“Većina ljudi upotrijebi

 najbolji dio svog života zato, 

da drugi dio učini bijednim” 

 

Svaki put kada pročitam neki negativan komentar o mentalitetu nas Hrvata, o Hrvatskoj u kojoj je sve loše, u kojoj su sve sami lopovi, u kojoj vlada nesloga i jal, u kojoj je leglo ustaša i fašizma, digne mi se tlak. 

Doduše, tako kažu samo neki sadašnji i neki bivši političari, a tako pišu i samo neki novinari… u nekim i nečijim tiskovinama.

Ali bih, baš zato, i počela pisati o nekim, za nas važnim događajima s početka stvaranja naše slobodne i nezavisne Republike Hrvatske, o događajima koji nas nadahnjuju, koji nam daju snagu i koji nas ispunjavaju ponosom.  

  1. je svibnja. Hrvatska samostalna. I priznata od cijeloga svijeta. Na ulicama sve krcato. Veselje i radost na licima.   

 „Hrvatska, Hrvatska!!! Franjo, Franjo!!!“ – kliče hrvatski narod. Odjekuju gromoglasni pokliči cijelom Hrvatskom. Na sve strane trobojnice, pjesma i skandiranje.  

„Hrvatska, Hrvatska!!! Franjo, Franjo…!!!“, kliču svi. I kliče cijela Hrvatska. Kliču prvom hrvatskom predsjedniku, slobodne i samostalne Republike Hrvatske, Franji Tuđmanu

O, Bože, Bože moj, kakvo je to bilo vrijeme!!!? 

A, kada nam se još vrate i sva naša sjećanja na slavlja uz sve one naše pobjede i sve one naše proslave, osmijeh nam ne silazi s lica. 

Pa, ono naše slavlje uz naš Dan  državnosti, pa Bljesak, pa Oluja-ta naša veličanstvena i konačna pobjeda nad srpskim agresorom. 

A na braniku te, tek stvorene nam samostalne i nezavisne države Hrvatske, čvrst i postojan, stajao je  naš predsjednik, dr. Franjo Tuđman.  

„Ja sam predsjednik samostalne, suverene Republike Hrvatske, sa mnom tako ne možete razgovarati. Sastanak je gotov!”, odbrusio je tada  naš pokojni predsjednik Tuđman, jednom od mnogobrojnih svjetskih emisara, u vrijeme najžešće srbijanske agresije, agresije jugoarmije i četnika na Hrvatsku.

„O, gdje su sada dani ti, kad smo sretni bili mi?“   

   Ali, nakon NAŠEG najvećeg među najvećima, gorostasa među patuljcima, pokojnog predsjednika Tuđmana, čovjeka koji je  zajedno s braniteljima oslobodio, a svojom genijalnošću i stvorio slobodnu, samostalnu i nezavisnu Hrvatsku, dobili smo Stjepana Mesića.

     Sastali se u jednom kafiću dvojica prijatelja da ispune vrijeme i malo pročakulaju.

̶  Vidiš, što ti je politika. Kada te jednom dohvati u svoju mrežu, ne pušta te tako lako.

̶  O čemu ti to sada?

̶  Stipe ti opet počinje igrati! 

̶  Kako to misliš? 

̶  Opet  je u svom elementu  ̶ odgovori onaj prvi.

̶  Ma, kakvom sad pa elementu?  ̶ začuđeno će drugi.

̶  Igra za svoga kandidata na narednim predsjedničkim izborima.

̶  A ko mu je  kandidat?

̶  Glavom i bradom Stipe Mesić!    

    Pišu tako i neki novinari kako je bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, posljednjih mjeseci, u više navrata putem medija slao poruke kako razmišlja o još jednoj kandidaturi, za mjesto predsjednika RH.  

“Znate, ni ja se još nisam odlučio, postoje tu razne mogućnosti. Mene obilaze mnoge grupe, mnogi pojedinci, pošto bih ja imao formalno pravo se kandidirati, ali slušajte, ne znam još. Razmišljam, više sam trenutno bliže tome da neću, nego da hoću. Obilaze me ljudi koji predstavljaju autoritete u ovoj zemlji. 

…Mogu se kandidirati jer sam prvi put izabran u polupredsjedničkom sustavu ”, rekao je Mesić.

̶  Ma , ljudi moji dragi, zar je i to moguće!?

