Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović 3. srpnja 2019. dala je intervju za Hrvatski katolički radio glavnom uredniku Siniši Kovačiću u kojem je među ostalim govorila o osobnom vjerničkom iskustvu, odnosu s Bogom, Katoličkom Crkvom te o aktualnim dnevno – političkim temama.

Na početku razgovora, upućujem Vam zahvalu u ime svih slušatelja, ali i djelatnika te naših suradnika na povelji koju ste uručili Hrvatskome katoličkom radiju u povodu Dana državnosti. Mnoge je iznenadio Vaš potez!

Meni je to bila čast i zadovoljstvo i to nije zbog toga što sam praktična vjernica već stoga što držim da radite iznimno dobar posao na promicanju nacionalnih interesa, na promicanju interesa hrvatskoga naroda i države, ali i zajedništva među ljudima, na promicanju tolerancije i svih onih vrijednosti koje život čine lijepima i vrijednim življenja.

Nađete li vremena za slušanje HKR-a, unatoč brojnim obvezama?

Nađem vremena, a posebno u automobilu. Moram reći, a nadam se da se dečki koji su u mojoj pratnji neće naljutiti, ima nekoliko njih koji redovito slušaju Hrvatski katolički radio i mole krunicu u autu. Iznimno mi je drago da su svi ljudi koji me okružuju vjernici. Naravno, ne dijelim ljude na to jesu li vjernici, agnostici ili ateisti, ali ipak dijeleći zajednički sustav vrijednosti, osjećam povezanost i bliskost zato što je vjera nešto što se ne uči nego što ste živi cijelim životom i što vas podsjeća, barem mene i na one najljepše trenutke djetinjstva. Sjećam se vjeronauka od prvog do osmog razreda. Imali smo svećenika kojem sam također dala odlikovanje, ali ne zato što je bio svećenik u našoj župi već na prijedlog druge dvije župe i njegovog rodnog mjesta. Bio je bio sjajan, sjajan mentor i s njim se moglo razgovarati o bilo čemu. Bio je doista čovjek. Imao je stav. Pjesma koja je meni iznimno draga je „Sjeti se da sam samo čovjek, a Bog da si ti“, dakle taj stav da nas Bog ne kažnjava nego nas vodi, usmjeruje i pruža nam utjehu u trenucima koji su teški. Meni je to doista vjera, ne samo ono što kažem moralni kompas u trenucima dvojbe već i nešto što me ispunjava i životnom energijom i životnom etikom. Meni je jedno od najdražih čitanja Poslanica svetog Pavla apostola Korinćanima 1,13 o ljubavi. To je poslanica koju sam izabrala i pročitala i na vlastitom vjenčanju. Nedavno sam slušala jednu homiliju na Širokom Brijegu o Očenašu i vrlo bitnom dijelu „i otpusti nam duge naše kao što i mi otpuštamo dužnicima našim“, dakle da tražimo otpust onako kao što mi otpuštamo. Ne oprost nego otpust. I nekako sam u toj propovijedi shvatila to otpustiti tako da danas na ovoj funkciji koja zna biti vrlo teška, vrlo gorka, kad čujete kako bi moja djeca rekla da o meni govore mnogi ljudi koji me ne poznaju, i kad se nekad izgovore gorke i ružne riječi, ta riječ „otpustiti“, toliko me oslobađa. Naposljetku pokaže se sve kako tko radi, kako živi i koji su to rezultati koji ostaju iza nas.

Koliko u danu pronađete vremena za Boga, za molitvu?

Obavezno ujutro i navečer prije spavanja. Idem na mise, molim krunicu. U trenucima kad mi je teško molitva čak nekako skrene misli s tih poteškoća. U Hrvatskoj ne znamo dovoljno cijeniti ono što imamo. Kad sam bila ministrica vanjskih poslova i kad sam bila u teškim trenucima, puno težim nego sada, bila je riječ o situaciji kad vas iznevjere, okrenu vam leđa oni kojima ste vjerovali, onda sam u jednoj zračnoj luci našla naslovnicu jednog svjetskog dnevnika podijeljenu na dvanaest fotografija na kojima su bile majke iz ratnog Iraka kako sjede uz krevete svoje djece u bolnicama, gdje su djeca totalno izgladnjela, nema hrane, lijekova, i vidite očaj u očima majki i tu sam naslovnicu stavila u torbicu i kad god sam mislila da mi je teško, pogledala sam ju i rekla „Gle, koliko si sretna, nisi u ovoj situaciji”.

Vi ste prije svega državnica, političarka, a vjernici i opća javnost često zamjeraju političarima da nisu vjerodostojni kada kažu da su i političari i vjernici?

Citirala bih jako poznatu Kristovu misao iz Evanđelja po Mateju „tko hoće među vama biti najveći neka bude poslužitelj“. Mislim da je to misao kojom se moramo voditi u politici i da bez toga politika nema smisla. Ali to ne znači nekakvo licemjerno podilaženje ili kukavičko odstupanje i bježanje. To zapravo znači priznati da kao političar treba služiti svoj narod, kao što to kaže prvi članak Ustava i kao što to često ponavljam jer vlast proizlazi i pripada narodu. To znači poniznost, skromnost, dostojanstvo, ali isto tako hrabrost u donošenju odluka, hrabrost u prihvaćanju posljedica svojih odluka i hrabrost u priznavanju vlastitih pogrešaka. Međutim u vašem se pitanju zapravo odražava jedna druga dvojba, a to je kako živjeti život dokazom svoje vjere i istovremeno biti političar, dakle kako netko tko se deklarira kao vjernik može, uz ono što govorim da je naravno Crkva odvojena od države, da poštujem sekularno, poštujem crkveno, dakle kako svjedočiti tu svoju vjeru. I to je vrlo teško zato što sam predsjednica ne samo vjernika, a kad je riječ o vjernicima ne samo vjernika katolika nego i drugih kršćana, židova, vjernika islamske vjeroispovijesti i drugih i u svemu tome morate uvažavati i prakticirati i njihova mišljenja. Dakle ja ne mogu osobno mišljenje bilo ono vjersko, osobno ili bilo koje druge prirode nametati drugima. Meni vjera u takvim trenucima jednostavno služi kao nekakav unutarnji kompas. A kad je riječ o svim tim različitim denominacijama, ja sam doista za međuvjerski dijalog i potičem ga kako u Hrvatskoj tako i drugdje, posebno u Europi, u Europskoj uniji, ali i na globalnoj razini. Vjerujem da svaka istinska vjera koju ne izobličuju nekakvi ekstremisti dijeli jednaka etička i ljudska načela, poštivanje života svakoga čovjeka i dostojanstva svakoga čovjeka i zbog toga osjećam i bliskost prema tim drugim vjerama, ne samo prema katoličkoj vjeri.

Ne osjećate nelagodu kada slušate neke propovijedi? Vrlo često se zna u javnosti steći dojam kako je neki biskup „očitao lekciju” političarima… Pronalazite li se ponekad u tim porukama koje čujete s oltara?

Ne osjećam se nelagodno jer svatko ima pravo na svoje mišljenje pa tako i biskupi, makar oni bili ponekad i u krivu. Dakle, kada slušam poruke s oltara slušam ih prije svega kao vjernica. Jednim dijelom i kao predsjednica. Naravno, Crkva, iako sam rekla da je apsolutna odvojenost crkvenog od sekularnog, je ipak jedna od silnica u društvu koje oblikuju i javna mišljenja i etički sustav. Dakle, bitno je mišljenje Crkve kao što je bitno i mišljenje različitih nevladinih udruga i mišljenje svakog pojedinca u društvu i to je poanta demokracije. Prepoznajem li se ponekad u tome? Često. Ja sam možda čak previše samokritična, ali volim razgovarati s biskupima, posebno s kardinalima. Nekoć je to bilo s pokojnim kardinalom Kuharićem, danas s kardinalom Bozanićem i nadbiskupom Puljićem. Moja vrata su uvijek otvorena svim biskupima i nadbiskupima, a nadam se da su i njihova uvijek otvorena meni jer (treba) raspravljati o problemima društva i vidjeti kako Crkva može pomoći u svemu tome. Ja bih rekla, prije svega, u podizanju nekakvog nacionalnog zajedništva, optimizma, vjere u sebe i u svoju državu. Ja ću vrlo rado prihvatiti i svaku suradnju.

Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović

Kada govorite o pozivu političara na služenje, znači li to da ste spremni i dalje služiti hrvatskom narodu kao hrvatska predsjednica. Znate na što aludiram – na pitanje svih pitanja – kandidaturu?

Rekla sam da ću objaviti svoju odluku nakon proslave Oluje, nakon 5. kolovoza, iz jednostavnog razloga zato što držim da je svako vrijeme kampanje neplodno vrijeme za državu. Naravno, nemam ništa protiv, dapače, podržavam kandidature protukandidata koji se u ovom trenutku javljaju i izlažu svoje programe. Međutim, ja imam dužnost kao predsjednica odraditi svoj mandat do kraja u skladu s onime što sam obećala. Hrvatska si ne može priuštiti gubiti vrijeme na kampanje i na to da ja raspravljam s ovim ili onim kandidatom. Ne, ja i dalje moram služiti narodu, slušati narod, odlaziti među narod i provoditi sve ono što sam dosada provodila. Ima jako puno toga – od poticanja programa demografske obnove, decentralizacije, problema mladih, socijalnih problema, problema ljudi iz zlatne dobi – one u mirovini. Naravno, ulaganje u Hrvatsku i hrvatsko gospodarstvo, otvaranje novih radnih mjesta i još jako puno toga ima za odraditi tijekom ljeta. A što se tiče kampanje, kada je riječ o programu za kampanju, on se zapravo može sažeti u jednom dobro sročenom govoru. Kampanje mogu biti nekakvo ponavljanje gradiva te tog jednog programa koji sročite u tom dobrom govoru. Nažalost nekad se one i zloporabe i za zavođenje birača i za skretanje pozornosti s onih problema koji su iznimno bitni u društvu. Držim da su to danas egzistencijalna pitanja, pitanja opstanka same Hrvatske, kad je riječ o demografiji kao pitanju svih pitanja, ali naravno i životnog standarda svih naših građana, svih naših državljana i našeg zajedništva u ostvarivanju zajedničkih ciljeva za jednu bolju i prosperitetnu Hrvatsku. Ponovit ću ono što često kažem i čemu se mnogi smiju, ali ja vjerujem u tu Hrvatsku koja će biti uz bok najrazvijenijim državama jer za to imamo sve pretpostavke. Samo trebamo raditi, trebamo biti otvoreni, trebamo prihvatiti iskustva iz drugih društava i država koje su živjele demokraciju i tržišno gospodarstvo malo dulje od nas. A to je ono što se nadam – povratku tih mladih koji su otišli raditi negdje drugdje – da ćemo stvoriti pretpostavke da se oni vrate i prenesu to svoje novo iskustvo.

