Kolovoz nije samo mjesec u kojemu mnoge osobe idu na godišnji, te svoje dane provode na našoj predivnoj jadranskoj obali. Mjesec kolovoz za naš hrvatski narod ima doista jedno posebno značenje. Petog dana tog mjeseca prisjećamo se vojno redarstvene operacije Oluje. Najveće pobjede u našoj novijoj, slavnoj i ponosnoj hrvatskoj povijesti. Kolika je važnost ovoga dana za naš hrvatski narod ne trebam na ovome mjestu objašnjavati, jer bi to doista morao znati svatko tko se deklarira kao Hrvat. Ne samo to, u kolovozu obilježavamo i Sinjsku alku. Dan kada se prisjećamo davne pobjede nad Turcima. Gotovo u sredini kolovoza slavimo našu dragu Gospu, našu Majku Božju. Taj dan je isto tako od iznimne važnosti za sve nas kršćane i katolike, posebice za nas Hrvate, jer kao što su je naši preci proglasili “najvjernijom odvjetnicom Hrvata”, naša Gospa to doista i je. Bila je to kroz svu našu trnovitu ali i pobjedonosnu povijest, ostala je to i danas, te će to ona biti i u našoj budućnosti. Budućnost koja će uvjeren sam uz Božju pomoć biti svjetlija nego što mnogi trenutno u ovoj kritičnoj situaciji za naš hrvatski narod očekuju. Dani u kolovozu su doista dani ponosa i slave za sve nas Hrvate diljem svijeta. Od domovine, preko Europe, sve do daleke Australije.

Prije svega radi Oluje i svega onoga što se toga mjeseca događalo te pobjedonosne 95-te godine. Od oslobođenja Knina, preko dolaska dr. Tuđmana, generala Gotovine i ostalih na kninsku tvrđavu, sve do vlaka slobode krajem kolovoza i simboličnog povezivanja cijele naše domovine Hrvatske. Svi ti dani koje sam nabrojao su duboko urezani u našu ponosnu hrvatsku povijest. Te ih nitko ne će moći izbrisati iz naših srca, koliko god na tome radili jugokomunistički ostaci, zajedno s velikosrpskim ideolozima i četnicima, koje je naša Hrvatska vojska i naše Hrvatsko vijeće obrane u potpunosti porazilo prije 24. godina. Te slavne i ponosne 95. godine za sve nas Hrvate diljem svijeta, ali i za sve osobe na svijetu koje se zalažu za istinu i dobro. Olujom je doista dobro uz Božju pomoć pobijedilo zlo. Hvala Bogu, danas velika većina Hrvata zna za Oluju, Sinjsku Alku i 15. kolovoz, dan kada slavimo našu dragu Gospu, kraljicu Hrvata, našu Svetu Mariju Majku Božju. Na nama je, da nikada ne zaboravimo te dane, te ih uvijek s ponosom obilježavamo i slavimo naše pobjede. Jer za razliku od naših istočnih susjede mi te pobjede doista imamo, te smo ih ostvarili isključivo uz Božju pomoć. Međutim, iako gotovo svatko od nas Hrvata diljem svijeta zna za peti kolovoz (iznimaka nažalost ima i u ovom slučaju) mnogi u Republici Hrvatskoj, nažalost i oni koji se deklariraju kao veliki “domoljubi”  i “desničari” ne znaju što se dogodilo 28.kolovoza 1993. godine, ili im taj dan nažalost ne znači ništa. Možda će se neki od čitatelja, kojima 28. kolovoz 1993. ne predstavlja ništa u ovom trenutku upitati, kako dolazim do konstatacije, da je to žalosno. Međutim, činjenica je da bi svaki Hrvat gdje god da se na svijetu nalazio trebao znati, da je 28. kolovoz 93. godine bio iznimno važan dan za naše braće i sestre u Herceg-Bosni. Budući da je tog dana Hrvatska zajednica Herceg-Bosna prerasla u Republiku, taj datum bi trebao biti u sjećanju svih nas. Naime, oni koji se deklariraju kao veliki “desničari” trebali bi znati, da bez Hrvata Herceg-Bosne i institucije koju slavimo 28. kolovoza nikada ne bi bilo Oluje i u vezi time ne bi bilo ni slobodne Hrvatske. Bez Hrvatske Republike Herceg-Bosne danas bismo imali tzv. “Republiku srpsku krajinu” na našem svetom hrvatskom tlu. Nažalost, mnogi od “desničara” toj činjenici ne žele pogledati u licu, nego se kada je riječ o Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni svrstavaju na stranu jugokomunističkih ostataka, velikobošnjačkih fundamentalista, velikosrba i četnika.  

