Mile Pešorda, u Parizu, 27.I.2018.

 

 

         Hrvatski je domovinski rat za nezavisnost i dalje  knjigom otvorenom za puninu povijestne istine veličanstvene svehrvatske nacionalno-osloboditeljske borbe za obstanak i slobodu u srazu  razoružana hrvatskoga naroda s okupacijsko- agresorskom „JNA“ i udruženom srbijansko-crnogorskom osvajačkom najezdom i njihovih 300.000 tisuća plaćenih vojnika i četnika u službi Srbije. Na toj je pozadini, u svojoj  knjizi Smrad trulih lešina (Zagreb, 2014.), akademik Ivan Aralica kritički razsvijetlio  petnaestogodišnje razdoblje antisuverenističke „trećejanuarske diktature“ u Republici Hrvatskoj ,“demokratski“  uzpostavljene svojevrstnim neokomunističkim prevratom i dolazkom na vlast godine 2000.crvenoga Račana i crnoga Mesića, a radikalizirane ustavolomnim (po nekima, i veleizdajničkim!) postupcima njihova nasljednika, još jednoga okorjeloga jugoslavena i mentalnoga komunjarca, Ive Josipovića.  Važno je spomenuti se ove knjige, inače prešućene i reklo bi se zabranjene, u kontekstu sadašnje polemike između hrvatskih Parižana, Ante Glibote, na jednoj strani, i Nevena Šimca, na drugoj strani, a sve s gledom na izlazak hrvatskoga naroda iz robstva. Zašto?

Naprosto zato što je Aralica ovim svojim izvanrednim analitičkim djelom, argumentirano i dokumentirano, skinuo sve krinke s bivšega Parižanina,rođena u Mostaru, dokazanoga „branitelja i promicatelja velikosrpskih četničkih stavova“ (Z.Tomac) – profesora Predraga Matvejevića, prikazavši ga kao „istaknutoga teoretičara jugoslavenskog komunističkog totalitarizma, uzročnika rata“ (str.183.) i m i l i t a n t n o g a š o v i n i s t a (str. 235.), nadasve kao idejnoga predvodnika komunističke diferencijacije iliti čistke u trećejanuarskoj Hrvatskoj, proslavljena vlastitim neostaljinističkim pamfletom „Naši talibani“, tiskanom  u „Jutarnjemu listu“ 1o.XI.2001.

Zahvaljujući slobodarskomu glasu Ante Glibote, hrvatskoga proljećara i Tuđmanova suborca za stvar slobodne i doista demokratske Hrvatske, i njegovu tekstu u „Hrvatskome tjedniku“ od 8.kolovoza, pod naslovom „Laku noć sviračima izgubljenih partitura Nevenu Šimcu i Marcu Gjidari“, hrvatskoj se javnosti odkriva, od te iste javnosti skrivena, činjenica o nekome kolu okolo „hrvatskih“ zagovaratelja jugoslavenstva u ideološkome ključu Predraga Matvejevića i  Žarka Puhovskoga (dvojice stožernih suosnivača, zajedno s Pupovcem i srbskim generalom Kočom Popovićem i inima, neojugokomunističke, zapravo promiloševićevske, stranke UJDI na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, u veljači 1989.), u kojemu kolu da je, 23.II.1993., igrao i Neven Šimac, sudjelujući toga dana,ništa manje nego  u UNESCO-u, skupa s UJDI-ideolozima, pri sastavljanju i objavljivanju probeogradskoga „Apela intelektualaca iz bivše Jugoslavije  za pravedan mir“.

 Gotovo ne vjerujući svojim očima, jer sam prvi put upoznao gospodina Šimca u drugome svjetlu kao gosta tribine  „Od Vukovara do Sarajeva“ , koju sam priredio u Rennesu pri Društvu francusko-hrvatskoga prijateljstva, čitam, na str. 46., o toj intelektualno-političkoj akciji za Jugoslaviju i „restauraciju jugoslavenstva: „Sudionici sa Šimcem i Grmekom bili su Vladimir Dimitrijević, atitrirani izdavač Memorandumske četničke literature iz Lausanne, Džavid Husić, Zlatko Kramarić, Jelena Lovrić, Predrag Matvejević, Aleksandar Nenadović, novinar Politike, Žarko Puhovski, Rade Šerbedžija, Dragan Terzić, urednik Pravoslavlja, Duško Popovski, Boris Vukobrat…sve same perle, osvjedočeni protivnici hrvatske države.“  A samo godinu dana prije, u Parizu, 3.i 4.II.1992., bio sam savjetnikom u pripremama, pozvanim sudionikom i jednim od prvih govornika velikoga međunarodnoga znanstvenoga simpozija „Les destins des nations de l*ex-Yougoslavie“ (Sudbine nacija bivše Jugoslavije), održana pod visokim pokroviteljstvoma Ministarstva vanjskih poslova Francuske.