U ovom trenutku želite se fokusirati na državničke poslove baš onako kao što je to visoki izvor iz Ureda predsjednice dojavio medijima. No drugi ne gube vrijeme. Vidjeli smo već neke istaknute kandidature. Kako ih ocjenjujete? Milanovićevu, Škorinu, Kolakuševićevu.

Poštujem sve kandidate. Svi oni imaju iza sebe nekakve svoje karijere, a u konačnici narod će ocijeniti tko što nudi, tko je što napravio i kako je napravio do sada i kojim pravcem želi ići.

Na čelu ste države već gotovo četiri i pol godine. S tim iskustvom, treba li mijenjati predsjedničke ovlasti?

Ne, ne treba. Ovlasti, odnosno autoritet predsjednika ne proizlazi iz formalnih ovlasti formalne vlasti već iz djelovanja te osobe – predsjednika ili predsjednice. Mi smo 90- ih godina bili u polupredsjedničkom sustavu i to je tada bilo apsolutno nužno. Tada smo bili u drukčijoj situaciji. Bio je rat i nestabilno stanje te je postojao jedan drukčiji sustav. Međutim, promjenom Ustava ograničene su predsjedničke ovlasti. Iskreno da vam kažem, i ja bih ponekad rado htjela imati veće ovlasti, ali Hrvatska treba biti parlamentarna demokracija, doista parlamentarna. Ja mislim da treba ići k jačanju ovlasti Sabora i jačanju svijesti i uloge svakog saborskog zastupnika, a ne jačanju vlasti pojedinca. S jedne strane imate kandidate koji žele povećati predsjedničke ovlasti, ali u funkciji vlastite osobe. S druge strane imate kandidata koji žele ukinuti izravno biranje predsjednika i prenijeti to na Sabor. To bi bilo katastrofalno jer bi se onda sve poluge vlasti koncentrirale u taj nekakav kancelarski sustav koji bi kroz kontrolu zastupničkih klubova onemogućio bilo kakvu kritiku politike u državi.

Imate li rezervnu opciju? Planirate li nastaviti karijeru izvan Hrvatske? Pojavile su se razne spekulacije od toga da ste već odbili NATO do toga da ćete samo mirovinu dočekati u Hrvatskoj.

Namjera mi je biti u Hrvatskoj. Kroz život sam odlazila iz Hrvatske, ali sam se uvijek vraćala. Uvijek je to bilo u cilju ili stjecanja iskustva ili obrazovanja. U najtežim trenucima uvijek sam bila i ostajala u Hrvatskoj. Dakle 1991. godine, u vrijeme rata u Hrvatskoj, moja američka obitelj kod koje sam boravila 1985. i 1986. godine došla je u Hrvatsku s namjerom da me odvedu u SAD kako bi me zaštitili od rata. Otišli su i u američki konzulat i sve su riješili po pitanju vize i ostalo, međutim, ja sam im zahvalila i rekla da ne mogu otići iz Hrvatske jer ako ja odem, ako svi odemo, tko će ostati u Hrvatskoj? Ja možda ne branim Hrvatsku na prvoj crti bojišnice, ali našla sam načina i radila sam za hrvatsku državnu upravu umjesto za sve te međunarodne organizacije koje su plaćale deset puta više, premda govorim strane jezike. Dakle, 1991. godine sam već počela raditi za hrvatsku državnu upravu. Ostala sam tu, osim što sam otišla kratko u Beč na školovanje, pa kasnije u SAD. U vrijeme „Oluje“ 1995. godine bila sam ovdje, kad smo danonoćno radili u ministarstvu, pripremali podlogu za „Oluju“ i nakon te akcije ponovno je diplomacija radila danonoćno. Ne bježim od odgovornosti. Ne bježim od ovoga naroda. Nikada ne bih pobjegla od naroda. Događa se da vas novinari dočekaju na ulici i kad niste niti pripremljeni za ono što će vas pitati, a kad pitaju svatko ima neki svoj interes, i onda se odgovori ili izvuku iz konteksta ili se ne citira to pitanje koje je postavljeno. Mene nije niti strah niti sram bilo kakvog posla. Bila sam i dadilja. U Americi sam čistila i kuće kako bih zaradila malo sa stane. Predavala sam engleski jezik. Penjala sam se kroz sustav. Neki su se tome ismijavali, tajnica – da, svatko treba početi. Svoju budućnost, svoje zlatne godine, svoju djecu, svoju obitelj vidim ovdje u Hrvatskoj.

I nemate rezervnu poziciju izvan Hrvatske?

U ovom trenutku nemam, premda neprestano dobivam ponude. I prije dolaska u Hrvatsku, prije izbora 2014. godine imala sam ponudu ili ostanak u NATO-u još tri godine ili neke druge ponude koje bi mi omogućile primjerice da danas šećem uz Ženevsko jezero za 20.000 eura mjesečno sasvim mirna i slobodna od bilo kakvih propitkivanja medija. Hrvatska država je u mene puno uložila i ja svojoj državi i narodu to moram vratiti.

Prijeti li nam kriza vlasti? HNS je postavio ultimatum premijeru Plenkoviću, traže smjenu ministra Kušćevića, ostavku ili u protivnom napuštaju Vladu?

Kad je riječ o potencijalnoj smjeni ministra Kuščevića, o tome ja naravno ne mogu odlučivati. To je stvar premijera i koalicijske Vlade i u konačnici Hrvatskog sabora. Ja u potpunosti poštujem trodiobu vlasti. No, o tome imam i svoje mišljenje koje sam vrlo jasno izrekla, a to je da nitko nije iznad zakona i naroda te da u svemu što radimo moramo voditi računa o moralnoj dimenziji. Kad je riječ o unutarkoalicijskim odnosima ili bilo kojim unutarstranački odnosima – to nikada ne komentiram i nikada se ne miješam. Moja je briga brinuti o stabilnosti državne vlasti, o stabilnosti državnih institucija i da one rade svoj posao, a bilo kakve unutarstranačke ili unutarkoalicijske razmirice su njihov posao sve dok ta stabilnost nije poremećena. Tek kad je ona poremećena onda reagiram.

Mislim da je rijetko tko od predsjednika doživio da ima tri različite Vlade u svojem mandatu i to pitanje izbora 2015. i godinu dana kasnije bilo je vrlo izazovno. Bilo je jako puno pritisaka. U svom radu sam potpuno neovisna bez obzira što sam kandidat HDZ-a. Poštujem to jer bez kandidature od strane Hrvatske demokratske zajednice i članova HDZ-a, simpatizera i svih ostalih koji su isto tako glasali za mene i podržali moj program, nikada ne bih bila predsjednica.

Međutim, ja vjerujem da ti ljudi od mene isto tako očekuju upravo tu neovisnosti i štićenje hrvatskog Ustava i nepodlijeganje bilo kakvim pritiscima. Neću sada govoriti o detaljima, možda će biti vremena jednoga dana. Međutim, bio je to prilično iscrpljujući proces zato što naš Ustav u nekim svojim stavkama nije u potpunosti sasvim jasan. To sam riješila tako da sam pozvala ustavne stručnjake, ustavne pravnike iz svih dijelova Hrvatske, praktički od Osijeka preko Zagreba, Rijeke i Splita. Konzultirali smo se i došli smo do istog mišljenja. Poštivala sam njihovo mišljenje, jer nitko od nas ne smije misliti da je najpametniji ili da je njegovo ili njeno mišljenje nešto što se ne može dovesti u pitanje. Dakle, uvijek je dobro konzultirati se sa stručnjacima, uvesti ljude u taj proces i onda će i rezultati biti sasvim drukčiji. Mislim da sam bila iznimno fer. Moram isto tako priznati da u tom jednom trenutku 2015. kako se otezalo to vrijeme formiranja Vlade i ljudi su već željeli da se to završi, ja jesam u jednom danu pozvala ljude za koje sam držala da mogu obnašati proces u tehničkoj Vladi. Bila sam spremna tog istog dana, da nije došlo do skupljanja potrebnog broja potpisa, imenovati tehničku Vladu. Ona traje tri-četiri mjeseca, dakle ne možete puno učiniti. Donosite nekakve pravne propise, ali oni nemaju zakonsku snagu dok ih ne potvrdi Hrvatski sabor. To nije bio nikakav pokušaj manipuliranja državom već jednostavno presjeći stanje koje je za mene tada bilo neodrživo i požuriti cijeli taj proces.

Ja držim da u životu nema vremena za gubljenje, a pogotovo ne u državnoj politici. Treba donositi odluke, naravno ne nepromišljeno, ali nekad treba donijeti odluku makar ona bila kriva nego odugovlačiti stanje koje se onda perpetuirati i postaje još složenije.

Glavni urednik HKM-a Siniša Kovačić i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović

Je li ovo poruka premijeru Plenkoviću da krene u rekonstrukciju Vlade, da donese tu odluku?

To je apsolutno njegova odluka. Morat će krenuti u rekonstrukciju Vlade radi odlaska ministrice vanjskih i europskih poslova, ali to je njegova stvar i stvar koalicije do koje mjere će ići u rekonstrukciju Vlade. U to se apsolutno nikada nisam miješala i ne bi se miješala u izbor savjetnika bilo kojeg predsjednika.

Možete li ocijeniti rad Vlade? Kojom ocjenom biste je ocijenili?

Građani mogu dati ocjenu od jedan do pet, a ja bih rekla da je u posljednje tri godine Vlada učinila dosta promjena. Priznajem im to. Međutim, još nedostaju ključne reforme koje moraju ići u pravcu zadržavanja i privlačenja ljudi u Hrvatsku. Dakle ključne reforme kad je riječ o poreznoj politici, o poticanju poduzetničke i investicijske klime, ali i kad je riječ o obitelji, o životu mladih ljudi, o stambenom zbrinjavanju, o vrtićima, vrtićkom i ranom odgoju djece do reforme obrazovanja koju bih doista požurila, do reforme zdravstva koju moramo požuriti. Slušam ljude, priznajem postignuća, ali uvijek ću tražiti više i kritizirat ću svakoga ako mislim da ono što se radi nije u skladu s pravcem u kojem bi trebala ići Hrvatska, pogotovo kako je to deklarirala sama Vlada.

Obišli ste Hrvatsku, izmjestili ste Ured više desetaka puta. Kakva je zemlja Hrvatska? Poljoprivredna, turistička? Koji je naš strateški smjer?

