Pjesnikom se postaje kad se doživi rascvat duše, pa se u svakom biću vidi dragost, u svakoj stvari ljepota, a svaki se šum čuje kao glazba nade.
NAŠ BARJAK
Zastava pakla sad Hrvatskom gazi,
stijeg smrti svud gradove mrvi.
Prasak na prasak u prah srazi
– stoljeća znoja, suza i krvi.
Zastava pakla sije tminu,
ples vampira već pobjedu slavi.
Ali usred noći ljepotom sinu –
Naš barjak; crven, bijel i plavi.
Galebovi bijeli pod njim se jate,
Sokolovi mladi klikću, žarom gore.
Jastrebovi lete, za bitkom pate,
orlovi u boju već se bore.
Diže se barjak djedovinom dragom,
naš ponos, naš danak u krvi.
Diže se gordo novom snagom.
Vitezovi hrabri nosili ga prvi!
DANUVIUS
I teče
taj Dunav,
teče!
I teče
taj Danuvius stari,
teče.
Tiho teče,
ali valove mu stvara
vrisak Vukovara.
I teče
taj Dunav
teče,
ali bol mu stvara
rana Vukovara.
Teče Danuvius,
bistar teče,
ali mulj mu stvara
pepeo Vukovara.
I teče
taj Danuvius stari,
tužno teče.
Kud li šumi
svijetu reče –
da žal mu stvara
tuga Vukovara.
I teče
taj Dunav.
teče,
i silu ne gubi.
Kud li šumi
svijetu reče
-Vukovar vam prašta,
Vukovar vas ljubi.
I teče
taj Danuvius stari,
teče.
Hrvatsko nebo
