Prava nacionalnih manjina u Sloveniji, Mađarskoj i Srbiji
Vrijeme:10 min, 46 sec
U toj kakofoniji argumenata i protuargumenata te poneke i „alternativne istine“, teško je prosuditi a još i teže presuditi tko je u pravu; a postignuti stručni, društveni i politički konsenzus o tome pravi je pothvat i gotovo utopija demokratske kulture, dijaloga, tolerancije, etike i solidarnosti. Pa kad se ne možemo usuglasiti i postignuti produktivni društveni kompromis glede svega toga, da pogledamo i analiziramo kako je to (ustavno)pravno i politički riješeno i ustrojeno u dvije nam susjedne države koje su članice Europske unije u Republici Sloveniji i Republici Mađarskoj, te Republici Srbiji koja nije članica Europske unije?
MANDATI MANJINSKIH ZASTUPNIKA U PARLAMENTIMA SLOVENIJE, MAĐARSKE i SRBIJE
U Republici Sloveniji kao nacionalne manjine priznate su samo talijanska i mađarska, unatoč tome što su po brojnosti svojih pripadnika neusporedivo manje od etničkih zajednica Hrvata, Muslimana i Srba. Talijanskoj i mađarskoj nacionalnoj manjini po posebnom biračkom pravu unaprijed je rezerviran odnosno zajamčen po jedan zastupnički mandat u parlamentu, a zastupnici imaju opći politički mandat što znači da u parlamentu odlučuju o svim temama i pitanjima koja su u nadležnosti parlamenta ravnopravno sa svim ostalim zastupnicima no koji su za razliku od njih izabrani po općem biračkom pravu.
U Republici Mađarskoj predstavnici nacionalnih manjina na izbornim listama biraju se istodobno po posebnom i po općem biračkom pravu. I što je svrha toga? Izbori po posebnom biračkom pravu jamče im te unaprijed rezerviraju mandat u parlamentu neovisno o tome hoće li njihova izborna lista brojem dobivenih glasova birača prijeći izborni prag, te primjereno tome odnosno razmjerno izbornom legitimitetu odnosno broju glasova koje su dobili imaju u parlamentu poseban politički mandat što znači da ne sudjeluju u odlučivanju o izboru vlade, izboru pojedinih ministara, donošenju državnog proračuna i slično, nego sudjeluju i odlučuju samo u predmetima i temama koji se odnose na zaštitu i promicanje kulture, obrazovanja, jezika, pisma, medija i slično odnosno identitetskim pitanjima njihove nacionalne manjine.
No, ako njihova izborna lista brojem dobivenih glasova birača prijeđe izborni prag i time dobije izborni legitimitet kao i izborne liste čiji se kandidati biraju po općem biračkom pravu i da bi osvojile parlamentarni mandat moraju brojem dobivenih glasova birača prijeći izborni prag, onda izabrani zastupnik nacionalne manjine koji je u parlament izabran po općem biračkom pravu, primjereno tome ima i opći politički mandat te odlučuje ravnopravno s ostalim zastupnicima koji su izabrani po općem biračkome pravu o svemu što je u nadležnosti parlamenta a to znači i o izboru vlade, pojedinih ministara, donošenju državnog proračuna i svemu ostalom.
Usput i jedan primjer iz Savezne Republike Njemačke u kojoj se kao pravno uređenoj i demokratski uzornoj državi, smatra politički nekorektnim i nepristojnim da zastupnici nacionalnih manjina presuđuju prilikom formiranja izvršne vlasti u predstavničkom tijelu. Tako su u pokrajinskom parlamentu savezne zemlje Schleswig-Holstein 2005.g. dva zastupnika danske nacionalne manjine podržali koaliciju SDP-a i Zelenih da formiraju izvršnu vlast, a to je izazvalo neodobravanje pa i negodovanje u javnosti. Što znači da se u državama konsolidirane demokracije i demokratske tradicije drži demokratski neprimjerenim i nekorektnim da političke stranke izborni legitimitet odnosno zastupničke mandate koje nisu osvojile na izborima, u predstavničkom tijelu u proceduri formiranja izvršne vlasti „nadoknađuju“ zastupnicima nacionalnih manjina koji su izabrani po posebnom biračkom pravu i bez izbornog legitimiteta razmjernog općim demokratskim standardima, te što im omogućuju da stvore zastupničku većinu zahvaljujući kojoj formiraju i obnašaju izvršnu vlast!
A kakav su mandat u parlamentu i biračko pravo predstavnika nacionalnih manjina u Republici Srbiji? Ustavom Republike Srbije, Zakonom o izboru narodnih poslanika (dalje: ZINP), Zakonom o Narodnoj skupštini i Poslovnikom Narodne skupštine; nije eksplicitno definiran politički opseg mandata narodnih poslanika, što po tome znači da svi narodni poslanici pa i oni koji su u parlament izabrani kao predstavnici nacionalnih manjina imaju opći politički mandat te ravnopravno odlučuju o svim predmetima i temama iz ustavnopravne, zakonodavne, izborne, predstavničke i kontrolne funkcije koje su prema Ustavu i zakonu u nadležnosti Narodne skupštine. No kad se to stavi i analizira u kontekstu članka 75. stavak 2 Ustava RS i članka 81. stavci 2 i 3 ZINP-a, nameću se dvojba i pitanje je li to doista tako tj. da i predstavnici odnosno narodni poslanici nacionalnih manjina stvarno imaju opći politički mandat? Članak 75[K1]. stavak 2 Ustava Sglasi: „Putem kolektivnih prava pripadnici nacionalnih manjina, neposredno ili preko svojih predstavnika učestvuju u odlučivanju ili sami odlučuju o pojedinim pitanjima vezanim za svoju kulturu, obrazovanje, obaveštavanje i službenu upotrebu jezika i pisma, u skladu sa zakonom“. Članak 81. stavci 2 i 3 ZINP-a glase: „Političke stranke nacionalnih manjina, su sve one stranke čiji je osnovni cilj predstavljanje i zastupanje interesa nacionalne manjine i zaštita i poboljšanje prava pripadnika nacionalnih manjina, u skladu s međunarodnim standardima. O tome da li podnosilac izborne liste ima položaj političke stranke nacionalne manjine odlučuje Republička izborna komisija pri proglašenju izborne liste, a na predlog podnosioca izborne liste koji mora biti stavljen pri podnošenju izborne liste“.
Kao što se to moglo pročitati u citiranim člancima Ustava RS I ZINP-a: „Putem kolektivnih prava pripadnici nacionalnih manjina neposredno ili preko svojih predstavnika učestvuju u odlučivanju ili sami odlučuju o pojedinim pitanjima vezanim za svoju kulturu, obrazovanje, obaveštavanje i službenu upotrebu jezika i pisma“. „Političke stranke nacionalnih manjina, su sve one stranke čiji je osnovni cilj predstavljanje i zastupanje interesa nacionalne manjine i zaštita i poboljšanje prava pripadnika nacionalnih manjina. O tome da li podnosilac izborne liste ima položaj nacionalne manjine odlučuje Republička izborna komisija pri proglašenju izborne liste, a na predlog podnosioca izborne liste koji mora biti stavljen pri podnošenju izborne liste“. Inače, izborna lista je prema članku 42. stavci 1 i 3 ZINP-a utvrđena kad je svojim potpisima na odgovarajućem službenom obrascu podrži najmanje 10.000 birača, a svaki potpis mora biti ovjeren u nadležnom sudu. Za razliku od Republike Hrvatske u kojoj je prema članku 18. stavak 2 Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, za pravovaljanost kandidature izborne liste nacionalnih manjina potrebno prikupiti najmanje 100 potpisa i nije potrebna ovjera potpisa u sudu!
Dakle, unatoč tome što su pitijski formulirani odnosno dvosmisleni i nedostatno jasni, citirani članci Ustava RS i ZINP-a u izravnom i neizravnom značenju mogu se interpretirati kao ograničavanje opsega mandata narodnih poslanika predstavnika nacionalnih manjina na „odlučivanje o pojedinim pitanjima vezanim za svoju kulturu, obrazovanje, obaveštavanje i službenu upotrebu jezika i pisma“, što dodatno potvrđuje i definicija da su političke stranke nacionalnih manjina “sve one stranke čiji je osnovni cilj predstavljanj i zastupanje interesa nacionalne manjine, i zaštita i poboljšanje prava pripadnika nacionalnih manjina“. Zar to nije eksplicitna odredba odnosno poruka da narodni poslanici predstavnici nacionalnih manjina de facto treba da odlučuju samo o pitanjima vezanim za kulturu, obrazovanje, obavještavanje i službenu upotrebu jezika i pisma; i implicitna odredba i poruka da se od njih i ne očekuje te da stoga i nije poželjno te da i ne treba da sudjeluju pogotovo kao presudan čimbenik u odlučivanju o svim drugim pitanjima iz nadležnosti Narodne skupštine?
Pa ako to jest tako, a sudeći po značenju odnosno valjanoj semantičkoj interpretaciji citiranih članaka Ustava RS i ZINP-a to doista i jest tako, onda narodni poslanici u Narodnoj skupštini predstavnici nacionalnih manjina de facto u proceduri odlučivanja nemaju mandat u opsegu općeg političkog mandata kao svi ostali narodni poslanici. Nego imaju mandat ograničenog opsega tj. ograničeni politički mandat, koji je u skupštinskoj proceduri odlučivanja i dodatno potenciran time što su narodni poslanici predstavnici nacionalnih manjina u ukupnom broju od 250 narodnih poslanika tolika i kvantitativna manjina da u skupštinskoj praksi donošenja odluka apsolutno ne mogu ikada doći u situaciju da o njihovu glasu ovise odnosno da oni u proceduri glasovanja presudno odlučuju o izboru vlade, pojedinih ministara, usvajanju budžeta i završnog računa itsl., kao što u tome standardno po svom općem političkom mandatu sudjeluju svi ostali narodni poslanici, nego uvijek i samo mogu realno i relevantno sudjelovati u odlučivanju o predmetima, temama i pitanjima koji su im implicitno i eksplicitno, izravno i neizravno određeni citiranim člancima Ustava RS i ZINP-a!
IZBOR MANJINSKIH POSLANIKA U NARODNU SKUPŠTINU SRBIJE
U Republici Srbiji ne postoje Ustavom i Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (je li slučajno da u nazivu tog zakona nema riječi „unapređivanje“ tih prava i sloboda?) zajamčeni odnosno unaprijed rezervirani mandati poslanika u Narodnoj skupštini za predstavnike nacionalnih manjina, koji po posebnom biračkom pravu mogu i obvezno moraju dobiti mjesto u parlamentu.
Da bi se nacionalnim manjinama odnosno njihovim izbornim listama u izbornome procesu stvorili uvjeti u smislu pozitivne diskriminacije tako da njihovi kandidati mogu osvojiti mandat i one biti zastupljene u Narodnoj skupštini, 25. veljače 2004.g. „Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o izboru narodnih poslanika“ ukinut je izborni prag od 5 posto dobivenih glasova za izborne liste nacionalnih manjina. Time stranke i izborne koalicije nacionalnih manjina mogu sudjelovati u raspodjeli poslaničkih mandata i kada njihove izborne liste nisu prešle izborni prag od 5 posto dobivenih glasova.
Dakle, to je zakonska (i politička) mjera pozitivne diskriminacije kojoj je bio cilj da se stvori mogućnost po posebnom biračkom pravu da stranke nacionalnih manjina ili njihove međusobne izborne koalicije odnosno njihove izborne liste mogu osvojiti poslanički mandat i biti zastupljene u Narodnoj skupštini. No, je li to i ostvareno tj. je li ukidanje izbornog praga od 5 posto dobivenih glasova po izbornoj listi stranaka ili izbornih koalicija stranaka nacionalnih manjina omogućilo da se u realnom izbornom procesu postigne taj politički cilj i demokratski standard, da sve nacionalne manjine posebnim ili zajedničkim narodnim poslanikom budu zastupljene u parlamentu?
„Zakonom o izmenama Zakona o izboru narodnih poslanika“ 2004 . godine, u razmjernom izbornom sustavu izborni prag kao zakonska zapreka za osvajanje poslaničkih mandata , zamijenjen je prirodnim izbornim pragom (PIP) kao realnom zaprekom strankama/izbornim koalicijama stranaka nacionalnih manjina odnosno njihovim izbornim listama za osvajanje mandata, a koji se još naziva i teorijska klauzula inkluzivnosti ili reprezentativnosti. PIP se pak definira kao minimalni postotak glasova koji izborna lista mora dobiti od birača u najpovoljnijim uvjetima da bi osvojila svoj prvi mandat u izbornoj jedinici. PIP ovisi o veličini (ne po geografskoj površni nego po broju mandata) izborne jedinice, broju izbornih lista koje sudjeluju u izborima te o metodi pretvaranja danih glasova birača u mandate, a izračunava se po odgovarajućoj formuli.
PIP za osvajanje jednog mandata zahtijeva 0,4 posto odnosno oko 16.000 glasova birača uz izlaznost od oko 60 posto od ukupnog broja birača i izbornoj jedinici, što je prag kojeg izborne liste stranaka te izbornih koalicija stranaka velike većine nacionalnih manjina vrlo teško ili uopće ne mogu prijeći! Samo mađarska, romska i bošnjačka nacionalna manjina koje je po popisu stanovništva iz 2001.g. činilo 253.899.147.604 i 145.278 pripadnika mogu s relativnom sigurnošću očekivati da će na izborim osvojiti mandat(e) i biti zastupljene u Narodnoj skupštini!
Hrvatska nacionala manjina broji 57.900 pripadnika (po popisu iz 2002.g. bilo ih je 70.602), te svi izborni ciklusi i pet što redovnih što izvanrednih parlamentarnih izbora od 2004.g. su pokazali i dokazali da ne postoji ni teorijska mogućnost da izbornom listom ili koalicijskom izbornom listom unutar nacionalne manjine prijeđe prirodni izborni prag, osvoji mandat(e) i bude zastupljena u Narodnoj skupštini. To je mogla i ostvarivala jedino u izbornoj koaliciji s Demokratskom strankom i njezinim izbornim koalicijskim partnerima i zahvaljujući tome imala jednog narodnog poslanika. Uz bitan statističkodemografski podatak da je hrvatska nacionalna manjina autohtona te po brojnosti četvrta u Republici Srbiji iza mađarske, romske i bošnjačke nacionalne manjine, što znači da uz hrvatsku nacionalnu manjinu i svih preostalih 17 nacionalnih manjina kojih je udio u ukupnom stanovništvu Republike Srbije ispod 1 posto realno u izbornome procesu izbornom listom ili koalicijskom izbornom listom unutar nacionalne manjine ne mogu prijeći prirodni izborni prag, osvojiti posebni ili zajednički poslanički mandat i biti zastupljene u Narodnoj skupštini!
No, od donošenja „Zakona o izmenama Zakona o izboru narodnih poslanika“ 2004.g. prošlo je 14 godina i ukupno pet parlamentarnih izbora, čiji su rezultati zorno i valjano pokazali i dokazali da su nacionalne manjine čiji je udio u ukupnom stanovništvu Republike Srbije ispod 1 posto, a to su sve nacionalne manjine osim mađarske, romske i bošnjačke; negativno diskriminirane u realnome izbornom procesu, a da do sada ništa nije poduzeto na zaštiti i unaprijeđenju političkih te ljudskih i građanskih prava i sloboda tih nacionalnih manjina, te da se taj veliki i bitan demokratski deficit apsolutno neprimjeren i neprihvatljiv za demokratsku državu – otkloni!
Blaženko Strižić
http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo
