G. Borić: Ucjenjivački mentalitet i sluganska politika

Nitko, ama baš nitko tko ima i mrvicu utjecaja u javnom životu Hrvatske – Vlada, oporba, Crkva, mediji itd. – nije odustao od oštre osude huliganskih napada na pojedince srpske manjine u Hrvatskoj, ukupno 25 slučajeva u posljednjih nekoliko godina, premda su ti incidenti u usporedbi sa sličnim ispadima u ostalim državama EU-a bili drugorazredni, a njih je u Uniji bilo istodobno 15.295, jer se u Hrvatskoj kad je riječ o Srbima puše na hladno, što je rezultat ucjenjivačke politike njihovih samozvanih predstavnika, ali i sluganskoga mentaliteta dijela hrvatske političke klase koja nema većinu u hrvatskom izbornom tijelu. Milorad Pupovac, kao vođa dijela Srba u Hrvatskoj, kao da je jedva dočekao te nemile događaje kako bi Republiku Hrvatsku usporedio s Nezavisnom Državom Hrvatskom i proglasio ju čimbenikom nestabilnosti na prostoru bivše Jugoslavije. U isto doba Pupovac odlazi na antihrvatske mitinge u Srbiji na kojima srbijanski autoritativni predsjednik Aleksandar Vučić, (njegovi pristaše tepaju mu kao i Miloševiću „Aco, Srbine!“) prijeti Hrvatskoj, (možemo slobodno pretpostaviti) i vojnom intervencijom jer da će Srbija „pomoći svome narodu u Hrvatskoj“, a to drukčije ne bi bilo moguće nego vojnom silom. Prijeti Hrvatskoj kao članici NATO-a, što bi bila uvertira Trećega svjetskoga rata jer bi članice Saveza morale skočiti u pomoć Hrvatskoj, a onda bi u korist Srbije intervenirala Rusija. Srbija se u posljednje vrijeme uz obilnu rusku pomoć naveliko naoružava, odnos samo u ratnom zrakoplovstvu je 2:0 u korist Vojske Srbije. To je u stilu srbijanske politike u 20. stoljeću u kojemu je službeni Beograd dva puta zapalio baklje svjetskih ratova, prvi put ubojstvom austrougarskoga prijestolonasljednika Franje Ferdinanda god. 1914. u Sarajevu, drugi put državnim udarom u Beogradu god. 1941. prema paroli „Bolje rat nego pakt“. A njegov potrčko u Hrvatskoj, Pupovac, predvidio je za Republiku Hrvatsku okončanje njezina postojanja kao što je završila NDH, a to su bili Bleiburg i križni putovi. Istodobno Pupovčeva stranka dio je vladajuće koalicije u Zagrebu u stilu Hrvatsko-srpske koalicije prije izbijanja Prvoga svjetskoga rata koja je dovela do osnivanja Kraljevne Srba, Hrvata i Slovenaca. Tako se u Hrvatskoj povijest zbiva, prema onoj Marxovoj, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Da u ovoj farsi sudjeluje i hrvatski premijer Andrej Plenković, vidi se i po tomu što je, doduše, kritizirao Pupovčeve klevete, ali namjesto da ga pozove da dođe na razgovor u Banske dvore i uruči mu „pakrački dekret“, udaljavanje iz Vlade, odlazi njemu na koljena kao da je Pupovac guverner srbijanske kolonije „Srbohrvatske“. Često se ne slažem s nekim oštrim komentarima Vjekoslava Krsnika, ali je u pravu kad uz upitnik i uskličnik tvrdi u jednomu od njih kako je „Plenković…suučesnik u eskalaciji unutarnje velikosrpske agresije.“ Točnije bi bilo reći zato sudionik jer na Pupovčeve provokacije nije reagirao na jedini mogući način: izbacivanjem srpske strančice iz vladajuće koalicije jer mu ne treba ni matematički. No prema odvjetniku Zvonimiru Hodaku, mlaki Plenković za to „nema muda“. Plenković se hvali kako je osobno nastojao privući predstavnike manjina u Vladinu koaliciju kao dokaz za svoju političku širokogrudnost, a to je zapravo bio očajnički pokušaj da sačuva vrlo tanku, ponekad i nepostojeću većinu svoje protuprirodne koalicije kojoj srpska strančica više nije potrebna pa zašto krzma da ju otpusti, ostaje njegova tajna. Nameće se sumnja: tko tu koga ucjenjuje?

Antihrvatske politike Vučića i Pupovca kao da su usklađene?

Začuđuje kako u Hrvatskoj malo tko prati politička zbivanja u Srbiji i ne čita srbijanske medije, posebno one oporbene u kojima izlaze zastrašujući podatci o politici Aleksandra Vučića gotovo kao diktatora, u najmanju ruku kao „balkanskoga Putina“. U NIN-u se iz broj u broj već godinama objavljuju članci i intervjui o djelovanja A. Vučića koji je marginalizirao oporbu, preuzeo utjecajne žute medije i obilnom demagogijom vlada u politički nezreloj srpskoj provinciji u koju spada i Beograd, a koja djelomično živi u mitološkoj prošlosti „Božjega naroda“. Preporučio bih članak „Tehnologija Vučićeve vladavine“, (NIN, 22.8.2019.) Nebojše Zelenovića, predsjednika stranke „Zajedno za Srbiju“ i predsjedavajućega „Saveza za Srbiju“ u kojemu opisuje Vučićev politički put od studentskih dana do danas. Po njemu, Vučić je već kao student zastupao Šešeljeve ideje bolje od Šešelja, ali isto tako pokazivao sposobnost zauzimanja potpuno drukčijih stavova, što je osuđenoga ratnog zločinca itekako obradovalo. Vučić je tijekom vremena postao žestoki šešeljevac osuđujući politiku Slobodana Miloševića kao „premlaku“, što mu nije smetalo da u Voždovoj vladi postane ministar informiranja. Otpremanjem Miloševića u Haag, Vučić odlazi u oporbu u kojoj se ističe ekstremizmom i pripremanjem za preuzimanje vlasti pod svaku cijenu, što mu je uspjelo stopostotnim distanciranjem od Šešelja s jedinom svrhom da Zapadu „prijeti“ riječima „ako ne prihvatite mene, dobit ćete Šešeljeve radikale“. Zapad je na to nasjeo, pogotovo Njemačka gospođe Angele Merkel koja daje prednost „stabilnosti“ pred demokratskim postignućima.

Prema Zelenoviću, Vučić se služi lažima i prijetnjama, ucjenama i obećanjima bez ikakve stvarne podloge, jednostavno on je samodržac i ništa više: „Vučić nema nikakvu politiku, ne poštuje nikakve vrednosti, bilo koga ili bilo šta – njegov jedini cilj je lična i neograničena vlast, a za ostvarenje toga cilja ne postoje zabranjena sredstva. On dnevno menja stavove, svesno laže, manipuliše, unižava institucije i privatne živote hiljada ljudi. Njegova jedina politika su svakodnevna istraživanja javnog mnjenja i fokus grupe kao sredstvo za manipulaciju javnošću – kada mu istraživanja pokažu da treba davati lažna obećanja, on to radi; kada mu sugerišu da treba dati izjavu protiv Amerike ili Evropske Unije on za to angažuje saradnike i tabloide; kada mu se učini produktivnim stvaranje slike o prijateljstvu sa Rusijom, on angažuje sve resurse da se veliča Putina; kada se suoči sa rastom rejtinga opozicije, on ih naziva fašistima i izdajnicimna; kada istraživanja pokažu da se profiliše pojedinac koji bi ga pobedio na fer izborima, on organizuje višemesečni medijiski linč tog pojedinca; kada fokus grupe pokažu narastanje nezadovoljstva građana zbog korupcije, on organizuje fingirana hapšenja… Dokle ?“

Eto s takvim političarom prijateljuje predsjednik jedne srpske strančice u Hrvatskoj koja je u koaliciji s HDZ-ovim Andrejem Plenkovićem. Može li se u ovom slučaju vjerovati narodu koji kaže: „ S kim si, takav si“ ?

