D. Zetić: Ključni ‘kroatološki’ kontrapunkti jugoistočnoga Jadrana

Ključni ‘kroatološki’ kontrapunkti jugoistočnoga Jadrana

(Nacrtni rakursi kohezijske kulturološke baštine)

„Za njih, naime, zemlja nije tek ekonomsko dobro, nego dar od Boga i njihovih predaka, čije kosti leže u njoj, sveti prostor s kojim moraju biti u interakciji ako žele zadržati svoj identitet i svoje vrijednosti.“

 (Laudato si)

Na današnjim raskrižjima povijesti, hrvatski narod, mora u svojoj idejnoj osnovi stremiti da bude: jedinstveniji, jednom riječju kompaktniji, bliži svome izvornom tisućljetnom etničkom habitusu. Hrvatski narod potrebuje kudikamo razgranitiju povezanost, razmjenu ideja, misli, prijateljstva, ali i drugih gospodarskih i poslovnih aktivnosti, sportskih natjecanja, turnira, manifestacija, folklora i zajedničkih međunarodnih znanstvenih projekata. U nekoj bližoj budućnosti, potrebno je se prije svega nastojati vraćati svojim prvobitnim korijenima, u cijelosti sačuvati sve vrijedne zapise, izvorne karte, građevine koje govore o njegovom značajnom hodu kroz povijest ovih nastanjenih krajeva preko tisuću i petsto godina na krajnjim ivercima prošteništa kastruma jugoistočna Jadrana. Povrh zahtjevnih rekonstrukcija arhitektonskih dostignuća i gradskih zidina, prije svega je potrebna i cjelokupna metanoja (renesansa) duha. Jedna krajnja otvorenost svjesnom poimanju stvarnosti, poticajna energija evanđelja da se iznovice pročišćuje, ali i domišljato nadahnjuje u neizvjesnim kolotočinama globalne arene gladijatora 21. stoljeća.

O hrvatskom narodu                                                                                  

„I ne možemo se odreći, čak i da hoćemo, ama baš svega u svijetu, u kojemu živimo, i samo šutjeti i plakati. Moramo, kad je potrebno, također i tražiti svoje pravo…“

(Luka Brajnović, Služiti istini)

U tome pogledu, sasvim je jasno da hrvatski narod treba biti otvoren i za nova humanistička i znanstvena tumačenja, smisleno proširivati na idejnoj platformi dijaloške koncepcije, usuglašavati sociološka viđenja s donekle realnim stanjem u sredini kojoj egzistira, te dakako sa uravnoteženom zadrškom uzimati u obzir i osluškivati neka nova strujanja, teorije, zapažanja, mogućnosti djelovanja u svojoj neposrednoj okolini, ali i šire – na cjelokupnoj svjetskoj pozornici. Napose biti dijaloški ferkventan, ali i koncizno pragmatičan u realiziranju ciljeva krucijalnih za preživljavanje jednog naroda. Površna upućenost u trenutne geopolitičke tijekove (globalno informiranje u numeričkoj civilizaciji suvremenih megapolisa), nepobitno se može smatrati izuzetno opasnim propustom za vlastitu samobitnost, i samoodređenje kao autonomna nacionalna korpusa kroz predstojeća nadolazeća desetljeća.

Upravo u takvim fluidnim protegnućima vremena, nikako ne bi smjeli zanemarivati njegovati kulturu zapamćenja (podsjećanja) na svoje pređašnje odvjetke pokoljenja, sakralna (liturgijska) znamenja i povijesne (prostorne) kamene temeljce (kripte, kovnice, lazarete, glagoljaške opatije, mramorne sarkofage, bratovštine, relikvije, riznice, markantna priobalna starohrvatska zdanja ovjekovječena u raznoraznim tropleternim reljefima, darovnicama, rezbarijama, vjerodajnicima, oporukama).

Također je za svaku pohvalu istaknuti, u posljednje vrijeme, određene napore u pogledu pojavljivanja niza relevantnih djela na području hrvatske kulturologije (Željko Brguljan, Život i djelo Ide Verona), posebice vezanih uz tradiciju i običaje hrvatskoga nacionalna korpusa Boke kotorske (Crne Gore), što je osvježavajući trenutak u pravi čas na hrvatskoj kulturološkoj i dramaturgijskoj javnoj sceni i medijskom prostoru modernog crnogorskog i hrvatskoga polimòrfnoga društva.

Kulturološki koncepti

„Predaja se živi.“

(Thomas Keating, Bliskost s Bogom)

Ključna misija jednoga naroda u današnjim amfiteatrima zbivanja, jest prvotno razumjeti znakove svojega vlastitog usahnuća, možebitnog propadanja, pa na nekim dugim stazama čak i iščeznuća s biološke scene samoga života. Utoliko, da bi se izbjegli takvi destruktivni aveti, on – line se treba biti prisutan na nadasve prepoznatljiv način, izoštravati osjetila da bi se preduhitrile kobne posljedice ravnodušnog (ne)činjenja ničega u smjeru kretanja turbulentnih procesa.

Stoga je prijeko potrebno, izaći iz svoje prešutne ilegale (prekinuti paraliziranu dugo stoljetnu ‚hrvatsku šutnju‘) te omogućiti solidne stipendije za školovanje mladog podmlatka, podržati konkretno ozbiljna književna glasila, web – portale, mass medije, radijske emisije, festivale dokumentarnih filmova (npr. Dani hrvatskoga stripa Andrija Maurović ili Partiture klasične glazbe Ivan Brkanović), okrugle stolove, re-vitaliziranje glasovitih povijesnih velikana (podrijetlom Bokeljskog Hrvata pontifexa Siksta V.) i mislilaca kroz živu riječ (primjerice postavljanje mramorna poprsja Viktoru Vidi u Zagrebu, Buenos Airesu i Kotoru, zatim hrvatskom intelektualcu i proljećaru prof. Ivi Vickoviću u gradu Baru, te inicirati spomen bistu mučki ubijenome katoličkome svećeniku don Đuri Perušini u Donjoj Lastvi nadomak stoljetna zvonika crkve sv. Roka i imenovati jednu ulicu posvećenu žrtvama stradalnicima koncentracijskog logora u hangarima Morinja „Morinj 1991.), tv – e ekranizacije, kvizove, kazališne predstave na našem hrvatskom jeziku u iznimnom bogatom ljetnom repertoaru Centra za kulturu Tivat (Festival mediteranskog teatra – Purgatorije), ali i na drugim srodnim i – inim drugim jezicima.

U smjeru dosadašnjih zapodjenutih promišljanja, neupitno bi bilo svrsishodno utemeljiti katoličku gimnaziju „biskup Pavao Butorac“ (npr. u Kotoru), zavičajni etnografski muzej „don Srećko Vulović“ (npr. u Tivtu), i Centar za istraživanja hrvatske kulturne baštine „msgr. Gracija Brajković“ u suvremenoj crnogorskoj državi (Zavod za proučavanje povijesti i kuture Hrvata Boke kotorske i Primorja Crne Gore – npr. u Budvi).

Nadalje je neophodno nastojati podupirati sustavna arheološka istraživanja, arhivska sistematiziranja, književna katalogiziranja starih spisa (pismohrana), memoaristike,  rekvijema, starih dnevničkih zapisa i zapažaja (dogodopisa), dukala i listina, inkunabula, rukopisnih zbirki, numizmatičkih vrijednosti, iluminiranih misala (Kotorski misal sv. Jakova od Lođe iz prve polovine 12. stoljeća), heraldičkih simbola, rustičnih natpisa, nekropola, kartulara, ljetopisa, kodeksa, kronika. Jednom eklantantnom sustavnom znanstvenom – metodološkom obradbom i dugoročnim procesima proučavanja, što istinosnije interpretirati, tumačiti, te evaluirati notorne faktografske historicitete, statute, kartografije, povelje, klesarske i zlatarske zanatske cehove. Posebice na validan način valorizirati kontekste prijelomnih duhovnopovijesnih obrata u burnim periodima bokokotorske povijesti i nedvojbene tisućljetne prisutnosti hrvatskoga naroda kroz minula stoljeća (posebice se to odnosi na Bokeljsku mornaricu 809).

Neki temeljni (ekumenski) vidovi Bokeljske mornarice 809: sv. Tripun (svetac zaštitnik), sakralna dimenzija, tradicija, dijalog

„Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati.“

 (Lk 19, 40)

Upravo iz njezine višestoljetne geneze (tradicijske jezgre starosjedilačkoga autohtonoga hrvatskoga etnosa drevnih dalmatinskih komuna), kao jednog od najzaslužnijih (uz djelomičnu partipaciju i drugih subaštinika jugoistočnog Jadrana): (ideo)začetnika, poslanika, ktitora, nagovjestitelja, predvodnika, molbenika, vjerovjesnika, zastupnika, pouzdanika, naslovnika, pobornika, zagovaratelja ugleda Bokeljske mornarice uz neizostavnu prisutnost, udio i posvećenje Rimokatoličke Crkve (po eklezijalnoj teritorijalnoj jurisdikciji nadležne kotorskim crkvenim prelatima Splitska metropolija), proistječe i jedna svojevrsna forenzinčna istinoljubivost, kultiviranost europeiziranog duha, vjerodostojni kolektivitet memorije u znakovitoj stoljetnoj epigrafiji glagoljskih spomenika crkvenoslavenske, bizantske i romano – latinske baštine.

Bokeljska mornarica 809 kao osobiti historijski fenomen, zadužbina pređašnjih slavnih pomoraca, kapetana i brodograditelja, znamenitih preporoditelja Dalmatinskih Hrvata jugoistočnog Jadrana (s osobitim zaslugama kotorski i kasnije splitski biskup (Korčulanin) Marko Kalogjera – obnova Plemenitog tijela Bokeljske mornarice kojoj je 1859. dao Statut i odobrio novu himnu), neporecivi ovjereni rodni list prvotno pred(romaničkog) kontemplativnog osjećanja (stenografski zapis echa stoljeća izmoljenih molitvi), uklesanih u opore nabore nezgrapnog kamena besmrtnosti prethodnih i budućih hrvatskih (bokeških) izdanaka.

Na toponimijskoj mapi jugistoka Jadrana Boke kotorske (Crne Gore) i srednjeuropskoj (sredozemnoj) zemlji Republici Hrvatskoj (gdje djeluje pet hrvatskih Bratovšina podrijetlom iz Boke), sami spomen Mornarice umnogočemu predstavlja za apostolicitet Rimokatoličke Crkve i sam autentični domicilni hrvatski starateljski subjekt (baštini oko 60 % ukupnoga kulturnog i umjetničkog naslijeđa današnje Crne Gore), uz druge parcijalno zastupljene susljednike jugoistočnog Jadrana: primordijalno brevijar Duha, sakrifikalnu preambula zaloga pomorskih predaka, nosivi zid navlastita ruinirana identiteta, santifikaciju (posvećenje preveć ovremenjenog tla), relikviju samu po sebi, svome narativnom bivstvu u multireligijskom realitetu Boke kotorske (Crne Gore) i 800 članova u pet gradova Republike Hrvatske (Zagreb, Rijeka, Pula, Split i Dubrovnik).

Drugotno, niukoliko ne treba smetnuti s uma, još jednu iznimno relevatnu činjenicu, da od pamtivijeka migracije zajednica (npr. Bratovština sv. Jurja i Tripuna u Mlecima), uporedo doživljavaju i popratne migracije svojih sastavnih kulturoloških komponenata (simbola, jezika, vrijednosti, normi, rituala), jer predragocjene tradicijske vrednote (igre, umijeća, obrti, instrumenti), usmena predaja (hvalospjevi, pjesmarice, kantate, kola), nisu puke bezlične amorfne mase, posmrtne koračnice, mehanički sekstanti bezimenih hrvatskih (bokeških) brodara.

No, slavna tradicija ponosnih moreplovaca bokeljskih Hrvata i manjinskih značajnika drugih narodonosnih skupina jugoistočnog Jadrana, ni u kojem slučaju nije nikakvi estetski glamurozni show, image, arhetipski suvernir turističkih aranžmana, pomodni stage ekstragavantnih tradicionalnih nošnji (gornjolastovskih i škaljarskih ženskih nošnji, oficijelnih mornarskih odora: ćeverica, ječerma (bez rukava) i koret (s zatvorenim rukavima) s zlatnim gajtanima, kitama i srebrnim dugmadima…), neki postmodernistički varijabilni konstrukt podložan supkuturalnim amplitudama prolaznosti, senzacionalistička dekorativna pojava (relikt) iz neke etnografske zbirke, paradni militaristički mimohod, ekskluziva promidžbenim trubadurima za kozumerističko javno mnijenje, obezglavljene društvene strukture u kronometru konfuznih burzovnih spekulacija. Naprotiv! To je prije svega časni privilegij, (su)svjedočanstvo (su)postojanja, krvotok dugotrajnih zrenja koja su uvijek u otvorenom ritmičnom pokretu, razvoju, putovanju (poput inćuna u vodi), pulsaciji.

Upravo zahvaljujući postojanju tradicije, evolucijski gledano iz perspektive postupne cerebralizacije, i sam ljudski rod biva uzdignut od horda skupljača plodova i poligamnih kanibala, na civilizacijsku razinu prosvijećenog homo sapiensa. Pa tako i hrvatski narodonosni entitet bez zametaka tradicije je kao knjiga bez riječi, torzo bez udova, tintarnica bez nalivpera, korijen bez stabla! Također je značajno napomenuti da tradicija, u ovakvim nadanim ultrasoničnim koloseumima akropolisa drugoga milenija, stubokom ostaje jednim od rijetkih reverzibilnih stanja ljudske ekspresije, konzistentno se opetujući u svojim metamorfozama otajstvenih ishodišta (prema unutrašnjim (imaterijalnim) i vanjskim (materijalnim) sferama običajnog ljudskoga djelovanja viševjekovne opstojnosti). Kao takav (izvan)vremeni naizmjenični proces, tradicija jednog staroga naroda je kao busola, srebrni moćnik, lanterna neizvjesnih plovidbi karavela budućnosti.

Migracijski korijeni konstantno cirkuliraju kapilarima (u obliku kardiovaskularnih impulsa) naizgled eutaniziranim zavičajnim prisjećanjima „bogoljubnim uspomenama“, u mjestima gdje su se migranti iz raznoraznih situacija dobrohotno il’ pak prinudno nastanjivali (koetničkih, socijalnih, ekonomskih i – ine drugih motiva). Uzgredno, svakako je znakovit demografski pokazatelj zadnji austro – ugarski popis stanovništva iz 1910. god., u kojemu je posvema očito (poslije europskoga buđenja nacionalne svijesti i hrvatskih preporodnih gibanja u cijeloj ondašnjoj Dalmaciji) pretežita zastupljenost rimokatoliciteta (hrvatskog) življa u bokokotorskom zaljevu (Kotor, Škaljari, Špiljari, Dobrota, Prčanj, Muo, Gornja Lastva, Donja Lastva, Bogdašići, Gornji Stoliv, Donji Stoliv, Tivat, Krašić).

Poradi ilustrativne analogije možemo navesti u Republici Hrvatskoj, starinsku zajednicu Crnogoraca u Peroju (Vodnjan u Istri), koji su davne 1657. godine doselili u tadašnju Mletačku Republiku sa svojih 77 obitelji iz mjesta Crmnice u selo Peroj. Nadasve je indikativno da i nakon 362. godine od prvotnih dosljenika (uz još postojeću 21 nacionalnu manjinu) u modernoj hrvatskoj državi, postoje generacije iz te stare crnogorske zajednice (Društvo perojskih Crnogoraca “Peroj 1657”), koji se izjašnjavaju i brižno njeguju vlastitu promemoriju na svoje etničke korijene (osobitu žensku nošnju i pravoslavni identitet). U tome smislu, tako i tradicionalno narodonosni modaliteti autohtone hrvatske etnografske supstance s drugim stjecateljima nakon 1210. godina nastoje humanim konsolidiranjem oblika višestoljetne ekumenske komunitarnosti (Pobožno udruženje kotorskih pomoraca), sačuvati Bokeljsku mornaricu u Boki kotorskoj i crnogorskom primorju, te Republici Hrvatskoj u kojoj živi preko 10. 000 Bokeljskih Hrvata (dok u samoj Boki i crnogorskom primorju obitava prema zadnjem meritornom popisu stanovništvu Zavoda za statistiku Crne Gore zvanično 6. 021 Hrvata).

No, Bokeljska mornarica 809 nije samo isključivo pitanje kvantitativne biološke mase, statističkih popisa stanovništva (postotaka), raskrinkavanja krvnih zrnaca prijašnjih prethodnika i budućih nasljedovatelja, elokventnih imena admiraliteta, trenutačne teritorijalne fokusiranosti i državne pripadnosti. Prije svega, Bratovština u svojoj genaologiji, odražava zreli duhovni mentalitet svojih recepijenata, mistagoški čin, karizmatičnost, duboki izraz euholoških poveznica ćudoredna primorskog čovjeka kao Homo versusa i Previšnjega Tvorca (Lex Orandi, Lex Credendi, Lex Vivendi), moreplovaca i Gospe, savjesti i bezgraničnog povjerenje u okrilje Čudotvorca svetih moći (13. siječanj 809). Slavljenja svetkovine sv. Tripuna već punih 425. godina (otkada je Klement VIII. odredio celebraciju 17. rujna 1594.) za Kotorsku biskupiju 3. veljače, zauvijek ostaje osobiti spomen svim potomcima koji su minulim stoljećima razvijali proslavljeni svečev stijeg.

Mornarica kao jedan svojstveni organon s istančanim izvedbenim kontekstom in situ predragocjenih obrednih prigoda balanja (lančanog plesa dvanaest figura koje alegorijski simboliziraju specifične dogodovštine života na moru), ujedno bjelodano predočuju i neizbrisive zapisane tragove revnosnih obdržavatelja višestoljetnoga historijata starosjedilačkoga hrvatskoga naroda u Boki kotorskoj (Crnoj Gori), koji su poput simboličnih obilježja na samome grbu Bratovšine, 1210. godina (oporučno) utkali svoju rimokatoličku vjeroispovijest (s drugim prijemčivim protagonistima ekumenskih (unijatskih) nagnuća), kao neizdvojivi konstitutivni zaglavni kamen memorijalne institucije vjernih preteča relikvija sv. Tripuna i invokacija maloazijskog zaštitnika pomoraca sv. Nikole (Statut Bratovštine svetog Nikole mornara u Kotoru iz 1463. godine).

Dakle, kao što je vidljivo u svakodnevnim mijenama vremena (smionim kotačima neposrednih društvenih zbivanja), mornarica nije tek neki besadržajni posmrtni spomenik, nečiji malograđanski inventar, hegemonijski protektorat, feud (vlastelinstvo) ili leno, raritet na komadu profinjena lanena platna, metafizička aluzija notnih zapisa alegorijskih plesnih akrobacija i figura, staromodna povjesnica dogmatskih abecedarija, odnarođeni antikni muzejski eksponat, blijedi bolesnik na samrtnoj postelji, karnevalska povorka urešenih moreplovaca, magijska egzibicija retrogradnih liturgijskih anakronizama, priručna patvorena rukotvorina za jednokratne uporabe mondanih disperzivnih raslojavanja, rastakanja, razbaštinjenja ranjiva hrvatska bića jugoistočnog Jadrana, bogomdano poprište za kojekakva stanovita rivalstva i desakralizaciju, bidermajerska dekoracija otmjenih srednjovjekovnih samostanskih klaustra. Ona je poglavito istinski znak zaziva, služenja i poniznosti u kreposnom duhu izvorišnih načela devetoga stoljeća, instrumentarij (nad)vremenskog Duha, pneumatološki časoslov progonjenog frigijskog sveca (čije značenje otkrivamo i njegovu samom imenu sv. Tripun „osoba plemenitog duha“), koji i dan-danas inspirira naraštaje kerigmom živoga svjedočanstva punih 1770. godina (pogubljen za vrijeme vladanja cara Decija 250. god. u Niceji): „Slobodan sam, a po uvjerenju kršćanin!.“

Stoga bi bilo mudro uz nove potiske vjetrova Rimokatoličke Crkve i djelomično drugih činitelja Bokeljske mornarice 809) u  jedra dobre volje, nadići nerijetko te kolosalne kiklopske zidine, puškarnice, nadmene retoričke megdane, centralne točke neslaganja, jednoznačne disonantne tonove, benigne relativizacije, impulzivne antagonizme, akutna protuslovlja, mjestimice rigidne oblike medijskih sučeljavanja i dramatičnih salonskih priopćaja, te preusmjeriti plovidbe nemirnim zaljevskim estuarijem (tematiku tzv. ‘dvojne nominacije’ Bokeljske mornarice pred UNESC – om), na posve drugačije intonirane dijaloške bonace međunarodnih plovnih voda. Nastojati razbistriti ideološke zamagljene periskope (uredbe, akte i svojevoljne promijene statuta po vlastitom nahođenju), te poluge tradicije uporabiti kao čvrste potpornje, vezivne armature koje će u svakoj prigodi približavati raskrižja, spajati stoljeća, graditi mostove u sinkroniji partikularnih suglasja i općeljudske kolektivne harmonije.

Naime, sama mornaričina duhovna neprocjenjiva tečevina (nerazdijeljivost, nepovredivost, nerazorivost, neiskorjenjivost i nerazrušivost), oratorijski testament, u već izraženom mozaiku bogatstva raznolikih ekumenskih tradicija Zapada i Istoka (u čijim sinaksarijima postoje dragocjeni pisani tragovi o proslavi blagdana sv. Tripuna), odjekuje kroz stoljeća kao oživotvoreni duhovni putokaz punih dvanaest stoljeća. Spiritualna ne(o)djeljivost vječnih zavjeta pomorskih putnika Bogorodici, blaženoj Ozani, sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću, blaženom Graciju i sv. Tripunu, Službenici Božjoj Ani Mariji Marović, neosporno nam dariva u opus da zajedničkim hodom (su)oblikujemo naše vlastito sudioništvo u toj tisućljetnoj zahvalnosti vjere predanih bokeljskih duša.

Ovakve apele za plodnu međureligijsku dijalošku klimu i interkonfesionalnu suradnju (dozrijevanja ekumenskog kulturološkog duha još od prvoga spomena kotorskoga biskupa Ivana III. s Nicejskog sabora iz 787. godine), svakako treba pozdraviti, i nastojati gdje se za takvo nešto stvori opetovana mogućnost konkretno podupirati, i realizirati: „U dinamičnoj tradiciji ono bitno ostaje, ne mijenja se, nego raste… u tumačenju i razumijevanju.“ (papa Franjo) Tradicija kao takva poimljena stvarnost u vremenskim klancima Vrmca (bokeška Sinaja hrvatskih mornara, konavljanskih kamenoklesara, hercegnovskih zvonara, škrpjelskih vezilja) i Orjena tisućama pretkršćanskih i kršćanskih Gospodnjih ljeta, u prvotnom mahu predstavlja slavoluk neprestanog izraza teandričke bogobojaznosti (vox Dei), svesrdni ljudski trud (kruh s devet kora), svojevrsni zakoračaj s poznatim sada u nepoznato sutra. Upravo kao takva oznakovljena zbilja, biva ukovana u vremenosne otkucaje Homenovih urarskih zupčanika, kula, tornjeva, palača, divovskih katedralnih zvonika, vjesnika neprekidnog prisuća pradjedovskih maestrala, sidra, ribarskih ferala, bracera.

No, sama tradicija bez dijaloga je mrtvo slovo na papiru, stoga ju je potrebno uvijek iznova re – animirati, da bude prepoznatljiva u svojoj afirmativnoj artikulaciji, rafinirajućoj inkluziji, integraciji, konsenzusu, ratifkaciji i naposljetku vlastitoj regeneraciji: „Moramo konačno ponovo naučiti kako se vodi ispravan razgovor.“ (Gadamer) Ponerijetko se pojavljuje poput putujućih karavana, citadela utvrđenih kamenih gradova, potpalubska pješčana sata, pomalo iritantna zvuka novovjekovnih parabroda. Govori šutnjom, pokatkada oksidira, biva pretvorena u pepeo brončanih urni, dovedena do potonuća k’o stare rimske amfore, al’ je odvajkada neophodna kao čvorište, konop, kolosijek, magistrala, pomirdbeni stol. Dijalog je mnogoslojevit odnos, plodna magma, platforma, pa i određena požrtvovnost u svome dalekosežnom polivalentnom spektru. Iziskuje enormno strpljenje, hrabrost za različitost, otvorenost: „Po dijalogu se raste. Ako ne razgovaramo, ne možemo rasti, ostajemo zatvoreni, maleni, patuljci.“ (papa Franjo)

U tome kontekstu, sama multikulturalna dijaloška poliformnost Boke kotorske i šire, crnogorska primorja, nesumljivo bi time još jednom potvrdila visoki stupanj zajedničkoga (su)života, i uzajamnog uvažavanja različitosti u nekim bitnijm religijskim i civilizacijsko – kulturološkim pogledima. Te svakako još obazrivije produbila razumijevanja kao ishodišne točke ko-egzistenciju naroda na prostorima Crne Gore, bez zadrške ukazujući na još neiskorištene mogućnosti ispisavanja novih stranica povijesti, unatoč negdje naizgled nepremostivim demografskim, etničkim i vjerskim specifikumima u Zaljevu svetaca, blaženika i mučenika rađajućih ekumenskih obzorja Istoka i Zapada: „Ne zanosimo se više sebičnom neovisnošću nego zajedništvu s drugim!“ (Chardin)

Ključno pitanje rada i samosvijesti pojedinaca      

 „Svijet živi od žrtve.“

 Joseph Raztinger, Uvod u kršćanstvo

Neumorni rad, i samo u cijelosti sebedarni (požrtvovni) rad, može jedan narod povesti u neku svjetliju sutrašnjicu. Pri tome, da bi narod kao jedna skladna cjelina bio što djelotvorniji u svojim vlastitim razvojnim etapama samosvijesti, svakako bi u prvi mah trebao nastojiti razdvojiti značajno od pukog beznačajnog, i neumoljivo bdijeti nad baštinom otaca (predajom starih).

Ne utonuti u epohu sveprisutne dekristijanizacije čovječanstva, nekih novih morbidnih oblika nihilističke duhovnosti (mauzoleja mrtvih demijurga i njihovih dekorativnih uresa, sjena i motiva), nego danomice u svome nadanom religijskom ekvilibriju, nadahnjivati se konstruktivnim samokritičkim samospoznajama, samosvjesnim hominizirajućim introspekcijama, te neumorno tražiti tragove (grafizme) u kulturoškoj morfologiji prvenstveno (su)pripadnosti svome univerzalnom humusu hrvatskoga ‚žića‘ u svakodnevnim društvenim situacijama, u nekoj novoj optici unutarnjega oduhovljivanja: „Duha ne trnite.“ (1 Sol 5,19)

Štoviše, pri tome traganju nastojati raščlaniti konfuznu heuristiku straha (radikalnog poriva pukog kolektivnog samonijekanja, navlastitih (ne)svjesnih akulturalnih samootuđenja, autarkiji i hybrisu. U tim labirintima naznačenih svojevrsnih protimbi, prijeko su poželjna radikalna sučeljavanja (neutralizacija trivijalizacije ustaljenih vrednota), rekonstrukcija vlastite samopercepcije dosadašnjih paradoksalnih praxi, incijativa i neprincipijelnih djelovanja.

Uz tu nadanu (re)obnovu zametaka devijatnih oblika isključivo ateističkim materijalizmom fragmentirana bokeška duha, neophodno je i oživjeti stare skriptorije, ljetne (kamenoklesarske) radionice za klesanje glagoljskih natpisa (izraza, obljetnica, jubileja, loda, simbola), izraditi prvi Leksikon Hrvata iz Boke, oslikati impresivne murale posvećene značajnim nadnevcima iz hrvatske etnologije tzv. CEF (Croatica Boca ethno festival), pokrenuti izrade novih erudicijskih priručnika zamrlih  Biblioteka (npr. Catarum Croaticum), utemeljiti Međunarodnu fondaciju za kolonije slikara sakralne umjetnosti i arhitektonike Boke kotorske i primorja do Drača u današnjoj Albaniji „Portreti predaka“ u Gornjem Stolivu, Budvi, Baru, Ulcinju, Svaču, Skadru i Draču (posvećenu redu sv. Benedikta), potaknuti održavanje memorijalnih plivačkih maratona u spomen na brojne moreplovce „Marko Martinović“ u Perastu (prema otocima sv. Juraj i Gospe od Škrpjela), pokrenuti izradu prve monografije „Tragovima Grgura Barskoga“ (koja bi obuhvatila prostor Bijele i Crvene Hrvatske), nanova tiskati momentalno nedostupne u nadasve reprezentativnoj dijecezanskoj knjižnici kotorske (dalmatinske): sakramentarije, lekcionare (perikope, epistolari, evanđelistari), pontifikale (XI. i XII. stoljeća), hrestomatijske edicije na ruševinama izdahnulih carstava proteklih vjekova.

U svim gradovima gdje djeluju Bratovštine (Hrvatskoj i Boki kotorskoj), uprispodobiti primjerena obilježja na urbanim prostorima, bilo da je riječ o kiparskim il‘ pak nekim drugim artističkim rješenjima, te u suradnji s kulturnim ustanovama tih mjesta, barem tri puta godišnje „Dani sv. Tripuna“ (Prijenos moći (karike) sv. Tripuna 13. siječnja, uz euharistijsko slavljenje blagdana sv. Tripuna 4. veljače i blagdan Mali Tripundan 10. studenog) održati maestralna svečana postrojavanja Odreda Bokeljske mornarice 809., te obznaniti drugu starodavnu ostavštinu toga velebnoga mediteranskoga akvatorija. I sve to inkorporirati u jedan oblik kulturalnih i vjerskih prepoznatljivih manifestacija, čime bi se omogućilo gradualno razvijanje projektnih planova reproduciranja i sukcesivnog daljnjeg intenzivnog istraživanja nikada dostatno proučenih anala povijesnih vjetrometina proteklih araela.

Tako uspostavljajući nove paradigme intepretacija, u preobrazbi vlastitoga razlomljenog identiteta, (re)afirmamo, te nanovo redimenzioniramo zatomljene evanđeoske težnje za pravednijim međuljudskim odnosima, temeljnim demokratskim normama ponašanja, pravičnijim društvenim raspodjelama dobara predaka. Samo bogatstvo jednog društva ovisi koliko su dobrohotni ljudi koji upravljaju tim bogatstvom: „Kultura je prvenstveno čin dobrote.“ (Ortega) To je jedino mjerilo naroda, malih i velikih. Bez obzira na veličinu teritorija i dužinu granice, razvedenost obale, različitost dijalekata, raznolikost crkvenih doktrina.

Socijalna osjetljivost (revolucija svijesti) ukoliko nije sastavni dio nekoga personalnoga kodeksa, kolektivnog manifesta i dignitetskog creda ophođenja, krucijalnih svjetonazorskih obrazaca, sama po sebi ne može ni biti u službi progresa i prosperiteta jednoga humanog i relativnog očovječenoga ranjivoga poretka na trasama novih informacijskih procesa, digitalnih oluja, komunikacijskih sustava u globalnoj elektronskoj agori novoga cyber doba.

Novi horizonti budućnosti

„Gdje su vaši najljepši sinovi, gdje su svi vaši sinovi, majke!“

Ida Verona, Poezija

Nadam se da će moj hrvatski narod u nadolazećim vremenima, kudikamo više puštati niz lice suze radosnice, i promišljeno prokrčivati nove horizonte budućnosti. Trebaju nam jasni putokazi ‚samoidentifikacije‘ (očigledni ne samo oku, nego i srcu): „Djeco, posljednji je čas.“ (1 Iv 2,18)

U bespućima havarija koje će se jednoga dana opet iznova pojavljivati, potrebni su nam gorostasni svjetionici, očuvana zapozorja ortografije i etimološke reljefnosti (lingvistička oruđa) jezikoslovlja, i uvijek pribrano stanje duha povijesnih stradanja kolektivne memorije jednog tisućljetnog naroda (Boke kotorske, Bosne i Hercegovine, Gradišća, Srijema, Vojvodine, Sjeverne i Južne Amerike… Australije).

Odista je sazrelo vrijeme da se negdje u Hrvatskoj, primjerice u Zadru (ili u razgranatom arhipelagu hrvatskih otoka – zbog kopnene povezanosti i žive tradicije glagoljaštva – npr. Krk), ustoliči jedan sveobuhvatni Hrvatski muzejski – dokumentacijski centar iseljenika „Sveti Leopold Bogdan Mandić“ iz cijeloga svijeta, i omogući kudikamo ozbiljnija zastupljenost hrvatskih domoljuba u Hrvatskom državnom saboru.

Zatim je neophodno zapodjenuti konkretne projekte vizualizacije, objedinjavanja hrvatske kulturne baštinu u jednu iznimno raznoliku europsku (svjetsku) organsku cjelinu, kako bi napokon u jednom Kroatološkom Partnenonu bili predstavljeni svi bastioni grandioznih ljepota jedinstvene riznice umjetnosti jugoistoka Jadrana, ali i sveukupne hrvatske iseljeničke zajednice na šahovnici društava, kultura i civilizacija diljem svijeta. Stoga je osobito značajno u ovom nadanom sudbinskom času, zakučastim bespućima sutrašnjica, nanovo rasvijetliti točke tih tisućljetnih postojbina, te iznaći najistaknutije kulturološke i vjerske zasade, korijene i vrela.

Zapodjenuti sveobuhvatne procese povezivanja svojevrsne unutarnje baštinske kohezije, strateškog kulturološkog digitaliziranja razasutih fragmenata duha diljem svijeta, u jedinstvenu sinergijsku bazu (elektronskim umreživanjem svih značajnih civilizacijskih obrisa i tragova hrvatskoga naroda kroz povijest poput CARNET – a (digitalne kroatološke Aleksandrije) hrvatskog narodosnoga bića kroz historiju svoga dosadašnjega postojanja), bez obzira na kojemu se području nekoć obitavali, djelovali, stvarali i živjeli (repozitorije, grafička građa, fotografije, dopisnice, korespodencije, albumi, in memoriami, medivijalni traktati, preporodni proglasi, trofejno oruđe (samokres, jatagani, arkebuze, helebarde, skijavone, sablje, puške džeferdarke ili šarlije), raznoraznih kulturnih udruženja (zborova, pjevačih društava, čitaonica…), aklamacija, politoška dokumentacija (primjerice istražiti općedruštveni značaj i prisutnost djelovanja HSS–a i HSP – a na prostorima jugoistočnog Jadrana u vremenu prije II. svjetskog rata), planski nacrti urbanih naseobina, ljetnikovaca i utvrda…).

Naime, poznata je činjenica da su u povijesti ljudskoga roda, postojali daleko značajnije alijanse vladanja i trijumfalne moći okrutnih patrijahalnih kaganata, falangi, reconquista, kohorti i armada (egzarha, gubernatora, grenadira, providura, satrapa, dizdara, despota, prefekta, regenta, sultana, duždeva, ratnika, prokuratora, monarha i vojskovođa), ali je jedan neznatan svojom brojnošću u nekim globalnim razmjerima, hrvatski narod, uvijek uspijevao ‚nadživjeti‘ u tim stravičnim krvoprolićima skarabejskih žandarskih era, svirepim pljačkaškim pohodima, razornim potresima u Boki kotorskoj (1537., 1563., 1667., 1729. i 1979.), legendarnim vojničkim podvizima Bokeljske mornarce 809 (bitka  kod Lepanta 1571., Kandijskog rata (1645.–1669.), prvog Morejskog rata (1684.–1699.),  Herceg Novi 1687. god., drugi Morejski rat 1714.-1718.), marševima smrti, kostrunicama, masovnim stratištima (Macelj, Jazovka, Bukovina, Galicija, Soča, Kočevski rog, Tezno, Dravograd, Huma Jama, Bleiburg, Vukovar, pred Staljingradom, Solunfski front, Afganistan, Morinj), od dosada poznatih otkrivenih unatoč silnim opstrukcijama sivih eminentnih oligarhija 2 000 grobišta (850 stratišta su Hrvatskoj (od toga 120 gubilišta (masovnih egzekucija po pravdi tzv. antifašističke Partije) u samome Zagrebu i dosada 600 poznatih grobnica maskriranih ljudi u Sloveniji), epidemijama kuge (koja se spominje samo u Kotoru  devet puta: 1363., 1400., 1422., 1430., 1435, 1503., 1572., 1667. i 1772. godine), ipak na svoj osobiti kroatološki način opstati u kontinuitetu, i biti prisutan u jednom velikom kulturno – civilizacijskom podneblju drugoga tisućljeća.

No, danas taj isti ‚žilavi‘ narod, preventivno bi trebao sama sebe, bez odgađanja  revitalizirati (korijenito preobraziti iz samih pora duhovnosti svoga bitka), te načiniti u svim policentričnim smjerovima strategije (biološkog, ekonomskog i geopolitičkog strateškog on – line mozga), koje će zorno predočavati alternativne puteve cjelokupnog kulturološkog i – inog drugog djelovanja.

Jedan od tih mogućih puteva, jamačno bi mogao biti podizanje svijesti o prokreativnoj biološkoj masi (solidarnom generacijskom ključu) i promišljenoj pronatalitetnoj politici cjelokupne hrvatske zajednice. U tome kontekstu, posebice treba istaknuti netom tiskani iznimno značajni zbornik simpozija Demografske promjene i kulturna baština Boke kotorske (2019.), u izdanju Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta u Zagrebu.

Slijedom toga, neupitno je da treba poduprijeti sve dobronamjerne idejne okosnice, koje u dugoročnim perspektivama donose nova ishodišna težišta i realne osnove zdrava ozračja opstanka svome vlastitom narodu. Na tim oštrim bridovima sječiva stvarnosti, bezuvjetni imperativ morao bi biti a priori djelotvorna prisutnost u dramatičnim procijepima sadašnjosti, i konstantno trezveno razmišljanje o kolotečinama neodgodivih poglavlja samozatajne naviruće budućnosti.

Dražen Zetić