Nefunkcionalnost države Bosne i Hercegovine, koja je od prvog dana svoga postojanja osuđena na status trajno i smrtno „propale države“, temeljni je uzrok odlaska, ne samo mladih, ljudi s ovih prostora.

Potomstvo mi je u Njemačkoj, a djeca Borjane Krišto i Dragana Čovića se sva uhljebila. Gdje su moja djeca? Ja sam ušao prvi na Kupres sa specijalnom livanjskom policijom. Ranjen sam. Koga hvališ? Ja sam ranjene i mrtve ovdje previjao i gledao, a nisu ni Borjana ni Čović koji ne daju mome djetetu živjeti, rekao je razočarani hrvatski branitelj tijekom govora generala Stanka Baje Sopte na svečanoj akademiji održanoj povodom 25. godišnjice oslobođenja Kupresa od srpskog agresora.

Ogorčeni hrvatski branitelj koji je prekinuo govor generala Sopte je Vladislav Berić iz Livna. Iz njegova kratkog govora razvidno je kako je razočaran stanjem u BiH i činjenicom da su i njegova djeca, kao i deseci tisuća drugih, morali odseliti iz BiH u potrazi ne za boljim, nego za normalnijim životom. Vladislavova su se djeca, dakle, spasila bijegom iz BiH – činom koji je gotovo pa jedini racionalan potez koji mladi iz BiH danas mogu učiniti.

Također, iz njegova kratkog govora razvidno je i kako on za sve svoje današnje nedaće krivi vrh HDZ-a BiH. Priča je zapravo stereotipna: dok su djeca političara negdje „uhljebljena“, djeca branitelja su u Njemačkoj. Ono što se prešućuje je da bi roditelji mnogih više voljeli da su njihova djeca „uhljebljena“ u BiH nego da pošteno rade negdje vani. Rijetki, naravno, ne bez razloga, razmišljaju i govore o životu od poštenoga rada u BiH.

Ovaj sentiment je gotovo pa pravilo među bh. Hrvatima. Većina ih za svoje nedaće (s pravom) krivi vodstvo najjače hrvatske stranke u BiH. Tako Čović biva kriv i za ono što je objektivno njegova odgovornost kao i za ono na što nikako nije mogao utjecati.

No, što su glavni uzroci iseljavanja mladih (ne samo Hrvata) iz BiH? Je li činjenica da su nečija djeca „uhljebljena“ razlog odlaska onih koji se nisu uspjeli „uhljebiti“? Može li „Čović“ zaustaviti iseljavanje bilo koga iz BiH? Jesu li na gubitku oni koji uspijevaju o(p)stati u BiH ili oni koji su iz nje sretno dezertirali?

Nefunkcionalnost države Bosne i Hercegovine, koja je od prvog dana svoga postojanja osuđena na status trajno i smrtno „propale države“, temeljni je uzrok odlaska, ne samo mladih, ljudi s ovih prostora.

BiH je od svoga osnutka država u kojoj gotovo ništa ne funkcionira; u kojoj rat nikad nije zaustavljen nego je samo promijenio oblik; u kojoj se ne cijene rad i sposobnost nego podobnost i „rodijačko-stranačka“ uvezanost; u kojoj je prošlost važnija od budućnosti; u kojoj je „smrt susjedove krave“ mnogima najveća radost; u kojoj caruje bezobrazluk zatucanih malograđana;  u kojoj nitko ni za što nije odgovoran i u kojoj je puno isplativije mrziti nego voljeti…

Takva država nije poželjan okvir za život nikomu, posebno ne mladim i koliko-toliko radišnim osobama. Obrazovanje u ovom slučaju nema puno veze, jer podjednako odlaze i obrazovani i neobrazovani.

No, takav društveno-pravni okvir nisu stvorili ni Čović ni Izetbegović ni Dodik. Ne. Takav okvir stvorili su stranci u Daytonu, a potom su nam kazali: vi, Hrvati, Bošnjaci i Srbi, slobodno mijenjajte Dayton. Svaki vaš dogovor mi ćemo prihvatiti.

Međutim, puno je važnije ono što nisu kazali, a to je da će oni u tom procesu dogovora navijati za jednu stranu (bošnjačku) čime su praktično u startu onemogućili dolazak do bilo kakvog suglasja o sadašnjosti i budućnosti BiH.

Time je BiH osuđena na trajno propadanje. K tomu, propadanje su stranci konstantno i ubrzavali i to kroz aktivno uplitanje u unutarnje odnose triju naroda kroz nametanje za Hrvate diskriminatornih izbornih pravila koja omogućavaju pojavu fenomena Komšić i sličnih devijacija. Ne zaboravimo i da upravo stranci stoje iza ekonomskog sloma hrvatskoga naroda u BiH i to kroz napad na Hercegovačku banku. Naime, lakše im je nakon rata bilo osiromašiti Hrvate nego ekonomski „podignuti“ Bošnjake i Srbe.

To je pak dovelo do totalne političke homogenizacije konstitutivnih naroda, u prvom redu Hrvata, koja čak graniči s jednoumljem, jedinim od najgorih relikata totalitarnih režima iz prošlosti. Zanimljivo je pak da je upravo hrvatska politika najglasniji i najaktivniji zagovornik izlaska iz tog stanja jer je i sama svjesna da bi pad hrvatskog naroda u BiH u totalno jednoumlje bio poguban ne samo za Hrvate kao narod nego vjerojatno i za BiH kao državu triju u svemu jednakopravnih naroda.

Ipak, sve navedeno ne znači da hrvatska politika nema svoju odgovornost za stanje u kojem se hrvatski narod u BiH nalazi i zbog kojeg je mladima danas najpametnije bježati iz zemlje. Naprotiv.

Hrvatska politika je propustila izgraditi hrvatske institucije u BiH a postojeće pustila da životare i polako propadaju, propustila je uvesti izvrsnost kao kriterij napredovanja na područjima gdje žive Hrvati, prihvatila je ulogu statiste u srpsko-bošnjačkoj igri pretvaranja BiH u državu dvaju naroda podijeljenih u dva entiteta, prespavala je proces pretvaranja Hrvata u građane drugog reda u vlastitoj domovini… Tema demografske propasti ne zanima puno, čini se, ni HDZ ni bilo koju drugu stranku u BiH.

Popis grijeha hrvatske politike je prilično dug, ali uzroci iseljavanja leže i drugdje, jer jednako iseljavaju i Srbi i Bošnjaci. Temeljni uzrok demografske katastrofe hrvatskoga naroda leži u činjenici da je država BiH jednostavno nefunkcionalan društveno-pravni okvir koji kontinuirano producira političke krize koje pak sprječavaju razvoj ekonomije. Kad se tomu doda i otvoreno neprijateljstvo Sarajeva prema Hrvatima kao i nesklonost međunarodnog faktora, onda jasno da mladi u BiH nemaju što tražiti.

Puno je ljepše raditi za 1.500 eura u Njemačkoj, nego za 800 KM u BiH. Pa makar i sunce tuđeg neba ne grijalo kao naše.

 

Jurica Gudelj/Dnevnik.ba/https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.