̶  Moguće je, moguće, moja Monika. Ali, na našu sreću,  mi Hrvati više ne bolujemo od amnezije. Pamćenje nas, Bogu dragom hvala, bar sad-zasad, dobro služi. 

̶  Nadati se, moja Lucija, nadati! Jer, sjećati se   treba!!!

     Sjećam se, tako i ja vremena pred one prijašnje izbore, kada je za Mesića na samom početku, još dok je imao svega 2% podrške javnosti, poznati američki bogataš  Rockefeller, iz čista mira izjavio, kako je Mesić budući hrvatski predsjednik. A nakon toga, postotak podrške mu je pri brojanju, preko jedne-jedine noći, naglo skočio. 

I Mesić nam, gle čuda, pobijedi i postade prvi put predsjednik.

Jer „nije važno tko glasuje, nego tko broji glasove“.

̶  Ali, nemoj tako! Stipica je pošten političar. I rođeni je antifašist. A oni uvijek govore istinu. Ne lažu  niti varaju. Takav je i naš Stipica. 

„Istina i samo istina, majke mi!!!“, govorio je on. 

Naravno, naravno! Ali, kako vjetar puše. E, tu se naš Stipica izuzetno dobro snalazio. Pa je  u jednoj takvoj prigodi, jer mu je u okruženju zapuhao neki drugi vjetar, u sasvim opuštenoj atmosferi, za prepunom trpezom jeo, pio, pušio i mudrovao, držeći povijesna predavanja  okupljenima, koji su ga slušali bez daha.

Pjevao je on i ustaške pjesme, pa se kleo kako je samo otvarao usta.

Kleo se on i da nije uzeo čekove od naših iseljenika, pa se pojavio video snimak.

Pravdao se on i nekakvom gužvom zbog koje je ček izgubio.

A onda se sjetio da je ček žena oprala s hlačama.

Pa je, onda, kao pravi pravdoljubivi antifašist, istresao i istinu o Jasenovcu u kojemu se, kako je tvrdio, nije ništa lošega dogodilo, a ako i jest, to je bilo nakon 45.

Pa je tada i govorio:  „U drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili. I mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata, ajde idite kleknite u Jasenovac, kleknite ondje, mi nemamo pred kim šta klečat! Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam sile Osovine priznale hrvatsku državu, i pobijedili smo i drugi put, jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom“.

     Ali, mora se priznati, Stipica je stvarno iskren čovjek. Otkrio nam je i neke dosad nepoznate istine i detalje o nama, našoj prošlosti i povijesti.

  • Tito nikada nije posjetio Jasenovac;
  • Žrtve su se tada namjerno napuhivane kako bi se dobila što veća odšteta od Njemačke:
  • Jasenovac je prije svega bio radni logor; 
  • Tamo nije bilo plinskih komora niti masovnog ubijanja;
  • Najveći mogući broj žrtava je oko 25 tisuća; 
  • Kozaračka djeca nisu ubijana u Jastrebarskom od časnih sestara, jer su one, i po  cijenu da se i same zaraze i umru, spašavale tu djecu, koja su bolovala od tifusa; 
  • Jasenovac je nastavio djelovati kao logor i poslije  45-te;
  • Tamo je tada ubijeno mnogo ustaša, domobrana i Čerkeza.

     A, onda je, ubrzo uvidio, kako mu se to za što se predstavljao ne isplati, te opet prešao na isplativiji antifašizam.

„Samo mi moja supruga vjeruje da uvijek govorim istinu“, kaže Mesić.

“Kakvi su im tek fašisti ako su im antifašisti ovakvi,  mogao bi se zapitati netko sa strane kad posluša jasenovačko mudrovanje počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske Stjepana Mesića, na snimci iz veljače 1992.?“

A imao je skoro 60 godina!

Ipak, naši su antifašisti, sve grijehe i propuste, uvijek velikodušno opraštali, pa su tako oprostili i  našem, tj. njihovom Stjepanu.

No, ostaje „pitanje svih pitanja“, zašto je Stjepan Mesić tada, ne samo u Hrvatskoj i Hercegovini, nego i u Australiji, držao vatrene ustaške govore, pjevao ustaške pjesme, i zašto je davao u ruke argumente našim neprijateljima, da i time mogu potkrijepiti svoje lažne optužbe na naš račun? 

