PREDSTAVLJENA “TRANSVERZALA ZLA” Knjiga o ratnim torturama bjelopoljskih Hrvata

Dvorana Samostana časnih sestara u Bijelom Polju bila je u srijedu premala da primi sve one koji su došli na promociju knjige “Transverzala zla” bjelopoljskog župnika don Josipa Galića.

Riječ je o knjizi koja donosi ratna svjedočanstva bjelopoljskih Hrvata koji su unatoč velikom povijesnom zatiranju uspjeli opstati na dvije obale Neretve.

Kad sam došao u župu Potoke prije 12 godina najprije sam želio upoznati mjesto radi boljeg snalaženja. Uvidjevši povijesnu turbulentnost i bremenitost ove župe odlučio sam pokrenuti novine pod imenom “Potoci”. Novine su podijeljene na nekoliko dijelova: aktualnosti iz života župe, povijesni kutak, duhovnik kutak i župna statistika, kazao je na početku svoga obraćanja don Josip ističući kako je knjiga “Transverzala zla” jedan od plodova ovih novina.

Za ovu knjigu pripremao sam i još neke materijale koje sam nazvao “Bjelopoljske besjede”. To su moja prigodna razmišljanja i propovijedi, a nastale su na nagovor mojih župljana. Tako su se ispred mene našla dva različita materijala: “Bjelopoljske besjede” i “Transverzala zla”, dodao je don Josip Galić zahvaljujući Bogu što se odlučio za ove materijale.

Osim autora don Josipa Galića, na promociji su govorili i prof. dr. Ivica Šarac i prof. dr. Božo Goluža, a na kraju se nazočnima obratio i mostarsko-duvanjski biskup i upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić.

Knjiga donosi ratna svjedočanstva bjelopoljskih Hrvata: Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskoga rata. Zabilježena svjedočanstva, još uvijek većine živih svjedoka, govore o patnji i stradanju ove župne zajednice, bjelopoljskih katolika Hrvata, koji su unatoč tolikom povijesnom zatiranju uspjeli opstati na dvije obale Neretve.

Knjiga je uspomena na 400 nasilno ubijenih Hrvata u 20. stoljeću. To je doista užasavajući broj, osobito ako znamo da je ta župna zajednica u svome povijesnom razvoju dosegla pred Domovinski rat tek 3000 vjernika. Prvi svjetski rat odnio je iz ove župe 29 župljana, Drugi svjetski rat 280 života (većina ubijena nakon rata), Domovinski rat 107 poginulih. U srpskim logorima bio je 71 član ove župe, a u muslimanskim logorima 166. Neki su bjelopoljski Hrvati bili i u srpskim i u muslimanskim logorima. Sedamnaest je Hrvata ubijeno u muslimanskim logorima. Knjiga iznosi na svijetlo dana dugo skrivanu istinu o stradanju ovih Hrvata.

Donosimo don Josipov uvodni tekst i zaključni tekst iz knjige Transverzala zla:

Dvorana Samostana časnih sestara u Bijelom Polju bila je u srijedu premala da primi sve one koji su došli na promociju knjige “Transverzala zla” bjelopoljskog župnika don Josipa Galića.

Riječ je o knjizi koja donosi ratna svjedočanstva bjelopoljskih Hrvata koji su unatoč velikom povijesnom zatiranju uspjeli opstati na dvije obale Neretve.

Kad sam došao u župu Potoke prije 12 godina najprije sam želio upoznati mjesto radi boljeg snalaženja. Uvidjevši povijesnu turbulentnost i bremenitost ove župe odlučio sam pokrenuti novine pod imenom “Potoci”. Novine su podijeljene na nekoliko dijelova: aktualnosti iz života župe, povijesni kutak, duhovnik kutak i župna statistika, kazao je na početku svoga obraćanja don Josip ističući kako je knjiga “Transverzala zla” jedan od plodova ovih novina.

Za ovu knjigu pripremao sam i još neke materijale koje sam nazvao “Bjelopoljske besjede”. To su moja prigodna razmišljanja i propovijedi, a nastale su na nagovor mojih župljana. Tako su se ispred mene našla dva različita materijala: “Bjelopoljske besjede” i “Transverzala zla”, dodao je don Josip Galić zahvaljujući Bogu što se odlučio za ove materijale.

Osim autora don Josipa Galića, na promociji su govorili i prof. dr. Ivica Šarac i prof. dr. Božo Goluža, a na kraju se nazočnima obratio i mostarsko-duvanjski biskup i upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić.

Knjiga donosi ratna svjedočanstva bjelopoljskih Hrvata: Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskoga rata. Zabilježena svjedočanstva, još uvijek većine živih svjedoka, govore o patnji i stradanju ove župne zajednice, bjelopoljskih katolika Hrvata, koji su unatoč tolikom povijesnom zatiranju uspjeli opstati na dvije obale Neretve.

Knjiga je uspomena na 400 nasilno ubijenih Hrvata u 20. stoljeću. To je doista užasavajući broj, osobito ako znamo da je ta župna zajednica u svome povijesnom razvoju dosegla pred Domovinski rat tek 3000 vjernika. Prvi svjetski rat odnio je iz ove župe 29 župljana, Drugi svjetski rat 280 života (većina ubijena nakon rata), Domovinski rat 107 poginulih. U srpskim logorima bio je 71 član ove župe, a u muslimanskim logorima 166. Neki su bjelopoljski Hrvati bili i u srpskim i u muslimanskim logorima. Sedamnaest je Hrvata ubijeno u muslimanskim logorima. Knjiga iznosi na svijetlo dana dugo skrivanu istinu o stradanju ovih Hrvata.

Donosimo don Josipov uvodni tekst i zaključni tekst iz knjige Transverzala zla:

Kada sam prije 12 godina došao za župnika u župu Potoke, Bijelo Polje, osim razrušenoga samostana časnih sestara i pokoje obiteljske kuće, u mome užem okruženju više nije bilo vidljivih tragova rata. Hvala Bogu već je bila obnovljena župna crkva, sagrađen duhovni centar “Emaus”, novi samostan časnih sestara i većina obnovljenih obiteljskih domova. Kako su prolazili dani i kako sam ulazio u bjelopoljsku stvarnost, na površinu su svakim danom izlazile one unutarnje ruševine i rane ljudskih života. Kao svećenik sam itekako imao prigodu biti svjedokom ljudskih rana koje nisu još zacijelile. U prvome redu zbog dugogodišnjega izbjeglištva, gubitka voljenih, ranjenih, utamničenih, mučenih i sl. Tako sam proveo sate i sate slušajući ljudsku muku i jad, ljudi su imali potrebu sve to izbaciti iz sebe, htjeli su da ih netko čuje. Najčešće sam šutio i slušao, nekada bismo se nakon svega pomolili, nekada sam one s težim psihičkim traumama upućivao struci. Bile su to teške ispovijesti iz dalje i bliže povijesti. Sjećanja na teške dane iz vremena Drugoga svjetskog rata i poraća te sve do Domovinskoga rata. Premda sam dušobrižnik, a ne povjesničar, upustio sam se u ovaj pothvat jer nisam mogao tek tako odbaciti ljudska svjedočanstva o jednom nesretnom vremenu. Kako rekoh premda nisam povjesničar, ovo je ipak povijesno djelo jer svjedoče izravni sudionici toga vremena i događanja. Ovdje ne govorim o uzrocima i povodima za rat, nego samo donosim svjedočanstva o posljedicama ratnoga ludila. Nakon tolikoga slušanja i ja sam imao potrebu sve to izbaciti iz sebe, a zar sam nakon svega trebao šutjeti? U pojedinim trenutcima dok sam slušao ova svjedočanstva, ponekad sam imao osjećaj da sam i ja bio s njima u logoru. Ova je knjiga tiskana zbog tri važna razloga. Prvi je taj što se nakon rata još uvijek nama Hrvatima katolicima Bijeloga Polja nigdje ne priznaje status žrtve, kao da smo mi napali sami sebe. Mjesta našega mučenja još se uvijek u medijima, pa i u literaturi, ne nazivaju pravim imenom – logorima, nego sabirnim centrima. Sabirni centri? Ako su to doista bili sabirni centri, otkuda ubijeni, premlaćeni, silovani, izgladnjivani. Budući da je u logorima Osnovna škola Potoci i IV. osnovna škola Mostar bilo i djece, po toj logici mogli su ih nazvati i dječji vrtići! Latinska poslovica veli: Inter arma silent leges (U ratu šute zakoni). Ova poslovica na žalost vrijedi i u miru. U posljednje vrijeme, i to tek nakon toliko godina od zločina, donesene su i prve osude za samo neke počinjene zločine nad Hrvatima Bijelog Polja. Te osude upravo potvrđuju postojanje logora, a neke simbolično izrečene kazne potvrđuju da svaki zločin u ovoj državi nije jednak pred zakonom! Drugi razlog tiskanja ove knjige jest taj što kod svojih sugovornika, unatoč proživljenoj patnji, nisam osjetio mržnju nego praštanje i iskrenu želju da se ovo nigdje i nikomu više ne dogodi, a ne će se dogoditi ako budemo u potrazi za istinom što je jedini put ka suživotu. Da bi se dogodila duhovna katarza na društvenoj razini, potrebna je istina. A istine još nema, zato rat na žalost i nije duhovno završio, on je samo odgođen do nove (ne)prilike. Treći razlog tiskanja ove knjige leži u terapeutskom učinku ispričane muke, jer lijepo veli Ivo Andrić: “Rana koja se krije, sporo zacjeljuje.” U svim ratovima najviše su stradali oni koji s ratom nisu imali nikakve veze, niti su s njim što dobivali (obični vojnici na fronti, starci, žene i djeca, tj. civili). Budući da je svakim danom sve manje živih svjedoka iz ovoga vremena, neka barem ova knjiga ostane znak našega stradanja, a nipošto sredstvo kojim se širi mržnja. Ovu knjigu posvećujem svim patnicima i žrtvama jedne lude politike. Ona govori o besmislu zla s koje god strane dolazilo. Osim nevino stradalih i mučenih patnika raznih mučilišta 20. stoljeća, ovu knjigu posvećujem ljudima s onu “drugu stranu” koji su unatoč mraku i mržnji osobnoga okruženja smogli snage izdići se i biti svjetlo u vremenu tame i znak dobrosusjedske ljubavi poput Zilije – Dike Nazrajić, Nijaza Marića, Branka Sudara, Zdravka Grahovca i dr. Upravo ovakvi velikani s one “druge strane” govore da ovaj svijet ima još uvijek budućnost. U životnim svjedočenjima koje donosimo u ovoj knjizi sigurno se i na žalost mogu pronaći i neki ljudi s onu “drugu stranu” sa sličnim sudbinama. Sve što je ljudski rod postigao, duhovno i materijalno, duguje razarateljima iluzija i tražiteljima stvarnosti (E. Fromm). Tek kada pravim imenom imenujemo svoju stvarnost, možemo početi graditi novi svijet. Umorni smo od fašizma, komunizma, radikalizma i populizma vrteći se još u krug. Iz proteklih ratnih događanja kao da smo malo ili nimalo naučili, ne shvaćamo još uvijek da je rat vještina kojom se ljudi ubijaju, a politika vještina kojom se ljudi zavaravaju. Bilo bi vrijeme da prestanemo otvarati vrata koja nam ne će donijeti sreću i blagostanje, vrata raznih diktatura i isključivosti, te krenuti putem koji rađa istinskom pravdom. Pravda se rađa za nas kršćane po onoj: “Čini drugomu ono što želiš da drugi čini tebi, odnosno nemoj drugomu činiti ono što ne želiš da drugi tebi čini.” Sve u svemu, nakon ovolike patnje na svim stranama nismo otišli ni koraka naprijed u pomirenju, a bilo je krajnje vrijeme. Zašto nema pomirenja? Zbog toga što nema istine. A kada nema istine, ne može biti ni pravde. Tko je odgovoran? Na prvom mjestu političke strukture kojima je ovakva situacija potrebna da bi zadržali svoje pozicije, svoju “krvarinu”. Nakon političkih struktura odgovornost snose mediji koji su u službi vladajuće politike. Sami vidimo kako se mediji odnose prema pojedinim žrtvama. Jedne žrtve ističu, a druge prešućuju. Imena jednih optuženih za zločine danima se objavljuju, a imena nekih drugih zločinaca ako se i objave, onda negdje u kratkom intervalu. U svemu ovome mraku ima nešto dobro. Ostao sam zadivljen slobodom i čistoćom duša onih koji su preživjeli ratne patnje. Nakon svega proživljenoga ne nađoh u njihovu srcu nimalo mržnje. Drago mi je što ovi patnici iz tamnice Osnovne škole Potoci, IV. osnovne škole Mostar, Bileće, Morinja nisu završili u drugoj goroj tamnici, a to lijepo veli sv. Augustin: “Tko mrzi, njemu je tamnica njegovo srce.” Ponosan sam kao njihov dušobrižnik, i kao takav svjestan sam da prolazi obličje i pravda ovoga svijeta i da se trebamo boriti samo za jedno, a to je duševno spasenje, upravo kao što nam Isus poručuje: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.” Bojmo se mržnje, samo onaj koji ne mrzi, ostaje istinski pobjednik. Dvadeseto stoljeće je stoljeće od kojega se puno očekivalo, ali, na žalost, ostat će to stoljeće kojega se trebamo svi sramiti zbog toliko nevino ubijenih i ovdje i po svijetu, i u mome i u tvome narodu. Zlo je zlo, iz kojega god smjera dolazi, jednako ga sudi i osudi i kada je u pitanju Auschwitz, Dachau, Osnovna škola Potoci “Bratstvo i jedinstvo”…

hms.ba/ https://hms.ba/Hrvatsko nebo