim izvorima Semiramida je bila supruga kralja Asirije Šamši-Adada V. (823. pr. Kr.  – 811. pr. Kr.) kojega je, nakon njegove smrti, naslijedila na prijestolju. Bila je uspješna vladarica i zbog toga su je suvremenici obožavali kao mitski lik Ištar ili Astartu. Neke europske vladarice kao Elizabetu I. (Engleska) uspoređivali su sa Semiramidom. Čak su Margaretu I. (Danska) i Katarinu Veliku (Rusija) proglasili Semiramis of the North.

Alexsander Hislop (1807.-1865.), protestantski mitolog, tvrdio je da je  Semiramida metafora za preljubnicu, jer je, navodno, bila majka i ljubavnica kralja Nimroda koji je propagirao babilonske religije.  Prema njegovoj verziji ove priče, Semiramida postaje Blagoslovljena Djevica Marija. Time je trebao pokazati da je katoličanstvo zapravo poganstvo. Čak i Dante smješta Semiramidu u drugi krug pakla gdje se kažnjava požuda.

Ralph Woodrow (1939.), evangelički misionar, je podržavao stajalište Hislopa, ali, proučavajući povijesne izvore, nije našao opravdanje za ovakav stav i objavio ga kao pogrešan u knjizi The Babylonian connection (Babilonska veza).

Je li pred EU parlamentom božica Europa koja jaše na bijelom biku (Zeusu) ili Semiramida, babilonska kraljica, malo je bitno. Bitno je da je ‘eliti’ vrlo važna simbolika pa makar bila poganska ili izmišljena. No zašto gola žena na biku simbolizira euro-jedinstvo i euro-parlamentarizam? To znaju oni koji su izbacili judeo-kršćanskog Boga iz EU.

Za tešku povijest Hrvatske važan je još jedan Apis, Srbin Dragutin Dimitrijević-Apis, osnivač tajne organizacije ‘Crna ruka’, prethodnika četnika čiju crnu ruku osjećamo i danas i koja prijeti čak i u Hrvatskom državnom saboru. Prvi njihov zločinački čin bio je ubojstvo srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage 1903. godine koji su vodili miroljubivu politiku s Austro-Ugarskom. To je smetalo velikosrpskim aspiracijama. Obrenovići su zaklani, tijela su im izmasakrirana i bačena kroz prozor 29. svibnja 1903. u dva sata noću pod Apisovim vodstvom. Na čelo Srbije ustoličeni su velikosrbi Karađorđevići.

Članovi ‘Crne ruke’, rekonstrukcijom 1911. godine, su promijenili ime u ‘Ujedinjenje ili smrt’. Cilj organizacije bio je ostvariti velikosrpski program, pod izgovorom sjedinjivanja svih Srba koji su još pod austrijskom ili osmanskom vlašću, što uključuje Hrvatsku i BiH. Organizacija je djelovala tajno i javno, pa su postojala i dva programa. Tajni je iznesen u Ustavu i Poslovniku a javni u Pijemontu. Zakletva članstva je bila: „Ja N. N., stupajući u organizaciju ‘Ujedinjenje ili smrt’, zaklinjem se suncem što me grije, zemljom što me hrani, Bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom, da ću od ovoga časa pa do smrti vjerno služiti zadatku ove organizacije i uvijek biti spreman da za nju podnesem sve žrtve. Zaklinjem se Bogom, čašću i životom, da ću sve naredbe i zapovijedi bez uvjetno izvršavati. Zaklinjem se Bogom, čašću i životom da ću sve tajne ove organizacije sa sobom u grob ponijeti. Nek’ mi sude Bog i moji drugovi u ovoj organizaciji, ako ovu zakletvu hotimično ne izvršim ili prekršim.“

U različitim oblicima ova ideja kreće od 19. st, a nastavlja se i danas. Zašto se onda mi čudimo što se ne otkrivaju sudbine ‘nestalih’iz Domovinskog rata. Vlada neka vrst srpske omerte.

Koliko su oni utjecali na atentat u Sarajevu 1914., treba čitati u povijesnim spisima. Tek činjenica da je najmlađi sudionik atentata Vaso Čubrilović (1897.-1990.) postao profesor beogradskog univerziteta i član SANU. Dobro je poznavao vojničku prošlost Hrvata i savjetovao je Miloševića prije smrti 1990.: Ratuj s kim god hoćeš, samo nemoj s Hrvatima jer ćeš taj rat izgubiti!“ Ovaj velikosrbin služio je kralju i četnicima i bio je tvorac planova za genocid nad Albancima (1937.) i Nijemcima-Folksdojčerima (1944.).  Pakleni Čubrilovićev plan nad Kosovarima, Srbija je željela završiti 1999. godine. Hvala Bogu nije uspjela!

Nakon Velikog rata, Stjepan Radić je u Saboru 24. studenog 1918., povodom ujedinjenja s Karađorđevićevom Srbijom rekao:  „Gospodo! Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. Ako to ne vjerujete, dao Bog svima poživjeti toliko, to neće biti dugo, da vidite kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času kad ćete misliti da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajahali. Živjela republika! Živjela Hrvatska!“

Koliko o svojoj povijesti, o mitologijama o blaćenju katoličanstva i sluganstvu znaju i razmišljaju ‘elite’ koje vladaju Hrvatskom? Koliko su uložili u pošten i pravedan odnos prema narodu kojega vode, glumeći u prvim redovima crkava? Zašto skaču na mig kojekakvim veljačama i sarnavkama, a ignoriraju učitelje i djecu? Kako ih upozoriti? 

U 1Kor 10,20 apostol Pavao je uskliknuo: „Što dakle hoću reći? Idolska žrtva da je nešto? Ili idol da je nešto? Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu. A neću da budete zajedničari vražji. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju. Ne možete biti sudionici stola Gospodnjega i stola vražjega.“ 

Nastavio je u Ef 6,12: „Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.“  

I danas nas naši apostoli upozoravaju. Na blagdan Gospe od Zdravlja u župi Slivno Ravno 21. studenog o. g., don Ivan Terze, župnik župe Pomoćnice kršćana iz Splita, u propovijedi je pojasnio koja su velika zla u našem narodu. Podsjetio je  kako BDM uvijek pritječe u pomoć onima koji vjeruju u njezin zagovor, ali obzirom da je u našem narodu toliko rasprostranjen grijeh pobačaja i psovke, ne možemo imati blagoslov, već prokletstvo.

„U Hrvatskoj, u narodu koji se 87,53 % izjasnio kao katolički, ima osam tisuća registriranih vračeva, mađioničara, čarobnjaka, čitaoca karata, onih koji gataju, a svega tri tisuće svećenika. Idemo njima po pomoć i pitamo se zašto nemamo blagoslova,“ upozorio je kako najnesigurnije mjesto nije Afganistan nego majčina utroba.  „Koliko gradova, mjesta, naselja, nije se rodilo zbog toga što su bili pobačeni i zbog toga što mi, narod Božji, ismijavamo i nazivamo svakakvim imenima one koji danas mole za život.  Nema naroda koji psuje kao mi Hrvati. Takve kombinacije psovke nigdje nema. Blaženi Alojzije Stepinac kaže da smo horor II. svj. rata sami izazvali  svojom psovkom. Nemojmo se čuditi, ne toliko majke, nego očevi, očevi navlače prokletstvo na svoju obitelj, na svoju djecu, i onda se pitamo zašto nam nije dobro. Idemo svojim snagama, ne dolazimo Bogu sa svojim mukama, mislimo da smo najpametniji, da u ovom svijetu imamo pravo na svaku opciju koja nam je ponuđena, vjerujući da sve ono što radimo mora biti sad i odmah.“

Pozvao je sve da dođu pred  našu Majku, „koja je hodala našom zemljom, koja je bila gladna i žedna, čekajući Josipa hoće li doći i donijeti nešto što je zaradio taj dan, One koja je nosila svoje dijete i vidjela svoje dijete izmrcvareno, ubijeno, razapeto, One koja je bila izbjeglica, bez doma… Kleknemo, molimo, dotaknemo je i isplačemo se jer Majka sve zna, sve razumije. …Molimo za ovu župu, za ovaj blagoslovljeni kraj, molimo za naše mlade, naše obitelji – da ne odu sa ove zemlje, ovog mjesta, da vjeruju da se ovdje  može živjeti, da se može raditi, da će ova zemlja opet dat, da ovo može opet biti blagoslovljeni, najplodniji kraj Hrvatske. Može bit opet, ali moramo se okrenuti Bogu, jer bez Boga ne možemo ništa, bez Boga neće naša Domovina ići naprijed.“

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.