Zašto je tome tako elaborirat ću u nastavku ove kolumne.

Zašto 28.08.1993. mnogima u RH ne predstavlja ništa?

Kao što sam rekao, iznimno je bitno da svi mi Hrvati znamo kolika je važnost datuma 28.08.1993. za naš hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Odnosno kolika je važnost institucije koja je taj dan postala biti još snažnija. Naime, danas velika većina Hrvata koja živi u Herceg-Bosni (Tu naravno mislim na sve Hrvate u Bosni i Hercegovini, na Hrvate u Hercegovini, zapadnoj i srednjoj Bosni, te naravno i bosanskoj Posavini) zna koliko je bitna bila uspostava Hrvatske zajednice Herceg-Bosne 91. godine, pa rezultirajući s time i njeno prerastanje u Republiku u kolovozu 93. godine. Posebice nakon svega što su Hrvati doživjeli u Federaciji proteklih 25 godina. Hrvati Herceg-Bosne su te protekle 25 godine u toj Federaciji doživjeli mnoge loše stvari. A uzurpiranje pozicije hrvatskog člana predsjedništva Bosne i Hercegovine sa strane Sejde Komšića i njegovih istomišljenika treći put u nizu, vrhunac je majorizacije državotvornog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Činjenica je, da su danas mnogi Hrvati u Herceg-Bosni shvatili, da su puno bolje bili zaštićeni za vrijeme Hrvatske Republike Herceg-Bosne, nego što je to slučaj u ovom trenutnom propalom eksperimentu zvanom “Federacija Bosne i Hercegovine”. Na ovom mjestu trebamo jasno i glasno konstatirati, da u ovom trenutku hrvatski narod u Bosni i Hercegovini plebiscitarno stoji uz Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Uzrok tomu su sva ona antihrvatska događanja u Federaciji proteklih 25 godina. Na ovom mjestu želio bih naglasiti, da je iznimno dobro što je velika većina među hrvatskim korpusom u Bosni i Hercegovini shvatila, da kao hrvatski narod svoju opstojnost isključivo možemo osigurati ako se ponašamo suvereno u Bosni i Hercegovini, te u skladu s time pokrenemo ponovno pitanje o trećem entitetu. Naime, dr. Tuđman, ministar Šušak, Mate Boban i ostali hrvatski političari iz 90-ih godina nam moraju biti primjer po tom pitanju, jer su nam 90-ih godina pokazali kako se na najbolji način može zaštititi hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Kako bismo na koncu očuvali opstojnost hrvatskog naroda u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Ipak, žalosno je da bi mnoge osobe u Republici Hrvatskoj na sljedeće pitanje: Što se dogodilo 28.08.1993. u našoj domovini? odgovorili s “ne znam”. Mnogi od njih su i tvrdi “desničari”, odnosno oni koji sami sebe proglašavaju velikim “Hrvatima” i “domoljubima”. Nadalje, mnogi od tih velikih “desničara”, koji znaju što se dogodilo na taj dan smatraju da je Hrvatska Republika Herceg-Bosna imala loše posljedice za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ali i  za samu Republiku Hrvatsku. Neki od njih će otići toliko daleko, pa će Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu proglasiti “velikosrpskim projektom”, te se tako svrstati na stranu svih neprijatelja naše najdraže nam domovine Hrvatske. Takve bedastoće, kako ih uopće drugačije nazvati, u javnost plasiraju prije svega bošnjački unitaristi, ali i tvrdi “desničari” u hrvatskoj, koji su 90-ih godina na čelu s Paragom bili snažni oportunisti Tuđmanovoj državotvornoj i prije svega domoljubnoj politici. Danas mnogi od njih podržavaju najavljenu kandidaturu Gorana Jurišića. Doista političkog cirkusanta i zagovaratelja unitarne Bosne i Hercegovine. Tko je pročitao i jedno njegovo obrazloženje kada je riječ o Hrvatima Herceg-Bosne znat će o čemu je riječ.

Da rezimiram: Ne čudi me ni malo kada Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu napadaju jugokomunistički ostaci, likovi poput Stipe Mesića, Vesne Pušić i njima sličnima. Ne čudi me ni kad kolijevku Hrvata napadaju zagovaratelji velike Srbije i zagovaratelji islamske države u srcu Europe, primjerice Bakir Izetbegović i Sejdo Komšić. Ipak je Hrvatska Republika Herceg-Bosne bila jedan od mnogih instrumenata u rušenju crne i danas hvala Bogu propale i zauvijek mrtve Jugoslavije. Isto tako je Herceg-Bosna bila važan kotačić u sprječavanju velike Srbije ali i velikobošnjačke države u srcu Europe. Kao što sam rekao, bez Hrvatskog vijeća obrane ne bi bilo ni slavne Oluje, a znamo koliko je velika bila uloga operacije Oluje u Domovinskom ratu. Kao što rekoh, bez Oluje danas ne bismo slobodno hodali Hrvatskom od Vukovara do Dubrovnika, ali ni Herceg-Bosnom i njenim gradovima. Kao što su primjerice Mostar, Livno, Kupres, Kiseljak, Vitez i ostali gradovi s većinskim hrvatskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Kada proučimo i vidimo što je doista značila Hrvatska Republika Herceg-Bosna i koliko je doista bio njen značaj u stvaranju slobodne, neovisne i suverene Republike Hrvatske, mnogi od vas će se sigurno zapitati, kako to da pojedine osobe koje se deklariraju tvrdim “desničarima” i velikim “domoljubima” iz dna duše ne mogu smisliti Herceg-Bosnu. Te na koncu kleveću i lažu o njoj, i tako pomažu isključivo bošnjačkim unitaristima, koji svakim danom sve jače napadaju naš hrvatski narod u Herceg-Bosni, s ciljem da ga tamo iskorijene. Uzroci takvog ponašanja “velikih” “desničara” su mnogi. Neke od njih ću nabrojati i elaborirati u nastavku.

Mržnja, zavist i nepoznavanje Domovinskog rata

Kada neki od “tvrdih desničara” napadaju Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i predsjednika Tuđmana, jer je on konstantno i beskompromisno podržavao tu instituciju za vrijeme Domovinskog rata, mnogi od njih to čine iz mržnje prema Hrvatima Herceg-Bosne i u jedno i iz ljubavi prema velikobošnjačkim fundamentalistima. Usprkos tome što se Hrvate svaki dan diskriminira u Bosni i Hercegovini, “veliki” “desničari” iz Republike Hrvatske ne vide potrebe kritizirati dominantni bošnjački narod u Bosni i Hercegovini, nego će oni radije udarati po svome narodu, po Hrvatima Herceg-Bosne. Optuživat će hrvatski narod za dijeljenje Bosne i Hercegovine, izdaju bosanske Posavine 90-ih godina itd. Takve osobe Bošnjake još vide kao dio hrvatskog naroda i smatraju da hrvatski narod u Herceg-Bosni mora surađivati i voditi ljubav s Bošnjacima, kako bi ti isti “veliki” “desničari” mogli ostvariti svoje ciljeve preko leđa bosansko-hercegovačkih Hrvata. Svakoj trezvenoj osobi bi trebali biti jasno, da takva vrsta “desničara” živi u velikoj zabludi. Prije svega jer se sami Bošnjaci danas nikako ne vide kao dio hrvatskog naroda. Čak mnogi od njih preziru Hrvate, te ih nazivaju pogrdnim imenima, kao primjerice “bosanskim katolicima”. Također oni ne žele priznati, da su mnogi od njihovih predaka bili u “ustaškom pokretu”, te su sve samo ne zahvalni nama Hrvatima i našim precima, što su mnoge lijepe stvari učinili za njih u Domovinskom ratu. Da sada ponovo ne nabrajam primanje bošnjačkih izbjeglica u Republiku Hrvatsku, sprječavanje genocida u Bihaćkoj enklavi zahvaljujući ponosnoj operaciji Oluja itd.

Drugi razlog mržnje tvrdih “desničara” prema Herceg-Bosni je činjenica, da isti ti “desničari” posjeduju golemu većinu mržnje prema dr. Tuđmanu i Šušku, iz samo njima poznatih razloga. To rezultira golemom zavisti prema našem prvom predsjedniku dr. Tuđmanu, pa u vezi s time, oni se nikako ne mogu pomiriti s činjenicom, da je politika dr. Tuđmana, ministra Šuška i Mate Bobana prema Hrvatima Herceg-Bosne 90-ih godina bila jedina ispravna. Boli ih i činjenica što njihov tadašnji vođa Dobroslav Paraga nije imao plebiscitarnu podršku među hrvatskim pukom, nego je to imao dr. Franjo Tuđman. Isto tako se ne mogu pomiriti s činjenicom, da je ideja dr. Tuđmana pobjedonosna a ideja Parage već davno propala. Njihova ideja o unitarnoj Bosni i Hercegovini je pogubna za hrvatski narod, dok je ideja o Bosni i Hercegovini s tri federalne jedinice, koju su zastupali dr. Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban jedina ispravna za naš hrvatski narod. Dokaz tome su i protekle 25 godine, koje je naš hrvatski narod pretrpio u “Federaciji”.

 Još jedan razlog radi kojega su mnogi “desničari” negativno nastrojeni prema Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i ne priznaju njene velike zasluge u obrani naše domovine Hrvatske od srbočetničke agresije je činjenica, da mnogi od njih nisu dovoljno proučili sve činjenice vezane uz Domovinski rat. Oni jednostavno nisu svjesni što se događalo u listopadu 91. godine u selu Ravno. Budući da nisu ni svjesni što su tada značile sljedeće riječi Alije Izetbegovića “ovo nije naš rat” krajem 91. godine, nije se ni za čuditi, da njima nije jasno, da bez Hrvatske Republike Herceg-Bosne ne bi bilo ni hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, a niti slobodne Republike Hrvatske. Od Vukovara sve do Dubrovnika. Nažalost, takva vrsta “desničara” nije pročitala nijednu knjigu dr. Nazora, Ive Lučiča i ostalih o Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini. Te osobe nikada nisu čule za zločine Armije BiH u Križančevom selu, Grabovici, Uzdolu, Buhinim kućama itd. Također te osobe nikada nisu čule ni za združen plan velikosrba i bošnjačkih unitarista “Neretva 93”, čiji je konačni cilj bio izbiti u Neum i Ploče. Doista je žalosno, da takve osobe nasjedaju na jugokomunističke i velikobošnjačke laži o podjeli Bosne i Hercegovine i izdaji bosanske Posavine. Međutim, tomu se ne treba ni čuditi kada te osobe nasjedaju i na velikosrpske laži o prodaji Vukovara. Takvim bedastoćama ti veliki “desničari” vjeruju, jer dopuštaju da im pamet sole osobe poput Banca, Jurišića, Hasanbegovića, Izetbegovića, Komšića pa ako hoćete i Mesića. Samo za to, jer sami ne žele proučavati sve činjenice i sva događanja tijekom Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini, već radije nasjedaju na mnoge laži.

Na ovome mjestu bih želio konstatirati sljedeće: Doista je i više nego žalosno, da mnogi u Republici Hrvatskoj ne znaju da 28.08 obilježavamo dan ponosne Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Još žalosnije je, da mnogim “desničarima”, odnosno onima koji su valjda za sebe anektirali termin “domoljublje”, taj dan ne predstavlja ništa. Međutim, na nama je da nikada ne zaboravimo kolika je bila važnost Hrvatske Republike Herceg-Bosne i da nikada ne zaboravimo koliki su obol dali branitelji Hrvatskog vijeća obrane u očuvanju opstojnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, te stvaranju slobodne, neovisne, prelijepe i ponosne nam domovine Hrvatske.

