Nedavno je pater Ike Mandurić objavio svoja razmišljanja o suvremenom muškarcu. On piše: „Muškarac stisnut u četiri zida vlastitoga doma nikada neće spoznati što u sebi nosi. U takvom prostoru on je inferioran ženama, pa jedino što može postići jest da je svednevice razočarava. U današnje vrijeme previše smo izloženi tezama kako on mora brinuti tek o obitelji, i kako je to njegovo jedino poslanje: biti sa svojom ženicom i dječicom, kupovati namirnice, usisavati tepih, prati rublje, te tu i tamo popraviti pokoji kvar. Sa svojom obitelji odlaziti na idilične izlete, piknike, u dvorištu se igrati sa sinčićem… Gajiti dobre odnose s punicom i njenom rodbinom … 

Ta, i sveti Josip je bio baš takav?

Ja u to ne vjerujem. Meni je ta slika okljaštrena. To nije cjeloviti muškarac. Gdje je tu briga za Domovinu, zavičaj, selo, grad, državu, svijet? Jedan muškarac, da bi sebe osjetio i otkrio, mora izići daleko od doma, i vidjeti kako tamo stvari stoje. On je taj koji ima zov uspeti se na najviše planine koje ga okružuju, i na najudaljenije pučine, i tamo svijet staviti pod kontrolu. Jer, kad opasnosti dođu do praga obiteljskog doma, onda ni njonjavi muškarac koji u njemu prebiva, i koji je do tada uredno slušao svoju ženu, neće moći zaštititi ni svoju ženu, ni dječicu, ni svoj parkić, ni kućicu, ni tepih, ni šoping, ni svoja idilična popodneva, ni igrice sa sinčićem…“

I dalje pater nastavlja kakav bi muškarac trebao biti i kakav jest, pozivajući mlađe muškarce (od 20-30 godina) na kamp Kupreška vrata od 20. 7.- 27.7. 2019.:  „Muškarac ne mora po sebi biti ni fizički ni intelektualno superioran nad drugim muškarcima. Kakve god da talente nosi, on može biti pravi muškarac – onaj koji revno i spremno bdije nad cijelim okružjem u kojemu je njegov dom, dajući sve od sebe. Sve to je u sebi nosio u Muž Marijin. Uvjeren sam da je, prije nego mu je Bog povjerio jedinstvenu zadaću, sa svom pozornošću i aktivnošću, pratio i davao sve od sebe da uredi društvo u kojemu će živjeti i podizati obitelj. Je li se znao tući? Rukovati oružjem? Naravno! Rješavati razmirice, ukrotiti nasilnike? Pa naravno! Preuzeti inicijative u svomu gradu, organizirati zajednice? Pa naravno: sve to i puno više od toga… Ako vam ovaj fragment, u portretu svetoga Josipa nedostaje, korigirajte ga hitno…“ 

Njegova objava je izazvalo lavinu  komentara slaganja ili protivljenja njegovom stavu. Interesantno da žene većinom podržavaju patera, neki muškarci, no neki muškarci su uvrijeđeni.

Tako jedan facebookovac piše: „Ovaj pater je uistinu pobrkao lonce…“

Katarina Matijević (FB): „E ovakvog muškarca ja želim, i dok ga ne nađem neću ga ni imat, jer ženi koja nosi Krista u srcu njonjavci nikako nisu privlačni. Žena koja je zaljubljena u Krista želi ratnika, lovca, fajtera… odličan tekst Pater!“

Sonja Pavić (FB): „Bez brige dragi pater; pravi hrvatski muškarci su uvijek znali braniti i obraniti svoj prag i domovinu kada je to trebalo, kao što su se dokazali i pokazali u Domovinskom ratu. A današnji hrvatski muškarac, koji ima i obitelj bori se, radeći od jutra do večeri, da bi je prehranio. Ne ostane mu baš vremena za osvajanje svijeta i planina.“

„Slažem se…ponekad uljuljkanost muževa i žena u toplinu i ugodnost doma čini da zaboravimo na trpeći svijet oko nas…tako od nečeg posebnog i svetog kao što je obitelj činimo mjesto koje služi kao izgovor za uskogrudnost, za neprihvaćanje odgovornosti koja je mnogo šira od nas samih i naših ukućana…“, napisala još jedna žena.