̶  E, moja Monika! To je već ona njihova poznata taktika:

Ubaci se među protivnika, laži, udvaraj im se, dodvoravaj, glumi… Busaj se u prsa. Pršti Hrvatstvom. Stavi domoljubnu masku. Kruži po bijelom svijetu… Uvlači se govorima našim iseljenicima. Izmuzi im silne novce koji će se, onda spretno, u nekom od mnogobrojnih „muvinga“, navodno izgubiti,  a onda će se naći neki provjereni prijatelj i drug, koji će ga pronaći i kasnije pokloniti. 

Blago, blago našim drugovima na takvim prijateljima!!! 

̶  A kako sve to shvatiti, moja Lucija? Kako to objasniti?

̶  Pa, „jedno od mnogobrojnih objašnjenja je dao Miroslav Tuđman u svojoj knjizi “Vrijeme krivokletnika” gdje je argumentirano iznio neke  činjenice i dokazao da su i Mesić i Manolić ušli u HDZ, prihvatili poziv Tuđmana, izborili se da uđu u sam vrh HDZ-a, kako bi kontrolirali Franju Tuđmana i bitno utjecali na političke procese unutar Hrvatske, pa onda čekali svoju priliku da onemoguće i sruše Tuđmana“.

Tako je, u proljeće 1994., kao Predsjednik Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora, sudjelovao u pokušaju izvođenja državnog udara, te je od tada sudjelovao u pokretanju i daljnjem konstruiranju lažne optužnice protiv države Republike Hrvatske, za počinjenje navodnog udruženog zločinačkog pothvata.

I ,,sve što je Mesić ikada radio, nije radio iz uvjerenja, nego iz osobnog interesa. A njegov jedini interes je bio srušiti Tuđmana i krivotvorinama ocrniti Hrvatsku.

Pa, makar se pokušavao skrivati iza stotinu nataknutih krinki.

Na našu sreću, maske se izližu. Kad-tad. Postanu providne. I ugleda se pravo lice. Pa i Mesićevo. 

Ali, ljudi moji dragi, tako se to radi! Tako je najlakše sakriti svoje grijehe, približiti se vlasti i steći pozicije, a onda usput, sve one oko tebe koji ti stoje na putu do trona, optužiti za fašizam i ustašluk. 

I tako ih eliminirati.

Jer je, nakon toga, puno lakše rovariti.  

Na tom tragu je i njegova, iz toga vremena, poznata izjava o Srbima, kojima je poručivao da iz Hrvatske mogu odnijeti samo onoliko zemlje, koliko su i donijeli na svojim opancima. 

Ili ona kada je tvrdio kako sa Crnom Gorom nismo nikada ratovali.

Ili ona u kojoj je tvrdio kako je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu. 

Ili ona kada je 2000. godine umirovio sedam generala Hrvatske vojske koji su hrvatskoj javnosti uputili otvoreno pismo, iskazujući zabrinutost zbog kriminalizacije Hrvatskog domovinskog rata i zanemarivanja Hrvatske vojske.

I još štošta.

̶  Nemoj tako! Kažu kako se onda suprotstavljao Tuđmanu u svezi B-H i Muslimana?

̶  HA!HA!HA! Nemoj me, molim te, nasmijavati. Istina je, draga moja Monika, a već sam ti to i rekla, da je izbačen nakon pokušaja puča u stranci, koji se dogodio nakon što je taj rat okončan i već dogovoren Washingtonski sporazum. 

„Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve saznaju“, kaže jedna naša mudra narodna poslovica. Tako se i nedavno doznalo, kako se, zapravo, njegov  prijatelj Manolić, na sastancima s Tuđmanom, zalagao za podjelu BiH.

̶  Pa zašto je onda sve ovo govorio?  Komu je, onda, sve ovo išlo u prilog?

̶  E, moja naivna Monika! Tuđmanu i Hrvatskoj, sigurno nije. A ni Hrvatima. Pa nama je bilo dosta njihovog nametanja ustaštva, punih 50 godina nakon onog rata. Sve je to išlo, draga moja,  u korist velikosrpske strategije i svih neprijatelja hrvatske države.

Te, sve što je radio i govorio, bilo je na tom tragu. Evo, nedavno čitam da je, dok je bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, promovirao u majora i zločinca Ratka Mladića, još dok je ovaj, tijekom agresije na Hrvatsku, bombardirao Zadar.

̶  Moja Lucija, moja Lucija! I takav je čovjek bio na čelu države Hrvatske dva puta. I takvog smo čovjeka dva puta bir… 

̶  Stop! Stop! Prestani! Diže mi se kosa na glavi kada to netko kaže. Zar misliš da su Hrvati toliko blentavi da su sami dva puta birali ovoga lika?

Jel’ da? On je …on je tak duhovit…on je mio, blag i drag. Pa, pogledaj mu samo te njegove mile okice (doduše mutne i nejasne), pa topli mu pogled. A tek njegove mudre besjede i njegovo lice koje odiše poštenjem i dobrotom. Kao da su ga klesali u umjetničkim radionicama … 

UDBE I KOSA.

Ma, topiš se od miline. Svaki put kada ga vidiš. 

̶  Pa tko ga je onda birao? Kažu kako smo ga mi birali!

̶  Tako kaže i jedan Zdravko. Vidi se, odmah, kako je to jedna, politički potkovana osoba. Kaže naš Zdravko:

 „To što je bio predsjednik države dva puta, više govori o Hrvatima, nego o njemu.
Kad izaberu takvog predsjednika, onda mošʹ mislit kakav je narod ?“

E, vidiš li ti kako je naš Zdravko pametan i pun znanja! Ali je nešto zaboravio ili puše u isti rog kao i neki iz antifina jata. Pa pod tuđim imenom, kao navodni Hrvat, „dobronamjerno“ nam dijeli dobronamjernu kritiku. 

Mošʹ misliti!

     Pa, zar se ni ti ne sjećaš da je, na samom početku kampanje, imao samo 2% glasova, a na kraju skočio na prvo mjesto, vrtoglavom brzinom?

Pa, čitaš li ti išta? Pratiš li ti vijesti iz svijeta i ove ovdje kod nas? 

Lova, lova i interesi su to, draga moja. Vrati se samo malo unazad, pa mi reci: Tko je kod nas bacao pune kutije glasačkih listića, tko je prebrojavao glasove, za koga su glasovali duhovi, odakle višak glasača od 360 000 pa sve do 600 000, tko je dovodio na glasovanje pune autobuse glasača?

̶  A što je , onda, bilo 1994., kada se navodno s Tuđmanom razišao, zbog njegovog odnosa prema Bosni i Hercegovini? 

-Što je bilo, što je bilo? Zna se što je bilo! A, bilo kako bilo, nakon našeg predsjednika Tuđmana, dolazi Stjepan  Mesić.  

     I tako se njegova vladavina pokreće i kreće…. I tako nastupa vrijeme njegovih igara, igrica, optuživanja, viceva i velikog „pospremanja“, tj. „tuđmanizacije“. 

Tko je ustvari Stjepan Mesić? I koje je, od stotinu njegovih lica, njegovo pravo lice. 

 „Njegov mandat na čelu države počeo je upravo s jednim neprimjernim, morbidnim vicem. ‘Znate li koja je razlika između Tuđmana i Miloševića? Jedan je pod zemljom, a drugi ne može iz zemlje’, ispričao je Mesić jednom francuskom novinaru koji je vic i objavio, a zbog čega ga je kasnije jedan odvjetnik prijavio DORH-u, jer je smatrao da je takvom izjavio izjednačio Tuđmana s Miloševićem te time naštetio ugledu Hrvatske. Iz ovog ciklusa Mesićevih podzemnih viceva o Tuđmanu ostat će upamćen još jedan koji je nastao dok je Tuđman brojio svoje zadnje dane života u KBC Dubrava. A vic nad kojim se Mesić smijao grohotom i s guštom ga „dilao“ svojim istomišljenicima glasi:

„Znate li gdje će Tuđman čekati 2000. godinu? Pa, zajedno sa Šuškom u zemlji“. 

Morbidno da morbidnije i ne može biti.

    Eto, to je pravo lice našeg dugogodišnjeg predsjednika države i našeg najboljeg  vicmajstora među političarima i čovjeka koji opet razmišlja o novoj kandidaturi za predsjednika države.

     Ali, Mesić nije samo izuzetan vicmajstor, nego i vrstan pjevač. Ta, usavršio je on i to pjevajući „Po šumama i gorama“, ali je, isto tako po potrebi, prelazio i na „Juru i Bobana“. Pa je, ponekad, kada bi od  govorancija, dernjave i pjevanja, na takvim okupljanjima ostajao, a katkad i odlazio, i ponekad, kako i sam kaže, „šutio ili otvarao usta“.

