(Pismo indijanskog poglavice Seattlea)

Poglavica Seattle (oko 1780. – 7. lipnja 1866.) bio je poglavica plemena Duwamish. Kao svi tadašnji Indijanci ili domoroci, volio je i čuvao prirodu i njenu ljepotu i čistoću. Danas to proročansto više ne zvuči zlokobno, već je posvuda nastupilo kao suvremeni život i okoliš pun ljudskog smeća.

Apokalipsa smeća stiže već na svačija vrata, gotovo u cijelom svijetu. Izgorjelo gigantsko odlagalište smeća u Jakuševcu, zamalo je ugušilo pola milijunskog grada Zagreba. To je samo prva lasta nesreća koje tek slijede.

Da se to dogodilo u bilo kojoj državi u njenoj metropoli, gradonačelnik koji je za to najviše odgovoran bio bi prikovan na stup srama, sve dotle dok i sam ne postane smeće, koje smrdi okolo njega. Isti tren takav gradonačelnik odletio bi sa svoje funkcije najkasnije u roku 24 sata, dobio bi zabranu života i boravka svuda, osim u našem Zagrebu, koji se još i izrugiva s vama s TV ekrana i služi kao najveća sramota koju je ikada grad Zagreb imao.

Ali dragi moji Zagrepčani, umjesto da se svi dignete na noge i da tražite njegov izgon iz Zagreba, ili pritvaranje u Remetincu, vi ga na tv ekranima, istina pomalo zobličenog, gledate kako vam se izruguje u oči i sprda s vama, radi ono što je suprotno ljudskom razumu.

Kante kao nova smetlišta i ishodište raznih bolesti

Svi se sjećamo vremena kad su kante za smeće uvijek bile udaljene najmanje pedesetak metara od ulaza u zgrade. I sve je štimalo, znalo se dva puta godišnje da se odvozi krupno smeće, svi bi dan prije počistili svoje tavane i podrume i na taj način se rješavali starudije, znajući da će sutradan po gradu voziti kamioni koji će to sve pokupiti i složiti na odgovarajuće mjesto.

Danas pred svakim vratima zgrade ima nekoliko kanti, iz kojih se širi smrad i ulazi u zgrade, sve postaje odvratno i zagađujuće. Grad nam zbog nečijih izuma ali i zbog većih zarada postaje cijeli jedno veliko smetlište, puno smrada. I ne samo to, vlasnicima stanova besplatno se daju vreće u kojima će držati smrdljivi otpad, na njihovim terasama, lodžama, balkonama, pa čak i kuhinjama i spavaćim sobama, oni koji imaju male stanove i nemaju to smeće gdje odložiti osim ispod kreveta.

Apokalipsa smeća krenula je suludo iz metropole Zagreba, s još luđim Gradonačelnikom.
Budite bez brige, takova suluda koncepcija prikupljanja smeća, proširit će raznorazne boleštine, kugu i da dalje ne nabrajam. Posljedice će biti zastrašujuće, ponajprije za djecu i starije osobe.

Nakon uvođenja te koncepcije svuda smrdi, gdje prije toga nikad nije smrdjelo. To je doista veliko kulturološko, ekološko i drugo veledjelo gradske vlasti.
Bijeli čovjek ugušit će se u svom vlastitom smeću.
Kako to gordo zvuči! Zar Gradska vlada nije momentalno trebala dati ostavku nakon apokaliptičnog dima iz najvećeg odlagališta smeća u Zagrebu. Ne, u Hrvatskoj to nije tradicija. Vlast je takva, a posebno institucije gonjenja za kaznena djela, sve dopuštaju. Ekološke rak rane niknule su posvuda kao otrovne gljive poslije kiše.
A na globalnom planu onečišćenje smećem masovno je prisutno i u nekad čistim rijekama, zagađenja su postala masovna i za mora, ali najnovije i u prostoru svemira gdje se iz ispaljenih raketa odbacuje tehnološko smeće koje će vječno kružiti oko planeta, i u budućnosti biti velika smetnja zbog mogućih sudara i sl.

Kad miris iziđe iz poljskog cvijeća,
kad milost iziđe iz čovjeka,
kad rijeke izgube svoje zdravlje (onečiste se),
nastupit će opći rat.

/Mitar Tarabić/

Pjesma br. 2 . iz 33. Pisma Teofilu /Mile Prpa /Filozofija čovjeka/

Što bi kazati, o nama mogli reći,
oni iza nas, što još nerođeni brode.
– Sebični bili, sve sebi htjeli steći,
ni čiste nam nisu ostavili vode.

Ni čiste vode, ni morskog sjaja plava,
ni zraka čista, ni blagost Sunca što zrači.
Kakav to nakot, luda im ta glava –
što sudbinski potez i za nas vlači?

Ah, što bi kazali, tek nemoćno se gleda.
Vrli, nemoćno se gleda i nemoćno prati.
Učiniti tu se previše ne da –
da neuk učenog, a nepošten poštenog shvati.

Učiniti se ne da, već riječima samo –
lakše mi biva kad se o tome zbori.
I riječ ova u tom mozaiku tamo –
još kamenčić je jedan što tim plamom gori.

U POČETKU SVE BIJAŠE ČISTO

1.
Čisti vjetrovi ne pušu više.
Iz njih ne struji bistrina zraka.
U našu
već ulazi dušu
sumorni zov
mraka.

2.
Čisti više ne sipe snjegovi.
U njima se pršteća bjelina zgubi.
Zriju u očima
tamni bregovi.
Naš duh ih
ne ljubi.

3.
Čiste već ne padaju kiše,
bistrinom neba nas ne kvase.

U nama nema
te žeđi
što je jasnoća
duha pase.

4.
Po travi nisu više jutarnje rose,
ne zrcale se u svjetlu sjaja.
U nama
već se kose
te kapi
što odraz ne daju.

5.
Oko nas nema blagosti mirisa lipa,
ni zanosa cvjetnog peluda iz bilja.
Taj miris
već nosne nam štipa.
U njeg nesta
svakoga milja.

6.
Ni mladenke više ne nose
čistinu svoje vjenčane halje.
Već upliću
u ruse kose
bodlju što ih gnâ
od ljubavi dalje.

7.
U nama ni misli više nisu čiste.
Na naše duše pale su sjene.
Već u krugu se vrte
radosti iste.
Bez svježeg daha
bez nove mijene.

8.
Sa zvonika zvona
što zvonjavom se glase
već trulost u zvuku svome nose.
Duh naš
tu nemilost pase.
Sile nebeske
već nas kose.

Mile Prpa/GOZBA ŽIVOTOM/

 

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.