Postoji i druga strana medalje antisrpskih ispada u Hrvatskoj

„Slučaj Matka Škalamera“ u Rijeci pokazao je koliko je bilo nepotrebno prebrzo djelovanje hrvatske policije i koliko je bilo pametno reagiranje nekoliko udruga riječkoga pučanstva koje su priredile mirne demonstracije u njegovu korist i time pokazale kako svaki hrvatsko-srpski sukob ne mora biti na nacionalnoj osnovi, što je potvrdila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, a što je samorazumljivo jer ljudi nisu uvijek „nacionalno zaoštreni“ kako misle neki novinari, primjerice jedan iz „Večernjaka“ ( 31. 8.) koji tvrdi za „Hrvatski tjednik“ da je antisrpski i proustaški, točno po receptu komunističke propagande. Najlakše se razbacivati etiketiranjem uglavnom s lijeve, ali i s desne strane. Tako u istom broju „Večernjeg lista“ njegov glavni ideolog s mješavinom komunizma, anarhizma i jugoslavenstva, Goran Gerovac vidi svuda u Hrvatskoj fašizam premda zna da to nije istina jer kad bismo takvima označili sve sićušne desne stranke, njihov zajednički učinak na izborima ne prelazi granicu od 5 posto, dok postfašistički pokreti u velikim europskim državama Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Mađarskoj, Poljskoj itd. slave trijumfe s iznosom od iznad 20 posto glasova na parlamentarnim izborima pa te zemlje nitko ne vidi u raljama fašizma. Druga je stvar, pak, ako Gerovac i gerovci sve rodoljubne Hrvate smatraju fašistima, e onda valja zaključiti da se u tomu ne razlikuju od Vučićeve Srbadije.

Na žalost, većina hrvatskih medija potpuno jer slijepa i gluha na srpska nasilja nad Hrvatima u vlastitoj državi što se onda odražava i na pisanje inozemnih medija čiji su dopisnici iz „Regije“ uglavnom srpske nacionalnosti i neki hrvatski renegati. Na platformi „dnevno.hr“ možemo čitati svjedočanstvo hrvatskoga branitelja Davora Krnića, koje glasi: „Postoje krajevi Hrvatske u kojima se danas osjeti dominacija srpske nacionalne manjine gotovo jednaka onoj koju su imali 90-ih.“ Priča o svome iskustvu iz mjesta Bratiškovci: „Ostao sam bez signala pa sam parkirao kombi i ušao u jedan kafić u tom mjestu… Unutra su me dočekali četiri muškarca od oko 50 godina i jedan 20-godišnjak… Smjesta su me počeli napadati… kad sam shvatio da je pred njima hrpa praznih boca i da su potpuno pijani, okrenuo sam se i izašao… izletjeli su i počeli hodati za mnom, pokazivali su srednji prst i vrijeđali me. Otišao sam uplašen i ponižen, u nevjerici da ovakvo nešto opet preživljavam u vlastitoj zemlji.“

Zar je potrebno reći da su napadači bili Srbi. I onaj Srbin u Rijeci koji je oklevetao zaslužnoga člana društva Škalameru lagao je da ga je vrijeđao na nacionalnoj osnovi, ali to je najlakši način da se hrvatsku javnost prekomjerno uzbudi i policija reagira kao da je došao smak svijeta. Sličnost sa situacijama u bivšoj Jugoslaviji nije slučajna.

S rečenim u svezi javio se i jedan Hrvat iz Knina, („dnevno.hr“) koji je rekao: „Znate li kako je biti Hrvat u Hrvatskoj, posebice Hrvat u gradu Kninu? Nisam ni od koga tražio ništa na poklon, pošteno zarađujem svoj kruh i otplaćujem kredit, ali zašto onda, ako smo već zemlja jednakih prava za sve, zašto onda Srbi mogu dobiti kuće i stanove, koji su obnavljani i građeni novcem hrvatskih poreznih obveznika?“ Kninjaninu je žao ono što se dogodilo Borisu Petku, ali dodaje kako se u njegovu kafiću navečer vadi slika Draže Mihailovića, da se slušaju četničke pjesme i oplakuje nikad preboljena Srpska Krajina. „Ja ne mašem Pavelićevom slikom, a zašto onda oni provociraju s četnikom? Kako bi se proveli Hrvati s takvim provokacijama u Srbiji“, pita se Hrvat iz Knina koji je želio ostati anoniman jer se boji srpske osvete u vlastitoj državi. No da budemo pravedni prema „Večernjaku“, navodimo da se svi njegovi autori ne slažu s urednikom „Obzora“ Gerovcem, (kakva sprdnja s imenom liberalnoga građanskog „Obzora“ iz 19. i 20. stoljeća !) kao primjerice Marinko Jurasić koji se pita „Treba li strahovati od obnove marionetske (krajinske, op.a.) države iz 1995. u RH ?“ Mislim da ne treba jer ona u začetcima već postoji u sadašnjoj Vladinoj koaliciji na Trgu svetoga Marka u Zagrebu. No ipak se predstavnik talijanske nacionalne manjine u Saboru, Furio Radin, odmakao od Pupovca pohvalivši reakciju Vlade za napad na Srbe kod Knina. To je znak da predstavnici nesrpskih manjina ne bi smjeli biti taoci Pupovčeve velikosrpske politike koja je zavila u crno i neke pripadnike tih nacionalnih manjina .

