Sveti Jeronim ili Jerolim (latinski: Eusebius Sophronius Hieronymusς; rođen oko 347. – umro 30. rujna 419. ili 420.) katolički svećenik, ispovjednik, teolog, polemičar, povjesničar, crkveni naučitelj rođen je u Stridonu na granici Dalmacije i Panonije kako je sam napisao. Mjesto njegova rođenja do danas nije točno određeno jer su Stridon 376. godine razorili Goti. Navodi se da je Stridon bio na mjestu Akvilije (Kalabrija u Italiji), Bosanskom Grahovu, Emoni (Ljubljana), Štrigovi (Međimurje)… Frane Bulić i Marko Marulić pretpostavljaju da je to bilo Bosansko Grahovo jer Jeronim opisuje u svom 7.-om pismu da je njegov zavičaj krševit „gdje je jedini bog trbuh, živi se od dana do dana, a svetinjom se drži onaj koji je bogatiji“.

Jeronim je najpoznatiji po prijevodu Biblije na latinski, poznat kao Vulgata (što znači ‘opća’, ‘opće poznata’ ili ‘u općoj upotrebi’) koja je taj naziv dobila u XIII.-tom stoljeću. Značajni su i njegovi komentari biblijskih knjiga: Postanak, Psalmi i Proroci

Štićenik je pape Damasa I. (stolovao od 366. do 384.).  Naučavao je o kršćanskom moralnom životu, kojega je posebno propovijedao u Rimu. Pozornost je usmjerio na život pobožnih žena i učio ih kako živjeti  posvećenost Isusu. Ovaj interes proizišao je iz njegovih bliskih veza s nekoliko istaknutih asketskih žena koje su bile članice imućnih patricijskih obitelji.

Jeronim je rođen u rimskoj pokrajini Dalmaciji. Roditelji su mu bili dobrostojeći kršćani. Imao je sestru i mlađeg brata Paulijana. Po ondašnjem shvaćanju nije kršten kao dijete nego 24. rujna 366. godine, kad je s prijateljem, koji je kao pustinjak živio na jednom Jadranskom otoku, otišao u Rim. Tamo je  studirao retoriku, filozofiju, te grčki i latinski jezik kod gramatičara Aeliusa Donatusa (Elije Donat). 

U nekim životopisima piše da je Jeronim sudjelovao u površnim studentskim eskapadama. No svećenik i profesor na isusovačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti p. Anto Mišić kaže da se to ne može isčitati iz njegova bogobojaznog i svetog životopisa jer je još kao student posjećivao grobove mučenika i apostola u katakombama. To iskustvo ga je podsjetilo na strahote pakla koje je opisao Vergilije (70. pr. Kr. – 19. pos. Kr.), a koje je Jeronim vidio u raskalašenom Rimu. 

Jeronim ga citira: 

„Sa svih strana širi se užas; 

sama tišina mi je udarala strah na dušu.“

Nakon nekoliko godina boravka u Rimu, otputovao je s prijateljem u Galiju i nastanio se u Trieru, gdje je počeo teološke studije.

Slijedi boravak u Akvileji i upoznavanje mnogih kršćanskih prijatelja. Neki od njih su ga pratili 

oko 373. godine  na putu kroz Trakiju i Malu Aziju na sjever Sirije. U Antiohiji, gdje je najduže ostao, umrla su dva njegova suputnika, a i sam je više puta bio bolestan. Tijekom jedne od tih bolesti (zimi 373.–374.), imao je viziju koja ga je navela da odbaci svoje svjetovne studije i posveti se Bogu. Tada se već duže vrijeme suzdržavao od proučavanja klasika i duboko je ‘zaronio’ u Bibliju, po nagovoru biskupa u Siriji  Apollinarisa iz Laodiceje (310.-382.).
 
Željan asketske pokore, Jeronim je otišao u pustinju Chalcisa, jugoistočno od Antiohije, poznatu kao Sirijska Thebaida. U tom je periodu našao vremena za proučavanje i pisanje. Pokušao je naučiti hebrejski pod vodstvom obraćenog Židova. Prepisivao je hebrejsko Evanđelje (Matejevo), a neki fragmenti su sačuvani u njegovim bilješkama. 

Po povratku u Antiohiju 378. ili 379. godine, Jeronim je zaređen. Ubrzo nakon toga otišao je u Carigrad da bi proučio Sveto pismo kod Grgura Nisenskog (330.-395.). 

Papa Damas I.  poziva ga 382. natrag u Rim i imenuje ga svojim  tajnikom te mu povjerava prijevod evanđelja s grčkog na latinski jezik. Potreba takvog prijevoda bila je velika, jer većina kršćana na Zapadu nije znala grčki jezik, koji je do tada bio službeni jezik Crkve i na kojem su bile napisane sve novozavjetne knjige, a i Stari zavjet se čitao i proučavao, ne na izvornom hebrejskom jeziku, nego u grčkom prijevodu poznatom kao Septuaginta. Postojalo je već nekoliko prijevoda Novog zavjeta na latinski jezik, ali većina je bila nestručna i neprikladna za upotrebu. Svoje izvanredno znanje i volju ulaže Jeronim u taj posao jer je odlično poznavao latinski jezik (onaj najbolji latinski, koji je učio u ciceronovskoj govorničkoj školi), grčki i hebrejski, a vladao je još i aramejskim, sirijskim i arapskim. Uskoro je preveo evanđelja na latinski, ali nikako nije želio stati na tome, nego se odmah s oduševljenjem, bacio na prijevod starozavjetnih knjiga, i to ne s grčkog prijevoda, nego s hebrejskog izvornika.

Mnogi su bili oduševljeni tim prijevodima, a neki su se protivili jer im se njegov stil nije sviđao. Ponegdje je čak došlo i do protesta vjernika. Jeronimov  suvremenik sv. Augustin isto je bio protivnik Jeronimova stila i često ga je kritizirao, budući da je do tada Septuaginta smatrana nadahnutom knjigom, a Jeronim je prevodio s hebrejskog. Od Augusina je u Jeronimovim spisima sačuvano 9 pisama.

U to vrijeme su mislili da je svaka riječ i zarez nadahnut, pa su dotadašnji prevoditelji doslovno prevodili riječ za riječ. Jeronim je prvi shvatio da su takvi doslovni prijevodi nedostatni, jer ne uzimaju u obzir duh jezika, pa je počeo prevoditi ne riječ za riječ, nego smisao za smisao. Proći će godina i godina dok takav njegov stil bude prihvaćen u čitavoj Crkvi. Sve do danas. 

Prvi put je Jeronimov prijevod Biblije 604.-te godine prihvaćen u zapadnoj Crkvi za pontifikata pape Grgura Velikog, a službeno proglašenje je dao Tridentski sabor koji je održan u XVI. stoljeću (od 13. 12. 1545.-4. 12. 1563.).

Jeronim se slagao sa židovskim rabinima da knjige koje se nalaze u Septuaginti, ali ne i u hebrejskom izvorniku (Mudrost, Sirah, Tobija, Judita, Baruh te Prva i Druga Makabejcima), ne trebaju biti prihvaćene u kanon biblijskih knjiga. Opet mu se suprotstavio Augustin i njegovo je mišljenje prevladalo, pa su danas, u svim izdanjima Biblije, uključene i te knjige.

Kako je već rečeno, u Rimu je Jeronim bio okružen krugom dobro obrazovanih žena, uključujući neke iz najplemenitijih patricijskih obitelji, posebno udovica Marcela, te Paula i njene kćerke Eustohija i njihove prijateljice. Naklonost tih žena prema asketskom životu i zavjetu da postanu posvećene djevice daleko od lascivnosti Rima, te Jeronimove kritike rimskog klera, donijela mu je neprijateljstvo. Ubrzo nakon smrti pape Damasa I., 10. prosinca 384., Jeronim je bio prisiljen napustiti Rim, jer je rimsko svećenstvo pokrenulo istragu protiv njega zbog optužbi da je imao neuredan odnos s Paulom. Naime, sam je Jeronim bio kandidatom za papu, ali je izabran Siricije, Jeronimu izrazito nesklon.

U kolovozu 385. Jeronim je napustio Rim zauvijek i vratio se u Antiohiju s nekoliko prijatelja koji su odlučili do kraja života ostati u Svetoj zemlji. Jeronim je bio njihov duhovni savjetnik. Hodočasnici, kojima se pridružio Jeronimov brat Paulinije, posjetili su Jeruzalem, Betlehem i sveta mjesta Galileje, a zatim su otišli u Egipat, do eremita, tamošnjih pustinjaka.

U katehetskoj školi u Aleksandriji Jeronim je slušao Didima kako objašnjava proroka Hošeu i priča svoje uspomene na Antuna Pustinjaka koji je umro 356. godine. Proveo je neko vrijeme u Nitriji, jednom od najstarijih kršćanskih mjesta u Egiptu, koju je 330.-te osnovao baš sv. Antun Pustinjak. Jeronim se divio discipliniranom životu stanovnika ‘Gospodnjeg grada’, ali je tamo otkrio i heretički utjecaj Origena iz Aleksandrije, kojemu se nekoć divio. 

Ljeti 388. godine vratio se u Palestinu i ostatak života proveo radeći u pećini u blizini Betlehema. Okružen je nekolicinom prijatelja, muškaraca i žena, uključujući Marcelu, Paulu i druge žene koje su ga slijedile, a koje ga financijski pomažu u osnivanju dva ženska i jednog muškog samostana. Bio im je vodič u vjeri i učitelj, ali nije služio sv. mise jer je želio isključivo biti monah. Stoga je njegov brat Paulinije bio zaređen za svećenika kako bi redovnici i redovnice mogli slaviti svetu misu. 

Pustinjački život u spilji donio je Jeronimu smirenje nakon rimske buke. Napisao je: „Samoća je moje nebo.“

Najpoznatije i najvažnije djelo sv. Jeronima je latinski prijevod Biblije tzv. Vulgata, koji je dovršio 405. godine. Autor je i niza homilija i komentara na biblijske knjige. Preveo je i nadopunio Kroniku Euzebija iz Cezareje. Napisao je 135 biografija pod naslovom O slavnim muževima, a među njima su biografije sv. Pavla, sv. Antuna Pustinjaka, sv. Hilariona, sv. Petra, sv. Marka i Jeronimova autobiografija… Sačuvana je također zbirka od 154 pisma. Za 125 je sigurno da ih je pisao Jeronim, a druga su apokrifna ili njemu upućena. Ona su književno svjedočanstvo o Jeronimovu  životu, njegovim razmišljanjima, o vremenu i prilikama u kojima je živio i o ljudima s kojima je surađivao. 

Prevodi Didimova i Origenova djela na latinski kako bi pokazao da su neki Ambrozijevi  spisi plagijat. 

Često se sv. Jeronim prikazuje s perom i knjigom kako radi u spilji ili kako se udara kamenom o prsa radi kajanja jer je, navodno, bio nagle naravi. Poznata je i legenda o lavu koji je ušetao u spilju dok je radio. Lav je u šapi imao trn, a sv. Jeronim ga je, bez straha, izvadio. Lav je ostao s njim. Izlazio je noću da bi se hranio i ujutro se vraćao. Služio mu je kao ‘kućni ljubimac’. Ovaj prizor je ovjekovječen u mnogim slikarskim i skulptorskim djelima. Slikali su ga Rubens, Dürer, El Greco, Van Dyke… 

Meni je dojmljiva slika Niccole Antonia Colantonia, slikara iz 15. st. 

Ivan Meštrović je isklesao jedan od najljepših spomenika sv. Jeronimu koji se nalazi ispred zgrade hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu.

Jeronim je umro u Betlehemu, 30. rujna 420. (ili 419.) godine, bolestan i gotovo slijep. Datum njegove smrti zapisao je  Prosper Akvitanije, no godina nije sasvim pouzdana. Prvobitno je pokopan u Betlehemu, a  kasnije su njegovi posmrtni ostatci prebačeni u baziliku Santa Marija Maggiore u Rimu. 

Datum njegove smrti, 30. rujna, obilježava se kao blagdan sv. Jeronima.

Molitva sv. Jeronimu: Bože, svetog prezbitera Jeronima obdario si nježnom i živom ljubavlju prema Svetom pismu. Daj svome narodu da se obilnije hrani tvojom riječju te u njoj nađe život. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Sveti Jeronim je zaštitnik teologa, prevoditelja, knjižničara, učitelja, studenata…

Hrvatski humanisti prihvatili su Jeronimov utjecaj na glagoljaštvo kao dio snažne hrvatske tradicije i poveznice s kršćanskim svijetom. Tu  činjenicu je preuzela i tadašnja učena Europa. Npr., češki kralj i rimsko-njemački car Karlo IV. je 1347. u Pragu utemeljio samostan Emaus, koji je posvetio svetom Jeronimu, naglašavajući u povelji „kako bi u ovom kraljevstvu bio slavljen i hvaljen, kao i u svome narodu“.

Kao zemljaka i sunarodnjaka sv. Jeronima prihvatio je Marko Marulić, koji ga naziva prvorazrednim teološkim autoritetom i svecem kojem se najradije utječe. 

Tradicija štovanja sv. Jeronima proširila se u mnogim dijelovima Hrvatske, posebno Dalmacije.   Tako Tin Ujević o njemu 1930. piše: „U Dalmaciji… Jerolim u narodnoj masi bijaše odvajkada najpopularniji svetac, te mu je povjerena ambasada ove pokrajine u carstvu nebeskom, ali je žalosno da su njegova djela i rad, proučena od šačice erudita, slabo poznati širem krugu čitalaca. Javnost ne osjeća dovoljno historijsko značenje njegove misli na području živuće kulture.“

I pape su sv. Jeronima (Jerolima) povezivale s Hrvatima kao baštinicima njegova zavičaja kojima je on podario glagoljicu. Hrvatski glagoljaši su s ponosom širili to uvjerenje kao o zemljaku i sunarodnjaku i ocem svoga jezika. Dokaz o tom nalazi se u Rimu u pismu pape Inocenta IV., iz 1248. godine, kojim odobrava senjskom biskupu Filipu upotrebu glagoljice i slavljenje mise na crkvenoslavenskom jeziku (što je tada bilo neuobičajeno). Glagoljaši se pozivaju na papinu tvrdnju kako narod i kler hrvatskih biskupija drže Jerolima začetnikom glagoljice i hrvatskoga jezika.

