Ne pamtim datume, ne znače mi ništa u životu. Pamtim ljude, dobre, manje dobre i one zle, ogrnute janjećom kožom ispod koje se krije sva zločestoća ovoga svijeta.

Na tebe su me upozoravali, zločesta si, osoba si koje se treba čuvati, znaš sve. Uletjela si mi u život poput uragana koji ruši sve pred sobom. Nenajavljeno, iznenada, samo si okrenula moj broj i dogovorila susret. Došla sam u jednom, za mene teškom periodu, periodu kada sam trebala biti dostupna nekim ljudima 24 sata dnevno. Sjela i čekala da se pojavi taxi.

Sjećam se, došetala si na terasu tog kafića kao gazela, samouvjerena, ponosna, plijenila poglede sa okolnih stolova i pogledom tražila mene. Prvi komentar je bio-jezivo si mršava. Odlučila si me našopati nekim čudom od čokoladnog kolača, čiji okus neću nikada zaboraviti. Prokleto dobro si znala šutjeti i slušati. Samo si pitala-kako si ti meni…. Priča je krenula, rodilo se jedno predivno prijateljstvo koje je opstalo godinama.

Znaš mila moja, vraćajući se u tvoj stan, odlučila sam te iskoristiti kao navigaciju, pošto grad u kojem smo se srele ne volim, niti ga želim upoznati. Odlučno si mi rekla-skreći desno. Našle smo se na cesti za Mađarsku. Zgranuto sam gledala gdje sam zalutala i tražila način kako da se vratim natrag. Pronašla sam neku uličicu, okrenula se i nepogrešivo te dovezla pred tvoju zgradu i gledala tvog muža kako se doslovce križa slušajući tvoju priču o našem putovanju.

Ostala si u mom životu bez obzira na sve pokušaje da nas posvađaju, unište naše prijateljstvo, bez obzira na sve prljave tračeve koje si slušala, bez obzira na jal, pakost i zavist. Hvala ti.

Nikada ti ništa nije bilo teško. Fajterice moja, izvlačila si me iz ponora, vukla sa ruba litice, čupala iz živog pijeska. Nisi me dala, ne daš me ni danas. Nije ti bilo teško držati me budnom tokom dugih vožnji, nije ti bilo teško slušati me kako jecam u nekom hodniku, na nekoj neudobnoj stolici i čekam najgore vijesti. Uvijek si pronašla način da me utješiš, smiriš i nabildaš me svime onime što je potonulo, nestalo, onime za što sam mislila da se nikada neće vratiti. Bila si i ostala ruka koju nisam trebala tražiti, ruka za koju znam da je uvijek nesebično ispružena.

Ima jedna pjesma, sasvim slučajno sam saznala za nju, glasi otprilike ” Bogu hvala da si tu”. Kad god ju slušam, pred oči mi doleti tvoje lijepo, nasmijano lice, duga kosa koju nemilosrdno vežeš u onaj jezivi kolut i čujem glas- ” Kad buš došla k meni?” Dolazak k tebi mi nikada nije teško padao, premda me uvijek zataboriš u stan, posjedneš na kauč i natovariš brdo torte na tanjur. Ne, nisam mršava, ne moraš se toliko truditi da me udebljaš. ( To ti savršeno dobro ide, uvijek se vratim 2 kile teža od tebe, bez obzira što vučeš vagu po stanu, važeš me, mjeriš centimetre i psuješ i vagu, i mene, a naročito moje vječite dijete na kojima nisam).

Plovimo nas dvije savršeno kroz ovaj život i nemilosrdni svijet kojime smo okružene. Naša putovanja su putovanja za pamćenje. Uvijek me impresioniraš količinom svega što nabacaš u bunker, potrebnih i totalno nepotrebnih stvari, ali dobro. Pošto si dobrica koja brine o meni, svako malo mi naguraš u usta Bronhi. Za svježi dah. Vrtiš pjesme, kopaš, tražiš neki cd koji ti se u tom trenutku sluša a ja ga nemam. I smiješ se. Taj tvoj zarazni smijeh, šale, komentari, zvrndanje i drndanje po mobitelu, komentiranje ljudi koji prolaze pored nas doista treba snimiti. I nas dvije. Da se ne opustim, svako malo (iako si pušač) nabiješ mi na nos svaku cigaretu koju zapalim. Ne, nema pušenja, smrdit će ti kosa. ( Tvoja kao, neće).

Znam da ne voliš kad ti kažem hvala, neprimjereno bi bilo napisati tvoje popratne komentare na tu riječ, no ja sam ti zahvalna za sve. Za beskonačne sate brbljanja, smijanja,kritike, pohvale, za sve. Kad sam tužna, tužna si i ti. Tvoja magareća upornost i tvrdoglavost su me nebrojeno puta spasili. U stanju si čekati na telefonu odlazak do apoteke, izdiktirati; uzmi to, to, to i to, moraš. Ako te ne poslušam, jao meni. Znaš, znaš biti izuzetno nemilosrdna i gruba kad te se ne sluša. Takvi ste vi, rođeni u tom čudnom horoskopskom znaku koji je meni, polupismenoj jako teško shvatiti, još teže razumjeti.

Ipak, hvala ti ribice moja što te imam. Zahvaljujem Bogu koji te poslao u moj život i učinio ga ljepšim, boljim i kvalitetnijim. Pozitivno moje, ono moje koje u svakoj gadosti pronađeš nešto lijepo, moje ono bez čega ne bih bila to što sam sada, hvala ti. Plovit ćemo mi i dalje našim vodama, smijati se životu u brk i biflati po svome. Putovati, zalutati svako malo pored dvije tužibabe, nema veze.

I da, doći ću ti. Nemoj galamiti, čuje te se preko Velebita. Nemoj toliko brinuti za mene. Dobro sam ja. Ostani mi tu, budi i dalje moj Anđeo čuvar i meni je to sasvim dovoljno.

Volim te, lijepo oko moje!

Tereza Dedaković/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.