U Hrvatskoj nema ustaša i fašista, osim u glavama jugonostalgičara

Ako je u hrvatskoj politici u posljednjih nekoliko godina nešto postalo dosadno i otrcano, to je ljevičarska uzaludna potraga za fašistima i ustašama, ništa drukčija nego u inačici srpskih pobunjenika i od raspada Jugoslavije ona u režiji službenog Beograda. To bi se medicinski moglo označiti kao „fantomska bol“, naime kad ljude boli dio tijela koji je davno amputiran. Dok su četnici pred kraj Drugoga svjetskoga rata masovno prilazili partizanima zamijenivši kokarde s crvenim zvijezdama, takvu „milost“ nisu doživljavali ustaše, njih su komunisti temeljito likvidirali, često s njihovim obiteljima. A ustašama su proglašavani i oni koji to nisu bili, oni koji su bili samo Hrvati i antikomunisti. Na Širokom Brijegu partizani su poubijali stare, nemoćne i bolesne franjevce u tamošnjem samostanu, no to je bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović nazvao „legitimnim vojnim ciljem“, to ubijanje starih i bolesnih franjevaca u krevetima. I taj na zagrebačkom Sveučilištu odgaja nove intelektualce, isto kao i Srbin Dejan Jović koji tvrdi da referendum o osamostaljenje Hrvatske nije bio liberalan, pa prema tomu da se Hrvatska nije smjela odijeliti od Jugoslavije, isto kao što srpski književnik u Hrvatskoj Igor Mandić govori kako Hrvati kao narod uopće ne postoje, kako su sa Srbima samo jedno od dvaju plemena, da je propao projekt stvaranja hrvatske države, (sve to šireći preko Hrvatske televizije plaćene novcem hrvatskih poreznih obveznika) dok jezikoslovka Snježana Kordić niječe postojanje hrvatskoga jezika u svojoj knjizi „Jezik i nacionalizam“, a tu knjigu sufinanciralo je Ministarstvo kulture pod vodstvom HDZ-ova Bože Biškupića, no onaj koji je to odobrio, bio je državni tajnik srpske nacionalnosti Čedomir Višnjić. Unatoč rečenomu profesionalni antifašisti, djelomično bivši propagatori ustaštva, i dalje priređuju lov na nepostojeći ustaški fašizam u Hrvatskoj .

Među prvima je takav bivši predsjednik RH Stipe Mesić koji je u Australiji zaluđen debelim čekovima hrvatske dijaspore tvrdio kako su Hrvati dva puta bili pobjednici, u travnju 1941., kad su NDH priznale Sile Osovine, i u svibnju 1945. kad su kao partizani bili u antifašističkoj koaliciji. Kad je bio s time suočen u svojoj posljednjoj „jugokomunističkoj fazi“ nijekao je da je to uopće rekao, a što je bilo s čekovima, do danas nije razjašnjeno.

U povodu polaganja vijenca na spomeniku u sinjskom naselju Raduša u čast 24 pala borca partizanskoga odreda, Mesić je s Budimirom Lončarom, također jednim od bivših jugokomunista, tvrdio kako se u Hrvatsku vraćaju ustašizacija i revizionizam, kako u Jugoslaviji nije postojao totalitarni nego autoritativni režim, te da ne bismo imali sadašnju Hrvatsku da nije bilo NOB-a i Tita, što je sve skupa golema bedastoća jer su Tito, njegovi partizani i NOB uvijek bili protiv bila kakva hrvatskoga osamostaljenja. Najgrotesknije je kad B. Lončar priča o borbi protiv revizionizama i o hrvatskom slobodarskom duhu, a svojim je glasovanjem u UN-u za embargo na oružje u SFRJ bio krivac za smrt na tisuće Hrvata u Domovinskom ratu koji su se golim rukama odupirali do zuba naoružanoj tzv. JNA. Da je Hrvatska pravna država, Lončar bi bio odavno izveden pred lice pravde i osuđen na primjernu kaznu, no on je u Republici Hrvatskoj bio savjetnik nekim ljevičarskim glavešinama. Zamislimo da je Hitlerov ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop postao Adenauerov savjetnik. Ni u najluđem scenariju to nije bilo moguće.

Glede osude svih totalitarnih režima kako je izglasano u tijelima ujedinjene Europe, ne bi smjelo biti dvojbe, no nju nalazi u Hrvatskoj novinarka „Slobodne Dalmacije“ Marina Karlović-Sabolić. A tu ne bi trebalo biti nesuglasica jer su NDH kao i SFRJ bile totalitarne države, svaka na svoj način, pa su tu usporedbe suvišne jer se s njima nastoji relativizirati zloćudnost jedne ili druge nenarodne države. I ova novinarka tvrdi kako se jugoslavenski režim postupno pretvarao iz totalitarnoga u autoritativni, no to nije dokazala jer je jednostavno izmišljotina. Doduše, jugoslavenski titoistički režim bio je nešto blaži od diktatura u državama istočnoga bloka, ali daleko udaljen od bilo kakve demokracije, a da o neriješenom nacionalnom pitanju, tako važnom za Hrvate, i ne govorimo. A u Hrvatskoj bi svi politički pismeniji ljudi trebali znati kako izgledaju razlike između demokracije i komunističkoga, odnosno fašističkoga totalitarizma. Stoga, kad je u pitanju problem zabrane njihovih simbola, ustaškoga U i komunističke crvene zvijezde petokrake, ustaškog Za dom spremni i komunističkog Smrt fašizmu, sloboda narodu također ne bi trebalo biti dvojbe. Ponavljam ono što sam napisao više puta: sve zabraniti ili sve dopustiti. Budući da demokraciji bolje pristaje širokogrudnost s nezabranama, neka se svatko koristi tim pozdravima i simbolima kako hoće. Sve kad bi neki ekstremni desničari u Hrvatskoj svakoga dana dolazili na Jelačić plac i satima vikali ZDS, odnosni njihovi komunistički protivnici SF SN, od toga hrvatskom narodu i državi ne bi bilo ni štete, ni koristi. Ne bi izostalo masovno iseljavanje, ne bi se podigao životni standard, ne bi Slavonija počela proizvodi hranu za osam milijuna stanovnika, ne bi započela pametna reindustrijalizacija, ne bi se povećao dolazak bogatih turista, ne bi domaći Srbi postali politički pametniji, ne bi Slovenci odustali od tužakanja Hrvatske zbog nekoliko četvornih metara Savudrijske vale, ne bi Bošnjaci manje kinjili Hrvate u Bosni i Hercegovini itd. Znači: sve te svađe oko starih ratnih priča i zaboravljenih pozdrava i simbola samo odvraćaju pozornost i slabe energiju Nacije u rješavanju istinskih problema od čega zavisi njezina budućnost. Samo oni koji Hrvatskoj ne žele dobro, rado bi ju vratili u mračnu prošlost njezinih nenarodnih režima obaju predznaka.

I na kraju primjedba u osobnoj stvari. Glazbeni kritičar koji misli da nešto zna i o politici Branimir Pofuk, (Večernji list, 31. kolovoza) napada ovaj tjednik da je „filoustaški i antisrpski.“ To je uvrjeda za sve njegove suradnike, pogotovo one koje su na njegovim stranicama u rubrici Pisma čitatelja, a u njih spada i autor ovoga članka, bili meta teških objeda obožavatelja ustaštva, Pavelića i NDH, jer kako piše Mate Čavar u platformi „hrvatski pravoslavci.com“, Borić „pljuje po braniteljima NDH“ što je „pljuvanje po Hrvatima koji su bili najveće žrtve rata“, a to su po mišljenju M. Čavara bili ustaše. Ovaj gospodin je samo jedan u nizu endehazijskih nostalgičara koji su me proglašavali udbašem, pripadnikom njemačke i američke obavještajne službe, sinom partizanskog prvoborca, i uopće antihrvatom, što su sve notorne laži. U takve se sad uvrstio i B. Pofuk koji misli da se klevetanjem može bilo što postići, osim blaćenja hrvatskoga javnog prostora. Eto, takvi su hrvatski ljevičari, bez traženja nepostojećih neprijatelja ne mogu živjeti. U njima jugokomunizam još nije ishlapio, ali to se dogodilo s čovještvom.

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo