Propitivanja poslije havarije

Za potonuće remorkera Bourbon Rhode 26. rujna o. g. na sredini Atlantika između Las Palmasa na Kanarskim otocima i Georgetowna u Gvajani okrivljuje se iznenada narasli i ojačali tajfun Lorenzo koji je izvaljao valove više od kuće i vjetrove koji su strašni. No, snimke istog remorkera iz brodogradilišta, prije samo dva mjeseca, pokazuju i da je brod bio u jadnom stanju i da je već godinama neodržavan. Svatko tko pogleda konstrukciju broda s otvorenom krmom i relativno niskom provom i palubama, izrazit će sumnju u sigurnost plovidbe tog lučkog tegljača u oceanskim uvjetima koji nisu čudo: s jakim vjetrovima i iznimno visokim valovima. Pa ipak, matična je tvrtka Remokerposlala četrnaest članova posade na taj put dug gotovo 3.000 milja ili više od 5.500 km. Nekoliko dana po potonuću pronađena je splav s tri preživjela člana posade a ubrzo će u oceanu biti pronađena i četiri beživotna tijela. Ima li odgovornih?

Osim svakojakih kalkulacija koje se sada množe i pojavljuju u medijima ima i onih potpuno bolesnih, pa neki već danima objavljuju kako su ljudski životi spašeni jer su pomorci pronađeni. Ima i pogrješnih izračuna udaljenosti pa se tako kao najbliže kopno havariranim pomorcima navodi Barbados. Poznato je da je šibenski kapetan, izbjegavajući sjeverniji tajfun Lorenzo, uzeo južniji i sigurniji kurs plovidbe, onaj izvan najkraće spojnice Kanari-Barbados. Samim time, točki havarije u sredini Atlantika bliži su Zelenortski otoci uz afrički kontinent nego Barbados u Srednjoj Americi.

Relativno brzo pronađena je prva splav s tri pomorca, uz njihovo spašavanje ide i prva vijest nade: njihova tvrdnja kako su ispaljene sve četiri automatske splavi. Iako mnogi sumnjaju u taj podatak, kako su uopće ti brodolomci iz splavi i među grmaljima od valusina, uopće mogli vidjeti druge splavi u oceanu, to je ipak moguće ako su sve splavi izbačene s broda u kratkome vremenu. K tome, riječ je o splavima promjera sedam metara te sa zaštitnim „krovom“ od plastične folije sve u jarkoj crveno-narančastoj boji.

No, jedan od spašenih pomoraca iznio je i nevjerojatan i optužujući podatak: krmeni su otvori tegljača bili svi otvoreni Brod Remokerosim jednoga koji je bio djelomično zatvoren. Osim toga ti su otvori imali dotrajala gumena brtvila. Tajfun je zahvatio remorker iznimno brzo i silovito ali ako je s broda poslana prvo poruka o ulasku vode u brod a zatim i poruka SOS, onda je sasvim nevjerojatno da neki od pomoraca, vidjevši otvorene poklopce, nije imao vremena zatvoriti ih te požuriti obavijestiti kapetana.

Pokušaj je bio francuskih vlasti s Martiniquea, da već nakon samo sedam dana prekinu potragu što je jednako sramotno kao i sada kad su nakon šesnaest dana objavili kraj aktivne potrage. U stvari, pokušavaju reći kako ostaje na snazi nekakva pasivna potraga a što je i loše i neuvjerljivo. Još je jadnije obrazloženje koje su vlasti dale: „nemoguće je da bi netko i s najboljom opremom mogao šesnaest dana preživjeti na moru.“ Nešto tu debelo smrdi.

Unatoč tome što se svi stručnjaci slažu da je spasilački bivak tako konstruiran i opremljen i hranom i vodom da je u njemu moguće preživljavanje sedam ljudi do najmanje mjesec dana, francuske nas pomorske vlasti otvoreno žele obmanuti. Naravno, kao i uvijek, u pitanju je novac i samo i jedino novac.

Vlasti se žele skriti iza podatka o šesnaest dugih dana. Naravno da je prestrašno valjati se na oceanu i samo jedan jedini dan u bivku čiji je rub tek pola metra iznad površine. Još je strašnije pokušati i moći noću odspavati barem sat ili dva, nemoćno slušati fijuk tajfuna i lom valusina nad glavom od kojih vam svaki može biti onaj fatalan i posljednji. Ali poznat je slučaj da je čovjek punih sedamdeset i dva dana (72) preživio u bivku na oceanu. Prema tome, sada prekidati potragu znači osuditi ljude na oceanu na jednu od najgorih sporih smrti koje uopće postoje. Prvo ide žeđ, Kapetan brodzatim glad i opća iscrpljenost nesanicom, zatim ukupnom tjelesnom dehidracijom i pothlađivanjem… pa halucinacije i grčevita smrt. Strašni su to i vrlo spori ubojice.

U medijima se vrti brojka od 50.000 eura kao početnoj svoti za podizanje zrakoplova i potragu na oceanu, no što taj novac znači za kompaniju koja je izgubila ljude i remorker? Posadu, koja na tim plovidbenim širinama, uopće nije smjela niti biti. Pogotovu su odgovorni što kapetanu nisu dopustili skretanje na jug ili još bolje – naredili mu vraćanje prema afričkome kontinentu, dakle u kursu suprotnom od nadiranja tajfuna. Upravo Zelenortski otoci nameću se na karti kao najlogičnije kopno spasa. Ali kompanija nije dopustila izmjenu kursa. Odakle im sada obraz reći kako je ova pomorska potraga vrlo skupa?

Među raznim teorijama je i ona kako se druge splavi uopće nisu otvorile što se čini malo vjerojatnim kada znamo da su pomorci sa spasilačkog broda vidjeli rakete. No i ta je vijest zaogrnuta misterijem pa je do nas došla kao tvrdnja da bi možda moglo biti riječ o raketama za pomoć. Ako znamo da su bljesak vidjela dva mornara i da su uočili ne samo dvije rakete već i njihove boje a sve u području potrage, o čemu onda govorimo? Koji nonsens s tim nekakvim možda. Valjda je nedvojbeno riječ o SOS raketama ili je možda netko na sredini Atlantika a baš u zoni potrage za havariranima, upravo slavio rođendan?!

Osim toga rakete pokazuju koliko je bio nepravedan prvi pokušaj francuskih vlasti da nakon samo sedam dana prekinu potragu. Nakon što su pronašli tri pomorca u bivku i četiri tijela u oceanu. Sada kada je jedva prošlo pola mjeseca i kada su uočene rakete, ali ljudi i splavi nisu pronađeni, vlasti s Martiniquea obustavljaju potragu i ljude u oceanu ostavljaju da umru. Na jezovit način. Vjerojatnost da će splav biti uočena s usputnih trgovačkih brodova, More kartadakle slučajno, iznimno je mala. Jedina nam prava nada sada leži u satelitskim snimkama ili u mogućnosti da ih, daj Bože, struje nanesu u područje učestalijeg pomorskog prometa.

Razlog za obustavu potrage tim je bjedniji što vlasti nisu pronašle ni tri pomorska bivka i koliko god ocean bio ogroman sedammetarska rumena plovila napravljena su da budu uočljiva a sateliti su tu zato da ih snime. Ma koliko područje bilo ogromno, objekt veličine splavi ogroman je za oko satelita. Nešto tu debelo smrdi.

Jedina prava potraga bila bi ona s bržim vojnim plovilima i helikopterima koji bi češljali područje. No ovako, kako je potraga vođena, možemo se samo kretati unutar slijedećih brojki i metoda te pretpostavki: sudjelovalo je pet brodova; ako su zajedno, pravocrtno češljali površinu, pretpostavimo da su bili udaljeni jednu milju jedan od drugoga; ako uzmemo da su prosječno plovili brzinom od deset milja, to znači da su za sat vremena pregledali pravokutnik širine šest i dužine deset milja tj. šezdeset četvornih milja. Kad se to pomnoži s dnevnom potragom od deset sati riječ je o površini od šest stotina četvornih milja. Potraga je trajala šesnaest dana, prema tome pretražena površina mogla je biti 9.600 četvornih milja. No, prava potraga, koja bi uključivala vojna plovila i helikoptere koji uzlijeću s njih, nije ni poduzeta. Takve bi spasilačke akcije, s obučenim ljudstvom, višekratno pretražile i obradile tisuće novih četvornih milja površine oceana i skratile ukupnu potragu.