Nakon uzburkane medijske žabokrečine, pater Ike je objasnio zašto kamp za muškarce: „Danas, na rođendan Jean Michael Nicoliera (1. srpanj), Francuza heroja koji je došao ovdje dati svoj život za one koji danas postaju mladi muževi, a kojemu još nismo kosti pronašli, posebno je izazovno govoriti o tome. Ako rata i nema u kakvom je Jean Michael Nicolier poginuo, moramo osjećati poziv nastaviti se boriti za bolji svijet, dostojan svih žena i sve djece, i protiv modernih okupatora pravde, humanosti, istine, dobrote… A to se ne može samo obavljajući obiteljske dužnosti…“

Srećom, mnogi su se mladići i muževi odazvali braniti domovinu. Bez obzira što sam znala da je odlazak moga supruga u rat bio opasan, bila sam ponosna kad je jednog dana došao kući i rekao: „Prijavio sam se. Ne mogu čekati da nam dođu do vrata.“ 

Nije pater Ike jedini koji poziva muškarce na djelovanje. Početkom dvadesetog stoljeća to je učinio fra Vendelin Vošnjak, pozivajući hrvatsko društvo da se vrati kršćanskim korijenima, te se ravna po Božjim zapovijedima, „a onda će se i moralno podići te duhovno i materijalno obnoviti“.

Činio je to i nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Na propovijedi 17. 11. 1940. je naglasio: „Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena, jer to traži od nas muževni ponos. Kakav je duh vremena danas? Ne priznaje se više nikakav auktoritet. Nema, tako kažu, istine, koja bi nadilazila čovječji um… Nema zakonitog učiteljstva na zemlji, koje bi moglo sigurno prosuditi, što je dobro, a što je zlo, gdje je istina, a gdje laž. Odakle pravo od pomanjkanja žive vjere i onaj bijesni boj protiv Katoličke crkve, od Boga postavljene učiteljice istine svima ljudima. Odakle onda npr. i nijekanje roditeljske vlasti i naučavanje, kako to čine komunisti, da djeca nisu dužna pokoravati se roditeljima. Odatle nijekanje nerazrješivosti ženidbe i propagiranje slobodne ljubavi… I tko se usudi usprotiviti takvu duhu vremena i takvu strašnom zlu odlučno progovoriti, bit će u najmanju ruku smatran čudakom. A pitam vas, muževi, koji ste prošli mnogo oluja života, nije li sramota za muža, da ono što je crno, nazove bijelim, ono što je ružno, nazove lijepim, da ono što je gorko, nazove slatkim, da ono što je zlo, nazove dobrim samo zato, što je takav duh vremena? Od svega ropstva najsramotnije je ropstvo uma. A mnogi muževi danas ne vide svoje vlastite sramote, kad klipšu za krilaticama razvratnih ljudi, kao da im je Bog progovorio s nebesa na usta proroka. I ja vam dovikujem na domaku oluje, koja prijeti čitavom svijetu: Ohrabrite se i budite jaki u vjeri, koju očevi vaši ispovijedaju već 1300 godina! Ostanite vjerni Bogu i njegovu zakonu, da uđete jednom u zemlju živih i da postignete krunu vječnoga života, koju je Bog obećao onima, koji budu vjerni do smrti njemu, Stvoritelju i Gospodaru svijeta.“

Čitajući ovaj odlomak, ima se dojam da je propovijed izrečena ovih dana. Jer svjedočili smo spitzendogovoru u Bruxellesu kada su Makron i Merkelica riješili demokratski ‘preveslati demokraciju’. Tusk je onako ‘istanbulski’ uskliknuo: 

„Izabrali smo dvije žene i dva muškarca za četiri ključne pozicije. Savršena spolna ravnoteža i vrlo sam sretan zbog toga. Uostalom, Europa je ženskog roda. Mislim da je vrijedilo čekati ovakav ishod.“

Dodao je da je Mutti „osobno podržala cijeli paket“.

Doista? 

Samo… Jedna od tih žena je Merkeličina dugogodišnja ministrica-globalistica, a druga koja bi se trebala brinuti o lovi, izašla je iz Makronova džepa.

Belgija i Španjolska dobile su utješne nagrade: pozicije predsjednika Europskog vijeća i predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku.

I tko se bojao da će suverenisti pobijedili? Globalisti znaju kako ‘predriblati’.

Plenki je po običaju sebe nazvao ‘važnim faktorom’, a Šuica je ‘demokratski proplakala’: „To je prevara birača. Htjeli smo demokratizirati proces kroz koncept spitzenkandidata, ovo je trgovina koja vrijeđa birače.“

Je l’ to Šuica govori o ‘prevari birača’? 

Da se podsjetim: koja je ono stranka dovela Ninu da uništava hrvatsku kulturu i spriječi lustraciju, postavila Dalićku, šurovala sa Sandrom Švaljek uoči izbora u Zagrebu, dovela marginalce HNS-a na vlast i oprostila im ‘marifetluke’, a oni  vrše torturu nad hrvatskim školstvom, spetljala se s SDP-ovcima Sauchom, Ronkom, Opačićkom, postavila Dačićevu poliglotkinju Burić (‘Gvožđe se kuje dok je vruće!’) u Ministarstvo vanjskih poslova, uhvatila se u Žikino kolo s Pupijem…?  Koja je ono stranka bojkotirala referendum, izglasala IK, Marakeški sporazum, a sada uvodi euro na mala vrata? 

Nije li to možda Šuicin HDZ? Je l’ to bila prevara birača?  

Koji obraz i želudac imaju  ti muškarci i žene!

U Domaji ‘partijski muževi’ ukaljani u vlastito blato, tužakaju jedni druge jer se ne zna čiji je ‘pašnjak’ vredniji. I još se ponose svojim djelom jer sve su radili za svoje ženice i svoju dječicu.

A tko zna koliko takvih ‘pašnjaka’ ima diljem lijepe naše!? DORH to ‘ne zna’. Nažalost! Bitno da predsjednik ‘moje vlade 2’ ima kvorum. 

Kad su ono 2011. Jaca i Ivo podmetnuli nogu HDZ-u, pa se on strmoglavo rušio, pojavila se gđa Milanović-Musić, najavljujući dolazak α-mužjaka, svoga supruga, definirajući ga: „Zoran sluša moje političke savjete, a meni se sviđa njegova arogancija.“

Poliglot-pravnik i α-mužjak postao predsjednik ‘moje vlade 1’. Dao je intervju politologu i studentu Pravnog fakulteta u Zagrebu, Vedranu Ceraniću, 13. 1. 2015..

Milanović se hvalio kako nije išao na predavanja i priča o prepisivanju pri polaganju ispita Krivično procesno pravo:  „Izašao sam na pismeni ispit gdje se pojavio jedan meni nepoznati čovjek. Kako smo se uvijek pokušavali malo poslužiti literaturom ispod stola, djelovao je dosta odrješito, ali nisam imao nekog ‘respekta’ prema njemu i kasnije kada sam izašao van, skužim da je to bio prof. Krapac, šef katedre. Dakle, čovjeka cijele godine nisam vidio i to ne pripisujem njemu na teret nego sustavu u kojem je tako nešto moguće. Da sam išao na predavanja, vidio bih ga, a nisam išao jer to nitko nije očekivao.“

Nakon što je s Jovanovićevim kurikulom, učila Hrvate kako da peru ručice i zubiće, kako da režu šnite kruha, gospođa MM je utihnula. A onda je, možda, razočarana α-mužjačkim slijetanjem vladinog aviona na riječki aerodrom, a bez potpore Letičine snahe, ove  godine uoči kandidature za predsjednika RH, svom α-mužjaku podarila ‘karakter’ i najavila: „Nema maženja bez paženja.“ 

Ovog, nazovi muškarca, koji osim bahatosti nije ponudio ništa, podržava komunistička falanga, ona koja je ratovala protiv Hrvatske.

 Pater Ike stoga obrazlaže: „Tko je pozvan danas brinuti o ugroženima, nasilju, nepravdama, lošim sustavima i zakonima, korupcijama i nepotizmu, lošim odlukama političara i njihovoj bahatosti, neuljudnosti, lošom brigom o ugroženima, obespravljenima, zapostavljenima? Netko mora o tome brinuti, ili će život postati nemoguć. Ali tko? Tko – ako se svaki muž mora baviti samo svojom ženom i djecom, i tek time da pere, čisti, usisava, igra se… Gdje su nam onda lideri društva, gdje je onda herojstvo?

Kao da današnji muškarac još ne shvaća da, umjesto ratišta i ratovanja oružjem i teških fizičkih poslova koje su nekada mogli raditi samo muškarci, sada svoje mjesto treba tražiti u novim vrstama ratova: u angažiranosti u društvu,  koliko oni danas mogu biti ‘muški’ posao. 

Prilika je fascinantno puno i sve su lijepe. Svakom muškarcu iskreno želim da pronađe svoj vlastiti put kako da za svoju ženu pokori svijet.“

Puno ne treba da budemo sretni. Prošla je godina dana kako su naši mladići, hrvatski nogometaši, priredili slavlje hrvatskom narodu, a složni spitzenpolitikusi uskratiše im mikrofon u trenutku slavlja. 

Je li tada trebalo šutjeti? 

Ivan Rakitić je stoga pozvao Hrvate: „Obucite kockice i izađite na ulice, obilježimo 16.7., Dan zajedništva, ponosa i sreće… Hrvatska puna života…“

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.