Tako je svetac neupitnog autoriteta i pravovjerja postao zaštitnikom hrvatskog identiteta pred stalnim nastojanjima Rima da nametne latinski kao isključivi liturgijski jezik te neutralizira narodnu autohtonost i moguća krivovjerja, što je bila stalna borba još od kralja Tomislava i Grgura Ninskog. Sveti Jerolim postao je zaštitnik, slava i ponos Hrvata još u srednjem vijeku, o čemu svjedoči i Petrisov zbornik iz 1468. godine gdje se spominje Jerolim Hrvatin. Do danas je sačuvan zapis jednog anonimnog glagoljaša iz 16.  st.: „Jerolim je naš Dalmatin; on je dika, poštenje i slava i svitla kruna hrvackoga jazika.“

Srednjovjekovna književna hrvatsko-glagoljska tradicija, pod okriljem sv. Jeronima, utjecala je na stvaralaštvo Petra Zoranića, autora prvoga hrvatskoga romana Planine (1536.). U predgovoru je Zoranić napisao: I da bi me tumačen’je blaženoga Hieronima ne uvižbalo s prirokom bi pisal, boju se.“ (I da me nije uvježbalo tumačenje blaženoga Jeronima, bojim se da bih pisao s mukom.) „Jeronima vidi kao svetca, učitelja i začetnika naše književnosti nazivajući ga ‘klondom’ (stupom) našega jezika i vjere,“ piše Josip Bratulić.

Rimokatolički zavod, crkva i društvo za hrvatske svećenike u Rimu nosi ime sv. Jeronima,  punim nazivom Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima ili latinski Pontificium Collegium Croaticum Sancti Hieronymi. Zavod je osnovan 1. kolovoza 1901.

Mnoge crkve i župe, kod nas i u svijetu, nose ime sv. Jeronima, a  Zapadna crkva ga slavi kao jednog od velikih crkvenih otaca zajedno s Ambrozijem, Augustinom, Grgurom Velikim…

 

Jeronim je često vrlo oštro znao kritizirati svoje oponente jer je u to vrijeme polemika bila uobičajena. Bio je to način sukobljavanja mišljenja i obrana vlastitih stavova. Napete odnose, kako je rečeno, imao je s Augustinom, ali nije poštedio heretičke pisce poput Jovinijana, Vigilancija i Pelagija.

Tako je za jednog drugog kršćanskog biblijskog komentatora, Rufina, nakon njegove smrti u predgovoru svog prijevoda proroka Ezekiela, napisao: „A sad škorpion leži pokopan.“ Za heretika Pelagija napisao je da je najgluplji od svih osoba čije su pameti bile zaglupljene škotskom zobenom kašom. 

Iz njegovih sačuvanih pisama može se iščitati njegova ljubav prema ljudima i Crkvi, ali isto tako i ljubav prema dobrom argumentu. 

Zbog tih njegovih polemika pripisana mu je rečenica:  „Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum.“ (Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac!) No nigdje, kako tvrdi p. Mišić, nema o tome podataka pa i o tome da je tvrdio da je Dalmatinac.

Provala barbara i pad Rima 410.-te godine, jako se dojmila ostarjelog Jeronima. Je li ta tuga doprinijela i urušavanju njegova zdravlja?

Sv. Jerolim zaštitnik je Dalmacije i Hrvatske provincije franjevaca konventualaca. Prvi zaštitnik ove provincije bio je sv. Serafin, tj. sv. Franjo ranjeni, no tadašnja je uprava Reda tražila da ni jedna provincija Reda ne može imati sv. Franju za zaštitnika, osim Asiške. Stoga je za ondašnju provinciju Dalmatiae izabran zaštitnik  sv. Jerolim Dalmatinac.

Hrvatska će 2020. godine presjedati EU. Bit će to prilika da Europu i svijet ponovo podsjeti na značajnu ličnost, poteklu s našeg tla, tim prije,  što će te godine biti i 1600.-ta obljetnica Jeronimove smrti. Hoće li to sadašnja vjerodostojna kultura i politika učiniti? 

Matica Hrvatska već je krenula u obilježavanje te velike obljetnice nizom predavanja.

 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.