E-eee, kako je, samo, naš  Stipica tada strastveno govorio i pjevao!? Sve su se tzv. ustaše ježili od njegovih domoljubnih riječi i pjesme. A Stipici, samo što nisu od ganuća, suze potokom tekle. Jadan se on susprezao koliko je mogao i nije mogao. Bojao se, valjda, da ne smoči mnogobrojne čekove koje  je, nakon svakog govora, upravo zbog svoga mekog srca i možebitnih suza, sklonio na sigurno.

 „Ja sam beskičmenjak, oportunist koji se radi karijere okreće kako vjetar puše, a tada je puhao takav“, kaže naš Stipica.

A tek njegova pusta obećanja! E, tu je pravi velemajstor iliti majstor svog zanata.

„Kad postanem predsjednik, odreći ću se Pantovčaka, Brijuna, raspustiti savjetnike koji su dijelom kumovali pogrešnoj politici. Meni ne treba predsjednički avion, koji ću prodati, kao i ergelu automobila. Brijune i Pantovčak treba komercijalizirati, a predsjedniku je dovoljno nekoliko prostorija u Banskim dvorima“, govorio je Mesić za vrijeme predsjedničke kampanje 2000. godine.

„Gospodin Stjepan Mesić je jedan krasan čovjek koji ima razumijevanja za prijatelja u nevolji“, kaže jedan njegov prijatelj.

̶  Možda, možda!  Ali, o tome, kakav je  stvarno bio prije, za vrijeme i poslije predsjednikovanja, dalo bi se dosta toga reći.

 „Gospodin Stjepan Mesić je jedan krasan čovjek koji ima razumijevanja za prijatelja u nevolji“.

 „U govoru pred Saborom 1967. bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić (tada mladi komunistički zastupnik u Saboru) osudio je donošenje “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika”. U svom stilu njene sastavljače je prozvao kao “političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije” i pozvao je da ih se kazneno progoni na sudu. A devedesete godine, dok još nije bio veliki antifašist, u jednom takvom “ekscesu” izjavio je, citiram: “Srbi će na opancima.“ onoliko zemlje odnijeti koliko su i donijeli!”. Sličan eksces imao je u Australiji gdje je dva puta pobijedio i “ekscesno” izgubio ček “u onom muvingu”, haaški krivokletnik, čovjek koji danas na isti način optužuje Hrvatsku da je ustaška i fašistička, kao što to radi i srpsko državno vodstvo“.

 Ali, Mesić je otišao i dalje. On je čak tvrdio da ako se ne vrate „crveni’ na vlast“, da će se u Hrvatskoj ponovno stvarati ustaški logori.

Eto, takav nam predsjednik treba!!!

Ipak, mora se priznati: Naš je Stipica mekog srca. Pored toga što je odlikovao Mladića, Mesić je za vrijeme svoga predsjedničkog mandata, odlikovao Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, za „osobit doprinos borbi protiv povijesnog revizionizma i reafirmiranju antifašističkih temelja Hrvatske i uspostavljanju dobrih odnosa Hrvatske i Izraela, i Efraima Zuroffa, „toga osvjedočenog prijatelja i promicatelja hrvatskih interesa“.

Jer je Zuroff svojim kritikama pomogao Hrvatskoj da bude bolja, „da se otrgnemo iz potencijalno smrtonosnog zagrljaja falsificirane povijesti, da ispravljamo pogreške koje su štetile, odnosno koje su mogle trajno naštetiti našem ugledu u demokratskom svijetu sazdanom na temeljima antifašizma“.

Eto, takvoga predsjednika opet trebamo!!!

     A još, kada taj isti bivši predsjednik države tuži Hrvatsku zbog kršenja prava na privatnost, onda bi njegov izbor bio „pun pogodak“.

Eto, takav nam predsjednik treba!!!

Jer, on je pred hrvatskim sudovima tražio odštetu, zbog medijskih prozivki da je “jadničak jadni” – zbog oklopnjaka iz Finske – primio mito. No, poraz ga nije obeshrabrio. Pa, kada je zahtjev pred domaćim sudovima odbijen, obratio se “Europskom sudu za ljudska prava” u Strasburgu, te i tamo tužio državu kojoj je svojevremeno bio na čelu.

„Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati“.

Vera Primorac/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.