Brojke i postoci koje govore o do sada najmasovnijem iseljavanju Hrvata i hrvatskoj „bijeloj smrti“, o nezaustavljivom procesu iseljavanja i negativnom natalitetu, činjenice što već desetljećima haraju hrvatskim društvom, toliko su očigledne i uznemiravajuće da ih ne treba posebno naglašavati i ponavljati.

Godinama smo bombardirani takvim podatcima i uvjeravani kako država poduzima mjere i radnje, tzv. reforme da bi se proces gubitka stanovništva zaustavio, ali ni pravih reformi ni pozitivnih pomaka nema na vidiku.

Upravo suprotno. Ljudi odlaze jer ne mogu više podnijeti laži i obmane na svim razinama. Posljedica te intenzivne depopulacije jest činjenica da se broj djece, učenika i studenata drastično smanjuje pa posljednjih godina već postaje upitno postojanje mnogih osnovnih i srednjih škola. Broj studenata isto je tako u stalnom opadanju – ali broj sveučilišta i veleučilišta raste! Ambicija lokalne uprave da se ukrasi visokoškolskom ustanovom u svome gradiću upravo je nakaradna više nego komična. Količina nastavnika koji pristaju raditi na tim „seoskim“ visokim učilištima isto dosta govori o srebroljubnom nastavničkom kadru.

Hrvatske mladosti ima sve manje, a postojeća doslovno nestaje iz Republike Hrvatske i svaka ozbiljna analiza što će se dogoditi za pet i deset godina završava pretužnim scenarijem o od mladosti ispražnjenim hrvatskim prostorima. Produljenje pak ovakvog trenda depopulacije kroz dvadeset ili trideset godina, pokazuje da je posve upitno postojanje velikog broja osnovnih i srednjih škola u mnogim gradovima Hrvatske. Naselja će sigurno ostati bez osnovnih škola ili će razrede činiti dva do tri, najviše pet-šest učenika. Bez mladosti Hrvatska kopni i nestaje, sve postaje besmisleno i bez budućnosti.

Rezultati na državnoj maturi svake su godine sve lošiji i to ide toliko daleko da se službeni rezultati zapravo ne objavljuju nego tu i tamo izađe u javnost poneki izdajnički podatak, tek toliko da se zadovolji novinarska znatiželja. Svako toliko procure informacije koje jednoznačno govore da je prosjek mature, izražen u starim dobrim „jedinicama“ i „peticama“, debelo ispod „trojke“. Konkretno, prosjek na ovogodišnjoj maturi je 2,2! Još su gori rezultati na svjetski relevantnim PISA (Programme for International Student Assesstment) testovima. U pet ciklusa PISA testova provedenih u Republici Hrvatskoj rezultati su iz godine u godinu sve lošiji. 2009. Hrvatskaje zauzela 34. Mjesto, da bi 2015. pala na 40. mjesto. Sposobnost primjene znanja i vještina, analitička i prirodoslovna pismenost među najlošjima su u Europi ili se možemo tješiti da su Srbijanci još i gori?

Ti katastrofalni rezultati jasno govore da su hrvatski petnaestogodišnjaci na samome dnu europske ljestvice, nesposobne neznalice koje ne znaju razmišljati svojom glavom i uzalud im daljnje školovanje i usavršavanje. U čemu je kvaka da sva sila osmoškolaca završava školovanje s nevjerojatnim prosjekom „5,0“, da bi PISA testovi pokazali upravo suprotne rezultate. Nesumnjivo je riječ o pravoj prijevari onih što se i ovim štrajkom prosvjetara busaju u prsa da znaju svoj posao i vole djecu. Lažu! Sindikat prosvjetnih radnika je nadripolitička stranka i u ovome trenutku HNS-ov reket.

Isto se događa na završetku srednje škole kad se srednjoškolci „proslave“ s katastrofalnim rezultatom na maturi. Jesu li hrvatska djeca nadareno glupa i nesposobna ili je možda ipak stvar u „šuvarovim“ nastavnicima i njihovim ambicijama da postanu „kalif umjesto kalifa“ i sebi odrede mjesto i položaj u društvu, jer očigledno je još uvijek na snazi socijalistički školski program u funkciji stvaranja komunistički osvještene radničke klase.

Dakle i pored očajno loših rezultata na maturi, i katastrofalnih pozicija na ljestivici PISA testova, nema odgovora na pitanje što se događa u hrvatskom školstvu ili to ipak nije ni hrvatsko ni školstvo? Učitelji i nastavnici neprestano prijete i traže povećnje plaća; u mikrofone i kamere govore kako im je teško i kako obavljaju jako važnu društvenu zadaću! Istina je da je posao prosvjetara važan, no problem je u tome da ga hrvatsko školstvo ne obavlja dovoljno dobro. Učenika je sve manje, učitelja i nastavnika je je sve više i ta se krivulja svakim danom sve više „širi“. U razdoblju 2003. do 2015. ima 20% manje učenika i 29% više učenika i nastavnika! Škole se zatvaraju, rezultati na maturi i PISA testovima su katastrofalni, a nastavničko osoblje ucjenjuje i zahtjeva povećanje plaća i bolje radne uvjete. Kojim pravom i po kojim to rezultatima?

Činjenice govore nešto drugo: učitelji i nastavnici nisu potplaćeni – stavljene u srazmjer s BDP per capita najviše su u Europi – nego imaju katastrofalan „proizvod“, jer su sami loša roba bez znanja i ljubavi prema svom poslu. Oni kvare mladost i zato su svi višak i to opasan. Nastavnike koji generiraju loše učeničke rezultate i šire pandemiju neznanja nikom ne trebaju, ponajmanje mladoj državi poput Hrvatske. Ne trebaju ih ni učenici ni država, nego ih s radnim knjižicama u džepu treba odmaknuti iz učeničke blizine. Oni ovakvi baš nikome nisu od koristi i to je neugodna istina o svim hrvatskim reformama bilo da je vodi lijeva ili desna vlada – uvijek je riječ o samo jednoj vladi – nesposobnoj da se brine o svojoj najvećoj vrijednosti, mladim naraštajima.

Ista je situacija s hrvatskim sveučilištima koja se s promjenjivim rezultatom bore (Zagrebačko i Splitsko) za ulazak među prvih 1000 u svijetu. Kaljuža šuvarovštine i samoupravnog socijalizma još je itekako nazočna u školstvu na svim razinama; oni što godinama provode reforme u školstvu Šuvarovi su puleni i zbog toga nema pomaka na bolje.

Istina je da ima uspješnih hrvatskih studenata i doktoranata na uglednim inozemnim sveučilištima, sjajnih znanstvenika i uspješnih stručnjaka, ali uvijek je riječ o nadarenim i vrijednim osobama koje su uz podršku obitelji uspjeli nadvladati katrastofalno hrvatsko školstvo. Slično kao i u vrhunskom športu: tenisu, atletici ili skijanju. Kakve su zasluge Repubike Hrvatske, njezinih nastavnika i pedagoga u šporstkim uspjesima vrhunskih hrvatskih tenisača, atletičara ili skijaša – nikakve. Nisu li vrhunski hrvatski nogometaši pečalbari? Pa kad prosvjetni radnici i njihovi antifa sindikalisti zaprijete štrajkom, odmah im treba izaći u susret i omogućiti da godinama štrajkaju, ali kod kuće u papučama, i ni na koji način ne dođu u kontakt s mladošću. Možda na taj način hrvatska mladost dobije šansu da se makar i kao samouka izvuče iz ralja davno propale i po državu opasne marksističke pedagogije.

 

Mila Marušić

http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.