 Čuvajmo uspomene na Herceg-Bosnu i slavimo s ponosom 28.08

Sada sam uspostavio dijagnozu kome sve smetaju Hrvatska Republika Herceg-Bosna i Hrvatsko vijeće obrane, te u vezi s time i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Nabrojao sam i neke od razloga za to, te ih elaborirao. Sada bih želio nastaviti s onim što mi možemo učiniti, da se 28.08.1993., taj dan kada je naša ponosna kolijevka Hrvata prerasla u Republiku nikada ne izbriše iz memorije našega hrvatskog naroda. Na nama, koji doista znamo koliko su za naš narod u Bosni i Hercegovini ali i u Republici Hrvatskoj bile značajne Hrvatska Republika Herceg-Bosna i Hrvatsko vijeće obrane je, da na taj dan uvijek slavimo tu instituciju. Vjerujem, da će taj dan slaviti cijela Herceg-Bosna, te će se uvjeren sam Hrvati Herceg-Bosne prisjetiti što je spasilo njihovu slobodu pa i na koncu opstojnost na njihovim ognjištima. Također sam uvjeren da će mnogi Hrvati Herceg-Bosne toga dana izvaditi prelijepu zastavu Herceg-Bosne te ju izvjesiti na kuću. No, kao što rekoh, taj dan ne bi trebali samo obilježavati Hrvati u Herceg-Bosni, nego i svi hrvati diljem svijeta. Prije svega u Republici Hrvatskoj. Nadam se da će mnogi i u Republici Hrvatskoj, svjesni važnosti Herceg-Bosne 90-ih godina, izvjesiti zastave Herceg-Bosne ali i barjake naše Hrvatske domovine na svoje kuće. To je samo simbolična gesta, ali i pokazatelj da nikada nećemo zaboraviti naše braće i sestre kojima je trenutno najteže u Bosni i Hercegovini. U ovome trenutku bih se želio referirati na sam naslov ove kolumne koji glasi: “Branimo i čuvajmo kolijevku Hrvata”. Herceg-Bosna doista i je kolijevka Hrvata, te je ona isto kao što sam već i zaključio zaslužna za veličanstvenu Oluju u kolovozu 95. godine.

Da još jednom za kraj konstatiram: Na nama je da taj dan obilježimo dostojanstveno i pošaljemo snažnu poruku svim neprijateljima Hrvatske, da naše heroje iz Herceg-Bosne ne zaboravljamo. Isto tako uvijek moramo biti spremni braniti Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, pa ako je potrebno i od samoprozvanih “desničara” poput Jurišića i njemu sličnih. Ne smijemo se bojati kada iznosimo činjenice u vezi veličine Hrvatske Republike Herceg-Bosne, jer svima mora biti jasno, da su te činjenice pa u konačnici i istina na našoj strani. Na strani drage nam Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Usprkos trenutnom stanju u kojem mediji a i većina političara i državnih dužnosnika u Republici Hrvatskoj prezire iznimno bitnu instituciju Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i sve što se veže uz nju, nadam se da će se u budućnosti takvo stanje promijeniti. To će se dogoditi onog trenutka kada na vlasti Republike Hrvatske budu oni, koji će shvatiti da bez Hrvata Herceg-Bosne nema ni slobodne domovine Hrvatske. Zadnji predsjednik koji je to u punom smislu te riječi shvatio i vukao političke poteze u vezi s time bio je prvi predsjednik Republike Hrvatske, naš otac domovine dr. Franjo Tuđman. Sve dok ne dobijemo državnog dužnosnika njegovog kalibra bojim se da naše braće i sestre neće dobiti zasluženi tretman u svojoj domovini Herceg-Bosni. Pozitivan tretman su i više nego zaslužili dajući svoj obol u stvaranju slobodne domovine Hrvatske kroz stoljeća i u spašavanju mnogih Bošnjaka od velikosrpskog agresora za vrijeme Domovinskog rata.

Davor Čelan/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.