D. Pejčinović: Jalove povijesne rasprave

Vrijeme:5 min, 35 sec

 Odakle im pravo da blebeću?

Kao što je bilo za očekivati, gromko najavljivano sučeljavanje trojice „eminentnih“ povjesničara na stranicama Večernjeg lista, te rasprava o spornim događajima suvremene hrvatske povijesti na čak šest stranica spomenutih novina, nije donijelo nikakvih iznenađenja. Dvojica ljevičara s filozofskih fakulteta – Darko Dukovski iz Rijeke i Hrvoje Klasić iz Zagreba, ostali su „zaleđeni“ u nekom drugom vremenu i prostoru, pa ih ni najnovije znanstvene, u prvom redu forenzičke, spoznaje nisu pokolebale u opravdavanju mračnih strana jugo-komunističkog režima. Da bi rasprava izgledala koliko-toliko pluralistička, novinar večernjaka pozvao je i ravnatelja Hrvatskoga Klasićmemorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Antu Nazora, čiji nastup možemo ocijeniti stručnim i uravnoteženim.

Kao i obično, kad se radi o spornim pitanjima povijesti dvadesetog stoljeća, izostali su predstavnici desnice, tzv. „revizionisti“, no to je već postalo opće mjesto medijske scene u Hrvatskoj. Ono što u spomenutom sučeljavanju vrijedi istaknuti su nesuglasice oko tema vezanih uz Domovinski rat, za koji, primjerice, Klasić smatra da bi mogao ostati osramoćen ukoliko se žurno ne osude zločini s hrvatske strane: „No nakon Oluje pripadnici Hrvatske vojske i policije počinili su zločine koji su sramota i za Domovinski rat i za Oluju.. Zločini se događaju u svim ratovima i nakon svih ratova, ali njihovo nesankcioniranje i negiranje velika je sramota hrvatskoga društva.“ – kaže Klasić, a slično razmišlja i Dukovski. Povjesničari pri tome ispadaju pomalo nedosljedni; kad bi se ista mjerila primijenila i na Titove zločine, što bi ostalo od „antifašizma“?! Koliko bi tek on bio osramoćen?

Bosna i Hercegovina – vječni kamen spoticanja

Na pitanje novinara Žarka Ivkovića o politici Republike Hrvatske prema BiH u devedesetim godinama Dukovski i Klasić odgovaraju podjednako kritično. Dukovski kaže: „U političkim odlukama prema BiH učinjeno je nekoliko velikih Braniteljipogrešaka, zbog kojih će se međunarodni položaj Hrvatske postupno pogoršavati tijekom 1993., posebice zbog potpuno nepotrebnog i insceniranog sukoba Hrvata i Bošnjaka, kojom prilikom je međunarodna zajednica utvrdila odgovornost Hrvatske za taj sukob. Premda je politička kombinatorika hrvatskoga predsjednika nedvojbeno uključivala razmatranje opcije podjele (‘raspada’) BiH, pitanje je koliko je ona bila moguća.“ – smatra Dukovski, a Klasić nastavlja u istom stilu, još oštrije: „Tuđman je vjerovao da bi dijelovi BiH u kojima Hrvati čine većinu u prekrajanju granica trebali biti sastavni dio Hrvatske.. Hrvatska je službeno priznavala BiH kao jedinstvenu državu, a vojno, politički i novčano radila je na njezinoj dezintegraciji. I brojni zločini koje su počinili Hrvati u BiH nisu počinjeni bez znanja vrha u Zagrebu.“ U nastavku priče, Klasić kuka nad sudbinom Posavine, koja je, po njemu, zapostavljena u odnosu na Hercegovinu, što je već bezbroj puta viđen „Klasićni“ pokušaj zavađanja Hrvata u BiH i skretanja pozornosti s agresora.

No, vratimo se Dukovskom koji tvrdi da je sukob Hrvata i Bošnjaka bio nepotreban i insceniran, pri čemu ne kaže tko ga je to „nepotrebno“ inscenirao – Hercegovci, Srbi, Englezi, Sandžaklije… ? Osim toga, Dukovski bi morao znati da na početku sukoba Hrvata i Muslimana nikakvi Bošnjaci nisu postojali; taj se naziv za Muslimane pojavio tek u kasnijoj fazi rata. Spomenuti još tvrdi da je nekakva međunarodna zajednica utvrdila odgovornost Hrvatske za sukob, što je RH BiHsamo djelomice točno; Rusija i Kina, na primjer, nisu utvrdile nikakvu hrvatsku odgovornost! Umjesto Rusa i Kineza, to su učinili naši zapadni prijatelji, a s obzirom na to kakvu su politiku devedesetih vodile Francuska i V. B., mogli su nas proglasiti krivima i za rat na Kosovu!

