Potpuno svjestan cijene i cilja, iz udobnosti sjaja i luksuza mramornog hotela zagrebačke Esplanade, čovjek ispred vremena, intelektualac, poliglot, dragovoljac, a ne bojdžija, idealist, hrvatski idealist, zalupio je vrata lažnom sjaju i hedonizmu metropole, odgurnuo od sebe tzv. urbane kukavice, zaboravio u mah svoju majku, svoje sestre, svoje prijatelje i sve lijepe žene koje su ga tako voljele i vinuo se visoko, iznad svih obzorja, na put bez povratka i sletio, s krunicom oko vrata, u pakao Vukovara. – iz pisma sestre Rajke Đerek Mikulić

Već je ušla u legendu, izjava legendarnog vukovarskog branitelja Ivana Anđelića Doktora upućena oficiru jugoslavenske armije Veselinu Šljivančaninu.

Nakon što je Šljivančanin u maniri profesionalnog vojnika, oficira jedne od najspremnijih vojnih sila Europe, motorolom pozvao Doktora na predaju, ovaj mu je stoički, kao da iza njega stoji čitava američka vojska, a ne tek nekolicina slabo naoružanih hrvatskih branitelja, odgovorio:

„Profesionalni vojniče, oficire, je*em ti mater četničku! Imate tri dućana u Borovom Selu i da se mi vama predamo. Pakuj tu čergu i marš preko Dunava!“
Rame uz rame, Ivana Anđelića Doktora, rođenjem iz Tovarnika, podrijetlom iz Rame, stajao je tada mladi i srčani Sokol. Velimir Đerek Sokol.

Pa ako je Doktor bio hrabar, onda se ni za Sokola ne može reći ništa manje. Dapače, obojicu je krasila neka luda srčanost, oblikovana stoljećima da bi bila okrunjena ranih devedesetih.
„To, lipi moj doture! Ovdje tvoj Sokol sa šest stotina Imoćana!“ – grleno je, da ga čuje neveseli Šljivančanin dodao Doktorov Sokol. Vukovarski sokol. Imoćanin.

Pamtimo li ih?

O hrabrosti vukovarskih branitelja, rečeni su epovi. I opet nedovoljno. Ponešto se zna i velikom doprinosu imotskih mladića obrani ne samo herojskog grada, nego i čitave Hrvatske. No, slabo pamtimo imena.

Prebrzo ih šaljemo brzom poštom u ropotarnice povijesti, nesvjesni da bez njihovih imena ni naše povijesti ne bi bilo.
I onda se čovjek zapita, kako li je tek u Bosni i Hercegovini. Kakvo li tek neznanje vlada među Hrvatima Bosne i Hercegovine o svojim Herkulima, Apolonima, Samsonima. Davidima naspram gorostasnih Golijata? Krhko nam je znanje.

Zato se trebamo iznova prisjećati. I vaditi iz života ovih heroja one jednostavne, životne sitnice, ono što ih je činilo jednima od nas. Kako bismo ih približili. Ne generaciji koja im je stajala uz bok. Ne nama koji smo njihovi sinovi i kćeri, nego onima koje tek rađamo, a kojima se nudi neka druga povijest. Imaginacija.

Tko je bio Sokol?

Danas, 12. listopada, obljetnica je pogibije Velimira Đereka Sokola. Heroja obrane Vukovara. Mladića zarazne životne volje, čovjeka smijeha, pjesme, romantičara i zanesenjaka. Mogao je imati sve, i sve je ostavio. I život je ostavio. I sada uživa neki ljepši, pošteniji i sretniji.

Velimir je bio sin jedinac u majke udovice. Bez oca je ostao prije nego li je krenuo u osnovnu školu. Otac je umro od raka u 32.godini, za Dnevnik.ba svjedoči Sokolova sestra, Rajka Đerek Mikulić, udana u Grude.

„Sjećam se kako je tada tješio očevu tajnicu riječima – ‘Nemoj plakati jer ja to ne volim. Ne plače ni moja mama…’“ – prisjeća se gospođa Rajka.

Već je tada pokazivao da će biti drugačiji od drugih, a očeva naprasna smrt nakon samo tri mjeseca bolesti, učinila ga je zrelijim i spremnijim za život nego li su to bili njegovi vršnjaci.

U školi je imao sve petice, prisjeća se sestra s kojom je gajio osobitu bliskost, a njegovu veselu narav su obožavali svi. Tako mu ni učiteljica nije mogla zamjeriti kada je jedan dan došao u školu bez knjiga.

Na upit iznenađene učiteljice gdje mu je torba, mali je Velimir spremno odgovorio – „Danas ih nisam nosio, jer želim da danas svi pjevamo!“

Ljepota Đerekova duha u kombinaciji sa markantnim dalmatinskim izgledom, obećavala je uspjeh gdje god da ga život odnese.

A prvo ga je odnio do Zagreba. Nakon svršene gimnazije, odlikaš Đerek posjeo je majku ispred sebe i rekao. „Majko, odlazim u Zagreb.“

„Idi sine na kraj svijeta, samo nemoj majku zaboravit“ – prisjeća se uz salve emocija Sokolova sestra.

U Zagrebu je mladi Imoćanin nastavio nizati uspjehe. Završio je fakultet i počeo raditi u, i danas prestižnom hotelu Esplanade gdje je vrlo brzo napredovao do rukovodećih funkcija. Uz sve to, učio je strane jezike, pjevao, bio i ostao omiljen u društvu.

„Volio je imitirat, bio je jako talentiran u tome, obožavao je ljude i druženja s ljudima, a napose pomagati…“ – nastavlja evocirati uspomene Đerekova sestra. „Bio je jako zgodan, i uz tu njegovu narav i izgled, cure su ga obožavale…i dan danas javljaju mi se neke žene koje su tada kao mlade djevojke gajile simpatije prema Velimiru“ – ponosito govori gđa Rajka.

A onda su došle devedesete i miris razdraganosti i mladosti, zamijenio je opojan miris promjena, ali i vonj baruta…

Sokol se sprema za let.

„Pjevao je himnu hrvatskog naroda onda kada nitko drugi nije smio, ali nikada se nije busao u prsa svojim domoljubljem.“

Nosio ga je u tišini, čekajući trenutak kada će ga pokazati na djelu. Trenutak je nažalost, došao prebrzo, u 26.-oj godini.

Prije polaska u Vukovar, Velimir je obavio sakrament Ispovijedi i tako izmirene duše s Bogom krenuo na put za koji je znao da možda nema povratka. Sestri Rajki je povjerio svoje namjere, majku nije htio brinuti, ona je za ratni put svog djeteta saznala tek kada je stradao. Do tada ju je čuvao od boli.

Čak ga je i direktor u Esplanadi odgovarao rečenicama kako je pred njim budućnost, kako je on gospodin, ne ratnik, jedinac u majke.

„Direktore, Vama hvala, ali što bi bilo kad bi svi mislili kao Vi?“ – postavio je pitanje i dao odgovor vukovarski heroj.

„Zašto Vukovar“ – pitala ga je i sestra Rajka pokušavajući ga odgovoriti suzama?

„Sestro, Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića, nego na njenim granicama.“ – izustio je Sokol i ušao u povijest.

Baš kao što je poviješću postala i njegova rečenica da nema veze ako pogine, jer, netko i to mora.

„Ako poginem, čuvaj mi moju Hrvatsku.“ – citira i dan danas potresena sestra rečenice jedinog brata.

Sa Velimirom se čula još samo jednom. Na rođendan svoje kćerke, 30.rujna.  Rekao joj je kako je u Vukovaru pakao, da su ostavljeni na milost i nemilost.

„Zvao sam Šuška, natjerao ga na plač, ali mi je rekao – Žao mi je, ne možemo vam pomoći….“

Smrt uz zdenac života

Velimir Đerek Sokol, junak obrane Sajmišta, vrlo se brzo asimilirao među Vukovarce i branitelje Vukovara, iako na prvu nitko nije mogao pretpostaviti da će naočit mladić gospodskih manira i profesije, obučen u modernu uniformu i američke čizme, tako brzo postati zapovjednikom 1.bojne 204. vukovarske brigade i, još jedna duša Vukovara.

Velimir Đerek Sokol, poginuo je 12.listopada 1991., dok se umivao od ljage rata, u dvorištu na zdencu. Zdenac života Sokolu je postao zdencem smrti. No samo one privremene.

Koliko je Sokolov pad bio težak po moral hrvatskih branitelja, ali koliko je više mogao biti ogroman vjetar u leđa neprijatelju, govori podatak da su hrabri vukovarski branitelji tajili njegovu smrt, te su čak izmislili nekog novog Sokola dalmatinskog naglaska samo kako se agresor njegovom smrću ne bi okuražio za još veća nedjela.

15.ožujka 2016. u Vukovaru, četvrt stoljeća nakon pogibije, nepoznati su počinitelji čekićem oštetili spomen ploču Velimiru Đereku Sokolu, Imoćaninu koji je dušu ostavio u Vukovaru, tik uz Dunav. Još uvijek ga nisu zaboravili, još ih smeta njegov slavni let.

A mi? Kako ga se mi sjećamo? Sjećamo li ga se uopće?

Njega, Damira Tomljanovića Gavrana, Rudolfa Perešina, Andrije Andabaka… ili Tihomira Mišića, Vlade Šantića, Božana Šimovića…sokolova otrgnutih krila…

Povremeni vijenci i svijeće ne znače vrednovanje i zahvalnost. Djela ih znače.

 

Dnevnik.ba/ https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.