Hrvatska je i poljoprivredna i turistička država, ali strateški smjer još nemamo. I to je jedan od aspekata koji zamjeram. Ne ovoj Vladi, nego općenito svim Vladama dosad, općenito društvu pa i oporbi. Morali bismo se dogovoriti o nekoj strategiji razvoja. Industrijska politika. Meni je silno žao što smo dopustili propast brodogradilišta. Brodogradnju ne držim samo kao jednu od strateških industrija koja se može restrukturirati u pravcu da proizvodimo vrlo konkurentne brodice, odnosno plovila već to držim hrvatskom tradicijom. To je nešto što je u mojem kraju gdje sam rođena, Primorju, Istri, nešto što život znači, o čemu ovise ne samo ljudi koji rade izravno u brodogradnji, nego i razni kooperanti i mnogi drugi. I vidjeli smo koliko je ljudi otišlo iz Istre gašenjem brodogradilišta. Dakle, to perpetuira odlazak ljudi. Moramo odrediti koje su nam to strateške industrije. Kad gledamo poljoprivreda ili turizam. Turizma nam je u ovom trenutku grana gospodarstva koja donosi najveći postotak BDP-a, negdje oko 20%. Mislim da to nije dobro. Turizam bi trebao biti ‘šlag na torti’ ili vrh piramide hrvatskoga gospodarstva, a hrvatsko gospodarstvo se treba temeljiti na proizvodnji, na radnim mjestima dodane vrijednosti, dakle na proizvodima i uslugama dodane vrijednosti i na izvozu. I time se otvaraju nova radna mjesta. Time se potiču investicije kako u Hrvatskoj tako i izvana u Hrvatsku. Potrebno je rasteretiti poduzetnike, treba pojednostaviti administrativne procedure, smanjiti poreze, davanja i pojačati transparentnost poslovanja u smislu da nam službe kao što su inspektorat ili porezna uprava ne djeluju kao represivne službe već kao one koje će pomagati poduzetnicima da rade posao zakonito. Od njih često čujem da se propisi jako često mijenjaju. To je problem i kod stranih investicija jer oni to jednostavno ne uspiju pročitati i usvojiti. A obrtnici i poduzetnici moraju primijeniti sve te propise u svome radu i država tu mora biti fleksibilna i shvatiti da se proračun puni radom, aktivnošću, a ne kaznama i represijom. Drago mi je da imamo u posljednje vrijeme rast BDP-a, ali on se još uvijek prilično temelji na potrošnji. To je dobar znak, da ljudi ipak malo više zarađuju, osjećaju veći optimizam. Ali isto tako se temelji i na vanjskim elementima, nešto malo na izvozu, a ja bih voljela da taj rast BDP-a bude što je moguće više na izvozu. Kad govorimo o poljoprivredi i turizmu voljela bih kad bi se ostvarila ona krilatica da ‘zelena Hrvatska hrani plavu Hrvatsku’, dakle da ne pogodujemo raznim uvoznicima jeftinih i loših stranih proizvoda već da nađemo načina kako podržati i održati hrvatsku poljoprivrednu proizvodnju što znači prelazak s ovih jeftinih kultura na složenije, ali to znači navodnjavanje, tehnologiju, iskorištavanje EU fondova. Kad govorimo o korupciji koja je još uvijek jedan od velikih problema u Hrvatskoj, ja upravo na tu mentalnu korupciju uvoza jeftinih proizvoda u Hrvatskoj gledam kao na jedan od većih oblika korupcije.

Imate li konkretni prijedlog kako spriječiti ekonomsku opustošenost Slavonije, Like, Dalmatinske zagore i kako vratiti život na ta područja?

Imam puno konkretnih prijedloga. Navodim moj program demografije. Svaka kritika, bila ona kritika na trenutačnu Vladu ili kritika na posljednjih 20-25 godina, jer ne može jedna Vlada preko noći promijeniti stvari, nije dobra ukoliko nije konstruktivna i nije praćena programima. Nastojim svojim radom i sinergijom pridonijeti radu Vlade jer mislim da nije poanta u sukobima. Osoba sam koja ne voli sukobe, koja nije konfliktna i koja drži da u sinergiji možemo učiniti puno više. Nije na predsjedniku da bude oporba Vladi, već netko tko će biti korektiv, ali i tko će pomagati Vladi u tim idejama. Demografski program sam napisala de facto sama u otprilike dva tjedna zato što sam pročitala prethodne programe demografije, zato što pratim to pitanje u drugim državama i zato što sam dvadesetak puta izmjestila ured diljem Hrvatske. Bila sam u svakoj županiji i slušajući probleme ljudi na terenu može se napraviti jako dobar program rada Vlade za kratkoročno, srednjoročno i dugoročno razdoblje. Hrvatska ima specifičan zemljopisni oblik i zato su mnoga naša područja uvjetno rečeno rubna premda su ona centralna kad je riječ o njihovoj važnosti jer svaki kutak Hrvatske je jednako bitan. Pustošenje Slavonije, Banovine i drugih područja postaje sigurnosni problem, pogotovo u kontekstu ilegalnih migracija. Kako vratiti ljude? Kroz posebne poticajne mjere koje ćete naći u mojem programu koji sadrži mjere obiteljske politike, dakle stambeno zbrinjavanje, vrtići, odgoj, obrazovanje i ostalo, ali i posebne pogodnosti za rad u tim područjima od poreza do toga da treba valorizirati primjerice liječnika koji odlazi iz Zagreba na neki hrvatski otok, u neki dio Slavonije ili Hrvatske, da ima veće mogućnosti i prilike kako bi se privuklo ljude u ta područja. To nije ništa neobično, to čine mnoge države.

Hoćete reći da smo sami sebi neprijatelji?

Jesmo do određene mjere. Sve države srednje Europe koje su prošle kroz bivši komunistički ili socijalistički sustav imaju slične probleme i došlo je do odljeva ljudi. Ne možemo reći da zato što ljudi odlaze iz neke druge države sad ćemo se mi pomiriti da ljudi odlaze iz Hrvatske. Ja to ne prihvaćam. Trebamo učiniti sve što je moguće da bismo ljudima pružili priliku da se vrate. Migracije u konačnici ne moraju biti loše, pogotovo za hrvatsko društvo. Nama nedostaje ideja i svježeg znanja. Potičem mlade neka se školuju negdje drugdje, neka rade negdje drugdje, neka zarade, ali važno je da im mi ostvarimo uvjete da se vrate i da to znanje koje su stekli ulože u Hrvatsku. Tako sam i ja živjela. Otišla sam u Sjedinjene Američke Države 1985. godine u jeku Hladnoga rata. Vratila sam se 1986. godine i shvatila sve što u toj bivšoj Jugoslaviji ne valja i sve što znači komunizam i koliko je to bilo drugačije i koliko je to bilo jedno sivilo i crnilo u odnosu na život tih desetak mjeseci u Los Alamosu. Vrativši se s tim idejama kako zapravo izgleda demokracija, prvo mi je bilo teško prihvatiti određene elemente, ali onda sam se priključila Hrvatskoj demokratskoj zajednici kao pokretu koji je odražavao najšire slojeve i volju hrvatskoga naroda za neovisnošću i slobodom i krenula aktivno mijenjati stvari oko sebe.

Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i glavni urednik HKM-a Siniša Kovačić

Jedan od Vaših prvih poteza bio je micanje Titove biste iz Predsjedničkih dvora. Je li došlo vrijeme da kao narod i država jasnije i glasnije osudimo sve totalitarne režime pa i komunistički i kako bi se Hrvatska trebala odužiti svim žrtvama komunizma?

Došlo je vrijeme da se suočimo s tom činjenicom. Hrvatska je bila u specifičnim uvjetima rata. Apsolutno podržavam politiku prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana o pomirbi jer bez pomirbe ne bismo se uspjeli oduprijeti agresiji. Kao što smo se suočili s činjenicom da su fašizam i nacizam bili totalitarni režimi, trebamo se suočiti da je i komunizam bio totalitarni režim što mnogi još danas odbijaju. Vidimo primjere mnogih država kako to čine. Dakle, nije to neki osvetnički čin, to je jednostavno priznavanje povijesti kako bi se moglo krenuti u budućnost, upravo s tom značajnom pomirbom i zajedništvom. Nedavno sam bila u Estoniji i posjetila njihov spomenik žrtvama komunizma kao totalitarizma i jako me se dojmio. Ne treba nam lov na vještice, nego jednostavno priznati što se dogodilo. Hrvatska mora dostojno obilježiti žrtve komunizma.

Smatrate li da i nama treba spomenik?

Spomenik ili bilo što. Ja potičem iz antifašističke obitelji. Moji noni i nona su bili antifašisti. Nona je završila u talijanskom logoru, skoro je strijeljana, spasio ju je lokalni župnik. Na Grobniku, cijelo selo Podhum spaljeno je, spalili su ga talijanski fašisti. Moji noni i nona koji su se tada borili pod crvenom zvijezdom nisu nikada bili komunisti. Uvijek su bili vjernici i oni su nakon završetka rata bili strahovito razočarani jer su željeli slobodnu Hrvatsku. Hrvatsku s vjerom u Boga. Hrvatsku s vjerom u sebe. I onda su odbacili tu crvenu zvijezdu. Dakle, simboli u različitim trenucima mogu imati različito značenje. I to valja priznati. Ali se treba suočiti s onim lošim što se dogodilo. Pitam se kako bi danas reagiralo hrvatsko društvo kad bismo uveli primjerice tjedan dana Jugoslavije, pa da oduzmemo svima mobitele, da se ne smije voziti dva dana u tjednu, da nema higijenskih proizvoda, a ja bih bila najvjerojatnije najzadovoljnija osoba u Hrvatskoj zato što me nitko ne bi smio kritizirati, a onaj tko bi me kritizirao završio bi na Golom otoku. Ali, to nije moja želja. S kritikom se nosim na način da ono što misli da je konstruktivna kritika prihvaćam, a ono što su uvrede otpuštam.

Moramo spomenuti Domovinski rat i odnos Srbije prema Hrvatskoj, poglavito informacije o nestalima, ali i druga otvorena pitanja. Smatrate li da bi Hrvatska trebala blokirati pristupne pregovore sa Srbijom?

Ne bih to nazvala blokadom, to je kriva riječ, ali apsolutno se treba inzistirati na ispunjavanju svih kriterija kako bi se otvorila ili zatvorila određena poglavlja. To je uostalom zapisano i u programu za proširenje kad je riječ o državama takozvanog zapadnog Balkana, ja to više volim zvati jugoistočnom Europom. Dakle, važno je ispunjavanje svih tih kriterija što uključuje i rješavanje otvorenih pitanja sa susjedima. Posebno mi je bolno pitanje nestalih osoba. Mnogi su osudili Vučićev posjet Hrvatskoj, međutim, činjenica je da je ipak on i hrvatskoj zajednici u Srbiji i srpskoj zajednici u Hrvatskoj značio sigurnost razgovora. Ne možete rješavati probleme a da ne razgovarate. Predsjednik Tuđman je osam dana nakon raketiranja Banskih dvora razgovarao s Miloševićem. Da bi se riješila otvorena pitanja treba razgovarati, ali za razgovor je potrebno dvoje. Ono što je bitno kod pitanja nestalih je da se prvi put jedan srbijanski predsjednik obvezao riješiti to pitanje. Ja sad držim da je to pitanje njegove vjerodostojnosti. A imamo i druga pitanja, od graničnih, preko kulturnog blaga, do arhiva koji su iznimno bitni. Dok ne dobijemo arhivsku građu koja je sada u Beogradu ne možemo se u potpunosti suočiti ni s nekim elementima naše prošlosti jer nemamo te činjenice koje su zabilježene u tim papirima. Bilo bi pametno i za Srbiju da se ta pitanja rješavaju dijalogom, da ne postanu dio pristupnog procesa. Međutim, Hrvatske neće ni na koji način odustati od ispunjavanja kriterija jer i mi smo morali ispuniti sve kriterije ma koliko oni teški i bolni bili u pojedinim trenucima.