Još veću gomilu gluposti iznio je Hrvoje Klasić, koji hrabro tvrdi da je „Hrvatska službeno priznavala BiH kao jedinstvenu državu“! Riječ je o još jednoj bezočnoj podvali, jer RH nikada nije priznala BiH kao unitarnu državu, nego kao složenu tvorevinu o čijem se unutarnjem ustroju tek trebaju dogovoriti predstavnici sva tri konstitutivna naroda, o čemu nedvosmisleno govore službeni dokumenti, poput odluke predsjednika Tuđmana o priznanju BiH. U točki jedan jasno se navodi: „Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država priznaje samostalnost i suverenost Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine kao zajednice triju konstitutivnih naroda. Međunarodno priznanje podrazumijeva jamčenje suverenog prava hrvatskoga naroda kao jednoga od triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini.“ (Miroslav Tuđman, Istina o Bosni i Tuđman MiloševićHercegovini, str. 167.) Ako netko sumnja u „Tuđmanove“ dokumente, potpuno iste citate može pronaći i u tadašnjim dnevnim novinama! (npr. članak „Hrvatska priznala BiH“, Novi list, 8. travnja 1992.) Nije Klasić ni prvi ni zadnji koji BiH promatra iz perspektive zadrtog muslimanskog unitarista/šovinista, ali je doista žalosno da takve osobe predaju povijest mladim naraštajima u Zagrebu, a ne u Sarajevu, gdje bi zasigurno bile oduševljeno dočekane.

Što se tiče skandalozne Klasićeve tvrdnje o umiješanosti Zagreba u „brojne zločine koje su počinili Hrvati u BiH“ (!), bilo bi dobro da se vrli povjesničar raspita o stvarnom stanju na terenu i o razmjerima srpskih i muslimanskih zločina nad Hrvatima prije nego što počne lupetati o nekakvoj odgovornosti hrvatskog vrhovništva! Klasićeve tvrdnje odlično se uklapaju u muslimansku ratnu propagandu o „udruženom zločinačkom pothvatu“ u kojem se sudjelovale Hrvatska i Srbija. Budući da Klasić nije Musliman po nacionalnosti, ni musliman po vjerskom opredjeljenju, opravdano je zapitati se koji su njegovi stvarni motivi za širenje takvih apsurdnih optužbi?! I konačno, da je Hrvatska doista radila na dezintegraciji BiH, danas ta „država“ ne bi ni postojala! Samo za Klasića ponovit ćemo izjavu koju je na suđenju u Haagu dao Slobodan Milošević kad su ga pitali o navodnom dogovoru s Tuđmanom o podjeli Bosne: „Da smo se nas dvojica dogovorili, mogli smo to i provesti.“

Traljavi znanstvenici – traljava znanost

Ono što u gorenavedenoj polemici najviše zabrinjava je nemogućnost eminentnih profesora-doktora da u spornim Shrader knjigatemama primijene znanstvene metode istraživanja, odnosno konzultiraju odgovarajuću literaturu i dokumentaciju. Onaj tko želi nešto više saznati o ratu u BiH i hrvatsko-muslimanskom sukobu, morao bi proučiti hrpu povijesnih izvora, uključujući i dvije svakome dostupne knjige. Prva je djelo američkog vojnog povjesničara Charlesa R. Shradera „Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni“, a druga nedavno objavljena knjiga Davora Marijana „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.“

O Marijanovom kapitalnom djelu u našoj javnosti vrlo se rijetko govori, vjerojatno i zbog toga što remeti uobičajena stajališta o hrvatskoj politici prema BiH, odnosno, ne uklapa se u zadane okvire. Jedno od rijetkih spornih pitanja o kojima se danas slažu i ljevica (Klasić, Jakovina, Goldstein, Markovina…) i desnica (Banac, Hasanbegović) upravo je Tuđmanova politika prema BiH, o kojoj spomenuti povjesničari imaju izrazito negativno mišljenje. No, kad je već tako, zašto ga ne argumentiraju? Zašto ne pronađu pogreške u Marijanovoj (ili Shraderovoj) knjizi, zašto ne dokažu da je autor potpuno u krivu kad za taj nesretni rat optužuje muslimansko vodstvo na čelu s Alijom Izetbegovićem? Možda je odgovor u tome da nitko od spomenutih nije stručno osposobljen za takav pothvat?! Odakle im onda pravo da blebeću?

Dinko Pejčinović

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Odgovori