D. Dijanović: Hrvatska ne treba slijepo slijediti njemačku politiku jer ona nije uvijek kompatibilna s interesima malih naroda

U prošloj kolumni načeli smo temu vanjske politike u kontekstu nadolazećih predsjedničkih izbora s obzirom na to da je sukreiranje vanjske politike jedna od bitnih funkcija predsjednika Republike. Među reakcijama na kolumnu mogla su se čuti i pitanja o tome čemu bi trebala težiti hrvatska vanjska politika, odnosno koji bi uopće trebali biti njezini prioriteti.

Iako je, dakako, riječ o domeni kojom se bavi visoka politika, autor ovih redaka će dati svoje osobno mišljenje o tome koji bi trebali biti prioriteti hrvatske vanjske politike danas. Te ćemo prioritete ukratko definirati u odnosu na ti ključna područja: 1.) hrvatsko članstvo u Europskoj uniji (EU), 2.) regionalnu politiku i geopolitičko okruženje, 3.) odnos prema velikim silama.

Priključiti se suverenističkoj struji

Hrvatska je članica EU-a što donosi određena ograničenja, ali i prednosti u vanjskoj politici. Neovisno što netko mislio o EU, hrvatsko članstvo u toj organizaciji je fakt pa u skladu s time – ostavljajući se se lajanja na mjesec – treba promišljati i hrvatsku vanjskopolitičku poziciju. U EU danas postoji sve izraženiji sukob eurofederalističke struje (Njemačka, Francuska), koja želi dodatno slabljenje državnih suvereniteta u korist Bruxellesa i u perspektivi stvaranje Sjedinjenih Europskih Država, i suverenističke struje (prije svega države Višegradske skupine) koja se zalaže za veće ovlasti država članica. Za povratak dijela ovlasti na nacionalne države zalagala se i Velika Britanija prije Brexita.

Njemačka je važan gospodarski faktor za hrvatsko gospodarstvo, tako da je Zagrebu nemoguće i nepotrebno provoditi bilo kakvu anti-njemačku politiku. Takvu politiku ne provode niti države Višegradske skupine jer su njihova vodstva jako dobro svjesna da su u gospodarskom smislu jako ranjiva u odnosu na Berlin. Međutim, neovisno o ovim geoekonomskim realnostima, Hrvatska ne treba slijepo slijediti politiku Berlina jer ona nije uvijek kompatibilna s interesima malih naroda.

Njemačka sve više pretvara EU u instrument svoje ekonomsko-političke moći, dobrim dijelom čineći to na račun demografskog crpljenja srednjoistočne Europe. U situaciji sukoba eurofederalista i suverenista nedvojbeni je hrvatski interes taj da se priključi suverenističkoj strani uz vješto balansiranje odnosa s eurofederalističkom strujom. U protivnom, ako se odabere sluganski odnos prema Berlinu i Parizu, to će značiti kratkotrajne pohvale Bruxellesa, no na kraju ćemo kao država i narod platiti visoku cijena takva izbora.

Umjesto “regiona” okrenuti se srednjoj Europi

Hrvatska regionalna politike proteklih se dvadeset godina svodila na bezuvjetno provođenje politike “regiona”, tj. politike geopolitičkog, kulturološkog, sigurnosnog i identitetskog orijentiranja na prostor bivše Jugoslavije. Takva je politika štetna po hrvatske interese. Hrvatski je interes integracija s politički, gospodarski i tehnološki razvijenijom srednjom Europom, prostorom koji je u skladu s hrvatskom poviješću, kulturom i tradicijom. Hrvatska bi trebala izraziti želju za članstvom u Višegradskoj skupini i snažnije se afirmirati u okviru Inicijative Triju mora.

Politička je perverzija da Srbija danas ima bolje kontakte s državama Višegradske skupine nego Hrvatska. U situaciji dok Srbija jača veze i kontakte u srednjoj Europi, hrvatska politika svodi se na pristajanje na geopolitičku ulogu lokomotive tzv. zapadnog Balkana prema Europi. Treba biti jasan: ulazak Srbije i ostalih članica bivše Jugoslavije u EU prije 2040. može biti jedino geostrateški potez s ciljem slabljenja ruskog i kineskog utjecaja na Balkanu. Sve ove države jako su daleko od ispunjavanja kriterija za članstvo u EU. Umjesto da se bavi europeiziranjem Srbije, države koja se guši u smradu antizapadnjaštva, mržnje i laži, Hrvatska bi trebala sebe iznova europeizirati i pročistiti se od mulja mentalnog balkanluka, krkanluka i primitivizma.

Sa Srbijom Hrvatska ni u kom slučaju ne treba biti na ratnoj nozi, bilo kakvi ratovi nisu nikome u interesu (još jedan rat u potpunosti bi uništio “ove prostore”), no bilateralni odnosi s Beogradom ne trebaju obuhvaćati ništa više od najobičnije kurtoazije. Dok god Srbija nije spremna niti minimalno objektivno sagledati svoju prošlost i okaniti se patološke mitomanije s tom je državom nemoguće graditi ikakve konstruktivne odnose. O dobrosusjedskim odnosima sa Srbijom, državom koju predvode bivši Miloševićevi i Šešeljevi pobočnici i doglavnici, mogu pripovijedati jedino ljudi s lošim smislom za humor.

Poduprijeti stvaranje trećeg entiteta

Od ostalih država bivše Jugoslavije, u hrvatskom fokusu treba biti Bosna i Hercegovina kao i hrvatska zemlja. Hrvatsko pitanje u BiH zahtijeva poseban osvrt, no ovdje tek ukratko treba istaknuti da bi Hrvatska trebala poduprijeti zahtjev za stvaranjem trećeg entiteta. Oni koji kažu da je tako nešto nemoguće neka se sjete da je i projekt samostalne i neovisne Hrvatske još tamo 1988. izgledao nemogućim. Da bi se nešto postiglo najprije to treba snažno htjeti. Oni pak koji se protive trećem entitetu jer smatraju da bi se time legalizirala “Republika Srpska” ne shvaćaju da je međunarodna zajednica odavno legalizirala RS. “Ali, treba čekati bolje okolnosti, pa vratiti Bosansku Posavinu” – dodat će neki dobronamjernici koji, međutim, ne žive u realnosti.

Budimo jasni: države na Balkanu nisu države gdje se ljudi naseljavaju, nego odakle ljudi iseljavaju. Taman da nam sutra i bude vraćena Bosanska Posavina, tko bi naselio taj prostor? Bez ljudi jednostavno nema kontrole prostora: to je čista geopolitika kao nastup sile u kojoj nema mjesta za bilo kakve emocije. K tome, nije li bolje danas uzeti ono što možeš pa čekati “bolje okolnosti” s nečim, nego s ničim u ruci? Opametimo se i okanimo lajanja na mjesec. U protivnom bi se hrvatstvo u BiH moglo svesti na nekoliko enklava u zapadnoj Hercegovini.

Potrebni su bolji odnosi sa Slovenijom

Kad je u pitanju odnos sa Slovenijom, ne postoji država u hrvatskom okruženju s kojom bi bilo prirodnije da Hrvatska ima kvalitetnije dobrosusjedske odnose. Zašto tome nije tako, ovdje nećemo podrobnije eksplicirati. Treba se čuvati navike da se uvijek druge optužuje da su za sve krivi, no u hrvatsko-slovenskim odnosima objektivna prosudba jasno bi zaključila da je Ljubljana bila ta koja je minirala odnose sa Zagrebom: od Antona Korošeca u prvoj Jugoslaviji preko Ljubljanske banke i šurovanja s Beogradom devedesetih protiv Zagreba do spora oko Savudrijske vale. U interesu je i Hrvatske i Slovenije da ti odnosi budu bolji i kvalitetniji, a hoće li bilateralni odnosi u budućnosti postati bolji velikim dijelom ovisit će o diplomatskoj umješnosti Zagreba. U situaciji nesigurnoga balkanskog geopolitičkog i sigurnosnog okruženja Hrvatskoj ne trebaju nestabilni odnosi s još jednom državom na njezinom sjeveru.

Voditi lukavu geopolitiku prema velikim silama

Neosporna je činjenica da se danas vodi novi hladni rat između Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije, čija je specifičnost u odnosu na “stari” hladni rat postojanje trećega globalnog aktera, a to je Kina. Novi hladni rat prelama se i preko hrvatskih leđa, a to se najbolje vidi na području bitke za plinsko tržište. Hrvatska je članica euroatlantskih integracija pa je jasno tko bi trebali biti ključni hrvatski strateški saveznici. Međutim, stara je izreka da ne treba sva jaja držati u istoj košari.

U skladu s time, Hrvatska ne treba voditi proturusku politiku i dati se upletati u rusofobne aktivnosti, nego, naprotiv, treba nastojati izgrađivati što bolje odnose sa svim velikim silama pa tako i s Rusijom. Putem inicijative “Pojas i put” Kina sve snažnije istupa na globalnu scenu, a benefite koje ta inicijative nudi trebala bi iskoristiti i Hrvatska. One države koje kritiziraju manje države zbog suradnje s Kinom i same s Pekingom imaju poslovne aranžmane teške stotine milijardi dolara. U situaciji stvaranja multipolarnog svijeta i sve većeg pomicanja moći na Istok, treba voditi lukavu geopolitiku i nastojati koristite pukotine koje nastaju u hrvanju velikih sila.

Migracije kao pitanje svih pitanja

In fine, već danas pitanje masovnih i nekontroliranih migracija u Europu ključno je pitanje europske budućnosti, sigurnosti i identiteta. Mnogi dijelovi zapadne i sjeverne Europe već danas ne sliče na Europu, nego na sjevernu Afriku i Bliski istok što podrazumijeva izrazito niski stupanj sigurnosti. Multikulturalizam je odavno propao projekt, što su konstatirali i europski čelnici kao što su Merkel i Cameron, no svejedno se i dalje inzistira na tome nakaznom projektu koji u Europi stvara paralelna društva. Ono što nije funkcioniralo kad su migracije bile nižeg intenziteta, naravno da će još manje funkcionirati kako će se migracije povećavati.

Oko 650 milijuna ljudi na svijetu izrazilo je želju da bi htjelo emigrirati na Zapad, a tu se dakako radi o stanovnicima afroazijskih paralela i meridijana. Ako se nastavi dosadašnja suluda pseudoliberalna politika europski će identitet do kraja ovoga stoljeća nedvojbeno biti uništen, a Europa će, kao što je još pred 15 godina predskazao Bernard Lewis, postati dio arapskog Maghreba. Pseudoliberalni i ljevičarski mistici danas vabe migrante u Europu. no povijesni bi paradoks mogao biti da će upravo oni, koji danas vode odsudne bitke protiv “fašista” i “katolibana”, biti prve žrtve svoje politike jer će sutra, kad “velika zamjena stanovništva” bude provedena, biti ukinute sve liberalne institucije. U islamskim državama nema mjesta za demokraciju i vrijedi jedino šerijat.

Primjer zapadne Europe trebao bi biti poučan za države srednjoistočne Europe, pa tako i za Hrvatsku koja ne treba pristajati ni na kakve “kvote i lokote” iz Bruxellesa. Grad koji nije sposoban osigurati sigurnost svojih građana danas proziva države srednjoistočne Europe “na red”, kako bi sutra i u njima vladao nered. Pametni uče na tuđim, a budale na svojim grješkama…

Davor Dijanović/Direktnohr/https://direktno.hr /Hrvatsko nebo