S kim bi Hrvati u Bosni i Hercegovini trebali razgovarati da napokon ostvare temeljna ljudska prava?

Sva tri naroda bi trebala razgovarati. Međutim, u ovom trenutku ne vidim niti iz Hrvatske partnere za razgovor što zbog same konfiguracije vlasti, načina funkcioniranja i predsjedništva BiH što zbog toga što vidim da s nekih strana ne da nema volje za razgovor već se ide ka daljnjem ponižavanju Hrvata i njihovog položaja u BiH. I zbog tog osvješćujem međunarodnu zajednicu. To je težak i mukotrpan posao jer puno ljudi ne shvaća da neka država može biti konstituirana na jednakopravnosti naroda a ne samo građana. Ali to nije jedini primjer. Recimo Švicarska ili Belgija su moderni konsocijacijski model suživota koji bi mogao postojati u BiH. Unatoč zaprekama sve više ljudi shvaća do kakvih problema može doći u BiH da ona postane potpuno nefunkcionalna što nitko od nas ne želi. Nama je BiH najbliža, susjedna, prijateljska država u kojoj je hrvatski narod jedan od konstitutivnih narod i mi ćemo apsolutno nastaviti podržavati njezin europski put i ulazak u NATO ukoliko oni to žele i ako to budu odlučili. Ali, nitko ne može misliti da će Hrvati beskrajno trpjeti ovo stanje koje je sada. Ono se mora riješiti, minimalni zahtjevi koje ne traži samo Hrvatska i ja osobno već i cijela međunarodna zajednica jesu izmjene izbornog zakona, a one moraju omogućiti legitiman izbor predstavnika kako na razini predsjedništva tako i na drugim razinama, da oni nisu samo etnički već i politički predstavnici naroda koji su legitimno izabrani. Tu je Daytonski sporazum malo nedorečen vjerojatno zato što je Ustav nastao tako brzo, rekla bih u rekordnom roku, tih nekoliko tjedana koliko su bili u Daytonu. Ali to nije razlog da se temeljem tog Ustava, tumačenjem ne samo slova već i značenja svrhe toga Ustava ne donesu odgovarajući zakoni jer ono što Hrvati traže jest jednakopravnost, ništa ni više ni manje od drugih i žele biti čimbenik stabilnosti koji će upravo voditi BiH prema blagostanju i prema članstvu u Europskoj uniji.

Koje su vaše posljednje informacije s obzirom na migrantsku krizu i sve njezine neželjene posljedice o sigurnosnoj  situaciji u Hrvatskoj?

Broj migranata je u porastu i to me zabrinjava, posebice zato što mislim da se to može i mora riješiti kako na razini Europske unije tako i na razini suradnje sa susjedima, uključujući BiH. Upravo sutra ću otići na granicu, vidjeti kakvo je stanje u ovom trenutku. U potpunosti podržavam hrvatsku policiju za koju držim da radi izvanredan i profesionalan posao. Oni vrlo ljubazno odvraćaju, jer nitko nema pravo ilegalno prelaziti granicu. Ukoliko netko želi azil postoje legalni granični prijelazi preko kojih se može prijeći. Odem često našim policajcima dati potporu, vidjeti kakvo je stanje kako bi o njemu mogla izvješćivati i druge države Europske unije jer to je i njihov problem, ne samo nas. Mi niti ćemo biti čekaonica niti želimo da zbog porasta broja migranata dođe do porasta kriminala u Hrvatskoj ne samo zbog turizma nego ponajprije zbog sigurnosti naših građana.

Kako ocjenjujete svoju komunikaciju s Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj. Jeste li za čvršću suradnju državnih i crkvenih institucija u npr. konkretnim akcijama Hrvatskog Caritasa?

Hrvatski Caritas posebno podržavam i podržala sam program izgradnje Doma za mlade koji izlaze iz štićeničkih domova. Moje Vijeće mladih je organiziralo jedan okrugli stol na kojem smo raspravljali o problemima tih mladih ljudi koji izlaze iz domova i moraju se suočiti sa stvarnim životom. Hrvatskih Caritas i druge institucije drugih Crkava i drugih vjera uvijek su tu kad treba pomoći ljudima, kad treba otići na teren kad je neka poplava ili druga prirodna katastrofa. Mislim da tu treba surađivati i s Caritasom kao nevladinom organizacijom kao i s bilo kojoj drugom nevladinom organizacijom i imati zajedničke programe. Kad je riječ o suradnji s Katoličkom Crkvom i drugim Crkvama i vjerskim zajednicama, trebali bismo djecu više poučavati vjeronauku, ne samo njihove vjerske pripadnosti već i drugima – o katolicima, o svim kršćanskim vjerama, o islamu, o stvarnim vrijednostima islama, o židovskoj vjeroispovijesti i svima ostalima koji su tu u Hrvatskoj. Kad bismo bolje poznavali religijske postavke i vrijednosti jedni drugih bilo bi više tolerancije, manje sukoba i manje ksenofobije. Tu je bitna uloga države u odnosu na vjerske zajednice i suradnja s vjerskim zajednicama.

