Predsjednički izbori u Hrvatskoj

Nakon što je trenutna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u srijedu u prostorijama Matice Hrvatske i službeno objavila svoju kandidaturu, iako je svima već dugo vrijeme bilo jasno da će ona krenuti po novi mandat, posebice nakon njene izjave na Dan pobjede u Kninu, jasno je da ćemo u utrci na Pantovčak imati tri ozbiljna kandidata.Predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, bivšeg premijera Zorana Milanovića i dr. Miroslava Škoru. Te nabrojane osobe su zasigurno kandidati s najvećim izgledima za predsjedničku fotelju. Svakome je u ovome trenutku jasno, pa i onima koji podržavaju neke druge kandidate, da će najkasnije u drugom krugu netko od ovih troje nabrojanih kandidata pobijediti predsjedničke izbore i na koncu zasjesti na Pantovčak. Iako službena kampanja još nije ni počela (potencijalni kandidati još nisu krenuli ni u prikupljivanje potpisa) sve više se zahuktava ova neslužbena pretkampanja koja je počela još tamo u lipnju ove godine.

Zapravo onoga trenutka kada su Zoran Milanović i dr. Miroslav Škoro objavili svoju kandidaturu za predsjednika države. Tko i malo prati trenutnu situaciju na hrvatskoj političkoj sceni može bez prevelikog razmišljanja zaključiti da bi ovi predsjednički izbori mogli biti jedni od najnapetijih. Posebice kada uzmemo u obzir činjenicu da će već u prvom krugu iz utrke ispasti jedan od kandidata koje sam malo prije nabrojao. Naime, očigledno je da će ovoga puta ulazak u drugi krug biti prije svega teži zadatak nego što je to bio slučaj na proteklim predsjedničkim izborima, koji su održani još u prosincu 2014. godine. Uostalom, usudio bih se reći da će na ovim predsjedničkim izborima za kandidate biti puno veći izazov ući u drugi krug, nego na koncu onda pobijediti u tom drugom krugu. Toj tezi u prilog ide i činjenica, da ćemo u prvom krugu sasvim sigurno imati puno više kandidata nego što je to bio slučaj još 2014. kada smo imali samo četiri predsjednička kandidata. Isto tako smo tada imali samo dvoje kandidata koji su imali realne šanse za pobjedu i predsjednički mandat, riječ je o aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i bivšem predsjedniku Ivu Josipoviću. Dok ćemo ove godine, kao što sam već i konstatirao imati tri kandidata s realnim izgledima, pa će naposljetku i borba na Pantovčak biti još puno žešća i neizvjesnija. Dakako, kao što smo već mogli svjedočiti u ovoj pretkampanji cilj svih kandidata je mobilizirati što više birača koji su ideološki bliži njima. Tako jasno u predsjedničku kampanju ulazimo sa sljedećim pozicijama, odnosno pretpostavkama. Milanović sigurno pretendira na biračko tijelo ljevice, ali i ekstremne ljevice, dok će se Kolinda Grabar-Kitarović i dr. Miroslav Škoro boriti za birače koji po nekom političkom principu pripadaju desnom centru, odnosno desnici. Jasno je kao dan da nijedan od kandidata neće moći ući u drugi krug ako ne uspije pridobiti i birače centra.

Međutim, na ovim izborima bi od velike važnosti mogli biti i oni birači izvan Republike Hrvatske, posebice kada se uzme u obzir činjenica da će bitka za drugi krug biti vrlo napeta i neizvjesna do samoga kraja. Tu mislim naravno na Hrvate Herceg-Bosne i na hrvatsko iseljeništvo. Iako izlaznost kod Hrvata izvan Republike Hrvatske, prije svega radi činjenice što Republika Hrvatska nije omogućila elektronsko i dopisno glasovanje, čime krši ustavno zajamčeno pravo mnogim Hrvatima u svijetu, nije posebno velika. Birači izvan RH u utrci koja će do samoga kraja biti neizvjesna mogu presuditi. Uostalom, i protekli predsjednički izbori 2014. godine su pokazali koliko može biti važno imati podršku hrvatskih birača izvan RH. Odmah na ovom mjestu želim naglasiti, da hrvatski birači izvan RH mogu biti prije svega presudni u utrci između Kolinde Grabar-Kitarović i dr. Miroslava Škore. Ako se između njih bude odlučivalo tko će uči u drugi krug, glasovi Hrvata izvan RH bi vrlo jednostavno mogli presuditi. Trebali bismo biti svjesni da o rezultatu Zorana Milanovića neće nimalo ovisiti hrvatsko biračko tijelo u iseljeništvu i Bosni i Hercegovini. Uostalom, Milanović ni ne pretendira na to biračko tijelo. Da pojasnim: Milanoviću uopće nije važno hoće li imati podršku među Hrvatima izvan RH, a i sam zna da nakon svega nema nikakve šanse da dobije jedan veći broj glasova od njih, pa se s tim previše ne zamara. Posebice ne s time koliku bi podršku mogao imati među hrvatskim iseljenicima. No, kandidati koji se preferiraju među biračima od centra do desnice, te se i sami obraćaju njima, će učiniti sve kako bi uspjeli pridobiti što više hrvatskih glasača izvan RH. Tu naravno mislim na kandidatkinju HDZ-a Kolindu Grabar-Kitarović i dr. Miroslava Škoru. U vezi s time bit će zanimljivo vidjeti kako će se ovi navedeni kandidati “potući” za glasove Hrvata BiH i iseljeništva, te koje će na koncu poruke slati prema tom biračkom tijelu.

Na izborima 2014. Kolinda Grabar-Kitarović imala je golemu, gotovo jednoglasnu podršku kod tog biračkog tijela. Ona bi i sada imala većinsku pa skoro i jednoglasnu potporu, da se za nju nije pojavio jedan veliki problem, a to je kandidatura dr. Miroslava Škore. Naime, nakon kandidature dr. Škore, Kolinda Grabar Kitarović ne može ni u snu očekivati rezultat na biračkim mjestima izvan RH kojega je imala 2014. godine. A tada je u prvom krugu imala 77 %, dok je u drugom krugu taj postotak narastao na još većih 91 %. U ovom trenutku nije nerealno očekivati da bi ju dr. Škoro mogao preteći u dijaspori ali i BiH. Ipak, u dijaspori taj je scenarij čak dosta realan, dok je u BiH ipak malo drugačija situacija. Posebice kada uzmemo u obzir plebiscitarnu podršku HDZ-a BiH među hrvatskim narodom u BiH. Međutim, ukoliko dr. Škoro bude slao snažne poruke prema Hrvatima Herceg-Bosne, a jedna od njih bi bilo sigurno pitanje trećeg entiteta, Kolindi Grabar-Kitarović ne bi previše pomogla ni pomoć HDZ-a BiH, koju će zasigurno imati.

Milanović i Hrvati izvan RH: Dva različita svijeta

No, prije nego što se pozabavim s izgledima i mogućnostima ovih dvoje kandidata, kada je riječ o potpori Hrvata izvan RH kratko ću napraviti malu digresiju. Želio bih sada samo ukratko elaborirati zašto Zoran Milanović neće biti nikakva opcija za Hrvate izvan RH. Osim one neke koji imaju hrvatsku domovnicu, ali još nisu prežalili činjenicu da im se još davno raspala krnja Jugoslavija. Takvih je u iseljeništvu i Herceg-Bosni hvala Bogu iznimno mal broj. Taj broj, odnosno postotak bismo mogli usporediti parabolom čija je asimptota nula, jer se taj broj uvijek približava nuli ali ju nikada skroz ne dostigne. Da prevedem za one koji baš previše ne vole matematiku. Jugokomunističkih ostataka s hrvatskom domovnicom gotovo ni nema u iseljeništvu, ali ipak svugdje ima iznimaka pa tako i u ovom slučaju. Što ipak znači da ih ima i u Herceg-Bosni i iseljeništvu ali je taj postotak doista zanemariv.

Najprije bih odmah želio konstatirati da hrvatsko iseljeništvo i Hrvati BiH imaju u potpunosti dijametralno suprotno mišljenje od birača Milanovića. Mogli bismo reći da su Hrvati izvan RH u potpunosti politički antipodi Zoranu Milanoviću. Dok su se Hrvati izvan RH još u vrijeme Jugoslavije beskompromisno zalagali za neovisnu državu Hrvatsku, istomišljenici Zorana Milanovića su ubijali i proganjali Hrvate po cijelome svijetu, proglašavajući svaku ideju hrvatskog naroda o svojoj državi “ustaškom” i “zločinačkom”. Nadalje, Hrvati izvan RH su 90-te godina jednoglasno stali iza ideje dr. Tuđmana o neovisnoj, suverenoj i slobodnoj Hrvatskoj. Mnogi od njih su se aktivno uključili u obranu naše domovine od velikosrpske agresije. To je u većini slučajeva podrazumijevalo i sudjelovanje na ratištima, a posebice i visoke donacije koje su konstantno dolazile iz iseljeništva. Da rezimiram sljedeće: Dok je izvandomovinska Hrvatska na sve načine pomagala u stvaranju Hrvatske države, stranka koja je kandidirala Milanovića na čijem čelu je i on sam bio dugo vrijeme napustila je sabor dok se izglasavala neovisnost Republike Hrvatske od zločinačke Jugoslavije. Samo ta činjenica nam pokazuje zašto SDP i Zoran Milanović nikada neće moći imati potporu među hrvatskim iseljenicima, jer za njih Hrvatska država zasigurno nije “slučajna” kakvom ju je sramotno proglasio Milanović. Još jedna činjenica koja ide u prilog toj tezi je izborni zakon. Naime, da se pita Milanovića ili da je on ne daj Bože imao dvotrećinsku većinu u Hrvatskom saboru dok je bio predsjednik vlade RH, Hrvati u iseljeništvu ne bi bili u prilici ni glasovati na izborima. Jer je Milanović često u svojem programu naglašavao da bi Hrvatima izvan RH ukinuo pravo glasovanja, kada bi imao mogućnost za to. Kada bi hrvatski iseljenici glasovali za Milanovića naštetili bi prije svega sebi. To bi bilo kao da režete granu na kojoj sjedite.

Kada je riječ o Hrvatima Herceg-Bosne situacija se previše ne razlikuje. Uostalom, Zoran Milanović je kao predsjednik vlade Republike Hrvatske ministricom vanjskih poslova imenovao notornu Vesnu Pusić, osobu koja mrzi sve ono što ima hrvatski predznak. U tom kontekstu treba se prisjetiti 2001. godine, kada je ona u Hrvatskom saboru imala onu skandaloznu izjavu, u kojoj je Republiku Hrvatsku izravno optužila za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Te je tako u velike probleme uvela i mnoge generale HVO-a, koji su naposljetku završili u Haagu, te su nepravedno osuđeni. Isključivo ta činjenica, a postoje još mnoge druge, pokazuje kakvo mišljenje Zoran Milanović ima o Hrvatima Herceg-Bosne kada je na čelo jednog iznimnog bitnog ministarstva postavio osobu, koja organski ne podnosi Hrvate BiH. Jer su joj i oni srušili njenu krnju Jugoslaviju i njen san o “velikoj Srbiji”.

Milanović je 2010. godine dok je bio još “samo” predsjednik SDP-a otvoreno dao podršku Zlatki Lagumdžiji, koji je zajedno s Sejdom Komšićem do tada u dva navrata sudjelovao u uzurpiranju pozicije Hrvatskog člana predsjedništva BiH. Iako se je Milanović još 2014. godine pokušao ulizati hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini, obilazeći gradove s hrvatskom većinom, u tome na koncu nije uspio. To je učinio jer je i on shvatio, da ni pred jedne izbore nije dobro imati Hrvate BiH protiv sebe. To ulizivanje Zorana Milanovića nastavljeno je kada je gostujući u emisiji Ace Stankovića “NU2” prošloga mjeseca izjavio, kako ga je Komšić razočarao. Svrstavajući se tako na stranu Hrvata BiH, koja se protivi velikobošnjačkoj politici.

Međutim, zanimljivo je da se Milanović uvijek pred neke izbore svrsta na stranu Hrvata BiH, dok prije toga vuče većinu poteza koji su sve samo ne u interesu hrvatskog naroda Herceg-Bosne. Podrška Zlatku Lagumdžiji i preko njega Sejdi Komšiću, te imenovanje Vesne Pusić ministricom vanjskih poslova su potezi koji mu bh. Hrvati neće zaboraviti ni oprostiti. Koliko god Milanović sada pokušavao prekriti sve te poteze, koji su bili suprotni interesima našega naroda u BiH on neće moći računati na veću potporu od njih. Hrvati Herceg-Bosne su tada znali, a i danas znaju kakva je službena politika Milanovića prema hrvatskom puku u BiH. A ona je sve samo ne dobra za hrvatski narod u Herceg-Bosni. Sve to nam jasno pokazuje zašto hrvatski birači u Mostaru i ostalim gradovima BiH zasigurno većinski neće zaokružiti Zorana Milanovića.

Škoro ima prednost u iseljeništvu, Grabar-Kitarović u BiH!

Sada bih se ponovno želio referirati na kandidatkinju HDZ-a, Kolindu Grabar-Kitarović i nezavisnog kandidata dr. Miroslava Škoru, te u vezi s time elaborirati njihove izglede za glasove od Hrvata BiH i hrvatskog iseljeništva.

Budući da sam u podnaslovu postavio tezu, kako dr. Škoro ima prednost u iseljeništvu a Grabar-Kitarović u BiH, to ću u nastavku elaborirati, uzimajući u obzir elementarne činjenice.

Kada je riječ o iseljeništvu onda treba jasno konstatirati da je Kolinda Grabar-Kitarović tamo dosta popularna. Sama činjenica, da je u drugom krugu na predsjedničkim izborima 2014. godine dobila oko 90 % među tim biračkim tijelom jasno ide u prilog toj tezi. Kolinda Grabar-Kitarović često je posjećivala mnoge Hrvatske zajednice diljem svijeta, te je davala i snažnu podršku Hrvatima dijaspore u očuvanju hrvatskog identiteta i veza s maticom hrvatskom. Predsjednica je mnogo toga obećavala hrvatskim iseljenicima tijekom izborne kampanje 2014. godine, ali i predsjedničkog mandata. Propagirala je pobjedonosnu viziju dr. Franje Tuđmana, da se isključivo zajedništvom domovinske i iseljene Hrvatske može ostvariti ponosna domovina Hrvatska. Međutim, za razliku od Tuđmana koji je svoja obećanja prema hrvatskom iseljeništvu ispunio, predsjednica Grabar-Kitarović to nije učinila. Naime, osim mnogih posjeta hrvatskih zajednica diljem svijeta i poruka koje svakako treba pozdraviti, ona ni u jednom trenutku nije učinila ništa konkretno, kako bi se status hrvatskog iseljeništva poboljšao. Mnogi će u njihovu obranu reći, kako ona nije imala ovlasti za to. No, tu tezu želim odmah opovrgnuti s jednim ne tako davnim primjerom. Primjerice, Grabar-Kitarović se nije svrstala na stranu inicijative “Narod odlučuje”, te nije podržala izmjenu izbornog zakona, nego je šutke prešla preko velike krađe referenduma u režiji Apis-a, i bivšeg ministra lažova Lovre Kuščevića. Iako se u mnogo čemu nisam slagao s inicijativom “Narod odlučuje”, prije svega radi osoba koje su ju vodili, ali i činjenice što su u njoj izostavili krucijalan detalj, a to je da se Hrvatima BiH i hrvatskim iseljenicima poveća broj mandata u Hrvatskom saboru. Kroz tu inicijativu bi prošlo dopisno i elektroničko glasovanje, što bi znatno pomoglo hrvatskim iseljenicima u ostvarivanju svojeg izbornog prava. Budimo realni, dok se ne uvede dopisno i elektroničko glasovanje Hrvatima diljem svijeta se de facto krši njihovo izborno pravo, koje je, uostalom, zajamčeno Ustavom RH.

Čak ni nije toliki problem što ona nije otvoreno stala na stranu inicijative te tako podigla pritisak na vladu RH, još je veći problem što ona sama nije ponudila nikakav prijedlog, niti je pokrenula inicijativu koja bi išla u tom smjeru. Kada je riječ o hrvatskom iseljeništvu i njihovom pravu na glasovanje. Sve to me jasno upućuje na konstataciju, da predsjednica nije ispunila nijedno obećanje prema hrvatskim iseljenicima. Te se ona nije potrudila da se njihov status znatno poboljša, iako je to mogla učiniti kroz razne inicijative. Budući da se političare i dužnosnike države treba ocjenjivati prema njihovom radu, služeći se tako poslovicom “riječi a ne dijela”, uvjeren sam, da je aktualna predsjednica izgubila mnogo glasova kod hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka, koji su stekli Hrvatsku domovnicu.

Pak na drugoj strani imamo dr. Miru Škoro. Koji je iznimno popularan među hrvatskim iseljenicima. Prije svega zahvaljujući karijeri kao glazbenika u kojoj je napisao i otpjevao mnogo pjesama, koje se često slušaju među hrvatskim iseljenicima. Posebice kada se održavaju neki bitni događaji u svijetu, na kojima hrvatska igra važnu ulogu. Za primjer ću samo uzeti proteklo svjetsko nogometno prvenstvo 2018. godine u Rusiji. Nakon svake pobjede naših vatrenih pjesme dr. Škore, poput “Svetinje”, “Ne dirajte mi ravnicu”, “Sude mi” i ostalih su bile neizbježne među hrvatskim navijačima diljem svijeta. Jasno je da u hrvatskom iseljeništvu ne postoje osobe koje imaju negativno mišljenje o dr. Škoru. Što pak za predsjednicu Grabar-Kitarović ne možemo tvrditi. Dobitna kombinacija za dr. Miru Škoru mogla bi biti i činjenica da je dosta popularan i među drugim i trećim naraštajem hrvatskih iseljenika. Uspije li mnoge od njih, koji imaju Hrvatsku domovnicu mobilizirati na birališta ujedno bi se digla izlaznost, a dr. Škoro bi uz to dobio dobar broj glasova, koji bi mu mnogo pomogli u utrci protiv Grabar-Kitarović i Milanovića.

Uz to dr. Škoro je jasno naglasio da podržava referendume, pa tako i onaj o izbornom zakonu s kojim bi se omogućilo dopisno i elektroničko glasovanje hrvatskoj dijaspori. Vrlo jasno je naglasio i da će uključiti hrvatsko iseljeništvo u sve procese Republike Hrvatske postane li novi predsjednik, s čime se jasno svrstao na suprotnu stranu Zorana Milanovića i njegovih jugoslovenskih istomišljenika. Još jednu prednost koju, kada je riječ o glasovima hrvatskih iseljenika ima je činjenica, da je on izazivač u odnosu na Kolindu Grabar-Kitarović. Što znači da on još nije imao priliku poboljšati status hrvatskog iseljeništva, dok je to Grabar-Kitarović imala a nije ništa konkretno učinila ni poduzela da se to poboljša. To rezultira s time da poruke koje on šalje hrvatskim iseljenicima zvuče puno vjerodostojnije, nego one Kolinde Grabar-Kitarović koja svoju priliku protekle četiri i pol godine nije iskoristila.

Također, činjenica da su se promijenile političke preferencije hrvatskih birača u iseljeništvu ide u prilog tezi da je Škoro tu u prednosti. Naime, HDZ je ovim zadnjim EU-Izborima izgubio svoju plebiscitarnu i do tada neupitnu podršku među hrvatskim iseljenicima. Budući da je Kolinda Grabar-Kitarović kandidatkinja HDZ-a, koji postaje sve nepopularniji u dijaspori, a dr. Škoru podržavaju Hrvatski Suverenisti, koji su u iseljeništvu dobili najviše glasova na EU-Izborima, očekivati je da bi se to moglo odraziti i na predsjedničke izbore. Iako su predsjednički izbori u potpunosti drugačiji nego oni europski, te je i izlaznost puno veća, ovo su ipak činjenice koje se ne smiju ignorirati i koje mogu dati naslutiti kakvo će biti političko raspoloženje iseljenih Hrvata prema Kolindi Grabar-Kitarović i dr. Miroslavu Škori.

Sve te činjenice bi nas trebale dovesti do zaključka, da je vrlo izgledno da dr. Škoro bude prva opcija za mnoge Hrvate u svijetu na predstojećim predsjedničkim izborima u prosincu ove godine. Barem u prvome krugu, jer će se ovisno o tome tko bude ušao u drugi krug tamo karte u potpunosti nanovo miješati. Kada je pak riječ o naklonosti hrvatskih birača u BiH prema predsjedničkim kandidatima RH, situacija je bitno drugačija. Činjenica da će kandidaturu Kolinde Grabar-Kitarović podržati HDZ BiH, koji među Hrvatima Herceg-Bosne ima plebiscitarnu podršku, te u vezi s time i veliki dio Hrvatskog narodng sabora, daje aktualnoj predsjednici odmah u startu vodeću poziciju, odnosno prednost ispred kandidata dr. Škore. Nadalje, vrlo je bitno razmotriti kakva je doista bila politika Kolinde Grabar-Kitarović prema Hrvatima BiH protekle četiri i pol godine.

Tu treba jasno naglasiti da je predsjednica često kritizirala islamističke prijetnje koje nesporno postoje u Bosni i Hercegovini. S time je jasno stala na stranu hrvatskog naroda Herceg-Bosne, te je jasno pokazala da je ona politički antipod velikobošnjačkoj politici personiziranoj u Bakiru Izetbegoviću, ali i u uzurpatoru Sejdi Komšiću. Isto tako, predsjednica je bila vrlo oštra prema Haaškom sudu nakon presude našoj “šestorki”. I prije pravomoćne presude stala je uz generale HVO-a pružajući im potporu cijelo vrijeme. No, ono što ne ide u prilog njenoj pozitivnoj politici prema Hrvatima BiH je činjenica, da nekoliko dana nakon sramotne pravomoćne presude našoj “šestorci” na sastanku UN-a o radu Haaškoga suda, nije dala onu reakciju kao što ju je dala isti dan nakon presude, što smo ipak svi od nje očekivali. Uostalom, činjenica da nije došla na komemoraciju našega generala, i prije svega heroja Praljka u dvorani Vatroslava Lisinskog samo ponovno pokazuje da joj je često nedostajala golema većina hrabrosti u njenom mandatu. Hrabrost s kojom je trebala povući neke državničke poteze kada je riječ o Hrvatima BiH. Kao predsjednica Republike Hrvatske imala je ovlasti sukreirati vanjsku politiku, te je tu sigurno imala dovoljno mehanizma ukazati na majorizaciju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. To je djelomično iskoristila, tako postoje jasne naznake i informacije kako je kod predsjednika Trumpa lobirala za položaj Hrvata u BiH.

Naime, s time je pokazala isto jednu kvalitetu, jer je prepoznala da su SAD pravi sugovornik kada je riječ o ustrojstvu BiH. Posebice radi činjenice što je Daytonskim sporazumom uređena BiH, a znamo koja država je bila glavni inicijator tog sporazuma. Predsjednicu Grabar-Kitarović možemo zasigurno kritizirati radi toga što nikada jasno i glasno nije rekla da je treći entitet BiH od velike važnosti, i u samom nacionalnom interesu RH. To nije učinila ni nakon što su veliko bošnjaci pod krinkom “građanstva” treći put u nizu uzurpirali poziciju Hrvatskog člana predsjedništva BiH. Kao predsjednica RH bi s takvom inicijativom zasigurno pomogla Hrvatima BiH te bi sigurno ojačala poziciju legitimnih predstavnika hrvatskog naroda u Herceg-Bosni. Međutim, kao njenu olakotnu okolnost možemo uzeti u obzir činjenicu, da za pitanje o trećem entitetu nije imala nikakvu podršku Hrvatske vlade na čelu s Andrejom Plenkovićem.

Dok je ona u Donaldu Trumpu tražila saveznika za hrvatsko pitanje u BiH, Plenković je partnerstvo tražio u Macronu i Angeli Merkel. Političari koji vrlo jasno zastupaju koncept “građanske” BiH. A svi znamo koliko je taj koncept štetan za bh. Hrvate. Ipak, iako nije imala podršku predsjednika Plenkovića u svojem naumu da riješi hrvatsko pitanje u BiH, ona je imala mogućnost kao predsjednica izvršiti određeni pritisak na vladu kada je riječ o trećem entitetu. Koji je u ovom trenutku jedini spas za naš hrvatski puk u BiH. Budući da to nije učinila, ni sada nam nije jasno da li predsjednica stoji iza ideje hrvatskog naroda u BiH o trećem entitetu, ili ne. Ona svoj stav o tome u javnom prostoru nažalost nikada nije htjela, ili jednostavno nije uspjela artikulirati. To ponovno pokazuje da je predsjednica u cijelom svom mandatu često lutala od suverenističke do globalističke, drugim riječima od desne preko centra do lijeve politike, bez da je imala jasnu liniju, a kamoli viziju.

Na drugoj strani pak imamo dr. Miroslava Škoru koji je sve samo ne nepoznanica za Hrvate u Herceg-Bosni. Naime, pjesme dr. Škore su obilježile i naš narod u Bosni i Hercegovini. Kada je riječ o njegovim porukama prema hrvatskom puku Herceg-Bosne tu smo samo imali onu o Aluminiju. Tada je Škoro jasno dao do znanja da svojom politikom želi zaštititi konstitutivnost Hrvata BiH. No, na koji način on to misli napraviti u ovome trenutku još ne znamo. Smatra li i on da je ponovna uspostava Hrvatske Republike Herceg-Bosne, odnosno treći entitet ispravno rješenje ili ne? To za sada ne znamo, ali će nam, vjerujem, tijekom kampanje to otkriti. Ukoliko on tijekom kampanje odgovori na to pitanje s da, naklonost hrvatskih birača prema njemu u BiH bi mogla jako porasti, dok bi zauzvrat ona Grabar-Kitarović počela padati. Jedno je jasno, da bi ukoliko dr.

Škoro postane predsjednik RH on zasigurno vodio dobru i pozitivnu politiku prema našem hrvatskom narodu u BiH, koju bi često kritizirali Bakir Izetbegović, Sejdo Komšić i ostala velikobošnjačka ekipa. No, to je i slučaj s predsjednicom, ali ona se pak nije uspjela izboriti za rješenje tog problema, a da li bi dr. Škoro uspio pitanje je njegove ideje ali i hrabrosti. Hrabrosti koja je mnogo puta nedostajala Kolindi Grabar-Kitarović u ovome mandatu. Ako se Škoro želi istaknuti od aktualne predsjednice među hrvatskim biračkim tijelom u BiH, onda im zasigurno mora poslati snažnu poruku. Snažna poruka bi bila, da će se kao predsjednik u svijetu zalagati za treći entitet u BiH, te će za to tražiti naklonost najprije Trumpove administracije, odnosno SAD-a. Ukoliko takva poruka izostane, predsjednica će ostati u prednosti kada je riječ o hrvatskim biračima u BiH, i to isključivo radi činjenice, jer ju podržava jaki HDZ BiH. Ipak, mogli bismo čak reći da je dr. Škoro već djelomično dao odgovor na to, zalaže li se za treći entitet i to prije nego što je itko mogao pomisliti da će on biti kandidat na predsjedničkim izborima. Jedna izjava Škore koja je kod mnogih prošla ispod radara je ona još od prošle godine u Livnu.

Naime, sjetimo se dočeka Zlatka Dalića u Livnu prošle godine krajem srpnja, nakon što je naša Hrvatska nogometna reprezentacija postala viceprvak svijeta. Na tom dočeku nastupao je kao glazbenik i dr. Škoro, te je hrvatskom narodu poslao snažnu poruku. Tom prilikom je tijekom izvođenja pjesme “Sude mi” s pozornice poručio “pošaljimo poruku mira iz hrvatskog grada Livna” s čime je jasno pokazao da se svrstava na stranu Herceg-Bosne. Ukoliko takve poruke bude slao i tijekom službene kampanje, te čak bude vodio takvu politiku ako postane predsjednik, on bi sigurno bio idealan predsjednik RH za Hrvate Herceg-Bosne. Te bi oni to svojim glasovima sigurno znali honorirati na izborima. Škoro je već imao neke svoje nastupe u Hercegovini tijekom ove pretkampanje, na kojima su mu mladi uz ovacije i slogan “Škoro predsjednik” jasno dali do znanja da stoje iza njega. Bude li uspio mobilizirati te mlade da izađu na izbore, prednost Kolinde Grabar-Kitarović među biračkim tijelom u BiH koju ima zahvaljujući HDZ-u BiH mogla bi biti sve manja.

Na kraju bih želio konstatirati sljedeće. Kolinda Grabar-Kitarović doista je u prednosti kada je riječ o naklonosti Hrvata BiH. To prije svega radi činjenice što će njenu kandidaturu zasigurno podržati HDZ BiH. No, isto tako radi činjenice što je njena politika prema BiH bila miljama ispred one notornoga Mesića i Josipovića. Što da se ne lažemo i nije previše teško, kada znamo da je politika tog dvojca bila pogubna za bh. Hrvate. Međutim, predsjednica je već “ispričana priča” ona Hrvatima BiH nema ponuditi ništa novo, a imala je priliku već četiri i pol godine nešto napraviti. Dr. Škoro pak ima poziciju iz koje može napadati, ali isto tako ponuditi ideje koje ona nije, a to je na primjer treći entitet, te poslati snažne poruke. Uspije li u tome onda bi stvari mogle krenuti ozbiljno na njegov mlin, kada je riječ o glasovima Hrvata Herceg-Bosne, a tu bi krenula panika Kolinde Grabar-Kitarović i njenog stožera.

Zar su glasovi Hrvata izvan RH toliko bitni?

Mnogi će se u ovome trenutku vjerojatno upitati sljedeće: Zašto sam toliko dugo elaborirao preferencije hrvatskih birača izvan RH, kada njihovi glasovi uopće nisu toliko važni a kamoli presudni? No takvu tezu bih odmah želio opovrgnuti. To stoji kada su u pitanju parlamentarni izbori, jer tu doista Hrvati izvan RH ne mogu puno napraviti sa svoja tri mandata. Na predsjedničkim pak izborima je svaki glas doista isto vrijedan, jer imamo jednu izbornu jedinicu i uz to neposredno biramo predsjednika. Dok primjerice glas Hrvata u Njemačkoj ne vrijedi isto kao glas Hrvata u Zagrebu na parlamentarnim izborima, na predsjedničkim to ipak nije slučaj.

Naravno da će puno toga ovisiti o izlaznosti Hrvata izvan RH. Budući da se je dr. Škoro kandidirao ta izlaznost bi mogla biti čak i veća nego prijašnjih godina, posebice jer Škoro ima priliku mobilizirati drugi i treći naraštaj hrvatskih iseljenika koji do sada nisu imali prilike glasovati, ili ih to nije zanimalo jer nisu imali za koga. Uostalom, čak i mala izlaznost kod Hrvata izvan RH mogla bi presuditi u neizvjesnoj utrci u prvome krugu. Da je na predsjedničkim izborima naklonost Hrvata izvan RH bitna želim potvrditi i kroz sljedeće brojke. Naime, na predsjedničkim izborima 2014. godine je Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila s 32.509 glasova ispred Ive Josipovića (rezultati sa službene stranice DIP-a). Treba naglasiti da je Kolinda Grabar-Kitarović imala preko 90% potpore kod Hrvata izvan RH na tim izborima. Da nije bilo tih glasova izvan RH Kolinda Grabar-Kitarović bi ,dakako, pobijedila ali samo za 2.063 glasa više od Josipovića. Ove godine pak očekujemo vrlo tijesnu borbu u prvom krugu, s tim da ćemo imati i više kandidata. No, ukoliko Milanović osigura drugi krug, a o drugom kandidatu se bude odlučivalo između Kolinde Grabar-Kitarović i dr. Miroslava Škore, sve je samo ne nerealno da će upravo glasovi izvan RH odlučiti o tome tko će u drugi krug s Milanovićem. Ako međutim predsjednica sigurno uđe u drugi krug, a tijesna se borba bude odvijala između dr. Škore i Milanovića onda će već dr. Škoro radi glasova Hrvata BiH i izvandomovinske Hrvatske biti u možebitnoj prednosti. A onda u drugom krugu ćemo svakako imati u potpunosti novu situaciju, pa ću nakon prvog krugu krenuti u novu analizu kroz jednu novu kolumnu. U njoj ću onda kada budemo znali kandidate za drugi krug elaborirati tko od njih može računati na veću naklonost hrvatskih birača izvan RH.

 

Davor Čelan/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.