Često se navodi kako je površina potrage velika kao četiri Jadranska mora i povećava se iz sata u sat jer splav nose i vjetrovi i struje. Površina Jadrana nešto je manja od 139.000 četvornih kilometara. Riječ je znači o površini potrage od gotovo 560.000 četvornih kilometara (cca 302.000 četvornih milja). No to ujedno znači, ako se poslužimo gornjim pretpostavkama o mogućoj pretraženoj površini od 9.600 četvornih milja, da francuska vlast nije pretražila nego tek 1/32-ginu moguće površine s preživjelim pomorcima. Kako se na temelju takva mizerna rezultata smije i treba i uopće može prekinuti potraga nakon samo šesnaest dana? Kako to da se ne koriste sva raspoloživa sredstva?

Često se manipulira i s udaljenostima pa se tako zaboravlja da doduše od Kanara do Barbadosa ima 5.500 kilometara ali havarirani tegljač lansirao je automatske splavi na poziciji s približno polovine Atlantika. To znači da se signali emitiraju na ciljanu udaljenost od 2.750 km. No, što je to u usporedbi s onom komunikacijom s Mjesecom iz daleke 1969. godine? Što je to u usporedbi s dometima komunikacije svih naših mobitela?

Osim skupoće pomorskih spasilačkih akcija (a sve su one skupe ali manje skupe od sedam mladih ljudskih života) još je jedan element u ovoj havariji izašao na vidjelo. A to je manjkava elektronika. Od šetnje prvih astronauta mjesečevom površinom upravo je prošlo punih pola stoljeća. Svi se sjećamo onih već dosadnih riječi o „malom koraku za čovjeka ali…“ Komunikacija s astronautima ostvarivala se tako svemirom sa Zemlje do Mjeseca i natrag. I ničeg između. Nema slučajnih trgovačkih brodova… Ako znamo da je Mjesec prosječno udaljen 384.000 km tada govorimo o komunikaciji ostvarenoj na udaljenosti od čak 768.000 km. Sve smo to kao čovječanstvo ostvarili još daleke 1969. godine. U međuvremenu ostvarili smo i potpunu revoluciju u sredstvima komunikacije kako po pitanju udaljenosti koju ta komunikacija svakodnevno „prevaljuje“ tako i po masovnoj dostupnosti i rasprostranjenosti komunikacijskih uređaja. Podaci i fotografije iz svemira danas nam stižu na Zemlju i od letjelica koje su prevalile milijune kilometara. O čemu mi dakle pričamo? Pa novinari svjetskih novinskih redakcija odavno imaju mobitele koji konstantno odašilju svoju točnu poziciju. Automatski. Takvim mobitelima oni uostalom odašilju svoje priloge, tekstualno i s fotografijama… primjerice iz Iraka u Washington. Kako je onda moguće da splavi za spašavanje nemaju jedan takav uređaj? Kako je moguće da odašilju svoj signal tek na 300 ili 500 kilometara??

Kako je dakle, u ovim uvjetima, uopće moguće da pomorski bivak za preživljavanje na oceanu nema sredstvo komunikacije koje bi neprekidno odašiljalo signale satelitima u, za svemirske relacije, nedalekoj orbiti? Kako je moguće da je za sredstva komunikacije na samoj splavi problem poslati SOS i na 2.800 kilometara, do najbliže obale? Kako je moguće da takve signale ne mogu primati i brodski radari i druga sredstva komunikacije na zadanim frekvencijama? S obzirom da su brodovi i zrakoplovi ušli u zonu pretrage očekivano je da je njihova udaljenost od pomorskog bivka i kud i kamo manja od 2.800 km (milju i po). Pa ipak ga „ne čuju“. Očito je da je postojeća elektronika ili zastarjela ili potpuno nedovoljna. Najvjerojatnije oboje.

Ako je još 1969. posada astronauta ostavila zrcalo na Mjesecu a jest i ako se u njega još i dan danas pucaju signali sa Zemlje a točno je i to, te se tako mjeri njihov povratak na Zemlju čime se precizno (u centimetar) mjeri promjenljiva udaljenost tog našeg satelita, onda je nekakva udaljenost površina Atlantika-zemljina orbita – upravo smiješno mala. Isto tako, već godinama, svaki opremljeniji geometar u hrvatskoj lako može putem svojeg GPS-a dohvatiti signal od sedam do dvanaest neovisnih satelita te tako vrlo precizno saznati svoju poziciju. GPS uređaje danas imamo posvuda: ne samo kao nekad u zrakoplovima i brodovima već u vozilima svih vrsta i oblika. Na kraju, naravno, oni su i u našim naprednim mobitelima. Gdje je dakle zakazala pomorska elektronika i po život važna komunikacija s havariranim pomorcima? Kako i na koju udaljenost automatska splav danas odašilje signale odmah po otvaranju? Kako to da upravo ti signali nisu onaj jedini i pravi put koji točno i najbrže vodi do tražene lokacije ljudi u splavi? Vodi točno, umjesto sadašnjih i brodskih i zrakoplovnih lutanja. Očito je u pitanju vrlo kratak domet signala jer se ocean (još i dan danas u elektronskom i komunikacijskom dobu!) pretražuje tek fizički, brodovima i letjelicama. Okom!

Sjećam se da su nas u školi još onamo početkom sedamdesetih godina učili kako Amerikanci imaju satelite iz kojih na površini Zemlje mogu snimiti i prepoznati čak i predmete koji su tako mali kao što je jedna cigareta. Odavno već, riječ je o svima dostupnom međumrežnom programu Google maps s kojim (osim zaštićenih vojnih područja) možete pregledavati sve satelitske snimke zemljine površine do visine ne manje od 300 metara. I to besplatno. Na toj visini, čak i osobni automobil, ponekad postaje prepoznatljiv po tipu. Naravno, vojne snimke idu do razine same površine Zemlje a i neki plaćeni programi omogućuju isto to. Pomorsko pretraživanje satelitskih snimki podrazumijeva i brzo iščitavanje, prelistavanje snimki ali zar je to problem? Nema u tim pomorskim akcijama ukratko ničeg na što vojska već odavno nema odgovor pa je tako skrivanje iza goleme površine pretraživanja obična (politička) glupost. Nešto tu debelo smrdi. Neukusno je i što Plenković neprestano objašnjava javnosti da je poduzeto sve, umjesto da o tome govore ljudi koji se stvarno trude a ne on koji (i na tome, na tragediji) bere tek svoje jadne političke bodove. Nije poduzeto sve.

Obično se pri havarijama na moru ili oceanu uvijek navode signalne rakete kao najbolje sredstvo lociranja, no, kako to da sam krov ali i dno pomorskog bivka (zbog čestih prevrtanja) nisu premazani radar reflektorskom bojom? Kako to da sve nade polažemo u nekoliko raketa koje usput mogu biti namočene ili neispravne a radarski signal odbacujemo kao mogućnost? Kako to da polažemo sve nade u signalne rakete koje lete minutu, dvije ili i kraće (i vidljive su samo za vedra vremena) a stalni odsjaj vidljiv na radaru i danju i noću, neovisno, kroz 24 sata, iako na manju udaljenost, podcjenjujemo? Kako to da u te rakete, koje su najvidljivije noću a smeta im i vlaga i naoblaka i jarki sunčani dan i jak vjetar, polažemo svu našu vjeru? Što ako havarirani pomorci više nemaju snage rukovati s raketama čak i ako imaju još nekoliko njih ispravnih? Samolociranje splavi ili pomorskog bivka vrijedi jedino onda ako je dalekometno i neprekidno. Kako to da se u takva sredstva komunikacije ne ulaže više novca nego se kasnije prigodno i sramno gomilaju izgovori o skupoći fizičke potrage brodovima? Zar ne bi komunikacija sa satelitima i brodovima skratila svaku moguću buduću potragu? Zar se tako ne bi spasilo više života? Zar tako potrage ne bi koštale manje? Ah pitanja, pitanja…

Potraga je obustavljena, fatalna presuda pomorcima je donesena. Nemamo odgovor na prijedlog hrvatske i ukrajinske vlade o sufinanciranju potrage. Ne znamo ni da li se predsjednik Macron udostojio odgovora predsjednici Kitarović. Toliko veliki cijene male, toliko oni cijene (naš) život. Nismo zaslužili dobiti čak niti banalan odgovor. Glavno da je Hrvatska ta koja slijedeće godine predsjeda… Što bi rekao Čačić: „već se tresem“.

Munjevitom brzinom hrvatski su mediji prestali objavljivati ikoje podatke o pomorskoj potrazi i njezinom nasilnom prekidu. Ljudski mizerno i senzaciji (na tuđoj tragediji) od sada neprofitno.

Obiteljima stradalih pomoraca izražavam suosjećanje u njihovoj patnji i nadu u ipak sretan kraj, ove nepravedno i bešćutno, rano prekinute potrage.

Javor Novak/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.