Čitate li poruke Komisije HBK „Iustitia et pax“ u kojima se primjerice govori o savjesti kao čuvaru dostojanstva i slobode? Jeste li Vi za priziv savjesti?

Savjest kao čuvar dostojanstva i slobode upravo je moralni kompas o kojemu sam govorila. Naravno, svatko ima pravo na priziv savjesti. Ali kao predsjednica moram reći da kad taj priziv savjesti dovodi do situacije koja onemogućuje normalno funkcioniranje bilo koje institucije onda se država mora pobrinuti da to riješi na neki drugi način. Kad govorimo o tome, posebno je bitan odgoj djece. O tome treba razgovarati od najraniji dana. Puno problema u društvu proizlazi upravo iz toga što djeca nisu svjesna etičkih promišljanja. Kad sam bila trudna sve što sam molila Boga to je bilo da djeca budu živa i zdrava. Doista moram reći da sam blagoslovljena što su ispali puno puno bolji nego što to možda ja zaslužujem. Oni su prekrasni mladi ljudi, sada imaju 16 i 18 godina i često kažem da su oni najracionalnija bića u našoj obitelji zato što smo ih od prvog trenutka, od začeća tretirali kao ravnopravne članove obitelji. Nikada s nekakvim podilaženjem, već apsolutno raspravljanje o svemu što se tiče obitelji, uvažavanje mišljenja, ali i pouka o tome kako treba formirati vlastito mišljenje. Treba uvažavati svoje dostojanstvo ali i dostojanstvo drugoga i mišljenje drugoga i poštivati druge i u tom smislu ne biti konfliktni nego surađivati i nastojati se ne prilagoditi nego djelovati u vlastitoj zajednici u aktivnom rješavanju mnogih pitanja. Nije lako ni mojem suprugu ni mojoj djeci. Oni su prema meni sjajni. Rijetko kada se tuže na to što ova moja predsjednička funkcija njima nosi. Ono što vidim i što su mi ponekad i rekli i sin i kćer jest da im je pomalo dosta biti tretirani kao sin ili kćer Kolinde Grabar-Kitarović ili Predsjednice RH, da žele biti svoji, da ih se cijeni po onome što oni rade, da žele biti slobodni, da žele donositi vlastite odluke i imati stavove koji su počesto možda različiti od mojih.

Kada spominjete sebe kao majku kako odgajate svoju djecu? Kada za Vas kao majku počinje ljudski život?

Za mene kao majku ljudski život počinje začećem. To mogu posvjedočiti – taj osjećaj kada vidite ultrazvuk, kada čujete otkucaje srca na dopleru, to se ne može opisati. U tom trenutku, i u prvoj i u drugoj trudnoći, sam se rasplakala od sreće. Kada čujete to srce koje kuca ispod vašeg srca shvatite da je to ljudsko biće. Od prvoga sam ih trenutka počela odgajati na način da sam pazila na svoje zdravlje i prehranu, apsolutno se suzdržavala od alkohola i atmosfere u kojoj se puši. Puštala sam im glazbu i čitala im vjerujući da oni mogu čuti moj glas. To je radio i moj suprug. Tako smo nastavili i njihovim rođenjem. Znam da mnogi misle da sam ja loša majka jer sam predsjednica. No, moram vam reći da nisam propustila ni prve zubiće, ni predstave, ni bilo kakve bitne događaje. Uvijek sam našla vremena za to. Naravno, kao majka mislite da nikada niste dovoljno posvećeni i uvijek imate grižnju savjesti. Doista sam se trudila biti s njima, čitati s njima, razgovarati s njima, biti aktivno s njima. Vidim koliko se to isplati jer oni pokazuju empatiju, ne samo prema ljudima oko sebe, već i prema meni zato što sam i ja tako postupala prema njima. Kao majka, mogu ih jedino ohrabrivati da budu svoji, poštivati njihove želje, poštivati njihove ambicije i nastojati sve učiniti kako bi ih ostvarili. Sad su oni tinejdžerske dobi, malo su u fazi ‘mama, daj se makni’ i upravo zbog toga je moj doktorat čekao ovo vrijeme da ne moram svaki slobodan trenutak bdjeti nad svakim korakom svoje djece, nego da imam i malo vremena i za sebe a koje sam odlučila posvetiti svojem daljnjem akademskom usavršavanju.

Vrijeme je ispitnih rokova? Polažete li ispite?

Sve sam na vrijeme položila. Sad trebam napisati radnju i braniti doktorat.

U trenucima kad Vam treba snage, osim u molitvi, u kojoj duhovnoj pjesmi crpite duhovnu snagu? Koju pjesmu volite poslušati i iz srca otpjevati na misi u crkvi, ili kada se vozite na putu?

Kad sam na misi pjesmu „Rajska Djevo, kraljice Hrvata“ pjevam svim srcem. I smeta mi kad mi ljudi počnu prilaziti jer misa nije gotova dok nije otpjevana i zadnja pjesma. Ima puno pjesama koje volim. Moram Vam odati da sam kao mala pjevala u crkvenom zboru, nisam baš imala puno sluha, svećenik je bio jako tolerantan, premda je više volio kad sam čitala poslanice. Kasnije sam se malo usavršila pa kad smo živjeli u Washingtonu pjevala sam u crkvenom zboru, djeca su ministrirala. A i ja sam ministrirala nekoliko puta kad sam bila mlada. Volim puno pjesama, ali posebno bih izdvojila pjesmu „Krist na žalu“ (Predsjednica pjeva).

hkm.hr/ https://ika.hkm.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.