Akademik D. Rudolf: Moja razmišljanja o komunizmu i antifašizmu

Zašto tzv. hrvatska ljevica još uvijek prešućuje zločine i brani povijesno osuđeni model totalitarnoga komunizma?

J jugoslavenski oružani partizanski pokret, koji su 1941. potaknuli i vodili komunisti, nije bio isključivo komunistički. Mnogi sudionici toga pokreta nisu ni znali što zapravo znači komunizam. Na otpor su ih potaknuli okupacija, njemačko, talijansko, ustaško i četničko nasilje, okupacija, teror, nacionalno podjarmljivanje i pokoravanje. U Dalmaciji, primjerice, u kojoj je partizanski pokret bio najmasovniji, veliki broj građana uključio se u partizanske oružane postrojbe izazvan talijanskom okupacijom (u Splitu su u sred grada bacane bombe na talijansku vojnu glazbu). Ponukani nacionalnim osjećajima, rodoljubljem i domoljubljem! Komunisti su potakli i organizirali oružani otpor nacifašistima u Jugoslaviji, ali komunizam kao ideologija i praksa, nije bio isključivi, a ni dominantni motiv masovnoga hrvatskog nacionalnog otpora zavojevačima i njihovim domaćim saveznicima tijekom Drugoga svjetskog rata. To je jedna od specifičnosti partizanskoga pokreta u Hrvatskoj.

Ako se ta obilježja imaju na umu, onda su i Partizanski rat 1941.-1945. i obrambeni Domovinski rat 1991.-1996. bili domoljubni i rodoljubni oružani otpori uljezima, zavojevačima i njihovim protežeima i sljedbenicima. Naravno, svaki od njih u specifičnim društvenim i političkim prilikama i u različitim povijesnim razdobljima i na različitim ideologijsko-političkim podlogama.

Odbacivanje komunističkoga sustava u Hrvatskoj

Povijest rijetko nudi narodima državu. Naraštaj kojemu sam pripadao nije propustio priliku: prvi put u suvremenoj povijesti – kazat ću: prvi put od 1102. godine – proglašena je i nastala istinski neovisna i suvremena država Hrvatska ‘na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava’ (citat je iz uvodnoga dijela hrvatskoga Ustava), zapravo svih velikih totalitarizama 20. stoljeća ako se ima na umu i razdoblje Drugoga svjetskog rata. Država Hrvatska izvan bilo kakvih personalnih unija, dominacija tuđih dinastija, nagodaba, državnopravnih odnosa s drugim državnim entitetima, unitarnih kraljevskih državnih tvorevina i neuspjeloga modela multinacionalne federacije. S predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom, ili osobno u funkciji ministra vanjskih poslova, obišao sam i razgovarao 1990. godine i u prvoj polovici 1991. s državnicima u Italiji, Vatikanu, Austriji, Mađarskoj, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Grčkoj, Bugarskoj, Čehoslovačkoj. Nijedna vlada nije službeno podržavala neovisnost Hrvatske i Slovenije. Državu smo proglasili sami. U utorak, 25. lipnja 1991. u 20 sati, predsjednik Sabora Žarko Domljan u sabornici na Trgu sv. Marka u Zagrebu svečano je izjavio: „U ovome trenutku stupa na snagu Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracija o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. Rođena je država Hrvatska! Neka joj je sretan i dug život!“ Tim činom unesene su dvije povijesne novine u hrvatski državni prostor. Prva, prestala je postojati prva južnoslavenska država, stvorena 1. prosinca 1918., zahvaćena ratom 1941. i preoblikovana iznutra 1943. i 1945. Okončan je za vazda jugoslavenski pokus dug 72 godine i neostvarena južnoslavenska epoha. Druga, komunistički je totalitarizam mirnim putem zamijenjen demokratskim, višestranačkim parlamentarizmom i tržišnim gospodarstvom.

Antifašizam danas

Valja odgovoriti na pitanje: je li antifašizam još uvijek djelatna aktualna politika u Europi i Hrvatskoj?

Da bi postojao antifašizam – ‘anti’ je latinska riječ a znači ‘protu’ – istodobno mora postojati fašizam ili nacizam (riječ ‘fašizam’ udomaćila se kao sinonim za fašizam i nacizam). Danas u Europi fašizma u njegovu izvornom obliku nema. Nestao je u travnju 1945. propašću Talijanske Socijalne Republike Salò (koju je tvorac fašizma Talijan Benito Mussolini osnovao u sjevernom dijelu Italije nakon talijanske kapitulacije sredinom 1943.). I njemački nacizam srušen je vojnim porazom Njemačke 8. svibnja 1945. Postfašisti i neofašisti u Italiji, primjerice, imaju drukčiji program od onoga koji sadrži Dottrina del fascismo iz 1932., a razne su skupine neonacista u Njemačkoj iz Hitlerova programa baštinili, čini se, jedino simbole, galamu i surovo fizičko nasilje kao način borbe.

Uloga i status Sovjetskoga Saveza

Ne smije se zaboraviti ni to da je jedan od stupova ratnoga antifašizma (1941.-1945.) bio bivši Sovjetski Savez, koji je u vrijeme nacističkoga poleta očijukao s nacističkom Njemačkom. S Nijemcima je zaključen 23. kolovoza 1939. Sporazum o nenapadanju, ali i tajni protokol o podjeli Poljske. Kad je Njemačka 1. rujna 1939. nasrnula na Poljsku, SSSR je 17. rujna zaposjeo istočna poljska područja, pripojio je Zapadnu Ukrajinu i Zapadnu Bjelorusiju. S tih su prostora Rusi prognali, zatvorili ili uključili u poluprisilni rad oko milijun ljudi, 30 tisuća ih je smaknuto (sovjetski vođa Staljin naredio je da se pobiju gotovo svi poljski časnici zarobljeni 1939.), a u logorima ih je umrlo 90 – 100 tisuća. Rusi su započeli 30. studenoga 1939. rat protiv Finske i pripojili dio finskoga teritorija (zbog te agresije SSSR je izbačen iz međunarodne organizacije Lige naroda, preteče Ujedinjenih naroda), a 17. lipnja 1940. okupirali su baltičke republike Latviju, Estoniju i Litvu. U ime antifašizma te se činjenice ne mogu prešutjeti. Stoga Staljinovo paktiranje s Njemačkom do napadaja Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. i ruski model komunizma valja lučiti od antifašističkoga vojnog savezništva skovanoga radi potiranja nacifašizma. Staljinizam je bio model i praksa doktrinarnoga i praktičnoga ruskog komunizma/boljševizma/lenjinizma /staljinizma, politika i oblik državne vlasti u Sovjetskom Savezu, a antifašizam velika svjetska vojna koalicija. Kad bi antifašizam i danas bio važeća ideologija, politička filozofija ili aktualna europska politika, kamo bismo strpali staljinizam? Pod tepih? Kako? Antifašizam je, prema tomu, povijesni fenomen na čijim je osnovnim vrijednostima, ciljevima i postignućima – rušenju mračnih totalitarnih zavojevačkih režima – građen novi međunarodni poredak u vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Komunizam 20. stoljeća, koji se u Europi urušio 21. prosinca 1991. raspadom SSSR-a, jedan je od triju velikih povijesnih totalitarizama koji su obilježili prošlo stoljeće.

Zašto dio hrvatske ljevice prešućuje zločine komunizma?

Valja mi odgovoriti zašto u nas dio ljevice još uvijek prešućuje zločine i brani povijesno profanirani i osuđeni model totalitarnoga komunizma 20. stoljeća, usprkos činjenicama, našim iskustvima, apelima demokratske Europe i Deklaraciji Hrvatskoga sabora iz 2006.? Odgovora ima više.

Najprije, jedan sloj naših građana uživao je dobrobiti komunističkoga sustava u Jugoslaviji pa je prirodan njihov žal za prošlim vremenima. Dalje, čelnici svih država stvorenih na području bivše Jugoslavije (članovi skupština u federaciji i republikama, najviših tijela Saveza komunista, visoki časnici u vojsci, sudci i dr.), osim predsjednika u Bosni i Hercegovini, bili su djeca komunizma. Mozaik različitih osobnosti: od komunista nacionalista i vizionara do agresivnih autokrata i liberala (jedan je bio islamist). Sada su u stupovima aktualne vlasti, slikovito rečeni, njihova djeca. Većini je nepodnošljivo osuđivati sustav uz koji su – makar i samo hereditarno – gustim nitima toliko vezani. Valja na umu imati i prilike u međunarodnoj zajednici. U Europi, u svakomu širem društvenom pokretu komunističko se društvo poima kao idealna zajednica u kojoj vladaju jednakost i pravda. Marxova idila jednakosti ljudi (čuvena uzrečica ruskoga pisca Maksima Gorkog: ‘Čovjek, kako to gordo zvuči!’), nešto je u što valja vjerovati i za što se čovjek mora boriti. Arhivi i svjedočanstva nedvojbeno kazuju koliko su goleme bile žrtve revolucionarnoga nasilja, ali nepokolebljivi privrženici ideje komunizma u to ne vjeruju. Relativiziraju podatke ili ponavljaju stare Lenjinove i Maove fraze opravdanja.

Da je još uvijek živa apologija komunizma, kazuju rezultati glasovanja prilikom usvajanja dokumenata o osudi zločina komunizma: u EU parlamentu Deklaracija o europskoj savjesti i totalitarizmu donesena je s 533 glasa za, 44 protiv i uz 33 suzdržana glasa, u OESS-u se prilikom izglasavanja osude komunističkoga totalitarizma usprotivilo izaslanstvo Rusije; u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe 25. siječnja 2006. preporuka vladama o načinu na koji će osuditi zločine totalitarnih komunističkih režima nije dobila potrebnu većinu (jedan od službenih predstavnika Hrvatske bio je predložio amandman da se u preporuci jasno razluči komunizam od fašizma). Naposljetku, valja reći kako je u Hrvatskomu saboru, 2006., protiv donošenja Deklaracije o osudi komunističkoga totalitarizma glasovalo 12 zastupnika, a trojica su se suzdržala od glasovanja.

Francuski profesor povijesti Stéphane Courtois, urednik časopisa Communisme, u mladosti maoist, apologiju komunističkoga totalitarizma u svijetu, posebice u Zapadnoj Europi, pojasnio je s trima razlozima. Prvi je privrženost samoj ideji revolucije kako je shvaćana u 19. i 20. stoljeću. Njezini simboli – crvena zastava, Internacionala, podignuta šaka – uvijek iznova uskrsavaju u svakomu širem društvenom pokretu. Che Guevara se stalno iznova vraća u modu. Nove revolucionarne skupine s prijezirom su odbijale i sami spomen zločina komunizma. Revolucionarna je strast poput feniksa – stalno se obnavlja. Drugi je razlog sudjelovanje SSSR-a u pobjedi nad nacizmom. Sovjeti su pod krinkom domoljublja i oružanoga otpora zavojevačima, njemačkim i talijanskim nacifašistima, vješto skrivali svoje zločine i ciljeve osvajanja i ostajanja na vlasti. Domoljubi u pokretima otpora, poput partizanskoga u nas, povezivali su se s komunistima sponama solidarnosti i zajedničkoga žrtvovanja. Tako je nastao pojam antifašizma kao etiketa komunizma, kojemu je sada postalo lako sve svoje opačine ušutkavati u ime antifašizma. Nakon što su Saveznici pobijeđenomu nacizmu prilijepili etiketu apsolutnoga zla, komunizam je gotovo mehanički svrstan u tabor Dobra. Posljednji je razlog nešto suptilniji. Nakon 1945. genocid nad Židovima ispunio je cijeli prostor namijenjen osudi užasnoga masovnog terora u 20. stoljeću. Tko je mogao onima koji su se oružjem usprotivili gnjusnome genocidnom nacizmu, pripisati iste zločine koje su činili nacistički zločinci? Rijetki su oni koji su takvo što mogli i zamisliti. Politički konsenzus o energičnom suzbijanju javnoga veličanja totalitarizama, ako se u nas postigne, ne će možda ušutkati dogmate i stare ortodoksne komuniste, ali autentična hrvatska ljevica i hrvatski intelektualci, naravno, mogu razuvjeriti neokomuniste političkim prosvjetiteljstvom Najgore je imati oči pa ne vidjeti, sluh a ne čuti, jezik, a šutjeti.

Socijalizam – a ne komunizam?

Neki apologeti komunizma tvrde kako se zbog zločina počinjenih u Rusiji nakon 1917., Sovjetskome Savezu i socijalističkim zemljama izvan SSSR-a nakon Drugoga svjetskog rata ne može osuđivati komunizam, jer taj društveni poredak nikada nije ostvaren (društvo slobode i jednakosti, ili načelo prema kojemu svatko daje društvu sukladno svojim mogućnostima, a dobiva prema potrebama). Termin komunizam se, prema tome, pogrješno rabi. Komunizam ni za što nije kriv. Može se jedino govoriti o socijalizmu, nižoj ili prijelaznoj fazi iz kapitalizma u komunizam. Termin komunizam u modernu je uporabu unio francuski filozof Victor d’Hupay u knjizi Projet de communaute, 1777., a sadržaj komunizma kao društvenoga poretka, definirali su Marx i Engels u Komunističkom manifestu 1848. Potom su se komunističkima nazvale gotovo sve političke stranke i pokreti kojima je bio cilj osvajanje vlasti i stvaranje komunističkoga društva. Lenjin je rusku partiju nazvao komunističkom 1918. U Vukovaru je 1919. osnovana Komunistička partija Jugoslavije (naziv u Savez komunista Jugoslavije promijenila je 1952.). Normirana je i u jugoslavenskim ustavima ‘organizirana vodeća idejna i politička snaga’). Države, režimi, različiti ideološki i socijalni pokreti, škole i mišljenja, marksizam, lenjinizam, staljinizam, maoizam, titoizam i sl. svi su u nazivu imali pridjev komunistički. Države kojima su na čelu komunisti i danas se nazivaju komunističkima: Kina (čak i s tržišnim gospodarstvom), Vijetnam, Laos, Sjeverna Koreja, Kambodža, Jemen i Kuba. Članovi komunističkih partija sebe su nazivali komunistima. Naposljetku, važne promjene u međunarodnoj zajednici 1990. –1991., posebice u Europi, gotovo svi povjesničari vezuju uz krah istočnoeuropskoga komunizma 20. stoljeća. Naravno, krajnji komunistički ciljevi, o kojima je još u drevnoj Grčkoj propovijedao Platon, nikada nisu ostvareni. Kao što nisu postignuti ni krajnji, maksimalistički ciljevi nacizma i fašizma (prekinuti su vojnim porazima Njemačke i Italije) i bačeni u ropotarnicu povijesti. Termin komunizam u općoj je uporabi za sve društveno-političke sustave diktatura pod vlašću komunista, državne režime, doktrine i komunističke političke projekte, političke ciljeve socijalnih pokreta i političkih partija koje teže uspostavi jednostranačke vlasti revolucionarnim metodama. Skrivati sada revolucionarni teror, brutalnu borbu za vlast i zločine komunističkog totalitarizma iza termina socijalizam – providna je i neozbiljna apologija. Posebice valja imati na umu sljedeće: antifašizam nije i ne smije biti alibi za zločine komunističkih režima.

Je li Jugoslavija bila izuzetak?

Naši marksisti komunisti o jugoslavenskom komunizmu nakon Drugoga svjetskog rata, za vladanja diktatora Josipa Broza Tita, pisali su i pišu obranaški i s komplimentima. Istina, Jugoslavija se u zadnjim razdobljima svoga života razlikovala od država komunističkoga/socijalističkoga lagera, bila je demokratskija, živjelo se kvalitetnije, putovalo se bez zapreka na Zapad, policijska se represija bila spustila na gotovo nezapaženu razinu. Neke velike zamisli koje je skovao jugoslavenski državno-politički vrh, poput radničkoga samoupravljanja u unutarnjoj politici i pokreta nesvrstanih država (izvan vojnih blokova) u vanjskoj, imali su svoj civilizacijski i demokratski smisao, ali su za državu niske gospodarske razvijenosti poput Jugoslavije i međunarodnu zajednicu u kojoj dominiraju super sile i velesile bili utopije. Ako se, dakle, želi osuđivati komunizam, smatraju naši nostalgičari, onda Titovu Jugoslaviju valja izuzeti.

Uz takve tvrdnje zaboravlja se na povijesnu činjenicu: komunistički je totalitarizam u Jugoslaviji, u prvoj fazi nakon završetka Drugoga svjetskog rata, bio surov i najrigidniji boljševički model vladanja. Tek se stabiliziranjem režima omekšao teror represivnoga aparata i arogancija Komunističke partije. Josip Broz, kada je ocijenio da se istopila fizička ugroženost komunističke vlasti od poraženih neprijateljskih oružanih snaga, uključujući antijugoslavensku emigraciju, i da su nova nezadovoljstva prenesena u područja internih gospodarskih i novčarskih sporenja republičkih elita, započeo je i dopustio proces stvaranja socijalizma s ljudskim licem. Više demokracije u Jugoslaviji u trećoj i završnoj fazi njezina života jest stvorilo razlike između vladavine jugoslavenskih komunista i komunista u tzv. istočnome lageru, ali su režimi u svim tim državama, uključujući Jugoslaviju, bili u svojoj srži lenjinističko-staljinistički, tj. komunističko totalitarni. Mi koji smo proživjeli dobar dio drugoga dijela 20. stoljeća, znamo da je to bilo vrijeme zla. Jasenovac, Bleiburški križni put i Goli otok naše su kalvarije i golgote pred kojima je svatko od nas – bez obzira na nacionalnost, vjeru ili neko drugo osobno obilježje – dužan kleknuti i sagnuti se toliko da se vidi suza i žalost na obrazu.

Od triju velikih totalitarizama 21. stoljeća, sovjetski komunistički totalitarizam trajao je najduže. Počeo se napuštati 24. veljače 1956. nakon što je Nikita Hruščov obznanio izravnu odgovornost komunističkoga režima za ubojstva, deportacije i druge počinjene zločine u SSSR-u. Povijesna prekretnica odbacivanja komunističkoga sustava u Hrvatskoj zbila se tijekom 1990. i 1991. uvođenjem višestranačja i demokracije u politički sustav, proglašenjem modernoga Ustava Republike Hrvatske i proglašenjem neovisne i suverene države Hrvatske.

akademik Davorin Rudolf/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo