Hidžab džihad

Prenosimo članak Williama Kilpatricka s portala Crisis Magazine star nekoliko mjeseci ali aktualan kao i u vrijeme kad je objavljen. Prijevod Troplet.

Kad čitam članke o napadima džihada u drugim zemljama, povremeno nabasam na komentare čitatelja da bi džihadist naišao na veliko iznenađenje ako pokuša izvršiti džihadski napad u ruralnoj Pennsylvaniji ili ruralnoj Mississippi ili (umetnite ovdje državu po svojoj volji u kojoj je oružje omiljeno).

Ne mogu si pomoći a da ne pomislim kako je vjerojatniji scenarij u kojem komentator doživljava veliko iznenađenje kad policija pokuca na njegova vrata i optuži ga da je na internetu objavio antimuslimanske poruke mržnje.

Nakon svih godina koje su prošle od 11. rujna, mnogi Amerikanci još uvijek pogrešno shvaćaju prirodu islamske prijetnje. Glavni način na koji islamisti šire svoju moć na zapadu nije terorističkim napadima nego prikrivenim džihadom – usporenom ko-opcijom naših kulturnih i političkih institucija.

O borbi protiv kulturalnog džihada neće odlučivati ​​seoske milicije ili Nacionalna garda. Odlučivat će se na sudovima, u školama, u crkvama, u novinama i na televiziji te u državnim i federalnim zakonodavnim tijelima.

Kulturalne bitke pobjeđuju – ili gube – kulturne institucije. Većina prikrivenih džihadista se ne nada nametanju šerijatskog zakona oružanom borbom, već operacijama utjecaja namijenjenim pridobivanju ovih institucija na svoju stranu. Čini se da su već pridobili dvije značajne kulturne institucije sa svoju stranu – sveučilišta i medije.

Na primjer, čini se da su mnoga sveučilišta zauzela pozitivno stajalište o hidžabu. Fakultetske i studentske grupe predstavljaju hidžab kao simbol prava žene na izbor – u ovom slučaju pravo odabrati odjeću koju će odjenuti. Tako, na Međunarodni dan hidžaba, potiče studente da odjenu hidžab kako bi pokazali solidarnost sa svojim sestrama muslimankama.

Nakon što je pripremljeno da se hidžab doživljava kao simbol izbora i različitosti, tipični fakultetski grad neće imati poteškoća shvatiti odluku Fox Newsa da suspendira sutkinju Jeanine Pirro zbog kritike zastupnice Ilhane Omar zbog nošenja hidžaba. Pirro je sugerirala da Omarin hidžab može biti “pokazatelj njene privrženosti šerijatskom zakonu.” I to je bilo dovoljno da dobije dvotjednu suspenziju.

Možete se pitati, ali zašto prave tako veliku stvar od sitnog problema poput hidžaba? Je li to stvar na kojoj želimo zauzeti svoje stajalište dok postoji toliko puno većih stvari o kojima treba brinuti? Odgovor je da od toga treba napraviti veliku stvar jer oni (muslimani i njihovi liberalni saveznici) to čine velikom stvari. Poput LGBT aktivista, islamski aktivisti spremni su boriti se za svaki centimetar kulturnog teritorija. Zaista, hidžab se ponekad koristi i za zaposjedanje ne samo kulturnog nego i geografskog teritorija. To je postalo posebno očito u Europi, gdje prisustvo hidžaba, burki, halal restorana i radnji s nargilama postaje signal nemuslimanima da se isele iz susjedstva prije nego što dođe čudoredna milicija. Hidžab nije samo modni izričaj, to može biti i politička izjava – način za uspostavu različitog identiteta, a isto tako uspostavljanje islama u novim četvrtima te uspostavljanje snažne nazočnosti u biračkim područjima. Kulturne revolucije se ponekad grade malim koracima. A svaka dodatna nositeljica hidžaba predstavlja mali, ali djelotvoran korak u pravcu šerijatske vladavine.

Pitanje hidžaba treba tretirati kao veliku stvar jer to jeste velika stvar. Koliko velika? Islamska Republika Iran u ožujku je osudila Nasrin Sotoudeh, odvjetnicu, na 38 godina zatvora i 148 udaraca. Njezin zločin? Branila je uhićene žene zbog toga što nisu nosile obvezni šal.

Unatoč tome što mogu misliti američki studenti, jednostavno u nekim dijelovima svijeta nošenje hidžaba nije stil života. Uzimajući u obzir da dugo vrijeme provedeno u iranskim zatvorima ne doprinose dobrom zdravlju, to je više izbor života ili smrti.

Muslimanske žene, koje su upoznate s tom stranom priče o hidžabu, nisu posebno zadovoljne svojim nemuslimanskim “sestrama” na Zapadu koje oblače hidžab i time navodno pokazuju solidarnost s njima. Mashish Alinejad, iranska aktivistica za ljudska prava, napravila je kratki video u kojem je napala žene koje su više zainteresirane za signaliziranje vrlina nego za realne neprilike iranskih žena. Evo što je rekla o ženama sa Zapada koje nose marame na glavi kada posjećuju Iran:

It will be difficult for Western women who wore hijab on Hijab Day, at the Women’s March, or in NZ to watch this and not feel shame

Listen as @AlinejadMasih explains how you’ve betrayed women

We all deserve freedom…not just you

STOP supporting our subjugation#FreeFromHijab pic.twitter.com/fzN5u5KfrO

— Yasmine Mohammed 🦋 ياسمين محمد (@YasMohammedxx) March 24, 2019

Političarke koje posjećuju Iran, turistkinje, sportašice, glumice, sve one – kad odu u moju prekrasnu zemlju, kažu: „To je pitanje kulture. Nosimo ga iz poštovanja prema iranskoj kulturi.” Dopustite mi biti jasna, nazivajući taj diskriminacijski zakon dijelom naše kulture – to je uvreda za narod.

Ili kao što je objavila jedna druga iranska žena nakon gledanja videa:

Svi zaslužujemo slobodu … ne samo ti.
Prestanite podržavati naše podčinjavanje #FreeFromHijab.

Nije da mladi Amerikanci nisu upoznati s idejom da odjeća može biti i simbol ugnjetavanja, ali za njih se to odnosi samo na kršćane. Oni znaju sve o Sluškinjinoj priči (knjiga i TV serija, prim.prev.) i opisu podčinjenih žena koje su sve odjevene isto i pod nadzorom su muškaraca, ali čini se da nisu u stanju prepoznati realnu stvarnost – ne-izmišljeno ugnjetavanje žena u ime islama. Kad vide hidžab, ne vide totalitarnu uniformiranost, oni vide – ono što su ih učili da vide – samo bogatstvo raznolikosti i životni odabir.

Naravno, Zapad ima sklonost brzo uspostaviti svako novo otkriće raznolikosti kao dominantan trend. Tako oglašivači sve češće ističu pokrivene žene, modna industrija je stvorila linije stilskih hidžaba, a Newsweek i Vogue nedavno su na naslovnicama istakli pokrivenu Ilhanu Omar (zastupnica u US kongresu, prim.prev.).

Ovaj pokušaj postavljanja hidžaba kao normalne pojave ne samo da predstavlja hrđavu uslugu mnogim muslimanskim ženama koje nemaju nikakvu mogućnost izbora o tome što nose, već također čini lošu uslugu nemuslimanskim ženama. Kako to? Pa, jedna od funkcija kojoj hidžab služi je razlikovanje muslimanskih i nemuslimanskih žena. Prema dr. Tawfik Hamidu, bivšem članu radikalne islamističke skupine, “njegova je svrha, prema najautentičnijim hadisima i interpretacijama, stvoriti društvo u kojem se superiorne slobodne muslimanske žene razlikuju od inferiornih žena robova …” Konkretno, Muslimanske djevojke i žene koje nose veo zaštićene su od seksualnog zlostavljanja, a nemuslimanske ropkinje nisu (vidi Koran 33: 59).

Na mnogim suvremenim islamskim web stranicama postoji konsenzus da svaka žena koja ne nosi veo traži probleme. Sa strogog islamističkog stajališta, raspuštena kosa znači raspuštene žene. Kada islamisti kreću na zapad, oni zauzimaju takav stav. Dok je Vogue zauzet proslavom hidžaba, seksualno ropstvo je ušlo u modu u engleskom Midlandsu, a u pretežno mavarskim dijelovima Francuske, francuske žene su se prihvatile nositi hidžab u javnosti kako ne bi bile zlostavljane.

Kako hidžab postaje prihvatljiv u kulturi, tako ga prati i islamsko mišljenje. Žene sa zapada koje odijevaju hidžab kao izraz njihove solidarnost s islamom će možda otkriti da će doći dan kada se ne će usuditi izaći bez njega. Mi smo u kulturnom ratu s islamom, a hidžab nije beznačajan dio toga. Vi možete vidjeti hidžab kao izbor stila života, ali mnogi islamisti to vide kao ključnu strategiju islamizacije. Zbog toga je nekoliko europskih zemalja postavilo ograničenja na nošenje hidžaba dok su izričito zabranile njegove rođake, burku i niqab.

Proširenju hidžaba u Americi će se biti teško oduprijeti. Čini se da nas suprotstavljanje tome stavlja u sukob s našom tradicijom tolerancije i poštovanja slobode izražavanja. Ali ne odupiranje može dovesti do iskorjenjivanja tih tradicija. Zbog prirode ove kulturalne borbe, vodstvo otpora će trebati doći iz redova roditelja, učitelja, svećenstva, pisaca, pravnika i zakonodavaca. Lovci na jelene u Pennsylvaniji mogu igrati svoju ulogu tako što raznose peticije, uskraćuju donacije za pro-hidžab sveučilišta i glasuju vrlo pažljivo.

Troplet/http://www.troplet.ba/?p=30029 /Hrvatsko nebo