TKO I ZAŠTO STVARA NOVI KAOS U BIH?

Država je podjeljenija nego ikada ranije u posljeratnom razdoblju, nepovjerenje i mržnja triju konstitutivnih naroda permanentno raste i gotovo je dosegla razinu predratnog vremena. Pa iako institucije sustava formalno funkcioniraju, društvo je, zapravo, paralizirano i lišeno normalne političke i poslovne atmosfere, nužnih za stabilnost i gospodarski oporavak i rast te zaustavljanje masovnog iseljavanja stanovništva. Na djelu su sveopći dezintegracijski proces nazočni u sva tri većinska naroda, na svim društvenim razinama: od onih političkih, kulturnih, vjerskih, pa do najnižih – svijesti običnog puka, koji možda bolje od svih osjeća kako ova agonija predugo traje i da sve to skupa više nema nikakvog smisla.

Opet „uskrsnula“ bošnjačka tužba protiv Srbije za genocid

U tim i takvim okolnostima, u hrvatskim medijima pomalo je tiho prošla vijest, o podizanju nove tužbe Haaškom sudu protiv Republike Srbije, od strane bošnjačkog dijela državne vlasti, zbog genocida na prostoru BiH u vrijeme rata 90-ih godina. Naime, navodno su se pojavili novi dokazi (kao da taj Sud i ranije nije imao i više nego realnu  sliku o činjeničnom stanju u toj zemlji u doba krvavog rata). Podsjećamo, Bosna i Hercegovima je još 2007. g. podigla istu tužbu protiv Srbije na Haaškom sudu, a ovaj ju je odbacio tj. Srbiju oslobodio krivnje po toj optužbi.

Zašto se u Hrvatskoj o ovom najnovijem potezu Sarajeva malo govori, nije mi poznato ali me i ne iznenađuje, poznavajući prijašnje, prečeste izjave službenog Zagreba, poglavito u vrijeme predsjednikovanja Stjepana Mesića i Ive Josipovića, o tome, kako se tri naroda u BiH sami moraju dogovarati, a da će Hrvatska poštivati sve ono o čemu se dogovore. Naravno da je takav protuustavni stav (jer Republika Hrvatska se po svom Ustavu mora skrbiti o Hrvatskom narodu u BiH, sviđalo se to Mesiću ili bilo kome drugom, slično onome kako se, primjerice, Turska danas „skrbi“ o turkmenskoj manjini na sjeveru Sirije) najviših hrvatskih dužnosnika potpuno apsurdan: jer da su se tri BiH naroda mogli sami dogovoriti, ne bi između njih 1992. g. izbio rat.

Šutnja službenog Zagreba na spomenuti politički događaj u Sarajevu (jer on je u prvom redu baš to – politika, a ne stvar pravosuđa, kako bi netko sada želio prikazati) još je manje shvatljiva imajući u vidu, kako sutra Bošnjaci u ime države BiH, samostalno mogu podignuti sličnu tužbu i protiv Republike Hrvatske (podsjetimo, tek predstoji, pravno i posljedično,  potencijalno vrlo opasna preusda hrvatskim političkim i vojnim dužnosnicima u BiH, na čelu s g. generalom Praljkom). U tom smislu je iz sarajevske čaršije  primjetna (i pohvalna) vijest, da je hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović odbio poduprijeti (preciznije, šutnjom odbacio) namjere o podnošenju nove tužbe protiv Srbije. Time je de facto stao na stranu srpskog predstavnika u BiH Predsjedništvu Mladena Ivanića, koji je zbog bošnjačke namjere oštro prosvjedovao i sazvao izvanrednu sjednicu toga tijela. Bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović sjednicu je napustio, obrazloživši, kako „nije pripremljena po proceduri“.

I ovdje se nikako ne radi o tome, da netko, pa i Dragan Čović, sumnja u to kako je Republika Srpska sazdana na genocidu, jer to je nedvojbena i neporeciva istina. O tome svjedoče bezbrojni zločini i progoni nesrpskog stanovništva s tih prostora i njihova potpuno poremećena demografska slika u odnosu na onu predratnu, naravno, u korist srpskog naroda. To je činjenica koja se ne može osporiti.

Međutim, u tom i takvom svijetu u kojem živimo, previše je toga zasnovano na krvi nedužnika i mučenika, a mnoga carstva i brojne države upravo su na njoj izgradili svoje temelje. Da ne idemo daleko u europsku ili američku prošlost s indijanskim narodom, spomenimo se samo nekih, na krvi i progonima stvorenih novijih državnih tvorevina – poput Južnog Sudana, Somalilanda, a neki će u tu kategoriju staviti i Izrael, u odnosu na tamo živući palestinski narod. Irak i Sirija su eklatantan primjer masovnih zločina i genocida počinjenih od strane „Islamske države“, koja nije ništa drugo nego „produžena ruka“ svojih stvoritelja i sponzora, dobro znanih široj međunarodnoj zajednici.

Na žalost, pojam „genocid“ je u međunarodnom pravosudnom ustroju previše rastezljiv i zlouporabljavan u političke svrhe od strane ovosvjetskih moćnika, a da bi zadovoljio minimum pravde – toliko nužne žrtvama i njihovim potomcima, barem kao moralna sadisfakcija.

Licemjerno je očekivati da se danas Srbi odreknu onog što im je međunarodna zajednica dala

Međunarodna zajednica de facto je stvorila i odobrila postojanje Republike Srpske i oko toga nema spora. Zašto je to učinila, u trenutku kada je vojska RS bila pred potpunim porazom, posve je jasno: uvijek i jedino iz geopolitičkih razloga – istih onih, koji nisu dozvolili trajnu stabilizaciju stanja u toj zemlji, kao što nisu dozvolili niti jačanje i stabilan gospodarski razvoj tek stasale i u ratu pobjedničke hrvatske države. A kada je bosanskim Srbima već jednom dato pravo na svoju Republiku unutar BiH, zašto bismo sada licemjerno očekivali, da se oni sami tog stečenog prava (makar dobivenog potpuno nepravedno) sada odreknu u korist do kraja mutne BiH zbilje i njezine još nepredvidljivije  budućnosti. Možda bismo se prije trebali zapitati, je li se hrvatski državni vrh olako i naivno odrekao Herceg-Bosne, kao jedinog istinskog jamca zaštite i jednakopravnosti Hrvata u BiH. Jer Hrvatska Republika Herceg-Bosna, sasvim sigurno, ni u svojim korijenima ni tijekom svog bivstvovanja nije bila zločinačka, poglavito u odnosu na Republiku Srpsku. Međutim, o „genocidnosti“ HR HB stvorena je percepcija i mit (zločina je i u njoj nedvojbeno bilo, kao što ih je bilo na svim stranama – i u tom sukobu i u svakom drugom ratu), ponajviše od strane bošnjačke političke elite, koja je u tome imala punu potporu najviših Zapadnih obavještajnih i političkih struktura. Tek sada se, s predugim vremenskim odmakom i u Zagrebu postupno shvaća, kolika je bila zabluda prepustiti sudbinu BiH Hrvata birokratima iz međunarodnih institucija ili „međusobnim dogovorima triju konstitutivnih naroda“, kako je o tome svojedobno mantrao Mesić.

Tko stoji iza bošnjačke inicijative i zašto baš sada?

Trenutak za obnovu tužbe protiv Srbije pomno je odabran. Naravno, kako navodni novi dokazi s tim nemaju nikakve veze. Na Balkanu je na djelu novo geopolitičko preslagivanje: osim Zapada, tu su sada iznova Rusija i Turska. SAD već dugo računa na svoja tri glavna uporišta za očuvanje svojih interesa na ovim prostorima. To su Sarajevo, Priština i Podgorica. S te tri ključne poluge Washington može destabilizirati ili modificirati stanje u regiji prema svojoj volji i kada to hoće. On to upravo sada čini u Makedoniji, kroz tamošnji „albanski faktor“. Prisjetimo se nedavnih izjava poznatog američkog kongresmena, u intervjuu izvjesnoj albanskoj TV kući, o tome, kako Makedonija nije država i da je treba podijeliti: većinski albanske prostore pripojiti Kosovu, a one makednonske Bugarskoj. Naravno, u svemu tome je puno političke retorike, izrečene s ciljem pokazivanja vlastitih mogućnosti ako se ne bude postupalo prema uputama „gazde“.

A upravo u tom kontekstu se mora sagledavati i najnovija inicijativa Bakira Izetbegovića i bošnjačke političke elite: ona, s jedne strane, bosanskim  Srbima odašilje poruku o tome, što se sve može dogoditi otrgnu li se kontroli i previše „zaigraju“ s Republikom Srpskom. I, s druge strane, preko bošnjačke inicijative, pretvorene u službeni stav BiH države, Washington odašilje ozbiljno upozorenje Beogradu, što se može dogoditi ukoliko se Srbija „otrgne“ Zapadu i „uplete“ u mrežu novih i ojačalih ruskih interesa na ovim prostorima. A može se dogoditi sljedeće: da Haaški sud, pod pritiskom „novih dokaza“ s bošnjačke strane, promjeni svoju prvotnu odluku i Srbiju proglasi odgovornom za genocid, što bi za sobom povuklo goleme političke (i financijske) posljedice po Beograd (kroz razne tužbe i traženja odšteta na razini žrtava i države BiH), a Republiku Srpsku de facto svelo na kratkoročnu perspektivu tj. „ugasilo“ je bez ispaljenog metka.

Potpuna islamizacija teče po planu

Međutim, i u ovim, po nju neugodnim okolnostima, teško je očekivati kako će Banja Luka odustati od namjera zaštite pa i jačanja svog suvereniteta, za sada samo u okviru BiH. Naime, osim promjenjenog globalnog geopolitičkog stanja i povišenih nadanja u političku zaštitu Moskve, političari Republike Srpske složni su u jednom –  u BiH je na djelu opća islamizacija i želja bošnjačkih elita za stvaranjem građanske države, što je potpuno neprihvatljivo i za srpski ali i za hrvatski narod, u mnogočemu neravnopravan, nezaštićen i preglasavan u tijelima Federacije BiH po pitanjima koja se neposredno tiču njegovih nacionalnih interesa.

A u čemu se ogleda modena islamizacija (prije svega Federacije BiH), najbolje svjedoči i podatak, da se, uz posredništvo tvrtke Bakira Izetbegovića, u Sarajevu „pojavilo“ 40 tisuća stanovnika iz arapskih zemalja (Izetbegovićeva tvrtka je prodavala zemljišta i nekretnine), a prema mladeži je vršena sustavna propaganda o prestižu sklapanja brakova s „pravim muslimanima“. Naravno, o činjenici kako je većina pridošlica zadojena vahabističkom ideologijom nema puno riječi.

A da je „duh novog sukoba pušten iz boce“ i da će njegov motor biti teško zaustaviti, svjedoče i riječi čelnika Republike Srpske Milorada Dodika, vezano uz pravo vođe bošnjačkog naroda za podnošenje nove tužbe u Haaški sud, u ime BiH. Dodik je izjavio, kako je „Bakir Izetbegović – pet kantona i ništa više“, i da je vidljivo „rasplamsavanje bošnjačkog nacionalizma, koji se želi predstavljati kao jedini titular stanovnicima BiH, kao da ta država pripada samo njima“.

Zaključak:

Balkan je bio Balkan i takav će ostati. Međutim, treba li se miriti s radikalizacijom stanja i guranjem u nove vojne sukobe na ovim prostorima, makar i provedbom naizgled pravednih poteza (poput ovog spomenutog o genocidu), u turbulentnim vremenima u kojima se našao današnji svijet?

Ratu i huškanju na njega treba se suprostaviti svim sredstvima, a najbolje istinskim dijalogom sviju strana, bez ikakvih prethodnih ultimatuma ili nametanja vlastitih stavova kao po druge obligatornih. Treba u potpunost odbaciti maske i licemjerje i priznati, kako sudbinu te zemlje moraju, ukoliko im je stalo do istinskog mira, riješiti međusobno Zagreb, Beograd i Sarajevo, jer je vrlo dobro znano, kako ni bosanski Srbi ni BiH Hrvati oko toga nemaju nikakvih ovlasti.

A Zagreb i Beograd morali bi konačno početi voditi računa o demografskoj katastrofi svojih naroda i prestati se uvlačiti u nove mreže međusobnih sukoba (neovisno o tome, radi li se o dizanju tenzija unutar  predizbornih kampanja jedne ili druge države, jer one se ipak prečesto odvijaju) koji ni jednima ni drugima sigurno nisu u interesu. Sarajevo, s druge strane, treba odbaciti politiku majorizacije i stvaranja tzv. građanske BiH (igrajući upravo na demografski čimbenik koji mu ide na ruku), ali mora odbaciti i potporu koju mu za takvu politiku pružaju određena središta moći – jer novi sukobi ni Bošnjacima ne mogu donjeti ništa dobro. A ukoliko se ne može iznaći kvalitetan zajednički „modus vivendi“, onda to treba otovorno kazati i tražiti neka nova riješenja, koja će morati biti zasnovana na nužnim i uravnoteženim kompromisima.