D. Tolić: Tko se od predsjedničkih kandidata može nadati potpori bh. Hrvata

Aktualna predsjednica ima glasove HDZ-a BiH i njihovih pristaša, Milanovića se gleda kroz prizmu Mesića, a Škoro je po Hercegovini već odradio dio nastupa

Predstojeći predsjednički izbori u Hrvatskoj razriješit će neke dvojbe i vjerojatno otvoriti nova iskušenja, možda i dodatno zakomplicirati odnose na unutarnjem planu. Za Hrvate u Bosni i Hercegovini stvari u mnogome podsjećaju na vrijeme s prijelaza na 21. stoljeće kada je promjena vlasti i dolazak trećesiječanjske diktature prilično odredila i pogoršala njihovu poziciju nakon što su u Zagrebu na vlast zasjeli oni koji su spremno poduprli unitarizaciju zemlje i ozakonjenje dominacije Bošnjaka i Srba nad sunarodnjacima u dvoentitetskoj državi. Posve ispod medijskoga radara prošla je informacija o tomu kako je američki državni tajnik Mike Pompeo imenovao posebnoga predstavnika za Zapadni Balkan Matthewa Palmera koji bi trebao pomoći ‘integraciji zemalja u zapadne institucije’, zbog čega se očekuju diplomatski i drugi potezi oko konačnoga presijecanja čvora između Prištine i Beograda, ali i pospremanja odnosa u Bosni i Hercegovini. Posljednji put kada je izaslanik američkoga predsjednika Billa Clintona za Balkan Robert Gelbard pomagao krojenje ovoga dijela svijeta, Hrvati u BiH ostali su kraćih rukava s ustavnim izmjenama kojima je omogućeno njihovo političko eutanaziranje.

Samo ne Mesić

Posve je sigurno da se ustavne promjene iz 2002. nikada ne bi dogodile u BiH niti bi ih međunarodna zajednica nametnula da u Zagrebu nisu imali sklone političare, ponajprije Stipu Mesića, koji je posljednji put među bh. Hrvatima bio tek 1991. godine kada je kriomice krstio i krizmao djecu, a istodobno samo nekoliko dana prije nazočio otvaranju ‘Sajma šljive’ među bošnjačkim prijateljima u Gradačcu. Zbog toga je pozicija predsjednika, a moguće i kasnijega rotiranja vlasti za Hrvatsku, posebno za Hrvate u BiH iznimno važna, moguće i sudbonosno važna zbog predstojećih ustavnih i drugih izmjena koje bi ju trebale najprije učiniti normalnom zemljom, ali je pitanje hoće li se pri tome uvažiti njezin demokratski kapacitet koji ovdje čuvaju tri naroda, a ne samo građani, na čemu inzistira cijeli bošnjački politički establišment, Islamska zajednica i najveći dio javnosti s obzirom na to da ovaj narod čini iznad 50 posto pučanstva. No i politički odnosi su u Hrvatskoj evoluirali pa je vrlo teško bilo kojega od kandidata usporediti s Mesićem. Zapravo, tek je mali broj onih koji gaje simpatije prema inicijativama koje podupiru dominaciju nad sunarodnjacima u BiH. Iznimka, iako dolazi iz drugoga ili trećega reda izglednih kandidata za predsjednika danas je Vlaho Orepić. On je svoju političku budućnost vezao uz Željka Komšića, koji je Hrvatima u BiH postao simbolom nepravde, pokušaja negiranja njihove konstitutivne i jednakopravne pozicije. Naime, u nekoliko navrata posljednjih se mjeseci upravo Orepić susreo s Komšićem, podupro njegov rad, što je ravno tomu da je netko iz vodstva nekadašnje Hrvatske republike Herceg-Bosne otišao u Knin i pozdravio napore Milana Martića. Bivši podoficir JNA vjerojatno bi za Hrvate u BiH bio najlošiji kandidat na Pantovčaku, ali je posve izvjesno kako se ne trebaju previše brinuti za njegovu političku karijeru. Hrvatima u BiH je još jedino ostao poznat po tomu što je kao ministar unutarnjih poslova masovno ukidao mogućnost korištenja prebivališta u Hrvatskoj, što je značajan broj koristio zbog liječenja u zdravstvenim institucijama u Hrvatskoj. Činio je to čak i onima koji su transplantirali organe u Hrvatskoj i kojima je od životne važnosti imati tu medicinsku skrb. Za troje kandidata kojima sve ankete daju golemu prednost, aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, Zorana Milanovića i Miroslava Škoru, ako je suditi po dosadašnjem iskustvu, i ako se stvari ograniče samo na ovu poziciju, a ne i na domino učinak koji bi taj izbor mogao donijeti na Markovu trgu, onda imaju mnogo manje razloga za brigu. Škoro, koji jedini ima masovnu pretkampanju s koncertima, do sada je održao nekoliko takvih ‘skupova’ i u BiH. Čak i unatoč nekih trzavica, on je jedan od izvođača u Thompsonovoj svojevrsnoj himni ‘Lijepa li si’ u kojoj Herceg-Bosna počesto dominira, pa nije potrebno dodatno elaborirati njegovo razmišljanje. No tek je jednom ipak u neformalnoj kampanji nedavno prokomentirao zbivanja u Bosni i Hercegovini. I to gašenje mostarskoga Aluminija.

Od Aluminija do Pompea

‘Gašenje mostarskog Aluminija još je jedan udarac opstojnosti Hrvata u BiH i jasan pokazatelj nebrige hrvatskih političkih elita s obje strane granice o interesima našeg naroda. Republika Hrvatska dopustila je propast tvrtke u kojoj ima vlasništvo nad 12 posto dionica i o kojoj ovisi 50 posto prometa Luke Ploče, a hrvatski političari koji participiraju u Vladi Federacije BiH suodgovorni su za krah Aluminija koji je gospodarska žila kucavica Hercegovine. Poražavajuće je što ti deklarativni borci za nacionalne interese nisu izašli iz vlasti koja se maćehinski odnosila prema mostarskom gigantu dok je propale industrije iz većinski bošnjačkih područja obilno subvencionirala’, napisao je Škoro na društvenoj mreži najpreciznije opisujući zbivanja koja su dovela do propasti ovoga nekadašnjeg giganta. O toj temi oglasila se i predsjednica, tražeći da Zagreb pomogne ponovno pokrenuti ovu kompaniju. Obnašajući dužnost predsjednice, najsnažnije kritike dobila je upravo o temi Bosne i Hercegovine. Njezina je pozicija o ovomu pitanju slična onoj koju ima Vlada. Često je isticala kako Hrvatskoj prijete radikalni elementi s područja Balkana, a njezina krivo interpretirana izjava u Jerusalem Postu o tomu kako Bošnjacima upravlja ‘militantni iranski islam’, pokrenula je pravu lavinu osuda, ponajprije dežurnih higijeničara i NVO plaćenika u Hrvatskoj, a napose od bošnjačkih institucija i pojedinaca. Kolinda Grabar Kitarović se, po dostupnim informacijama, koristila svim situacijama – pa čak i s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom ili državnim tajnikom Mikeom Pompeom kako bi problematizirala neravnopravni položaj Hrvata u BiH. Problem je bio što je njezino angažiranje vezano za BiH bilo bez komunikacije s predstavnicima bh. Hrvata, a što je onda izazivalo grč u želucu tamošnjega političkog vodstva. No posve je sigurno kako će ona biti prvi izbor HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora na predstojećim izborima upravo zbog važnosti koje ovi izbori imaju s Vladom i pozicijom Andreja Plenkovića s kojim snažne odnose gradi čelnik HDZ-a BiH Dragan Čović. Većina Hrvata u Bosni i Hercegovini kandidata ljevice Zorana Milanovića promatra kroz prizmu Mesića, odnose kojega su dužnosnici ove stranke imali prema pitanju ove zemlje. Na Iblerovu trgu nedavno su kritizirajući euro zastupnicu Željanu Zovko i njezino obilježavanje Herceg-Bosne s navođenjem kako se radi o slavljenju ‘logora, zločina i smrti’ u dobroj mjeri naštetili samom Milanoviću. On je u odnosu s BiH imao dvije faze. Najprije je bila ona kada je bespogovorno odlazio tamošnjem SDP-u Zlatka Lagumdžije koji je Hrvatima u dvama navratima podvalio Željka Komšića. Čak je i bio na njegovu završnom predizbornom skupu 2010. u Sarajevu. Samo godinu dana kasnije Milanović je zatvorio vrata Komšiću i Lagumdžiji neformalno ih proglašavajući persona non grata. Sljedeći važan potez što ga je kandidat SDP-a napravio dogodio se 2014. kada je u ‘bosanskom proljeću’ nasilnih prosvjeda zapaljeno sedam zgrada u Mostaru. Tada je kao premijer otišao i obišao spaljenu zgradu HDZ-a BiH. Jedan od krupnijih poteza koje je napravio dogodio se godinu dana kasnije kada je zabranio bošnjačkim istražiteljima pristup Arhivu HVO-a koji se nalazi u Zagrebu jer su masovno krivotvorili i jednostrano prikazivali dokumente iz proteklog rata. Unatoč prijetnjama haaškog tužitelja Sergea Brammertza da će Hrvatsku prijaviti UN-u, nije popustio.

Koliko je god važno tko će biti hrvatski predsjednik, jednako je, ako je i važnije, konačno izgraditi strategiju odnosa između Zagreba i bh. Hrvata, te kako pomoći ostvariti jednakopravnost ovoga naroda u BiH. Jedan od boljih prijedloga je onaj Mire Kovača o belgijskom političkom modelu, po kojemu danas u BiH Željko Komšić ne bi bio član Predsjedništva, a Bošnjaci bili u prigodi ugurati Anela Šahinovića ili Emira Fejzića kao Hrvate u Dom naroda. Zbog nove američke inicijative po kojoj se cijelu regiju kani pogurati u EU i NATO, bilo bi mudro iskoristiti taj vjetar jer su bh. Hrvati jedini iskreni zagovornici toga puta, te s druge strane izgraditi jedinstvenu i koordiniranu strategiju Markova trga, Pantovčaka i Mostara. U tome slučaju bilo bi čak i manje važno tko će u petogodišnjem mandatu biti prvi na čelu države.

Domagoj Tolić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo