OBLJETNICA NAJVEĆE POBJEDE; DINAMO JE TOG DANA BIO GLAVNA VIJEST U CIJELOJ ENGLESKOJ, A U ZAGREBU JE VLADALA JOŠ VEĆA LUDNICA: Na Plesu je u općem kaosu srušena ograda…

Dinamo je stigao u Leeds na uzvratnu utakmicu finala Kupa velesajamskih gradova s prednošću od 2:0 iz prve utakmice, u Maksimiru su zabili su Marijan Čerček i Krasnodar Rora. Već sat prije početka uzvrata na stadionu se skupilo 45.000 gledatelja. Nije pomoglo Leedsu, Dinamo je prije 52 godine, 6. rujna 1967. godine, uzeo svoj povijesni europski trofej, Kup velesajamskih gradova!

– Znali smo što nas tamo očekuje, engleski presing i nabacivanje lopti u naš šesnaesterac. To je bila tradicija Engleza kao i five o’clock tea. Leeds je imao strašnu momčad, tada su bili u vrhu europskog i svjetskog nogometa. Konačno, godinu dana nakon Dinama Leeds je osvojio Kup velesajamskih gradova – priča nam legendarni kapetan Dinama Slaven Zambata.

Krenuli su od starta žestoki napadi Leedsa u prvih pola sata, ali s malo izravnih udaraca prema vratima. Junaci večeri bili su Škorić, Ramljak, Blašković, Pirić…

Čerček i Pirić prijetili iz kontranapada. Pirić je u 36. minuti opalio volej malo preko gola, a početkom drugoga dijela i Zambata s 20 metara pucao malo iznad grede. U 51. minuti tribine su proključale jer je lopta završila u Dinamovoj mreži. Međutim, sudac nije priznao pogodak jer je prethodno bio prekršaj na vrataru Škoriću. Čak je i Dinamo bio blizu pobjede jer je Denijal Pirić u 67. minuti pogodio gredu.

– Nedugo nakon te naše uzvratne utakmice u kojoj smo osvojili Kup Velesajamskih gradova Leeds je dao napraviti videokasetu “Deset najboljih godina Leedsa”, a na njoj su se mogle vidjeti obje finalne utakmice s Dinamom – prisjeća se Zambi slavnih dana.

Engleski su mediji ocijenili Plave kao izvanrednu momčad, taktički jaču i spretniju od domaćina.

– Kad smo došli, na kioscima su sve tiskovine na prvim stranicama najavljivale utakmicu. U jednim je novinama otisnuta naslovnica na kojoj je pisalo: “To će biti najduža noć Leeds Uniteda”. Nije bila njihova, već naša, mi smo postali pobjednici.

Nakon svega, tadašnji je predsjednik FIFA-e Sir Stanley Rous izjavio:

– Dinamo zasluženo odnosi ovaj pokal. Prva utakmica, u Zagrebu, bila je kvalitetnija, zanimljivija, ljepša, ali ova u Leedsu bila je teža. Trebalo je izdržati sva ta iskušenja. Dinamo je boljom taktikom osujetio sve planove protivnika. Ovom se pobjedom uvrstio među najjače klubove u Europi, a uvjeren sam da je pobjeda jugoslavenskog predstavnika istovremeno i prvi korak ka punoj rehabilitaciji reprezentacije Jugoslavije.

Yorkshire Post je istaknuo: “Obrana Dinama bila je veličanstvena i inteligentna. Leeds se očajnički pokušavao probiti do gola, što mu nije pošlo za rukom jer je pred sobom imao snažnog i kompletnog protivnika, u svakom pogledu nadmoćnijeg. Dinamovi su igrači u Zagrebu bili bolji od Leedsa u napadu, a u Leedsu su tako savršeno i vješto postavili obranu da je bilo nemoguće probiti.”

– Da, sjećam se, drugi smo dan bili glavna vijest u svim novinama. Posebno su hvalili našu obranu, koju su nazivali balkanskom barijerom. Obrana je stvarno igrala bajno, a Zlatko Škorić Žoga izvanredno je branio.

Steinovi komplimenti

Ostala je upamćena izjava Leedsove legende Billyja Bremnera, koji je kazao:

– Propustili smo priliku da u Leedsu osvojimo vrlo važan trofej, no ne treba zaboraviti da je Dinamo jedna od najvećih europskih momčadi i da je bilo teško postići nešto više od rezultata 0:0.

Utakmicu je promatrao i Celticov menadžer Jock Stein, kojega je Dinamo početkom iste godine pobijedio u Glasgowu s 1:0. Celtic je u svibnju dohvatio naslov europskog prvaka.

– Bio sam uvjeren u Dinamov uspjeh jer sam već ranije, prilikom naše utakmice u Glasgowu, osjetio Dinamove kvalitete. Ovom pobjedom protiv Leedsa Dinamo se uvrstio među vodeće europske nogometne momčadi – naglasio je Stein.

Charlton pod stolom

Na utakmici Leeds – Dinamo postignut je rekordan prihod od ulaznica: 20.177 funti. Raniji je rekord bio 16.000 funti, i to iz ožujka 1961. Za vrijeme utakmice čak je 16 gledatelja izneseno s tribina, neki su pali u nesvijest zbog gužve, a neki od uzbuđenja.

Nakon utakmice dinamovci su noć proveli u Leedsu, organizirano je prvo slavlje.

– Tamo je bila fešta. Pehar pobjednika koji sam primio od Sir Stanleya Rousa bio je na našem stolu. Za stol smo pozvali proslavljenog Leedsova stopera Jacka Charltona i dobro smo ga napili! Svaki je od nas nazdravio s Charltonom, ali dok smo mi pili po jednu čašu zdravice, on je sa svima popio po čašu! Tako da je na kraju pao pod stol! To smo mu pripremili kao zezanciju jer je prije prve utakmice u Maksimiru pitao ima li u Zagrebu hotela, ima li uopće tople vode! A kad su ga pitali za mene, onda je kazao: “Zambata, nikad čuo za tog čovjeka!” A morao me zapaziti jer je Engleska s Jugoslavijom nekoliko mjeseci prije igrala u Beogradu. Ja sam igrao centarfora, a on me čuvao.

U Zagrebu je bilo organiziran prijem u Dvercu, ali doček Plavih bio je na zagrebačkom aerodromu. Poznati novinar Sportskih novosti Milivoj Nikolić tada je napisao:

“Ono što su u četvrtak navečer doživjeli Dinamovi igrači na svom trijumfalnom povratku iz Leedsa ne pamti se u analima zagrebačkog sporta. Doček koji im je priređen na aerodromu Pleso događaj je koji će se dugo pamtiti. Već iza 17 sati (avion s Plavima stigao je u 18.45) počele su se u smjeru zrakoplovne luke kretati kolone automobila, autobusa, motociklista, biciklista… Bilo je to svojevrsno šarenilo koje se zatim prenijelo i na zgrade i okolinu aerodroma. Razdragani navijači, do zuba naoružani zastavama i transparentima, za tren oka zaposjeli su sve položaje: od balkona i ograda pa sve do krova, na kojem su se načičkali u gustim redovima. Karavela s Plavima nestrpljivo je očekivana. Tako su, ni krivi ni dužni, aplauze pobrali i avioni koji su sletjeli nešto ranije. Ambijent je pružao veličanstvenu sliku. Kud god se pogleda, svuda nepregledno mnoštvo – ukupno tri-četiri tisuće. Mjesta nije bilo ni za iglu. Slijetanje aviona s igračima bilo je preveliko iskušenje za nestrpljive obožavatelje Plavih, a još veće opterećenje za ogradu koja ih je dijelila od piste. I nije ta prepreka mogla izdržati nalet – srušila se i oko tisuću najvatrenijih začas se našlo na prostoru na kojem je pristup običnim smrtnicima zabranjen. Avion je opkoljen i za tili čas zarobljen iako se još nije pravo ni umirio. A to je bio tek početak. Nakon obavljenih carinskih formalnosti, ista se slika ponovila pri izlasku iz zgrade. Svaki je igrač do autobusa​ ispraćen pljeskom, skandirala su se njihova imena i trajalo je gotovo pola sata dok se nisu svi skupili. Kada je autobus konačno krenuo u grad, pratila ga je dugačka zmija najraznovrsnijih vozila. Cilj je bilo tajništvo u Haulikovoj ulici. Prije toga autobus je prošao glavnim gradskim ulicama, a situacija je bila slična kao i na aerodromu: ulica zakrčena, preplavljena simpatizerima Plavih i mnogobrojnim transparentima. Ponovo igrači pri izlasku nisu dotakli zemlju! Prihvaćeni su na ruke desetina navijača, koji su ih jednog po jednog nosili u klupske prostorije.

Ovacije balkonu

Slavlje se tada prenijelo u centar grada, na popularno sastajalište nogometnih entuzijasta – špicu, i trajalo je, kao i dan ranije, duboko u noć.

– Doček je bio fantastičan. Navijači su se probili na aerodromsku pistu, bila je opasnost za spuštanje zrakoplova jer je trebalo očistiti pistu. A onda su nas navijači pozdravljali od aerodroma do Haulikove ulice. U Haulikovoj se moglo skupiti najviše nekoliko tisuća ljudi, više nije stalo, sjećam se jednog malog balkona s kojeg smo pozdravljali razdragano mnoštvo. Bilo je veličanstveno, navijači su izvikivali naša imena – završio je svoju priču legendarni Zambi.