Osjećaji mi bijahu podijeljeni između tuge i ljutnje. Tuga zbog kontinuiranog blaćenja Hrvatske i hrvatskog naroda u svim mogućim varijantama i ljutnja što to dobiva na važnosti. 

Teška povreda šeste Božje zapovijedi, umjesto da urodi svakom pomoći (psihološkom, duhovnom, pravnom) pretvorila se u kamenovanje. Vijest  procurila iz policijskih dosjea u kriminalne novinarske šape i pobudila feministička Jelina naklapanja: „Ne smijemo zaboraviti da je Zadar grad-slučaj i da je to nasljeđe HDZ-ove vladavine koja je prešutno glorificirala nasilje svih kategorija, a mi se čudimo što to djeca rade.“

Lefardske ljepotice u akciji

Pozvana od ‘vjetrovitog’ Ace, obratila mu se, kad joj se on u jednom momentu suprostavio: „Vi ste bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći.“ 

I dok su se ‘ugrožene’ svih boja i dezena sakupile, gazeći travu na Tomislavcu, ekipa leftardskih ‘ljepotica’ opet je napadala katoličku većinu ove napaćene zemlje, tražeći ‘raskid’. Valjda to jedino i znaju. Raskid.

Interesantno da se u tim protukatoličkim i protuhrvatskim akcijama uvijek nađu iste face, ponekad i teško pokretne, ali uz pogonsko gorivo – mržnju.

Prepoznatljiva u mnogim leftardskim akcijama, starija gospođa s hodalicom, bila je i na prosvjedu medicinskih sestara na Markovu trgu 3. 10. 2019. kad se obratila generalu Glasnoviću, biranim ‘miroljubivim’ riječima:  „Makni se od mene! Govno jedno! Smeće jedno!“ Zanimljivo da su mediji prenijeli njen ‘umilni’ govor kao reakciju prosvjednika, dakle medicinskih sestara i medicinskih tehničara.

 

Želeći nabiti kompleks hrvatskim muškarcima, feministice ne spominju izvještaj OECD-a za 2019. godinu o nasilju nad ženama, gdje je Hrvatska, uz Austriju i Švicarsku, na posljednjem mjestu, od 39 zemlje Europe, a države, koje nam se često nabijaju na nos kao ‘napredne’,  poput Danske, Finske, Ujedinjenog Kraljevstva, Švedske su poprilično visoko na ljestvici nasilja, a o ‘istanbulskoj’ Turskoj da se ne govori. Pa i Veljačina otadžbina je daleko ispred nas po ‘miroljubivosti’ prema vlastitim ženama. Zato Jele od ‘tamo daleko’ dejstvuje. U Hrvatskoj. Ako ovaj izvještaj može naći svaki čovjek u Hrvatskoj, kako to da Andrej Briselski to, unatoč svim obavještajnim agencijama i svim svojim ‘crnim labudovima’ (savjetnicima) ne zna? Ili jednostavno ne želi znati?  

Uloga ovih udruženih napada može se lako isčitati iz sinergije komunističko-libelarne-jugoslavensko-velikosrpske propagande koja svoje masonske pipce pruža diljem svijeta. Stoga nije čudo da izraelski i američki veleposlanik, a i mnogi drugi veleposlanici, surađuju s tom i takvom ekipom. Važno je cviliti o ugroženosti, pa makar debelo lagali. 

Nakon Pilarove knjige ‘Južnoslavensko pitanje’, čitam knjigu Stjepana Loze ‘Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima’. Knjiga je doista opsežna i ovo je njeno treće izdanje. Prevedena je i na engleski jezik.  Dimenzije hrvatskog izdanja su (45 175 245) mm, sa 676 stranica teksta, i 2137 podrubnica iz literature ili arhiva. 

Lozo opisuje kako je velikosrpska propaganda uspješno djelovala i od početka Drugog svjetskog rata. Slijedeći prethodnike Garašanina, Vuka Karadžića i belosvetske pomagače, srpska propaganda se oslanjala na djelo Nikole Aćimovića ‘Velika Srbija’ i Stevana Moljevića ‘Homogena Srbija’. No ono što je posebno zanimljivo je tzv. Valerijanov memorandum srpske pravoslavne crkve. Ideju za memorandum dao je mitropolit Josif Cvijović, a izradio ga je, pod Cvijovićevim vodstvom, prof. Pero Slijepčević u Muzeju SPC. Kad je Memorandum bio gotov, mnogi srpski crkveni dostojanstvenici nisu ga htjeli potpisati, pa čak ni idejni začetnik Cvijović.

Lozo na str. 109 piše: „I kod drugih ‘crkvenih otaca’, ‘postojalo je ustezanje da potpišu Memorandum’, pa to i nisu učinili. Potpisao ga je, konačno, jedino episkop Valerijan Stefanović patrijarhov vikar, ali valja naglasiti, u ime čitave crkve.“

Valerijanov memorandum iznosi da je od travnja 1941. ̶  23. lipnja 1941. ubijeno u NDH 100 000 nedužnih Srba. Memorandum je poslan njemačkim vlastima, a poslije i drugima. 

„Teška optužba hrvatske strane za pokolj 100 000 nedužnih Srba, dakle praktično za izvedbu genocida, u dva i pol mjeseca postojanja hrvatske države, s najstrašnijim opisom mučenja i bestijalnosti, ovjerena snažnim autoritetom jedne kršćanske crkve odmah je postala osnova raznim dojavama i došaptavanjima u vremenu dominacije ratnih glasina.“ (str. 115)

Već 28. srpnja 1941., Memorandum je ‘popravljen’ na 180 000 nedužnih Srba. U izvještaju Nedića od 17. rujna 1941., navodi se da je u NDH „po iskazu njemačkih upućenih krugova, kao i najmjerodavnijih, ubijeno od mjeseca travnja do danas 350 000 Srba“.

Kad je Memorandum dobio predsjednik izbjegličke vlade u Londonu Simović, upitao je ironično: „Tko je to brojio?“ (str. 186) 

Do 6. rujna 1942., broj nedužnih Srba koje su ‘pobili ustaše’, narastao je na 600 000 i o tome je na radiju London govorio srpski kralj Petar II. Draža Mihailović je 17. listopada 1943., govorio o 800 000 Srba koje su ‘poklali Pavelić i Hrvati’. Kasnije je taj Mihailovićev broj zadržan više-manje samo za Jasenovac, a za ukupne žrtve Srba izlazilo se s brojem od 1 500 000, pa i više.

Ova je kleveta opterećivala život hrvatskog naroda, a opterećuje ga i danas što je još jedan predmet budućih istraživanja.

Mnogi se sjećaju SDP-ovog Zorana Milanovića i njegove retorike: „Ili mi ili oni“, što asocira na Srbina Nikolu Stojanovića i njegove krilatice: „Do istrage vaše ili naše.“ Pored svega što je izgovorio, Milanović je 27. siječnja 2014. blebnuo: „Do travnja 1941. u Europi,  što po Wermachtu, što po SS-u, što po talijanskim okupatorima nije bilo masovnih egzekucija ljudi zato jer su bili drugačije vjere i podrijetla. To se mijenja u travnju 1941., osnivanjem NDH.“

Treba li ovom komentar?

 

Taj predsjednički kandidat s karakterom zgubidana je oličenje Matoševa uzdaha: Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda!“

O Koloni sjećanja u Vukovaru, on kaže: „Tamo naprosto nema mjesta za pristojne ljude.“ A što se tiče ćiriličnih ploča i pitanja ‘bi li opet napravio isto’, ističe: „Opet bih napravio isto. Po noći u podne, sasvim svejedno.“

Pored optužbi za genocid, Moljević se zalaže da bi „Hrvati koji prežive genocidni udar ‘odmah po uskrsu Jugoslavije’ bili izloženi trajnom pritisku kao pripadnici svojevrsnog zločinačkog naroda“ (str 82). Kanadski znanstvenik Francis Brassard  iznosi tvrdnju  da „posramljivanje većine može biti sredstvo društvene kontrole manjine nad većinom“ i nastavlja: „sram se kao psihološka stvarnost iskorištava tako  da se putem emocija redefiniraju elementi identiteta osobe u kojoj se događa unutarnja podijeljenost. Takva osoba pripadnica većine, budući da se ne može osloboditi izvornog identiteta, postaje skladište tog identiteta, ali i novoga koji razvijaju Trojanski konji koji potiskuju objekte izvornog identiteta. Konačno ta dvo-identitetska podijeljena osoba djeluje u interesu političke ili ekonomske manjine. Osjećaj srama prema vlastitom identitetu ili njegovim dijelovima govori o disfunkcionalnom društvu kojemu prijeti uništenje.“ (str. 82)

Vrlo efikasna posramljivanja su etikete: ustaša, fašist, rasist, krajnja desnica, homofob, crnokošuljaš, silovatelj, nasilnik, klerofašist, debeli, neoprani zubići, vršnjačko nasilje, nečitači knjiga… nažalost, ima toga. Zatim se tabuiziraju simboli kao svastika (sjetimo se Poljuda), ‘U’, za dom, HOS-ov simbol i sl., a napadaju se tzv. revizionisti. 

O čudnoj i nerazjašnjenoj smrti povjesničara ‘revizionista’ bračnog para Jelić, pisao je Milan Ivkošić:

Četnici u Hrvatskoj! To je naslov knjiga Fikrete Jelić Butić koju sam lektorirao prije oko trideset i pet godina,“ napisao je u Večernjem listu, 20. studenog 2008. „Kad smo se dogovarali o poslu, tiha, radišna i samozatajna povjesničarka, koja je činjenicama davala prednost pred ideološkim sudovima i presudama, treperila je od straha zbog mogućih reakcija na knjigu. Tome sam se strahu, koji mi se činio pretjeranim, poprilično čudio, te sam je pitao zar ima koga kome bi prikaz četništva u Hrvatskoj smetao toliko da joj naudi. Na moje čuđenje, ona je čuđenjem uzvratila, te mi je rekla otprilike – ništa vi ne znate! Knjiga je objavljena, nisam primijetio negativne osvrte, ali ni preveliko oduševljenje. No njezin me se strah dojmio posve drukčije kad sam čuo da je, zajedno sa svojim mužem Ivanom Jelićem, također povjesničarom, politički žigosanim zato što se među prvima u ondašnjoj državi odvažio govoriti o realnim žrtvama Jasenovca – izgorjela u svome stanu!“ (Novi Zagreb 8. travanj 1992.) „Naravno, nikome nije ni palo na pamet da se javno upita je li taj čudni požar upalila neka politička žigica, pa se o zagonetnoj smrti dvoje povjesničara kratko pisalo samo kao o nesretnom slučaju, koji je brzo pao u zaborav.“


www.matica.hr/vijenac/595%20-%20596/hrvatski-strah-i-sram-gdje-je-ponos-26275/

Među prvima trebalo je popljuvati predsjednika Tuđmana, pa izmisliše ‘stoku sitnog zuba’ i ‘200 bogatih obitelji’. Činjenica je da Franjo Tuđman nikad nije ružno govorio o hrvatskom narodu, ali je zato govorio o zelenim, crnim, žutim i inim vragovima koji se prodaju i ‘nude za Judine škude’. Nisam tada znala da govori o ubačenim agentima koji su preplavili NGO, kao što su Stubbs, Teršelićka, Sarnavka čiji je utjecaj ojačao dolaskom Račana i Mesića…

 

 

 

Analizu  nastanka mita o 200 bogatih obitelji je dao dr. sc. Roman Domović, viši predavač na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu,  koji je imao pristup Tuđmanovim arhivima među kojima nije pronašao nikakvu naznaku o 200 bogatih obitelji.

 


…A onda su ocrnjivali hrvatske branitelje… Koliko ih je otišlo u smrt zbog toga?

Podsjetimo se: Marka Perkovića je 16. veljače 2004. oklevetao Denis Latin u emisiji HRT-a ‘Latinica’, a pomoćnik mu je bio Saša Kosanović koji se hvalio svojim obrazovanje: „Nisam završio ništa, al’ sam odlučio raditi na HTV-u. Hvala didi i 9. udarnoj dalmatinskoj brigadi!“ Montirali su film o Jasenovcu, u kojem je, tobože, Marko veličao ustaštvo. Markov demanti bio je uzaludan…

Ti isti tipovi, uz suradnju Vesne Pusić,  namjestili su ‘silovanje’ 22-godišnje Bošnjakinje tadašnjem ustavnom sudcu Vici Vukojeviću u ‘Latinici’ 24. travnja 2006. u kojem su ‘pronašli svjedokinju’ koju je Vukojević, navodno, silovao  početkom rujna 1993. u HVO-ovom logoru Vojno kod Mostara. Prilog je temeljen na lažnom iskazu izmišljene svjedokinje. U studio je Kosanović doveo i ‘silovanu’, koja je skrivenog lika i izmijenjenog glasa ‘svjedočila’. Sud je utvrdio da je sve bila laž. I, nikom ništa. 

Denis Latin momentalno uređuje na HRT-u emisiju ‘Otvoreno’, a Kosanović je dobio otkaz zbog suradnje na snimanju protuhrvatskog filma ‘Masakr u Dvoru’, plaćenom od HAVC-a novcem poreznih obveznika RH.

Zvonko Bušić, koji je robijao trideset godina kao mučenik za nezavisnu Hrvatsku, u svojoj poruci Hrvatima iz zatvora 2004. godine, zaključuje: 

„Kad svjetskim moćnicima i međunarodnim spletkarima nije uspjelo spriječiti rađanje Hrvatske; oni su sve učinili da joj produže porođajne muke… Jer, glavni je cilj današnjih mega plutokrata, koji diktiraju svjetskom politikom, da, poput bivših sovjetskih kolektiva, po cijelomu svijetu osnuju svoje privatne zadruge i povećaju ih u jednu globalnu farmu. Vizije ovih novih Marxa i Engelsa podrazumijevaju brisanje svih etničkih i kulturnih razlika i uništenje nacionalnih država, a njihov je strateški cilj, da se svakom narodu mora… ogaditi vlastita domovina. Zapravo takve tendencije već pedeset godina prevladavaju širom svijeta, a naročito su jake u novonastalim državama, gdje se svako rodoljublje izvrgava ruglu i napada, i svim se sredstvima vodi rat za uništenje narodnoga duha. Tim svjetskim plutokratima u tome…pomažu iskorijenjene i kupljene intelektualne prostitutke i kojekakva egocentrična piskarala, kojima njihova pokvarenost i sljepoća onemogućavaju spoznati da svako ljudsko biće jedino kroz svoju obitelj i zajednicu, kroz svoj narod i vjeru može postati kompletan i sretan čovjek… Upravo tu kriju se uzroci današnjega apsurdnog stanja u kojemu međunarodni spletkari, špekulanti i super-gangsteri nastupaju pod kojekakvim dobrotvornim zastavama i slove kao najveći svjetski filantropi.“

Kako je morao patiti Zvonko kad je po povratku iz zatvora 11. rujna 2006. vidio što se događa u Hrvatskoj…!?

Još je jedna famozna ideja Srba bila da narod, koji je preživio genocid, sam kažnjava pripadnike svog naroda koji su ga osramotili. Preuzeše to drugovi partizani, a poslije famozna UDBA. Tu bi pomogla i revizija povijesti, ali sljedbenici to ne dozvoljavaju… „Nema  revizije povijesti… nema lustracije…“, sigurna je Nina, Briselac i saborska većina.

Kad su se na dr. sc. Ivana Mužića, pisca o masoneriji, obrušili ‘feralovci’, koji su ga etiketirali kao fašistoidnog osvjedočenog antisemita, okorjelog ideološkog mračnjaka, kršćanskog fundamentalista okultnoga tipa, on je 2004. napisao knjigu ‘Zlodusi u Hrvatskoj’ u kojoj moli:

 

Molitva za hrvatske dušmane (2004.)

Svevišnji Bože,

Ti u svojoj premudrosti znaš da su svi oni Hrvati koji Te ne žele izdati, izloženi bjesomučnoj mržnji koja je uvijek djelo Sotone. Ljudska je pravda u obrani od Zlotvora često nemoćna pa zato pravedniku jedino preostaje obratiti se Tebi.

Ti, Svemogući, znaš one od naših neprijatelja u domovini i u svijetu, koji će umrijeti opsjednuti ili nepokajani, pa ih onemogući da dalje nad nama Hrvatima vrše zlodjela. Oni su osuđeni na vječne muke, ali ne zaslužuju mir ni za života jer u njemu samo strašljivo služe slugama Zloduha. Zato Te za njih molimo, sa židovskim i svetopisamskim psalmistom (109), ovako:

 

‘Ne ogluši se, Bože, mome hvalospjevu,

jer usta su opakih, usta varalica širom na me otvorena.

Progone me lažnim jezikom,

riječima me mržnje obasiplju.

Bezrazložno me napadaju,…

Suprotstavi Zloga protiv njega,

neka mu Satan stane s desne strane!

Sa svoga suđenja neka izađe krivac;

molitva se njegova u grijeh pretvorila!

Dani mu postali malobrojni,

neka mu drugi službu preuzme.

Djeca mu ostala siročad,

a njegova žena udovica.

Djeca mu se potucala i prosila,

kuću im procjenitelj procijenio.

Vjerovnik mu pograbio sve što ima,

tuđinci mu opljačkali zaradu.

Ne bilo nikoga, tko bi mu ljubav iskazao,

nikoga, tko bi se siročadi njegovoj smilovao.

Budući se njegov život prekinuo,

iz vijeka, koji će nastupiti, njegovo se ime izbrisalo.

Opačinu oca mu Gospodin Bog zabilježio,

grijeh majke mu izbrisan ne bio…

Pomozi mi, Gospodine, Bože moj,

spasi me po dobroti svojoj!

Neka znaju, da je to ruka tvoja,
da Ti, Gospodine, to učini.’

 

Navedeni Psalam 109 preveo je fra Silvije Grubišić koji napominje da se nad proklinjanjem može snebivati čitatelj, a pogotovo molitelj, ali zaključuje:  „Jedan tumačitelj dodaje ovome, mislim vrlo pametno, da je još  gore zlo ostati ravnodušnim nad premnogim i silnim opačinama u ljudskom društvu.“ 

Psalam se pripisuje židovskom kralju Davidu, a mi danas u našoj Katoličkoj crkvi molimo za progonitelje i klevetnike da se obrate i da ih po našoj molitvi ne mrzimo i da im oprostimo ako oprost žele. Jer žalosno je živjeti čovječji život, slineći nad greškama drugih poput hijena, s mržnjom u srcu. Oni čak ne mogu oprostiti ni Aci zbog jedne stavke s kojom se nije složio s Jelom. Ti ‘borci protiv silovatelja’, prijetili su mu silovanjem kćeri…, a u međuvremenu je postao i ‘neandertalac’.  O tempora, o mores!

Pa ipak, Domovinu nam je  Bog poklonio nakon stoljeća i stoljeća trpljenja, uz žrtvu branitelja, molitvu krunice i vodstvo dvojice Franja. 

Zato možemo sanjati još radosnih trenutaka kao što je bio 30. svibanj 1990.,  15. siječanj 1992., 5. kolovoz 1995., 14. srpanj 2018., … 10. 10. 2019., kad se vidjelo da Torcida kuca velikim hrvatskim srcem, a koje su hrvatski neprijatelji htjeli zatomiti svastikom. Nastavimo sanjati Domovinu lijepu i blagoslovljenu s krunicom u rukama i pouzdanjem u Gospodina kao u Domovinskom ratu i ljubavlju u srcu za jadne zarobljene duše naših i Božjih neprijatelja. 

„Blago vama kad vas, zbog mene, pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!“ Mt 5,11-12

Epilog: Pravoslavni pop je donirao 4 tableta djeci srpske nacionalnosti u 2.a razredu kninske Osnovne škole dr. Franjo Tuđman. Kad je za opskurno djelo, brojača krvnih zrnaca, saznao Predrag Mišić skupio je novac i donio tablete ostaloj djeci.

„Kupio sam tablete i odnio ih toj djeci u Knin… Za  preostali novac naručio sam im u Lučkom ‘pametnu ploču’, a sve smo prevezli kombijem udruge. Moram li vam opisivati sreću kod te djece kad sam im uručio tablete?“, priča Predrag Mišić Peđa i dodaje kako je ostalo još nešto od donacije. „Odveo sam ih na pizzu… Ta djeca su divna i složna. Mi, odrasli… Uvijek smo mi problem,“ dodao je čovjek koji je na mržnju uzvratio dobrotom.

 

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.