Na tome sam simpoziju, imenovanu prema mojemu prijedlogu u komunikaciji s francuskim prirediteljem znanstvenoga simpozija,  bitno pridonio razkrinkavanju projugoslavenske, odnosno provelikosrbske, kvaziljevičarske UJDI-politike, koju su na tome simpoziju neposredno zastupali „profesori iz ZAGREBA“, Rada IVEKOVIĆ i Milorad PUPOVAC. Zagrebačka je profesorica s Filozofskoga fakulteta Rada Iveković otvoreno, pred cijelim auditorijem, politički zastupala i veličala jugoslavenstvo i jugoslavensku naciju, deklarirajući se pripadnicom te svoje nadnacije i pri tome napadajući i „hrvatski nacionalizam“ i predsjednika dr. Franju Tuđmana, koji da, udruženo s Miloševićem,  ruše Jugoslaviju, a kada sam, pred svima i s pozornice na kojoj sam sjedio kao jedan od članova „predsjedništva“, postavio pitanje poštovanoj gospođi Iveković zašto u svojoj osudi nacionalizma ne osuđuje i fašistoidni jugoslavenski nacionalizam, koji je od 1918.do 1941.služio velikosrbskomu monarhofašizmu, a od 1945.do 1990-ih, i aktualne ratne najezde „Jugoslavenske Narodne Armije“ na hrvatski narod i Hrvatsku, beogradskomu jugokomunizmu, a na štetu demokracije i slobode, izbjegla je odgovoriti na postavljeno pitanje, nego je odmah napustila skup uz izpriku da  nema vremena za odgovor, jer da se žuri održati neko predavanje.

 Pupovac je bizantinski lukavo igrao ulogu žrtve „Tuđmanove nove Endehazije“, da bi, ubrzo nakon toga svoga i UJDI-jevskoga moralnoga i političkoga poraza u Parizu, odaslao u svijet, u ožujku iste godine, sa stranica srbijanske miloševićevske „Duge“, klevetu i izmišljotinu o navodno „11.000 srpske dece u Hrvatskoj“ koju da su u samostalnoj Republici Hrvatskoj preveli iz pravoslavlja u rimokatoličku vjeru. Osvećujući se meni osobno zato što su njihovi predstavnici podvijena repa napustili ovaj znameniti pariški simpozij,  zato što sam i službeno uveo hrvatski jezik kao hrvatski na veliko francusko Sveučilište u Rennesu, ratotvorni su „jugoljevičari“ i UJDI-jevci karadžićevskoga pravca dali granatirati, potom i devastirati, moj stan i dom u Sarajevu, ujesen 1992., a s povratkom nereformiranih komunista na vlast u Republici Hrvatskoj g.2000., nakon što su me vladajući egzistencijalno odstrjelili i stavili na crnu listu  kao politički nepodobna zbog dosljednoga  hrvatskoga demokratizma, započela je kampanja usmjerena na sramoćenje mojega  imena, krunom koje je bio onaj čudovišni zločin klevete i poziv na linč izpod pera Predraga Matvejevića, zločin u kojemu je jurišnički sudjelovala  cijela državna crvena konjica, dvojica predsjednika RH, MESIĆ i JOSIPOVIĆ, predsjednik Vlade RH i stranke HDZ Ivo Sanader, u knjizi dr. N.MIHANOVIĆA iztaknut i kao navodni bivši UDB-in  pouzdanik i suradnik, danas glasoviti „doktor korupcije“ , Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Miljenko Jergović, Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, HTV i njihov Ivo Družijanić,brojna družba  medijskih i političkih boraca za njihovu jugo-stvar, među kojima čak i tadašnji ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine profesor Nikola Kovač, Srbin po nacionalnosti, ex-ambasador BiH u Parizu za vrijeme Domovinskoga rata.

Kovač je godina 1970-ih u Sarajevu mobilizirao neomladobosansku književničku kliku oko Noge, Dutine i Vešovića na juriš protiv mene, jer da me znade kao studenta na romanistici i da sam „pametan i opasan“, valjda zato što sam se, Sarajevskom deklaracijom o hrvatskom jeziku od 28.I.1971.,  suprotstavio srbizaciji hrvatskoga jezika i zauzeo za istinsku demokraciju i  nacionalnu i kulturnu suverenost i hrvatskoga naroda, u svemu ravnopravna s drugim dvama narodima u BiH,  zato što sam se odvažio skrenuti pozornost u listu „Naši dani“ na njihovu družinu koja da je skratila život književniku i pjesniku  Mehmedaliji Maku Dizdaru, glavnomu uredniku dvobroja časopisa „Život“, u cijelosti posvećena jeziku.  

           Matvejevićev UJDI-jevski  osvetnički atentat „Našim talibanima“na istinu i na moju osobu, poimence i  na još dvojicu hrvatskih književnika, Aralica je, kao jedan od trojice nas prokazanih za privođenje pred Matvejevićev udbopartijski  „sud viši od Haaškoga“ , dobrohotno, iz pozicije akademika i živoga klasika, sveo tek na „tekstuljak“, „produkt hibernaliziranog komunističkog uma“ i „golu komunističku denuncijaciju“. Međutim, takovim ga nisu smatrali  u vrhu „trećejanuarske Hrvatske“, „jer se garnitura mentalnih komunista, kakav je bio Mesić Račan, Čačić, Bandić, Vesna Pusić i njen brat Zoran, sa cjelokupnim društvom  d r u g a r a, ponadala da je u Matvejeviću dobila svoga ideologa.“ (str.169.)  I ne samo oni i svi ostali usustavljeni pronositelji  obnovljenoga jednoumlja i progona istine i hrvatskih demokratskih slobodara, nego i svi  bučni orjulaški zagovoratelji  antikroatizma i plaćeni  medijski nacifikatori hrvatstva,  poput istoimena junaka u romanu Fukara

 U tome je njihovu zloduhu „istrage Hrvata“ nada mnom izveden masmedijskopolitički linč nacionalnih i planetarnih razmjera, protiv kojega se, u ozračju fašistoidnoga blaćenja Hrvata iz Herceg-Bosne i zahuktalome ritmu oligarhijskoga pokoravanja hrvatskoga građanstva i  društva i vraćanja Hrvatske u serbobalkanski „Region“, u javnosti podigao tek poneki osamljeni glas. Spas za Hrvatsku pa i za mene sama, razapeta na križu i popljuvana najgroznijim pogrdama i bljuvotinama plaćenih medijskih hajkača, došao je Božjom intervencijom na strani pravde i pravednika, tako da ni sud u Haagu niti  onaj u Zagrebu nije podlegao pritiscima političke mafije i Centrale, niti su se častni sudci dali zavesti protuustavnim činima „trećejanuarske diktature“. Zahvaljujući otvorenoj polemici i iznošenju na svjetlost dana brojnih činjenica iz naše nedavne prošlosti i protekle borbe za Hrvatsku,obnavljaju se i produbljuju naša znanja i spoznaje o tome tko se borio i izgarao za hrvatsku Domovinu, a tko je radio  za Jugoslaviju i Serboslaviju, tko komplotirao protiv predsjednika i akademika dr. Franje Tuđmana i hrvatske nezavisnosti, nu predubok je i sofisticirano organiziran zaborav o nama samima, koji nam priređuju moderatori nametnute nam gramscijevske hegemonije u kulturi (i ne samo oni)totalitarnoga marksističkoga  projekta, koji u nas učinkovito pridonosi ukidanju dijaloga, širi sjeme zavadnje, razdora i nesigurnosti, a neistomišljenike i idejne protivnike,  na komunistički način, obilježuje kao neprijatelje i uklanja ih iz javnosti, u nepostojanje.

Da u tome sužavanju polja sloboda svoje prste također  imaju razni protunarodni fašizmi i regenerirani udbonosni komfašizam, ali i činbenici uvezene e n a r c h i e, kao sastavna dijela neke globalne nadvlade, na to sam skrenuo pozornost i u svojoj euroglednoj kolumni „Enarhija u Hrvatskoj“, objavljenoj 11.ožujka 2010.(otiskanoj također u   knjizi SLOBODA, MIR MEJU NAMI), zaključno uztvrdivši da odgovornost za slobodu, svoju i sviju, nikada ne prestaje, da se, prema Berdjajevu, „sloboda bez Boga samorazara“, da naš narod slobode svoj odgovor na kušnje Zavoditelja i unereditelja znade: ni enarhija, ni anarhija, nego hrvatska Croatia. 

Mile Pešorda/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.