Ilija Vincetić: Kako provesti lustraciju

0

 

Kolumna Ilije Vincetića “Kako provesti lustraciju” napisana je još 31. svibnja 2016. za ovaj portal. Kolumnu bez ikakovih izmjena donosimo ponovno.

Ovih dana se puno govori o lustraciji. I pobornici i protivnici.

Unutar kruga pobornika tako, imamo prigodu čuti one koji shvaćaju nužnost procesa lustracije kao „conditio sine qua non“, privođenja kraju procesa tranzicije i uplovljavanju u sigurnu luku istinske demokracije, u kojoj će biti moguće obnoviti posadu, zaliječiti rane i popraviti oštećenja na brodu, prije ponovnog isplovljavanja, na uvijek ćudljivu pučinu. U tržišnu, znanstvenu i kulturni utakmicu sa ostatkom uljuđene demokratske Europe i svijeta. Takva lustracija bi se odvijala kao civiliziran, uređen proces ozdravljenja društva, konzervativnim, većinski neinvazivnim kurativnim metodama, a u najnužnijem dijelu, bila bi to i stvar pravosuđa, invazivnim metodama, za djela koja su dokaziva, inkriminirana i nisu u zastari. Lišena svake histerije, ostrašćenosti i javnog linča. No, dosljedna, uporna, nepokolebljiva.

Imamo prigodu čuti i one koji bi se svetili, koji zazivaju odmazdu, iz osobnih razloga ili zbog svjetonazorske i političke ostrašćenosti. Pojave koja je manjinska, ali (da se razumijemo) nije iracionalna po uzroku, no, mogla bi postati po posljedicama. Veliki je broj Hrvata sa osobnim motivima u „ovoj priči“. Puno je potomaka nevinih žrtava, pobijenih bez suda i dokaza, koje se i danas javno osuđuje na isti, bestijalni način, sa javne pozornice, riječima:-„Nisu to nevine žrtve. Samo im nije dokazan zločin“!! To je izjava zabilježena u 2016.godini, od profesorice na FF u Zagrebu, predsjednice jedne liberalne stranke, do jučer na vlasti unutar „kukuriku“ koalicije, bivše ministrice vanjskih i europskih poslova i (još uvijek) kandidatkinje za mjesto Glavnog Tajnika Opće Skupštine UN-a, u ime Vlade Republike Hrvatske!? Na stranu pitanje doprinosi li ova, ničim obranjiva izjava, raspirivanju ili smirivanju strasti, govori li ona o priznavanju zločina i pokajanju zločinaca, o traženju oprosta i izgradnji platforme na kojoj bi bio moguć proces pomirenja, tako nužan Hrvatskom nacionalnom biću i državi, ili o namjeri i spremnosti bioloških i ideoloških potomaka ideologa i izvršitelja tih stravičnih zločina, PONOVITI zločin, ako im se ukaže prigoda. Na stranu činjenica da djeca i unuci zločinaca Lustriraju djecu i unuke žrtava!!;-„ Demokratska, pravna država, po svojim institucijama i institutima (poglavito pravnim), ne može dopustiti ni OSVETU, ni ODMAZDU, niti LINČ“!! I svaki istinski Domoljub će uskratiti LEGITIMITET takovim zahtjevima i stremljenjima.

No, kako se to može postići. Kako se ljude može uvjeriti da potisnu te porive? Odustanu od takvih zahtjeva?! Okupacijom države i njenih „demokratskih“ institucija provoditeljima iste politike i ideologije koja je počinila zločine? Kćerima i sinovima zločinaca, koji niječu, opravdavaju ili relativiziraju zločin svojih bioloških ili ideoloških roditelja? Javnim vrijeđanjem uspomene na žrtvu, ponovnim viktimiziranjem, implicitnim ili eksplicitnim pozivanjem na ponavljanje zločina? Što znači nekažnjeno izrečena izjava:-„Da je svibanj 1945. trebao trajati koji mjesec dulje? Da su bageri trebali raditi više“? Izjava ne dolazi od osobe sa „margina društva“, nego od člana stranke koja je do jučer bila na vlasti, liječnika, specijalista psihijatrije, koji, gle čuda, docira posredstvom javnog elektroničkog medija u udarnom terminu, u ulozi „promotora“ marihuane i „skrbnika“ za „od PTSP-a“, (navodno) oboljelog branitelja. Jednim udarcem 5 muha. Savršeno!! Mogao bih nabrojiti još bezbroj primjera, no samo ću se dotaći medijske harange, histerije ostrašćenih aktivista, sljedbenika i  apologeta današnjih ideologa i provedbenih stratega „crvenog terora“ u modernom obliku. DJECE I UNUKA, komunističkih zločinaca iz II SR i poraća, te nešto suptilnijih zločina počinjenih tijekom 45-godišnje vladavine crvenog totalitarizma. I to prema djeci i unucima žrtava. Vodi li to u proces pomirenja?!! I imamo li se pravo čuditi opravdanim porivima koji zazivaju „poravnanje dugova“? U rasponu od pravedne kazne, do osvete ili odmazde!!  Ima argumenata i „za“ i „protiv“, no bez obzira na njih, NE SMIJEMO dati legitimitet, takvim stremljenjima, a legalitet, siguran sam neće dobiti, ako se (u demokratskoj proceduri) i donese (nužno potreban) „Zakon o Lustraciji“!!

Naravno, postoje i protivnici Lustracije. Niti oni nisu monolitna skupina, različito motivirana i u različitim stupnjevima oponiranja.

Prvu skupinu tvore oni koji bi bili obuhvaćeni lustracijom, i oni koji bi kazneno odgovarali kao počinitelji zločina ili nalogodavci. Naravno, u tu kategoriju spadaju i njihovi biološki i ideološki sljednici. Djeca i unuci.

((Ovdje treba navesti i jedan zanimljiv slučaj, koji se dotiče „kolektivne krivnje“. Inače vrlo sklizak teren, no ako je netko pravni sljednik dokazano zločinačke organizacije, ako je (po to toj pravnoj sljedbi) uživao i uživa benefite zločinačkog djelovanja, ako raspolaže ostavštinom u svojstvu PRAVNOG SLJEDNIKA, nije li legitimno postaviti i pitanje „kolektivne krivnje“ po pravnoj sljedbi (dragovoljno preuzetom naslijeđu). Kaznena odgovornost uvijek traga za individualiziranjem krivnje, no u suvremenu praksu Haaški tribunal (kojemu nitko, usput rečeno, ne odriče demokratski legitimitet) uvodi i elemente kolektivne krivnje u inkriminiranom pojmu „zločinačke organizacije“. Znam da sam malo napustio kontekst, no morao sam ovo napomenuti.))

Pripadnici ove skupine se grčevito bore protiv bilo kakve lustracije, i na sam spomen tog procesa agresivno nasrću na zagovaratelju, bilo da se radi o pojedincima ili političkim skupinama. Pod geslom:-„MI ili ONI“, nastupaju ujedinjeni, osokoljeni pokličem:-„We’ll give them hell“, doista priređuju pakao. Služeći se gotovo potpunom kontrolom nad tiskanim i elektroničkim medijima (poglavito onima sa nacionalnom koncesijom), doista nam priređuju pakao. Uspjeli su paralizirati sve vitalne funkcije državne vlasti, a pozornost javnosti skrenuti, isključivo, na svjetonazorske i ideološke teme, istovremeno imputirajući odgovornost vladajućoj Domoljubnoj koaliciji u „savezu“ (koji to nije) s MOST-om (koji nije ni ćuprija). Tom agresivnom strategijom, a posebno predimenzioniranim, zgusnutim aktivnostima na taktičkoj razini, neprekidnim „ugrizima“ koji imaju za cilj održavanje inicijative i popravku taktičkog položaja, svim snagama i sredstvima pokušavaju zadržati dostignute strateške pozicije. Pozicije koje se ukratko mogu nazvati:-„Dostignutim stupnjem rashrvaćenja Hrvatske države. Lustracije domoljublja, političkog hrvatstva i Hrvata! Disolucije institucija Republike Hrvatske“!! I,m mora se priznati, za sada, uspijevaju u tome.

Druga skupina koja se protivi procesu lustracije na načelima vladavine prava, instrumentarijem pravne države i demokratskih kriterija u pogledu zaštite ljudskih prava i sloboda (autentično shvaćenih i tumačenih) primjenjivanih uz načelo prioriteta, do kojih će se doći jasnim ograničavanjem jednog prava, istim takvim pravom druge osobe, pojave ili entiteta, je šarolika.

U rasponu od trendovski usmjerenih pojedinaca i skupina, do onih koji su indoktrinirani u procesu:-„Od prisile, ka pristanku, od pristanka ka poborništvu“.

Bez obzira na evidentne razlike među njima, nije realno očekivati da se na bilo koju od ovih skupina može djelovati sredstvima iz arsenala koje nudi temeljna deviza alopatskog pristupa (škole): „Contraria contrariis curantur“ (različito se liječi različitim“, ili simplificirano „okreni i drugi obraz“. Sa velikim stupnjem pouzdanosti se može reći da ova metoda, ne samo da neće dati rezultate, nego će „dati vjetar u krmu“, dosadašnjem „antilustracijskom procesu“ lustriranja žrtava i njihovih potomaka.

Okrenuti nam se, dakle, suprotnom procesu, temeljnom načelu homeopatije, koje se sažima u:-„Similia similibus curantur“, (različito se liječi različitim) ili simplificirano „na ljutu ranu ljutu travu“ (naravno,uz opasku:“Absit omen“). Treba li reći da se pri tome MORA voditi računa o svim dosezima pravnih uređenih demokracija, no biti dosljedan. Temeljit i nepopustljiv.

Cilj Lustracije mora biti:

– ujedinjenje hrvatskog političkog i etničkog korpusa, na platformi političkog hrvatstva, domoljubne i iseljene hrvatske, moderne demokratske države, napredne ekonomije, učinkovite zaštite okoliša i prava na život prebogate kulturne baštine, običaja, vrijednosnog sustava, domoljublja, inkluzije manjina do razine ravnopravnosti (bilo kojih), a ne prilagodbe većine manjinskim interesima.

Mora se spriječiti osveta, odmazda, linč. Ne smije se ići ad hominem, osim u slučajevima ljudi kojima se može dokazati krivnja ili odgovornost, činjenicom sudjelovanja u represivnom aparatu, lidera komunističke partije, na razinama na kojima su donošene odluke.

-obračunati  sa ideologijom a ne sa ljudima,

-nulta tolerancija na komunizam, sve totalitarizme i njegovo naslijeđe.

Polazišta treba tražiti u učenju Ante Starčevića i njegovoj viziji zajedništva, Stjepana Radića i Franje Tuđmana, ne isključujući niti bilo kojega od velikana hrvatske nacionalne povijesti, osim onih za koje se veže negativno naslijeđe. Posebno treba apostrofirati notu suverenizma u politici dr. Franje Tuđmana, ali ne dopustiti da se plemenite namjere poput „pomirbe“ i abolicije pretvore u suprotnosti. Kod objektiviziranja tih procesa i ocjene njihovih učinaka, uvijek se treba pristupati „tempore criminis“, i kontekstualizirati pozitivne namjere, bez obzira na anomalije koje su se dogodine u praksi. Iz njih (anomalija) treba izvlačiti dragocjene pouke.

Za razliku od Franje Tuđmana i njegove ideje pomirbe, koja je Hrvatski narod odvela u pobjedu i stvaranje moderne, suvremene Hrvatske države, danas članice svjetske zajednice naroda, euroatlantskih integracijskih procesa, punopravne članice Europske Unije i NATO saveza, a ne u građanski rat i poraz, sve vrijeme se, do 1996.godine, u „nišama“,mu stanju poluhibernacije, za javni nastup pripremala drugačija politika.                  Politika i ideologija koju personaliziraju Račan i Milanović (svaki na svoj način) su pokazali da im pomirba ne odgovara. Ako dođe do pomirbe, ONI ĆE KAO ANAKRONIZAM NESTATI!! To je otvoreno neki dan priznao pretedent na mjesto Predsjednika SDP-a, Zlatko Komadina. Javno je priznao:-„da bi ih nestalo da su dopustili provedbu pomirbe. Da nisu potencirali ideološke sukobe“!!

Da, lustracija je nužnost, ali njen cilj mora biti pomirba i ujedinjenje a nikako osveta i linč. No, trenutni odnos snaga (ne brojčanih, nego po koncentraciji stvarne moći), traži učinak „ekvilajzera“. „Alter frenis eget, alter calcaribus“, (jednome su potrebne uzde, a drugome mamuze). Hoću reći da je crvena falanga prešla granicu dopustivosti političke borbe, a Domoljubna koalicija sa MOST-om, kao teretom oko vrata, zaostaje. U odlučnosti, u inicijativi, u jasnom očitovanju namjera. U raskidanju okova nametnute procedure odlučivanja koja vodi u zdvajanje,  defetizam i gubitništvo.

Naravno, da bi se to moglo ostvariti, nužno je u jednom sveobuhvatnom procesu pasivizirati, paralizirati i eliminirati nositelje zločinačke ideologije, i njihove klonove. Sljedbenike i aktiviste. Razumije se, instrumentarijem pravne države i metodama najbolje  demokratske (ali učinkovite) prakse.

Za lustraciju nikada nije kasno. Ne treba zaboraviti da je hrvatska nastala u ratu, a ne u procesu civilizirane separacije. Trebalo je prvo izboriti neovisnost. Danas vidimo koliko su jake komunističke snage i čime bi rezultirao unutarhrvatski sukob 1990. i 1991.godine. Namjere dr. Franje Tuđmana u pogledu pomirbe, te čin abolicije treba shvatiti kao dobronamjerne, vizionarske pojave, koje treba nastaviti, no ovoga puta na jasno razgraničenim polazištima. Minimum mora biti političko Hrvatstvo i lojalnost hrvatskoj nacionalnoj državi. Nitko nema pravo raditi kompromise. Prošlost ostaviti povjesničarima, ali jasno politički osuditi komunističko antihrvatstvo, definirati hrvatski antifašizam, (kad se već toliko na njemu inzistira), iz njega prognati jugoslavenski boljševizam koji se slučajno našao na strani antihitlerovske koalicije, razlučiti zločine i režim NDH od hrvatske države, kako tadašnje, konkretne, i bilo koje druge. Boljševička revolucija i njeni sljedbenici se moraju „kirurški precizno“ odvojiti od demokratskog antifašizma, koliko god to bilo teško, posebno ako se ima u vidu činjenica da su komunisti prave antifašiste pobili tijekom druge polovine 1944. i 1945.godine, a posebno nakon provedenih „izbora“ i preuzimanja vlasti. Isto se mora provesti i kada je u pitanju Domovinski rat. Nedopustivo je da je napravljen i javno objavljen registar branitelja, dok se on registru agresora ne dopušta niti otvoriti rasprava. Nedopustivo daleko je otišao i proces izjednačavanja krivnje za činidbe u agresiji i obrani. Izjednačavanja agresora i žrtve. Demoniziranju Hrvatskih branitelja, s jedne, i nelegalnom aboliranju(preko granice zakonom predviđenog procesa) agresora, nijekanju, relativiziranju i namjernom propuštanju kažnjavanja zločina.

Ne treba ispustiti iz vida niti područje ratnog profiterstva i svih oblika kriminala počinjenog u ratu. Lustrirati sve aspekte procesa privatizacije i pretvorbe.

Moramo se nužno obračunati se sa planskim demoniziranjem hrvatskog naroda, identificirati žrtve komunističkog režima, odati im dužnu počast, njegovati osjećaj pijeteta, osuditi taj zločin i imenovati zločince. Možebitne prijepore ostaviti povjesničarima. Otvoriti i učiniti javnosti dostupnim sve arhive, a arhivsko gradivo oduzeti političkim partijama koje su zločine činile ili su njihovi sljednici. Hrvatska mora izaći iz rovova. Zalog u tom procesu nije i neće biti relativiziranje i zaborav. Ali niti osveta. Lustracija će imati smisla jedino ako rezultira nacionalnom pomirbom. Da bi se to dogodilo, zločinci i njihovi biološki i ideološki, pa i pravni sljednici moraju priznati krivnju, pokajati se i zatražiti oprost!! To je startana pozicija!! Domoljubne snage moraju pronaći argumentaciju i uvjeriti hrvatski narod u nužnost lustracije. Koliko god oči većine bile uperene u represivni aparat, prioritet svih prioriteta moraju biti oni koji su proveli proces ideologiziranja obrazovanja i kulture. Nemoguće ih je sve nabrojiti, posebno u zadnjih 70-ak godina, no danas te snage u visokom obrazovanju personaliziraju: Kapović, Markovina, Jović, Budak, Jakovina, Pusić, Klasić, Goldštajn, Zakošek, Josipović, Lalić, Štulhofer, Čačinović, Čaldarević, Puhovski, Rimac, Pecnik, Kregar,  i mnogi drugi, (neka se ne uvrijede neimenovani), koje treba lustrirati,  udaljiti iz obrazovnog sustava. Za ovu kategoriju, kojoj će biti teško dokazati kaznenu odgovornost, će se morati ozakoniti kriteriji prema kojima bi se provela lustracija, kako bi se izbjegla kampanja i linč.  Posebnim osvrtom ću pokušati  progovoriti o „obrazovnoj i kulturnoj hegemoniji „ i njenim razornim učincima. Medijski zagađivači prostora se treba tretirati kao agresori na interese države. Mislim da nema potrebe navoditi imena. Svima su poznati. I ovo područje je visoko senzibilizano na pojave poput kampanjskog djelovanja i javnog linča, tako da se mora pronaći mehanizam koji će ih prevenirati, a zadržati dovoljnu „oštrinu“,da bi proces polučio učinke. Žurno se mora pronaći demokratski prihvatljiv mehanizam, koji će rezultirati visokim stupnjem „higijene2 u prostoru javno izrečene riječi, ne zadirući u opravdana prava i slobode izražavanja, te interes javnosti kojemu bi trebali služiti mediji.

Proces ideologiziranja se mora zaustaviti i započeti sa procesom deideologiziranja obrazovnog procesa i sustava, te prostora kulture. Iz kurikuluma se moraju izbaciti sadržaji koji afirmiraju zločinački komunistički sustav i državu. Objektivizirati II SR

Na kraju, ali ne manje važna, napomena. Lustracija je nužna, uvjet svih uvjeta okončanja tranzicije i iskoraka u stvarne demokracije, ali se mora provesti po unaprijed poznatim kriterijima, i legalnim, demokratskim, ali učinkovitim metodama i sredstvima.

Ilija Vincetić / Hrvatsko Nebo

Facebook komentari

komentara